PROSVETLJENJE
Sedim sa ćerkama za našim velikim kuhinjskim stolom. Sve troje smo u pidžamama, uopšte ne izlazimo iz njih. I one i ja ozbiljno smo shvatili svoje slobodne dane. Penka nam je natrpala hrane za ceo mesec, pa ne moram ni da kuvam, samo sam jedan dan otišao do prodavnice po hleb.
Pričamo, igramo društvene igre: tablića, mice, čoveče, ne ljuti se. Lete karte, lupkaju žetoni po tabli, kotrljaju se kocke, ruše figure. Po pravilu, sve se skoro uvek isto odvija: Najda je ta koja najčešće gubi, pa besni i pravi strašne grimase, a Tara joj se smeje nevaljalim, ružnim smehom i time je još više podbada.
– Čekajte, deco, smirite se, ovo bi trebalo da nam bude samo zabava – pokušavam da ih prosvetlim. – Nije važno ko pobeđuje.
– A što mi se ona onda ovako podsmeva? – Najda i dalje besni.
– A što je tebi toliko važno da me pobediš? – začikava je Tara.
– Kad je Bog stvorio ljude – počinjem svoju staru litaniju (iznosim pretpostavke koje sam pronašao i prigrlio čitajući neku nepouzdanu, antropološku i religijsku literaturu) – na Zemlji je postojao Raj zemaljski. Nisu tu bili samo Adam i Eva, kako neki doslovno čitaju Sveto pismo. Bilo ih je mnogo više. Adam i Eva su samo metafora, naziv za celokupni tadašnji muški i ženski rod. Dakle, u tom raju nije trebalo da se radi, hrane je bilo u izobilju, samo je trebalo da pružiš ruku i da bereš. Ljudi su samo skakali, igrali se, kupali, plivali… Nikom ništa nije trebalo preko toga, nije bilo takmičenja, samo zabava i smeh.
– Je l’ to mesto bilo nešto kao Dembelija? – pita me starija ćerka.
– Jeste, tako nešto. Ima i danas takvih mesta i ljudi na Zemlji, ali veoma malo. Čovečanstvo se izmenilo, probudili smo i pokrenuli vreme i zlo u nama.
– Pa zašto? – čudi se mlađa.
– E pa zato što je jedna od žena videla nekog papagaja šarenog perja i poželela da se i ona tako okiti. Nekoliko muškaraca poletelo je ko će pre da ga uhvati i da joj donese perje i tu je počelo nadmetanje. Onda su i druge žene, videvši ovu prvu nakinđurenu, požurile da se kite, da se takmiče koja će lepše to da uradi. I tu je onda nastao kalabalak, jurnjava i strka. Muškarci počeše da hvataju, da love ptice i sve te neke druge zverove mekog i šarenog krzna i perja i od tada je sve krenulo ukrivo. Još kad je neka budala pojela komad mesa oderane ili očerupane životinje, pa preporučila to i ostalima, mozak nam se sasvim pomutio. Poludeli smo, izgubili pamet i ponašamo se glupo i bolesno i dan-danas. Takmičimo se, jurimo za perjem, za mesom, ljutimo se, bijemo. Zavidimo jedni drugima, slavimo besmislene pobede, rugamo se onima koji nisu uspeli da nas dostignu.
– Je l’ i mama htela šareno perje? – pita Najda.
– Ona je htela još i mnogo više od toga, samo što ni sama nije znala šta.
U fabriku sam stigao mnogo pre početka smene, presvukao sam se i seo u kuhinju. Tamo je već bio i Sofronije, dočekao me, odmah zaskočio, i vrti svoj monolog.
– Oteglo se ovih nekoliko slobodnih dana! Lepo smo proslavili, pa onda i reprizirali, ali jebi ga, posle poče opet neka standardna bleja. Setio se ja juče da probamo nešto da razbijemo monotoniju, pa okupio ortake za fudbal na snegu. Orali smo celo poslepodne, danas kad stignem kući ima pošteno da se izbanjam… ’oću, majke mi!
Ulazi Gospava, nosi pajalicu i kofu, deluje mi umorno. Rabadžija skače, pruža joj ruku, čestita Novu godinu. Ljubi je u debele obraze, hteo bi i kompliment da joj udeli.
– Jaooo, gospođo – sve je što uspeva da izmuca.
