Ljubavi, umro nam je Jonesko

900 rsd
Odlomak iz knjigeLjubavi, umro nam je Jonesko

AKO NEKAD NAIĐETE PUTEM

Ako nekad naiđete putem
na primjer na psa kojeg je udarilo auto
ne vjerujte ljudima koji kažu da je mrtav.
Sklonite ga s puta
i stavite mu glavu na grudi
jer mu sigurno niko u životu nije
stavljao glavu na grudi i slušao srce.
Ako je živ da ga neko ne ubije
a ako je mrtav
da ga neko i mrtvog ne udari.
Da ne misli da je ubio psa i da nevin ne pati.
Pogotovo zato jer je sigurno živ.
Znam, evo sad sam mu čuo srce.
Znam sigurno
jer tako je to u mojim pjesmicama.

DIRANJE GOLUBOVA

Gledao sam golubove na klupi
i mnogo ih je kljucalo koricu hljeba
iz nepomične starčeve ruke.
Nisam ga smio ničim dodirnuti
dok se nisam vratio kući.
Da se ne preplaši i odleti.

PITE OD BLATA

Svi smo se tu iz naše ulice potrpali
na jednu klupu u našem parku.
Dodirujemo se mršavim koljenima
i još ništa ne znamo o svijetu na koji smo došli.
Mi muškići znamo tek pljuvati u karabit
i praviti male bombice a curice umiju
samo praviti pite od blata.
Nebo je plavo kao vena na tvojoj ruci.

MALA PRAVILA OVOGA SVIJETA

Uvijek ti žurim staviti ruku u kosu.
Da me ne pretekne neko buđenje, smak svijeta
ili neko slično tome
malo pravilo ovoga svijeta.

RUČAK ZA SUTRA

Ispegla košulje i haljine, dječje haljinice
skuha ručak za sutra. Gledam je kako izlazi na terasu
i vješa rublje po štriku
Umorna i studena od noci
kako se uvlači u krevet i pripija uz mene.
Zagrli me i odmah zaspi.
Na terasi ostane samo mjesec usijan
ko u brzini zaboravljena ringla.

Категорије: , Izdavač:
Autor: Mensur Ćatić

Iz štampe je izašla nova zbirka pesama Mensura Ćatića: Ljubavi, umro nam je Jonesko.

Iz recenzije Baneta Dimitrijevića:

Svaka je pesma Mensura Ćatića roman nabijen dramom, nežnošću, ljubavlju, strašću, bolom, nevericom i neizrecivom tugom. Roman o dobrim ljudima u zlim vremenima. O umiranju i o životu nakon umiranja, jer laž je da svi umiremo samo po jednom. Taj poslednji put je najlakši. Mensur ne piše romane, jer kako napisati toliko romana, trebalo bi ti sto života za to. A opet, kako ne napisati ono što vidiš? Jer, reći ću vam nešto što ne znam je li tako, ali verujem da jeste: ništa Mensur u svojim knjigama, pa ni u ovoj koja je pred vama, nije izmislio. Nema se tu šta izmišljati, možda samo malo domaštati. Možda samo malo lepše to reći nego što bi-smo ti ili ja rekli. Život je dovoljno veliki i težak i lep i tužan i zao i dobar. I sve su te priče i pesme i romani njegovi, a Mensur ima oko da vidi i dušu da ga zaboli i ume sve to da u pesmu stavi. Još kako ume. Mensur Ćatić je pesnik izuzetne emotivnosti i osebujnog stila. Moglo bi se reći da je on u neku ruku, bogatstvom jezika i neočekivanih metafora, te nesvakidašnjom toplinom i univerzalnim moralnim vrednostima, nastavljač velikih stvaralaca sa tog područja, kao što su Selimović, Dizdar, Džumhur ili Sidran…

