Zvonjenje
Ogledalo razvonilo u paramparčad.
Na zidu.
Zna da nam više neće trebati.
Usitnila ga duga.
Kroz zatvoren prozor.
Tabane grijem na vratašcima rola.
Samo da ne planem od nožnih prstiju.
Predugo bi trajalo.
Uvlačim se u vatru
koja se odjednom rashlađuje
dok žeravicu zalijeva voda
iz suhe cjepanice.
Govorenje
Govori mi muškarac.
Gleda, bez treptaja,
deset minuta u jarko sunce
na udaljenom otoku Mediterana.
U Njoj je samo tama.
Crnilo.
Sve je u Božjim rukama.
Uzdam se u njih,
vjerujem da nije prekasno.
Neću moći.
Ali, moram, nema tko,
samo sam ja sada i majka, i otac,
i sestra, i brat,
i prijateljica, i voljeni muškarac,
i sva ljubav ovoga svijeta.
Oni su predaleko,
zakovani strahom viđenoga
i slutnjom neviđenoga,
oslobođeni vlastitih života
pokorni robovi onih koje su rodili
nemoćni sveci njihovog propadanja.
Polijetanje
Odjednom, samo odjednom,
kao bujica iz osušenog tla,
potres na pustom grebenu – otoku,
erupcija u zrakopraznom prostoru,
eto meni ukazanja. O važnom i nevažnom.
Shvatih veličinu i sićušnost.
Da sam bar ranije bilo što o tome naučila!
Vjerojatno bih bolje gledala oko sebe i bliže sebi.
Zaštićena sa svih strana,
s krilima što su nadastrla cijeli svijet,
samo sam čekala da poletim
sa pticama selicama tamo i natrag.
Gurala sam i vukla
i sve one što su se našli u blizini.
Misleći da im činim dobro,
kao da oni sami nisu znali kome jatu pripadaju.
Tako sam utjecala i na Njene planove, izbore, odluke.
Ne razmišljajući o utvrđenim rokovima.
Bio mi je znan Početak,
kao važnija točka putanje,
jer Kraj ionako nije naš,
toliko sam naučila.
Bušenje
Našle smo se odjednom
u bestežinskom stanju,
u balonu što lebdi bez vjetra,
a koga su počeli bušiti,
najprije sitnim,
pa sve debljim iglama,
napunjenim otrovnim pogledima i riječima.
Sama sam opet nekako na vrijeme
iskočila iz balona, sakrila se,
izmakla s vidika, izbrisala tragove,
pokušavajući i Nju povesti
u nesigurno sklonište.
Bilo je prekasno.
Njen balon je prečesto i prejako ubadan,
dok se nije sasvim,
po svim stjenkama cjelovitosti,
rasprsnuo.
Zazivanje
Nakon …
samo se pomiriti
sa jednostavnom činjenicom
Djetetovoga nepostojanja.
Otac Mladen nije mogao,
bila je njegova ljubimica,
– sine tatin –
teško je reći
da li je brzi odlazak izabrao njega
ili je on izabrao odlazak za Njom.
Majka Zorka
ostade na nogama duže.
Kako bi mogla svaku večer,
prije usnivanja,
zazvati Dijete
i ponekad se tješiti da je čula odgovor.
Samo nijemi tutanj iz podzemlja.
Recenzije
Trenutno nema recenzija.