Čestitam joj i ja, ljubim je tek u lice, šta ću kad je ovaj smarač ovde. Ništa ne dospevam da je pitam, moram već da idem na rabotu.
Viljuškar vozim kao da sam sinoć s njega sišao, osećaj se ne gubi samo tako. Ipak, nestrpljiv sam da što pre utovarim robu i uhvatim neki kratki intermeco, da pronađem svoju guzaru. Imam sreće. Najezda kamiona očekuje se tek posle užine.
Gospava mete ganjak između ulaza i kuhinje. Stojim kraj nje i gledam je dok radi, ne prekidam je u poslu, ćutim. Kao da je zbunjena zbog toga.
– Gde si čekao Novu godinu? – pita me. – Kod kuće, s decom?
– Ne, napolju, bio je neki doček – lažem. – Pre toga sam jedno vreme bio tu kod Kize u kafani. Deca su bila kod mojih roditelja.
– Kod Debelogusca si bio?! Pa tamo se skuplja sam ološ!
– Nisam dugo ostao. A što ga tako zoveš?
– Pa to mu je slavni nadimak! Kako ne znaš?! Moj Bora i njegovi ortaci bili stigli s ratišta, napravili mu rusvaj u lokalu, a kad se Kiza pobunio, dve gorile ga digle i smestile na roštilj. Izgorelo mu celo dupe!
– Prava lola taj tvoj Bora! Sigurno ti je bilo zabavno s njim za Novu godinu.
– Što si tako zajedljiv? – snuždila se Gospava.
– Možda zato što sam ja tu noć hteo da provedem s tobom!
Opet ne uspevam da je poljubim, sad nailazi Zoka Pampur. On je i inače uvek brbljiv i druželjubiv, a ovaj put ima poseban razlog za to.
– Au, Veline, što sam se proveo za doček! Bio sam s jednom tvojom, Bugarkom, Cvetana Krasteva se oka! Jaooo, koja nimfomanka! Krenula do sestre u Španiju, zapela u Beogradu pa ostala da čeka Novu. Baš sam imao sreće!
Alatničar odmah odlazi, ali ostavio je nemir za sobom. Čistačica se mršti kao da tek sad povezuje neke stvari. Uznemirila se, jer naslućuje da će je konačno dovršenje slagalice razočarati ili uplašiti.
– Kako on to misli „tvoja Bugarka“?
– Pa eto, tako. Zovem se Velin, prezivam Dragomirov, to je bugarsko ime i prezime. Kad sam se rodio, otac me i upisao kao Bugarina. Mada ja ni ne razmišljam u tim pojmovima i uopšte ne osećam potrebu da se nacionalno opredeljujem i na taj način ograničavam. Ali ljudi k’o ljudi, svrstavaju se i obeležavaju svakoga, hteo on to ili ne.
– Dragomirov?! Nisam znala da se tako prezivaš! – suze joj izbijaju na oči, uvređena je. – Da sam znala da si Bugarin, da nisi Srbin, ne bih ni pričala s tobom!
– Imam i romske, ciganske krvi! – namerno dolivam benzin na vatru, a onda, ljut, prilazim ženi, hvatam je za ramena i drmam. – Šta ti je bre, budalo?! Ko ti je napunio glavu takvim glupostima?
Ćuti, šmrca.
– Je l’ baš moram da budem ortodoksni, rasni Srbin s pedigreom da me prihvatiš k’o čoveka? Svi smo mi ljudi, ej! Svi nosimo u sebi dobro i zlo, svi imamo iste potrebe, ista osećanja, iste mane. A isto tako, svako je izuzetan na svoj način. Nisam lud da idem za čoporom! Šta mi treba da tražim kolektivna obeležja i zastavu u koju ću da se zavijem? Pa upoznala si me, pokazao sam ti ono od sebe šta mislim da je važno!
Gospava plače, slomljena je, ali kao da se i smiruje. Čini mi se da će moje iskrene, nespretne reči i moj molećivi, nevericom prepunjeni pogled uspeti da nadvladaju njene predrasude.
– Ostani sa mnom i pokazaću ti jedan drugačiji svet – šapućem joj na uvo, brišem joj suze i nežno je ljubim. – Mislio sam da si otvorenija od drugih, da imaš malo šire vidike.
Recenzije
Trenutno nema recenzija.