Po povratku u Beograd, sve je bilo drugačije. Vratila sam se sijajući od sreće. Ipak, nije mala stvar kada preko noći postaneš nečija verenica. Moji su se naravno šokirali, i isprva govorili da smatraju da žurim i da je prava ludost udati se za nekoga koga znam svega nekoliko dana. Slažem se, ali čemu život ako je svaki korak strogo promišljen i ispravan? To je prosto nemoguće. Luka i ja smo se dogovorili da nećemo žuriti sa venčanjem, već ćemo prvo malo bolje da se upoznamo. U nekim momentima sam se osećala kao da ga znam 100 godina, a opet u nekim drugim, kao da mi je još potrebno vremena da ga upoznam. Sve je konačno krenulo u dobrom smeru. Život mi se osmehnuo.
Luka je živeo na Bežanijskoj kosi, te smo se viđali svakodnevno. Treninzi mu još uvek nisu počeli, i ja sam imala dosta slobodnog vremena, jer bih uglavnom pisala ili rano ujutru, a najčešće uveče, tako da smo dosta vremena provodili zajedno. Jedno veče smo zajedno otišli na rođendansku žurku kod njegovog kuma. Poprilično sam pocrnela na prirodan način, imala sam duge crne lokne, bež kratku haljinu i pletene sandale. Dopadala sam se sebi. Veoma. Luka je imao kratke farke, tamnu košulju i takođe taman ten. Bili smo zaista lep par. Držao me je za ruku celo vreme. Želeo je da me upozna sa čitavim svojim društvom. Njegovi ortaci su me prihvatili super, i stvarno su se fino odnosili prema meni. Sa muškarcima sam se uvek bolje razumela nego sa ženama. Neke njegove drugarice su bile fine, dok ove druge, prilično rezervisane. Kada sam ga pitala zbog čega su takve, rekao mi je da još uvek pokušavaju da se naviknu na njegov raskid sa bivšom devojkom Sarom, koja je takođe nešto kasnije stigla na žurku. Malo sam se osećala neprijatno. Uvek sam bila preterano empatična, i uvek sam bila u stanju da se poistovetim sa emocijama bilo koje osobe. Ne znam da li mi je to nagrada ili kazna… Elem, njegova bivša Sara, nas je posmatrala ubilačkim pogledom čitavo veče. Pogotovo mene. Valjda je očekivala da će se po povratku sa letovanja Luka pomiriti sa njom. Bez obzira na čitavu stvar, Luka se nije odvajao od mene čitavo veče, držao me je za ruku i bio je vrlo pažljiv. Ta njegova nežnost me je nekako najviše kupila. Tendencija da me upozna sa čitavim društvom, da mi prepričava njihove dogodovštine, da me upozna sa roditeljima, i da teži ka svim normalnim stvarima ka kojima može jedan muškarac da teži. Luka je bio godinu dana stariji od mene. Bio je zreo za svoje godine, i što mi se najviše dopadalo, snažan iznutra. Kako sam u početku, odnosno prvih nekoliko meseci naše veze bila dosta nesigurna, varljivog ponašanja, bio je jako strpljiv da iznese moju labilnu ličnost i da mi povrati poverenje, koje su mi zapravo svi drugi pre njega oduzeli. Dogodilo mi se da sam dok smo provodili prvih nekoliko dana zajedno bez prestanka, doživela neku unutrašnju blokadu. Jednostavno, kao da nisam bila u stanju da se otvorim za tu ljubav, da verujem pre svega u nju, i da mu ravnomerno uzvratim. Nisam mogla da razumem šta je moj unutrašnji osećaj želeo da mi kaže. Kao da sam želela da se zatvorim u svoja četiri zida, i pišem, stvaram… No, Luka je to razumeo i bio izuzetno strpljiv sa mnom. Uvek bi mi govorio istu stvar.
„Shvatam te. Nisi nikada imala duži i stabilniji odnos. Ti tek trebaš da se navikneš…“ Rekao mi je tada.
„Kako je biti u dugoj vezi?“ Pitala sam ga radoznalo dok sam posmatrala njegove oči, lice, a zatim ruke koje istovremeno nežno i čvrsto dodiruju moje. Osećala sam nalet prijatnih emocija.
„Sve zavisi, kako sa kim. Posle izvesnog vremena kada se povuče ona zaljubljenost, zanesenost, ostaje neka navika, privrženost, ljubav…sve zavisi koliko je jaka priča.“
„Ja se bojim da se ne vežem za tebe, i da se onda ti ohladiš…“ Rekoh po malo nesigurno. Nije da mi se u prošlosti to nije dešavalo. Luka se nasmejao.
„Prestani da se bojiš, i počni da živiš…“ Rekao je i poljubio me.
Recenzije
Trenutno nema recenzija.