Posljednji dani panka

720 rsd
Odlomak iz knjigePosljednji dani panka

Tema s kojom sam u ranu jesen 1998. osvojio naslovnicu danas je već dijelom povijesti novinarstva. Radilo se o bastardu tipičnom za vrijeme o kojemu govorim, na razmeđi kronike, revije i policijskog naloga za hapšenje. Tekst je objavljen u jeku Drugog pastoralnog posjeta Svetog oca našoj zemlji pod egidom „skandalozno“, a istraživao je razloge zbog kojih je Papina puterica, umjesto maslinovim, začinjena običnim uljem na bazi suncokreta. Jedan kuharski pomoćnik iz šireg protokola doturio mi je sve što je bilo potrebno za temu: faksimil s uputama o izradi jelovnika za Papu ovjeren pečatom Svete Stolice te – na drugoj strani – kopiju računa za suncokretovo ulje, kupljeno u jednom od dobro poznatih trgovačkih lanaca. Dobio sam i fotografiju na kojoj Papa Putnik starohrvatskom viljuškom nabada list salate, „ni ne sluteći da time možda skraćuje svoj vijek u ovoj dolini suza“ – bio je to urednički potpis pod sliku.

Devedesete su, kažu, bile nesnosno podrugljive. Ja bih dodao da su nosile i izvjesnu dozu mazohizma. Primjerice, kao novinar zaposlen u senzacionalističkom tisku mogao sam iz tjedna u tjedan naciji pljuvati u lice, a zauzvrat očekivati porast čitatelja, a time i bolju prodaju novine. Što je još zanimljivije, činilo se kako je dovoljno protegnuti noge do najbliže državne ustanove i u redakciju se vratiti sa skandalom prvoga ranga.

U takvim okolnostima moja je profesionalna kriza djelovala neumjesno. Bio je to možda prvi slučaj apatije na još mladom tržištu i urednički kolegij na čelu s Big Chiefom dugo je lutao u potrazi za odgovarajućim rješenjem. U međuvremenu, nastojao sam odisati bolom. Ponekad bih zaurlao redakcijom po uzoru na starije kolege, ljutio se, razbacivao novine – sve je to bio dio posla. Razmišljao sam i da posjetim ludnicu, barem da se javim na odjel. U tom slučaju mogao bih napisati dnevnik iz ludnice; Big Chief je sa simpatijama gledao na devijantne novinare. Shvaćao sam kako moram nešto učiniti ako želim zadržati plaću. Čak je i prepredeni Big Chief nasjeo na te štoseve, ali – ponavljam – moj slučaj bio je jedan od prvih te vrste i postupci nadređenih često nisu bili dorasli situaciji. Zato i ne čudi što me Big Chief katkada dočekivao u svome staklenom uredu, pjevušeći:

– Kriza, kriza, e pa šta je, ako je kriza nije… – uzvinuo bi obrve i mahao rukom potičući me da je dovršim.

– Jaje – rekao bih i on bi, naizgled zadovoljan, prekrižio ruke na svom liberalnom trbuščiću.

Iako je stasao u udruženom radu, Big Chief je veoma brzo prihvatio zapadne standarde; mišjesiva odijela promoćurno je zamijenio sportskim džemperima iz Leibnitza, a na hlače je zakačio hozen-tregere. Dimio je tanke cigarilose, čitao The Sun i debatirao o francuskim konjacima. A opet, svojom je ležernošću privlačio mlade, izgubljene duše. Izgledalo je kao da razumije procese koji se odvijaju duboko ispod površine. Tamo napolju, uostalom, tržište je divljalo, a on bi nalazio vremena za razgovor. Mogao je satima sjediti s očinskim izrazom lica. Htio je da zauzmem pravi kurs, i u tom cilju uvjeravao me da bi i moja pokojna majka (iako je nije upoznao) željela da se razvijam u okrilju struke. O Juliji, mojoj djevojci i kolegici u redakciji, izražavao se u superlativima. Podsjetio bi da tajna dobre veze obitava u takmičarskom duhu među partnerima, a na dnevni bi red gotovo uvijek došlo i pitanje moje knjigu. Ona je bila dovršena, očekivao sam da iziđe i obilježi godinu. Big Chief je tvrdio da mu je iznimno drago radi mene. Ali, ali…

– Što će ostati od novinarstva ako se svi novinari odluče baviti lijepom književnosti? – postavljao je takva i slična pitanja, a kao dokaz pokazao bi kroz staklo prema tajništvu gdje su se od jutra vrtjele kolege iz redakcije.

– Pogledaj njih, svi su oni nekada objavljivali u studentskim časopisima svoje pjesme i priče, ali kada je došlo vrijeme da se podvuče crta, oni su to učinili i prihvatili život takav-kakav jest!

Jedne od tih mlačnih listopadskih večeri kući sam se vratio euforičan.

– Dobio sam ih, yes, yes. Uspostavio sam kontakt! – povikao sam već u hodniku.

Juliju sam zatekao na kauču pred televizorom, uspravnih leđa i ruku položenih na gola koljena pod bademantilom. Lak na noktima joj se polako sušio. Oko glave je imala turban od ručnika.

– Kakav kontakt, molim te lijepo?

– Pa s ambasadom Azerbejdžana u Turskoj! Da znaš koliko sam se izmučio dok mi se nisu javili. Popodne je konačno netko digao slušalicu…

– Mi moramo ozbiljno porazgovarati. – Da naglasi to što je rekla, ugasila je TV. U tako ozbiljnom, voštanom izdanju podsjećala je na uljane portrete svojih predaka čija su me lica motrila sa zidova njezina stana – na sve te apotekare, pravnike i mačekovce koji su potkopavali moju erekciju, koji su me tjerali da razmišljam o tisućljetnom snu i koji, na kraju krajeva, nisu imali nikakve veze s pankom. Krotko sam sjeo u historijsku fotelju.

– Vidim, to te još uvijek drži – rekla je.

– Koje?

– Kako koje? Najprije si bio pod dojmom mamine smrti, u redu, to je prošlo. Zatim ti je trebala pošteda za pisanje priča, a sada, odjednom, taj Azar… Kako se uopće zove?

– Azerbejdžan.

– Je l’ ne uviđaš koliko je to već postalo providno?

– Koje?

– Da si totalno nemotiviran, da ti je sve važnije od novinarstva. Pitanje je samo što će biti slijedeće.

– Ali, Azerbejdžan je zasad u povojima…

– Već neko vrijeme ti pokušavam reći da je vrijeme da se osvijestiš i počneš razmišljati o temama, ali do tebe, jebi ga, ništa ne dopire. Kada si zadnji puta donio neku robu? Koliko je prošlo od one teme o Papi: četiri mjeseca! Zar misliš da će oni gore tolerirati tvoju indolentnost? – Jednom rukom primirila je ručnik koji se počeo odmotavati uslijed njezinih pokreta.

– Znam…

– Počni razmišljati o temama, nabaci nešto, trgni se, pokaži da ti je stalo. Big Chief užasno cijeni tvoj stil. Neki dan te je spomenuo na kolegiju. Rekao je ‘ono naše pero’ i tako… Ups, imam sastanak u devet oko novih ženskih novina. Kako sada stvari stoje trebala bih uređivati drugi dio.

– Zar tamo neće sve biti ‘drugi dio’?

– Tvoja zajedljivost nema granica. Naprosto ti si se odlučio svima nama smijati. To je tvoja odluka. U redu.

Julija je inače čvrsta, dobro građena ženska na kojoj bi netko možda uočio manjak gracilnosti. I ja se donekle slažem s tim. Bila je veslačica, galijotkinja. Širokim je plećima mogla zakriliti sunce u podne, kako se to kaže, ali joj je zato lice bilo aristokratski meko. Neko vrijeme mučila se na pravu, roditelji su je dobili kasno i htjeli su joj podariti građansko zanimanje, a kada su umrli, odustala je od studija i malo po malo podlegla virusu žurnalizma. Njezin čisti ten svjedočio je o osvještenoj prehrani u djetinjstvu. Kod nje sam prvi puta probao maslinovo ulje, kanape-doručak, mlijeko od soje i beaujolais.

Kada se vratila pred zrcalo, suhe vlasi bijahu pune elektrolita. Sjela je za antikni stolić koji je pamtio Khuenov režim, te malim kružnim pokretima vatom nanijela temeljac na lice. Zatim se podbočila o laktove i nekako izdužila lice a la Modgillani dok je olovkom crtala oči, jedno pa drugo. Čuo sam je kako izdiše. Usnice je posvijetlila, kao za ljetnu avanturu, ali je zato košulja sa starohrvatskom čipkom djelovala čedno. Gledao sam je iz naslonjača kako stupa amo tamo na visokim petama. Cijela je soba drhtala od njezinih koraka, grede su škripale, čak se i luster blago njihao. Kada je izišla, sve se najednom smirilo.

Категорије: , , Izdavač:
Autor: Gordan Nuhanović

Edicija YUGO_ЛИТ, knjiga br. 4.

Za razliku od stopostotne većine beogradskih intelektualaca, koji tavore u novinarstvu maštajući o Berlinu i Londonu, Nuhanovićev alter ego, tabloidni novinar iz mesta V., na privremenom radu u hrvatskoj prestonici, mašta o – Azerbejdžanu, kao svojoj Sumatri na kojoj cveta limun žut hrvatske tranzicije. Kao neki Filip Latinović u kožnoj jakni, ili Gaston Lagaffe hrvatskog senzacionalističkog novinarstva, glavni lik ovog romana simboliše generaciju 1960-ih što ulazi u sredovečnost. Redakcije tabloida, učmalost provincije, komična perestrojka hrvatskog društva u skladu s „ novim vrednostima“ – s finim (neki bi rekli „češkim“) humorom oslikani su na fonu jednog očekivanog ljubavnog rastanka.

Autor

Recenzije

Trenutno nema recenzija.

Be the first to review “Posljednji dani panka”

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *