Svečana odela
Mirko je jedini u selu uspeo u životu. Završio je ozbiljne gradske škole i govorio engleski kao filmski glumac. Neki su čak pričali da je bio u Titovom kabinetu za jezike. Nije provereno. Ono što je bilo zasigurno, bar dva, nekih godina i tri puta, pojavljivao se u selu – obavezno za Svetog Jovana, porodičnu slavu, sestra Brankin rođendan i po neki put prekoredno. U selu je to bio prvorazredni događaj, kao Dan borca ili Đurđevdanski vašar. Retko su oni što su otišli dolazili, samo oko Dana republike, kad se kolju svinje, a neki ni tad. Ako ne dođu, onda roditelji napune stare kofere s mesištem, a Ilija, što je vozio autobus za Beograd, to sve pokupi, pa kad dođe u prestonicu, sačekaju ga na stanici, pokupe šta je doneo, a on vrati prazne kofere u selo. Mirko je bio drugačiji, voleo je da dođe, makar ponekad. Kad na narandžastom „Stojadinom“ pritisne sirenu, još kod zatvorenog Miloradovog mlina, svi ga čuju, jer odzvanja jedinom ulicom. Oni što su kod kuće, izađu na prozor ili kapiju, pa mu mašu, kao da dolazi neko važan u selo. Kod zadruge zastane, mahne kroz prozor za pozdrav, a Dušku Krušku vikne da podeli pivo svima, platiće kasnije, kad navrati. Onda pritisnu gas, auto zaškripi po drumu i digne prašinu da oni ispred doma kasnije popiju pivo u gutljaju, kako bi prašinu sprali iz grla.
Ispred kapije, sačeka ga majka, ponekad i sestra. Otac nikad, ili je u polju, ili je u voćnjaku ili nešto radi. Osim kad je slava, onda ga dočeka na kućnom pragu i izljubi, sve mu glavu u rukama držeći, kao da će Mirko negde da pobegne. Kad ga majka uvede u kuću, obično skuva kafu i posluži slatko, pa dok piju svašta ga pita. On odgovara kratko, uglavnom sa „Da“ i „Ne“, pa kad popije kafu ode do kola. Donese neke kese crvene, plave, bele, sve latinične reči, engleske. Uglavnom, u njima su odela, svečana plava odela, sa sjajnim dugmadima. Ponekad u kesi bude i neko piće, boks cigareta ili parfem. Retko, ali bude.
Mirko provede dan, eventualno dva kod svojih, malo se zevzeči sa komšijama, plati pivo u zadruzi, popakuje šta majka i sestra spreme i vrati se za Beograd.
A onda krene redovni ritual njegovog oca Ratka, nakon Mirkovog odlaska. Obzirom da seljaci nemaju ni gde, ni zašta da se pokazuju, otac uzme plava odela, stavi preko ruke ko kelner krpu, pa redom – prvo je dao najbližim komšijama, pa onima do njih, pa onima još malo dalje. Ali odela ima toliko, da je krenuo putem, pa počeo i po zaseocima da deli. Posle par godina Mirkovog donošenja odela, svaki stanovnik u selu imao je bar po jedno. A obzirom da je uz odela za muškarce, ponekad donosio ista takva, samo umesto pantalona suknju, i sve viđenije domaćice imale su makar jedan svečani komplet u plavoj boji.
A onda je Toša išao avionom kod sina jedinca u Nemačku i selo je otkrilo ono što je bila brižno čuvana tajna, nešto o čemu Mirko nije hteo da priča: Mirko je pilot, jer piloti nose takva odela. I oni drugi što rade u avionu –muški i ženski. Velika sreća obuzme sve koji su imali ta odela –ej, nije šala! – pilot. Ili onaj što radi u avionu.
I dođe vreme da se Branka udaje. Isprosio je naočit momak iz susednog sela, domaćin, traktor, kombajn i sva priključna mehanizacija, hektari zemlje, i sve kako dolikuje. Spremala se velika svadba, nezapamćena u tom kraju. Jedina mana svadbe je što su seljani bili s mladine strane, pa su se malo osećali ko u zapećku, ko popišani, što bi se reklo. Ali, Ratko je pozvao celo selo i okolne zaseoke, prijatelje i familiju da proslave devojačko veče, devojačku svadbu.
Po običaju, Mirko je trubio već kod mlina ali se nije zaustavljao do kuće. Sa njim, iz kola, izađe i zgodna, visoka devojka, duge plave kose, obučena u džins. Po prvi put otkad je pre petnaest godina otišao za Beograd, da je došao sa nekom. Upoznao je roditelje i sestru, prisutnu familiju i komšije sa „moja devojka, Snežana“. Izneo je iz gepeka nekoliko kesa, a u njima nije bilo odela, samo strana pića, strane cigarete i nekoliko parfema. Ubrzo, svi u dvorištu su pušili i mirisali kao parfimerija.
Mirko i Snežana smestiše se u kuću koju je Ratko sagradio kao poklon za njegovu svadbu. Kuća se već pomalo zapustila, jer je očekivala da će se Mirko već oženiti i brinuti o njoj, popravljati malter, bojadisati drvenariju i sve kako treba da bi kuća bila kuća. Ali, osim sobe gde je Mirko spavao kad je dolazio, većinu stvari je prekrila prašina. Osim te sobe, koju su spremali kad su znali da dolazi.
Ratko nije hteo da zaostaje za Brankinim svekrom, te devojačko veče beše kao svadba. Dva orkestra, jedna reduša na četiri gosta, ića, pića i pečenja, još jednu svadbu da napravi. Slavilo se od popodne, pa do uveče, ali ne mnogo kasno, jer sutra dolaze svatovi. Veselo beše. Leglo se pre ponoći, a reduše ostadoše da počiste i pripreme stolove za ujutro.
Izjutra, trubači probudiše prvo Snežanu, nenaviknutu na takav „budilnik“. Mirko, koji je prethodni dan potegao malo više, jedva progleda, ali to ga nije sprečilo da se poigra sa Snežaninim telom, koje se ipak iskralo iz kreveta, ostavljajući Mirka sa kiselim smeškom. Polako se obukoše, Sneža u svečanu haljinu, iskusno umesto štikli obula je baletanke, a Mirko bljesnu u svetlo sivom odelu, s novim cipelama i košuljom po poslednjoj modi, bez kravate. Pre nego su se obukli i izašli, malo su štrpnuli od vruće proje i hladnog pečenja. Visokotonska sirena Ilijinog autobusa, pomešana sa tercama drugih automobilskih sirena, začuše se kod Miloradovog napuštenog mlina. Svatovi su najavljivali svoj dolazak.
U dvorištu i oko kuća okupio se silan svet. Kad ih je ugledala, Snežana uđe ponovo u kuću, glasno se smejući. Srećom, taj smeh su prekrile trube, ali nisu mogle da sakriju kostimografiju ispred njenih očiju.
Svi seljani su bili obučeni u odela stjuarta „JAT“-a, plava, sa sjajnim dugmadima. I većina žena je izgledala kao karikature stjuardesa, groteskne pojave.
Mirkov otac je stajao na kapiji, u istom tom odelu, neravnomerno skraćenih nogavica. Držao je u ruci lovačku pušku i pušio stranu cigaretu. Gledao niz drum, ka sirenama. Pored njega, Mirkova majka, utegnuta do pucanja u plavi komplet, sjajnih dugmadi koja samo što ne popuste. Na reveru ruzmarin, prikačen špenadlom. Ko zna kad je ustala, kad ima i trajnu na glavi. Muzika pravi zvučnu kulisu, pomalo ispadajući iz ritma, između dva gutljaja pića.
Mirko im prilazi, osmehuje se, srećan jer se odavno izvukao iz ovog cirkusa. Oko njega, „stjuarti“ i „stjuardese“ ga pozdravljaju ili igraju uz muziku ili podvriskuju. Za njim ide Snežana, izgleda među tim ljudima, kao da se izgubila. Samo se smeje. Majka, kad ih ugleda, propne se na prste i poljubi, prvo Mirko, a potom i, nadala se, buduću snajku. Ratko pokazuje niz put, govoreći muzici – „Evo ih!“.
Mirkova majka, okrenuta ka Mirku, zategnu rukom sako, potom popravi frizuru.
„A, kako izgledam?“ Mirko reče odlično, Snežana potvrdi, čak rukom popravi ruzmarin, koji se iskrivio.
Majka se nasmeje široko, da pokaže zube. „Od strine sam pozajmila i protezu“.
Recenzije
Trenutno nema recenzija.