POSLJEDNJI SAMURAJ

gledam deseti put
film o titaniku
i još uvijek jedan
mali dio mene
nada se da brod
neće potonuti

jer onako kako veliki dio mozga
za kojeg se misli
da ga ne koristimo
pripada srcu

tako i svi dijelovi tijela
koje je odsjekao svojim
protivnicima pripadaju
samuraju

NIJE DA NAM SE NE DEŠAVA

Nije da se ne dešava i nama u Bosni
da jedni s drugih u strasti silnoj kao u Holivudu
potrgamo dugmad i odjeću, da se do krvi ujedamo
da i naše žene znaju istrpjeti lupanje glavom o zid
iščašen poneki zglob ili trnje u golim leđima
da i mi često ne frsnemo kao malo vode na vreloj plati.
Zato mogu zamisliti i Antonija Banderasa
kojemu je žena donijela u miraz seharu
sa stotinu najfinijih heklanja i goblena
gdje neko lane krvave njuškice pije vodu u rijeci
te čudesne i ludesne boje i svjetla što klize
kao svilene štramle niz bijela bedra voljene žene
i u američkoj rijeci neki američki rasplakan grad.
Zato mogu zamisliti Banderasa kako čeka
dok njegova žena gola savija svoju lahku spavaćicu
na komodu pored cijelog života čekanog kreveta
uredno i nježno da ne osramoti majku i cijelu familiju.
Zato mogu zamisliti Amerikanku koja lomna kao gladiola
jutrom sadi cvijeće ispred svoga izbjegličkog šatora.
Zato mogu zamisliti Amerikanku u logorskoj baraci
kako mijenja zavjese svojim opranim potkošuljama.
Zato mogu zamisliti Amerikance i sve druge koji osjećaju
kakav je stravičan zločin učinjen ženama u Bosni.

KAKO PJESNIK ČITA NOVINE

Čitam u beogradskom Blicu o tome
kako su Nijemci zapravo Srbi, stotine dokaza
Švapska ili Švabija izvorno se zvala Srbija ili Srpska
a ima i reljef sa četiri ocila na jednoj katedrali u Drezdenu.
Nazovem pjesnikinju iz Srbije i počinjem govoriti
Nemojte plakati, niste sami, divni ste
nije sve tako izgubljeno i samo
Nijemci su divan narod, Srbi su divni
ja vas, ja vas zapravo volim
Koga volite, mene ili Srbe i Nijemce, pita
i umire od smijeha
Sve vas volim, kažem
(spustim slušalicu da ne čuje)
i slomim se, zaplačem u gluho doba

IDEMO MI KROZ MARIBOR

Ocu u vojsci bio uzor neki kapetan Stojanović.
Idu oni kroz Maribor i naiđe neka Mojca
Đole, imam ti nešto reći. Kapetan: četa stoj!
Recite, drugarice. Đole, ja se udajem.
Kapetan Stojanović: I za to me boli pipa,
četaaa, naprijed marš! Pričao mi to često
i cijelo sam se djetinjstvo valjao od smijeha
Kakva je to blistava muška pobjeda i hrabrost bila
Jutros razmišljam: dvije, tri godine tada služili
i duže, stalno neke krize s italijama i mađarskama
Spavali mjesecima na granicama ko zapeta puška
Malo ih koja cura čekala, malo koja se nije udala
Skontam vic nakon pola stoljeća i ne smijem se
Premotam film opet, nailazi Mojca, Đole
imam ti nešto reći. Otac: četa stoj!
Recite, drugarice. Đole, ja se udajem.
I za to me boli čuna, četa naprijed marš
dere se otac i umire od smijeha. Izvini babo,
hodi da te zagrlim. Nek si umro, nema veze
Hodi, samo malo kosti, nježno. Ko je jebe. I tako
sav smijeh i sve vremenom se stopi u suze.
Otečemo. Bog s prljavom vodom baci i dijete.

Autor

Recenzije

Trenutno nema recenzija.

Be the first to review “Ljubavi, umro nam je Jonesko”

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *