Bila jednom jedna

500 rsd
Odlomak iz knjigeBila jednom jedna

2.

Ne žalim što sam ga volela, jer me je naučio da volim, probudio tu sposobnost u meni.

Jovana Ivetić, citat iz bloga According to Jo

„Hajde da obećamo da ćemo se svake godine okupljati ovde!“

Grupa nas, čitav nekadašnji razred je izgovorio tu reč: Obećavam. Bilo je tako logično da hoćemo. Leto nakon završene srednje škole, puni energije, puni planova.

„Drvo art“ je samo još jedna od škola. Možda nije ni nalik tvojoj ili tvom svetu. Ali ako pogledaš izbliza, možda ćeš videti nekoga nalik sebi. Nekoga ko pokušava da pronađe svoj put ili samog sebe. Ponekad se čini kao da si jedini na svetu ko se bori, ko je frustriran, nezadovoljan… Ali taj osećaj je laž. Ako nađeš hrabrosti da malo izdržiš, neko ili nešto će učiniti da budeš dobro. Jer svima treba malo pomoći nekada. Četiri godine smo to bili jedni drugima, ta mala pomoć. Prve životne drame, prve ljubavi, prva razočaranja, prvi gubici – sve smo to delili, izdržali sve zajedno. Bili smo mladi i neiskvareni. Sve što ćemo učiniti kasnije biće dela nekih drugih ljudi, ljudi koji smo vremenom postali. Tog dana na Adi, mi još nismo bili ti ljudi iz budućnosti. „Drvo art“ je samo još jedna škola. Ali za nas je to bila utopija, savršen mir.

Jedna od nas je izvukla čakijicu iz torbe i na drvenom zamku ispisala IV6 zauvek, dodavši srce oko toga. Zadovoljilo me je to, delovalo je kao da je naša mala zakletva sada zapečaćena. Skupili smo prazne konzerve piva i bacili ih u kantu, pa uzeli svoje stvari da krenemo. Katarinina ruka se našla na mom ramenu, požurujući me da krenem malo brže ispred ostalih.

„Andrija dolazi po tebe?“, pitala me je šapatom. Klimnula sam glavom potvrdno i ugrizla se za donju usnu od nervoze.

„Biće sve u redu“, rekla je i svom snagom pritisnula usne na moj obraz.

Disanje mi se ubrzavalo svakim korakom, a dlanovi su mi postajali vlažniji. Bila je to pozitivna trema, puna želje. Kaća, koja je nastavila da korača tik uz mene, pričala mi je nešto, valjda savete šta da kažem, uradim. Nisam je slušala. Nenamerno, jednostavno su se svi zvuci oko mene utišali.

„Vidimo se, Jovana“, jedva sam čula kako mi više njih prigušeno govori. Otišli su u drugom smeru, a ja sam nastavila da koračam ka Andriji. Stajao je naslonjen na svoju ladu i gledao ka meni. Na sebi je imao maslinastozelene pantalone, koje su delovale kao da su za broj ili dva veće, i belu široku majicu. Njegova svetlobraon kosa se presijavala na suncu, pa se pojavio po neki plavi pramen. Nasmejao se širokim, naivno dečijim osmehom.

„Pa ćao“, rekao je i odvojio se od kola, napravivši nekoliko koraka ka meni. Njegove pune usne su dotakle moj obraz, a ruke se našle oko mojih ramena. Uvek me je grlio tako zaštitnički. Ili možda stvar nije bila u položaju, već kako je njegova blizina činila da se osećam. Udahnula sam duboko, da što bolje osetim njegov miris. Nikada nije nosio parfem. Majice su mu mirisale na omekšivač za veš. Ali ja sam volela miris njegove kože – kao rajsko voće koje niče bez semena.

„Koliko je prošlo, dve godine?“, odvojio se od mene i pogledao me u oči. Imao je večito tužni pogled, čak i kada bi mu se oči zacaklile od smeha. Zelene, boje smaragda. Trebalo mi je nekoliko sekundi da se saberem i shvatim da me je pitao nešto.

„Dve godine“, potvrdila sam.

Otvorio je vrata automobila i tek tada sam primetila kako se boja poklapa sa bojom njegovih očiju.

„Nisu neka, ali se kotrljaju“, rekao je nakon što smo oboje seli u auto.

„Dobra su, udobna“, odgovorila sam i zavalila se u pocepana kožna sedišta.

Okrenuo je ključ, jednom, drugi, treći put i tek onda uspeo da startuje mašinu. Bio je to hrapav, glasan zvuk.

„Kalemegdan?“ Potvrdila sam. Složila bih se sa bilo kojim mestom koje bi predložio, ali Kalemegdan mi je svakako bio omiljen. Pričali smo… O tome kako je diplomirao i traži posao. Imao je velike planove, da bude slavni reditelj. I kako planira da se bavi nekim sportom, verovatno nekim borilačkim. Kao usput je pomenuo da nije više sa onom devojkom. Nije joj rekao ime, ali bilo je jasno da misli na onu koju je izabrao umesto mene pre dve godine. Nisam bila ljuta na njega zbog toga. Bila sam klinka, koja je želela, ali nije umela ni da mu uzvrati poljubac. Dok smo se ljubili, ja sam nervozno razmišljala šta da radim usnama, a šta jezikom. Slavica je bila starija i od njega, a kamoli od mene. Njena zrelost mu je više pristajala. Nije bila lepa. Bila je sićušna i niska, što je nekako išlo uz njega, njegov niži rast, jer je pored nje izgledao viši. Od mene je bio viši tek nekoliko centimetara. Imala je čudan nos, pretanke usne. Želela sam da bude lepa. Želela sam da bude boginja kako bi mi bilo lakše što ga je ona dobila. Ali bila je samo prosečna. I ja sam njemu pričala o sebi. Kakva mi je bila maturska haljina, da sam primljena na Filološki i da i dalje želim da budem pisac. Kao usput sam pomenula da sam sama, da nisam ni sa kim u vezi i da mi je drago što je nazvao.

Nisam mu rekla to, ali za te dve godine nisam imala nijednog dečka. Nije da sam ga čekala, samo niko nije mogao da mi se svidi.

Категорије: , , Izdavač:
Autor: Jovana Ivetić

Vodeći nas od Balkana do sunčanog juga Španije, ova intimna ispovest govori o neprolaznoj ljubavi, jačoj od granica i vere, o prijateljstvu, o traganju za sopstvenim mestom pod suncem, o inspiraciji i stvaranju. Ona je rođena u Beogradu, on je rođen u Zagrebu. Pratimo mladu spisateljicu u njenim lutanjima od grada do grada, dok gubi i pronalazi ljubav, preispituje svoja prijateljstva, donosi fatalne odluke, pokušavajući da odgovori na pitanje: Ostati ili otići?Jedne noći njihovi životni putevi se ukrštaju. Navodeći nas da se zagledamo duboko u sebe, ovaj roman ostaje uz čitaoca i nakon poslednje reči.

Autor

Recenzije

Trenutno nema recenzija.

Be the first to review “Bila jednom jedna”

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *