Postoje mesta

500 rsd
Odlomak iz knjigePostoje mesta

PRVI DEO

Otvaram polako kao što jutro čini dragocenu škrinju od svetlosti i sna, od boja sazdani prostor, i čekam. Čekam na znak svojih misli. Koliko će samo nevažnih stvari da prođe preda mnom pre nego što svoje telo ostavim po strani, pre nego što ostanem sam, potpuno sam: bez dlanova i bez lica, bez svojih očiju naviknutih na svetlost i na pokrete. Tek potom, u mraku i mirovanju, bez ikakvog straha, tonem u vrcave naslage i počinjem da mislim: o dahu što me pokreće i bodri i naizmenično se pretvara u hranu i u sliku.

1.

Laganost! Laganost u pokretima, u procesu razmišljanja, u donošenju odluka, u postavljanju stvari na njihova mesta, u saodnošenju sa okolinom. Polako, što ne znači usporeno, nego lagodno, bez opterećenja, lepršavo, skladno i onda kad se među ujednačene poteze potkrade munjevit pokret. Svaki problem na putu, sve što treba savladati u kretanju neka klizi, kao po inerciji, s jednakim ritmom, praćeno istim udarom damara: kad pustiš korak da ga ne osećaš ni na ravnom ni na uzbrdici. Laganost, s elegancijom koju poseduju samo retki igrači. Baš laganost, lakoća i elegancija! U primanju lopte, u njenom vođenju i prenosu u protivničku dubinu, u trenu kad se upošljava saigrač ili šutira na gol, ali jednako pre i posle toga, u pokrivanju terena i „radu” bez lopte. Ne bez znoja, ali nikako sa zadihanošću koja guši pluća i slama srce, s grčevima od nagle promene ritma, od pogibelji i prenapregnutih pokreta. Te laganosti ima u onog ko zna kuda će i šta hoće, ko vidi cilj i zna da do njega treba stići kroz mnoštvo prepreka i kad se čini da je unedogled prazno; ko zna da uživa ostavljajući ih savladane, po redu, jednu po jednu iza svojih leđa. Bezglavi se kupaju u znoju, iscrpljuju do pucanja u lomatanju od jedne do druge prepreke na putu; ne vide proces pred sobom, nego se satiru na svakoj fazi celovitog niza, menjaju položaj, pogled, misao, pokrete, strategiju – u magli im je situacija posle svakog poteza ili trenutne kombinacije; mutno im je u glavi. Tako idu kroz život, kroz parkove i gradska naličja, kroz svakodnevicu prepunu trik-majstora sa „rezervnih” klupa. Laganost je dugotrajna, tiha voda koja „nevidljivo” radi, efektnije, celishodnije od svake bujice. Najduže se pamte noći tihe, za samotnim stolom periferijske gostionice bez sata; najbolje je ono prijateljstvo koje nema znojave prelome ni škripe kostiju u svom trajanju, bez šavova i bez lepka između deonica u nizu. Ljubav u laganosti – najlepša je. I smrt, kad dođe, što dođe za stolom u bašti, pod hladnjakom, kraj šoljice s kafom i s nedopušenom cigaretom među prstima, ili te iz života izvede u snu. U ruci snimatelja od dara, filmska kamera poseduje laganost od koje se nadima srce posmatrača.

2.

„Natural SC Auditorijum” na Univerzitetu Mičigen u En Arboru; petak, 17. decembar 2010. godine, negde oko 19:00 sati. Utišali su aplauzi iza prethodne dve projekcije iz programa „Studentskog festivala kratkog filma”, utihnjuju sad šapati u sali; prestaje šuštanje zimske odeće, škripa naslona, listanje festivalskog programa u crno-beloj štampi; svetlost opet lagano trne u visokom svodu, kao kod ubrzanog zalaska sunca. Nema jarke svetlosti ni na velikom platnu u koje se, po treći put večeras, uliva levkasti snop iz šumnog projektora u pozadini sale; ni boja makar kakvih, kao da nema, tek umbra i slutnja zelene.

Obična, stara, već zarđala ograda oko pustog objekta ka čijem se vrhu, sve uokrug, uspinje „nezainteresovan” pogled objektiva. Bez i najmanjeg podrhtavanja, usmerena upravno na osnovni pravac kretanja, kamera klizi duž rešetke od uspravnih šipki u beskrajnom nizu. Ali, između tih oblica, čiji se razmak u ogradnom sklopu postepeno gubi i prazna se pozadina sve više magli, vidi se – laganost to dozvoljava – sve što zainteresovano oko želi da vidi: neprekinute igre, boje, slike zaustavljene u trenutku svog postanja, lica… Kamera jednako „klizi”, mada je utisak drukčiji, da je znatno brža, na svakom zaokretu kod prelaska s jednog na drugi nivo pri usponu ka vrhu zdanja. I sad je gore, na trećem nivou; zaustavlja se. Tu je devojčica s balonima, sama na prostranoj terasi, evo i mladića (nalik je Leu Mesiju i može mu biti vršnjak) koji joj prilazi s leđa i nežno stavlja ruku na rame; devojčica rastvara šake i diže ruke, uzleću u nebo razvezani šareni baloni. Kamera na kratko prati njihove žive boje u bezbojnom nebu, onda se spušta na nivo terase gde je sada pusto i opet bez boja. Jedna se sasvim nova buba mara lagano kotrlja preko vrpce od razvezanih balona koju iščezla devojčica beše bacila na beton, i nastavlja dalje prema otvoru pešačkog uzlaza na drugoj strani platoa. Zalepršali su načas krajičci bačene vrpce, lopta je odskakutala niz stepenište i nestala. Dok svetlo sa visokog svoda pritiče u salu, iz betonskosive s platoa terase izbija zelena, najzad je celo filmsko platno zeleno – travnato zeleno, iz kojeg klija uokviren natpis:

Remember level 3
by
Cile Calderon dos Rios Zivian

to my brother Nemanja

Категорије: , , Izdavač:
Autor: Zoran Rosić

Iz recencije I. Čolića:

Izdavačka kuća “Presing” iz Mladenovca je u aprilu 2018. objavila novi roman Zorana Rosića, “Postoje mesta”, devetu knjigu a šesti roman ovog autora koji poslednje dve decenije živi u SAD. Knjigu je uredio Predrag Milojević.

Duh umetnosti se rađa iz čuda čovekove istrajnosti da stvara, a sazdan je iz najraznorodnijih elemenata. U romanu “Postoje mesta” duh umetnosti se rađa iz vidokruga izgnanstva u svetu koji neprestano hoćemo da učinimo svojim. Najnedostižnija mesta i najudaljenije tačke u vremenu pretvaramo u svoj zavičaj. To je cela drama, uobličena pripovedačkom veštinom autora, jednom specifičnom optikom “putničke” individualnosti, drama satkana od putovanja kroz vlastitu istoriju, kroz prostor fantazije i sećanja, nostalgije i nade, jednako kao kroz istoriju i prostor stvarnih mesta na stvarnom putovanju.

“Postoje mesta” je roman neobične strukture sačinjen – sa uvodnim i završnim tekstom u funkciji klasičnog prologa i epiloga – od tri dela od kojih svaki ima svoju funkcionalnu i semantičku ulogu, te više hronoloških ravni koje se, kako roman odmiče, skladno slažu u celinu sledeći autorovu precizno zamišljenu kompozicionu arhitektoniku.

Po žanrovskoj pripadnosti roman bi se mogao svrstati u takozvanu “autobiografsku beletristiku” (specifičan oblik književnog iskaza – “ja-roman” ili “roman o sebi” – čiji je začetak, s početka prošlog veka, autentično japanski), no, ipak preovlađuje žanr romana-putopisa – Rosić je, uostalom, u našu književnost “uplovio” na velika vrata upravo romanom-putopisom (“Moozaik”, Nolit, 1988; urednik Nikola Bertolino). Knjiga izgleda kao da je nastala samo iz strasti za putovanjima, ili iz pradavne pesničke težnje ka posvudašnjosti i svevremenosti, te stoga njeni fragmenti – obeleženi od 1 do broja 242 – najpre izgledaju kao skup poslaganih lepih razglednica, ili niz pribeleženih poetskih utisaka o privlačnim, egzotičnim, dalekim mestima jedne stvarne topografije, jednako kao i “mestima duha” (emocije, stvaralaštvo, književnost i druge umetnosti, igre, fudbal…). No, te šarene razglednice i te impresije teže da se postepeno slože u koherentan mozaik; kao da su opisani događaji udvostručeni i kao da skrivaju iza svoje idilične “bedekerske” površine nešto tajanstveno, dramatično, čak i preteće. Nije reč samo o sugestiji da su skriveni i vidljivi bolovi, tragičnost, tuga…, značajne pratilje ljudske strasti za putovanja i da čovek koga “ne drži mesto” seče, i ne znajući, linije sila koje vladaju svetom.

Silazimo u pakao i (pisanjem) spašavamo nešto što će se odistinski otkriti što jeste tek na dnevnom svetlu. Čitanjem ove knjige stičemo upravo takvo iskustvo, da, i Odisejevo i Orfejevo, i čitajući spoznajemo ko smo i šta jeste. Konačno se suočavamo, kao sa uporišnom tačkom pripovedanja, s vizijom da je stvaralačko i svako drugo uzdanje – neiscrpno. Iz ovog romana zrači neopisiva čežnja koja se, naposletku, utoljava čarobnom igrom po kojoj, još od Kolumba – ploviti se mora, živeti ne.

Koristeći nenametljivo elemente modernog pripovedanja, a zadržavajući pri tom klasičnu pripovedačku matricu (“roman”), Rosić je napisao zanimljivo i na trenutke potresno i pomalo tužno delo, u smislu čovekove emocionalne vezanosti za “mesta” vlastite biografije, u kojem se iskazao kao autor znatne spisateljske samosvesti i kao pisac kultivisanog proznog i poetskog iskaza.

Autor

Recenzije

Trenutno nema recenzija.

Be the first to review “Postoje mesta”

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *