Kad zatvorim oči vidim modro

500 rsd
Odlomak iz knjigeKad zatvorim oči vidim modro

MANDARANCINI

osamdesetih smo posadili
titove mandarine sa otoka vange
u naš vrt
devedesetih se njegov portret
zajedno s knjigama na ćirilici
razglednicama iz jugoslavije
i fotografijama školskih prijatelja
preko noći izbrisanih iz naših života
preselio iz dnevne sobe u ormar
iz ormara u konobu
konobe u ostavu
promatrao nas je sad bivši život
kroz naočale i osmijeh
sa najudaljenije police
pod koju smo odlagali kašete
kilogram za kolače
četiri za džem
jedna za mandarancine
brojala je savjest
gdje su se nastanili
jesu li našli nove simpatije
sjećaju li se
kucalo je sve glasnije
ispod debelog sloja prašine
iz ostavine utrobe

TATA PIŠE DNEVNIK

umjesto dvije kruške koje ne rađaju
posadili četiri nove voćke
limun mjesečar prezimio plodove
smokvi podrezali korijenje
prijetilo je da će podići temelj kuće
suho se ljeto pretočilo u blagu jesen
bademi rodili obilato biće mandulata
obitelj na okupu
berba 320 kilograma maslina
ulja četrdeset litara
jednoj kćeri petnaest drugoj petnaest
babi i meni deset
priveli zimske radove kraju
sve pokrili zaštitili od mraza
valja i nama i vrtu
otpočiti pred proljeće

rokovnik sa zelenim koricama
umjesto poslovnih sastanaka
i užurbanih dana
okreće listove polako
prema višem planu mog tate
gospodara vremena

MAJKA MIRIŠE NA JASMIN

u kosi joj je paličnjak svio gnijezdo
izlegao se praznik kiše
hrani ga malinovim lišćem
iz džepova prosipa sjemenje
tjerajući loše vijesti
ruke su joj lijehe
iz kojih rastu rajčice bosiljak
i polijeću leptiri
mirna kao trbuh zemlje
jasnoća je svim stvarima
u oku joj počiva sunce
mandarina sa najvišeg stabla

MOJ DRAGI JE GROUPIE

iz zadnjeg reda promatra
pomakne se tu i tamo
šapuće mi stihove na uho
dok vreba
u pravom trenutku nabaci gard
nasloni se na šank
bendu nudi pivo
iz rukava sipa muzičku kritiku
sav sjaji načitan i odvažan

evo nas u bekstejdžu
pričamo s pjevačem
motamo s basistom
grlimo se s menadžerom
pletu nam se jezici
svi gorimo isto istovremeno
gutljaj za gutljajem
dim za dimom
frontmen kaže
idete s nama na after
pa se nagne povjerljivo
znate li pjevati
trebamo bekvokale na turneji

uto napetost pocijepa dječji glas
mama, mama, probudi se,
mogu li leći kraj tebe
sanjala sam ružno
mene je strah

KOLOVOZ

podešeni na frekvenciju cvrčanja
ležimo na trbuhu zemlje ti i ja
razmičemo dvanaest pari rebara
istiskujemo tijela turista
u slast kasnih smokava
sunce visoko
golica nam stopala
bura na nas polaže obloge
majčinu dušicu smilje
sitne klobuke gospinih trava
čigre nad kamenjarom nose vodu
kaplje im iz kljunova
u ljetne oči
četiri tamne kupine
zrak s kraja kolovoza
dok mjesec brazda more
hrapavi ga kao voda tvoje prste
bježimo unutra
ventrikuli pozdravljaju
i ja kažem dobro došli kući
i ti povjerljivo zatvaraš oči
dok se ispod šipraga
na nas
polako vali rujan

Категорије: , Izdavač:
Autor: Snježana Vračar Mihelač

Zbirka je objavljena u Presingovoj ediciji Prisustva, koja objavljuje savremenu regionalnu poeziju.

Autorka je odmereno i nepretenciozno a veoma sugestivno uvukla čitaoce u svetlucavi poetski svet fine nostalgije i radosti sećanja, blage ironije mirenja sa upamćenim stvarima koje u sadašnjem trenutku ne iskrsavaju kao elementi (auto)biografije, već kao same poetske činjenice – sve ono što je ostalo, pretvoreno je u pesmu. Pesnikinja nas je provela kroz lični i porodični album izdvajajući iz svoga iskustva one univerzalne trenutke u kojima bi i čitaoci mogli da se prepoznaju, ne namećući unapred odabranu pouku ili poentu, ne lamentirajući nad stvarima koje su prošle (zato što su prošle), nego izdvajajući iz mora sećanja dragocene deliće mozaika koji zatim, zajedno sa voćem i biljem, pticama i insektima sačinjavaju čudesno šarenoliki svet. U njemu pesnički lik ne mali broj puta izlazi iz sopstvene perspektive i upušta se u lirsku naraciju o drugima.

BOB ČETVEROSJED

sa majčinog kredenca promatra me
prašnjava fotografija
četiri para očiju
ravno u aparat
vire iz kutije ispisane flomasterom
bob četverosjed

pernatu jaknu sam naslijedila od sestre
na stopalima ispod cipela najlon vrećice
vodootpornu obuću nose oni što skijaju
i roditelji ih šalju na zimovanje
smrznutim ulicama
kroz snijeg gdje je bila livada do plaže
šuškaju dolaze druge najlon vrećice
plazimo jezike lovimo kristaliće
bacamo grude u more
i jedni drugima pod majice
uvlačimo se u toplinu tijela
pahulje se tope na koži
ruke su sve hladnije
tražimo najviše uzbrdice
vučemo za sobom kartonsku kutiju
džepnim nožićem izrezujemo otvore
trebat će nam kočnice
spuštamo se s vrha ceste
stražnjice su nam mokre
mišo stražari na raskršću
kad nam đonovi zaplešu na poledici
maše vozačima da stanu
kartonski bob se okreće
sad naprijed čas kližemo naopačke
kormilarimo da ne udarimo u banderu
ujedinjeni u smijehovrisku
dok mrak zviždi za nama
majke istrčavaju na cestu
hvataju se za glavu
naletjeti će na vas auto
brzo kući hladno je

unutra pucketaju drva
odjeća se suši
stišćem prste prozirne kao papir
neki su klinci dobili batine
neki sutradan putuju na bloke
na TV-u zimska olimpijada
praznina se s ekrana širi kao promrzlina

sa kredenca me gleda bijela fotografija
poput pečata na mojim prstima
u ušima šušte vrećice
ni stopala mi u njih ne bi stala

otkad nije padao snijeg na moru

Autor

Recenzije

Trenutno nema recenzija.

Be the first to review “Kad zatvorim oči vidim modro”

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *