Dok spavao sam svuda je padao sneg

720 rsd
Odlomak iz knjigeDok spavao sam svuda je padao sneg

* * *

Kasno je već. Evo nebom reflektori
zaigrali. Zabavlja se svetina.
To je noćni klub, tu su igre, razgovori.
Kao da je ʽ43. godina.

Kao vraćam se i pod bombama stradam.
Sneg i zemlju eksplozija budi.
I ubijen u sivo blato padam.
A ti me probudi, probudi.

* * *

Ovde mnogo plaču. Ovde krstovi stoje.
I ne pije se sasvim, bože me prosti.
Ka nebu bokori pružaju grane svoje
Kao da su nečije kosti.

Kada bi svi oni na tren vaskrsnuti znali,
Krijući svoja lica rekla bi ta nejač:
„Ma, šta pričati o životu, moj stari,
Kad ni smrt ne može da zaguši plač.“

MUZIKANT I ANĐEO

Na starom skveru svira muzikant,
bledunjav, crna traka čuva mu vrat.

Slušam sa klupe, gotovo ne dišem,
na starom skveru nikog nema više.

Samo se golubovi vrte tu oko nogu
i plavooki anđeo odan svome Bogu.

…ah, što muzika tužnija, strašnija biva
tim se krilati nežnije osmehiva.

ZIMA

Svake godine zima dolazi rano.
Dvadeset godina njenom belinom
bejah omotan. A sa ovom zimom
kao da s uma silazim lagano,
mili druže. Nikoga, ničega.
Stih se rodi, i već umire
stisnutih zuba. Nečije ridanje navire,
čuješ li, kako žale zbog njega.

…A kad se upali zvezda u noći,
i pogase se svetiljke u kući,
grejem dlanove, u njih dišući,
i šapućem: „Sve će proći, sve će proći.“
I gledam, umirući, kroz okno, čedno
polje besprekornog snega.
Da je bar nečijih tragova – čoveka
ili zveri, nije li svejedno.

* * *

Dok spavao sam, svuda je padao sneg –
Padao s neba, beli, plavičasti,
I neki strašni izišao je čovek
sa ogromnom lopatom u svojoj vlasti
i probudio me. A nije me sneg
razbudio, tiho, sasvim tiho je padao.
Sredinom dana probudih se bled
a za zidom dečak je tužno plakao.
Nekada davno na sneg bih izlazio
bez kape i kaputa i ka prvoj stanici
trkom bežao i do smrti rȁd bio,
miloj, u zečijoj bundi, prijateljici.
Išli kod mene, naokolo je sneg ležao.
Dvorište beše pusto, sami na celom svetu
nas dvoje smo bili. Kako sam znao
poljubih je tada, od uzbuđenja smo se tu
osvrtali, ja krišom, otvoreno ona.
Gde li se sada dela moja tuga,
moj nemir? Naslonjen preko balkona
slušam plač i vidim sneg. Kuda
da bežim sada, a nikuda ne bih.
Sneg plavičast, kô čaršav posle pranja, lak.
Grebi lopatom, čoveče, plači i grebi.
Moj dečak ili devojčica, moj dečak.

Категорије: , Izdavač:
Autor: Boris Rižij

Iz štampe je izašla zbirka pesama ruskog pesnika Borisa Rižija – „Dok spavao sam svuda je padao sneg“, koju je priredio i preveo Svetislav Travica.

Iz recenzije Nenada Miloševića:

Šta su
zapravo Rižijeve pesme? To su ispovesti, o poe-ziji i pesničkom životu, o
dečačkim katastrofama i nespo-razumima, ljubavnim jadima, bračnim nedaćama,
očinskoj i supružničkoj savesti, pokajanju; to su slike prizora tranzi-cijske
Rusije između Perestrojke i Putina, svedočanstva
o sudbinama ljudi i tragičnoj nemogućnosti da se oslobode mnjenja, navika i
oblika socijalističkog života s jedne stra-ne, a sa druge strane, nemogućnosti
da se prilagode novim društvenim uslovima, novim, tranzicionima vrednostima i
moralu.

No, možemo unedogled tražiti istorijski kontekst u kojem deluje Rižij. Pesnici uticaj trpe i iz prošlosti, svaki je pesnik specifičan slučaj. Obično se intertekstualnost i kontekst sukobljavaju prilikom objašnjavanja teksta. I sama stvarnost proizvedena je kulturom koja daje značenja bezobiličnosti i haosu iskustva. Upravo taj svet od bezob-ličnosti i duha pesnik predstavlja, na trenutak nas vraćajući u dramu oblikovanja haosa u lepotu.


Osamdesete, brkate,
Repate i grlate.
Tramvaje jurimo besplatne.
Padaju pahulje neverovatne.
Šipak smo živeli među ljudima.
Tako ti je to, pa ipak, Vovka,
Pogledaj, kakvim je čudima
Ispisana moja vetrovka.
Na leđima Leviʼs ušiveno,
West Island na rukavu prikačeno.
Petorubljovka sva iskidana,
Sergeju Žilinu konfiskovana.

13 godina. Stojim u ringu.
Uzbek blista pocrneo na pripeci.
Gubim meč, alʼ ne beri brigu,
Ja ću pobediti u diskoteci.
U klubu ćemo se lepo družiti,
Gusar sam, vetropir od značaja.

Mene će na mostu srediti
Tri huligana iz drugog kraja.
Jutro će sâmo da mi se javi,
Budi me s glavom na šinama:
Po utrobi mi gaze tramvaji,
Tramvaji zvone na krivinama.
Jurimo tramvaje besplatne.
Padaju pahulje neverovatne.


Život je bit poezije, smrt se u prozu broji.
Napola ožalošćena banda kraj odra stoji.
Pola oblaka visi nad glavama. U grob telo
spuštaju – blesak – i obnovljeno je čelo
koje su mu u ofisu razbili armaturom.
Stojim, uznemiren jambom i cezurom.


Tri puta sam u stihovima ubio realnog čoveka,
I treba znati: jednom će on stihove te pročitati.
Poslednje što ću ja videti biće osmeh zeka –
Tip: u umetnosti ovakav, u životu bolje ga ne
znati.

U mračnom prolazu, još iz vremena zala
U stomak će ubosti i skriti ispod kaputa nož.
Trebalo je izmisliti a ne pisati sa originala.
Ko je sredio Borisa? Ko toga poznaje, ko?

Kroz drugi prolaz proći će suteren bez srama,
Uvući će dim, češući muda i bez ijednog slova.
…U rejonskoj biblioteci baleći nad revijama
Sede ljudi iz unutrašnjih poslova.


Dogovorimo se ovako: kada umrem,
ti krst mi postavi nad grobom.
Neka spolja izgleda kao svi krstovi,
ali, obojica ćemo, druže moj, znati
da to nije obično raspeće.
Kao što na papiru
nepismeni ostavljaju trag,
hoću i ja da krst ostavim na svetu.

Hoću da krst ostavim. Ne bejah
u dosluhu sa gramatikom života.
Pročitah sudbinu, ali ništa razumeo nisam.
Samo sam se na udarce privikao,
na udarce od kojih, kao zubi,
ispadaju reči iz usta.
I mirišu na krv.

Autor

Recenzije

Trenutno nema recenzija.

Be the first to review “Dok spavao sam svuda je padao sneg”

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *