1. Prva pojava
„Spavam na uzdignutom delu trotoara koji okružuje prostor oko Doma vojske. Dobro sam umotana: imam jorgan i ćebad. Spavam tu nakon dodele diploma o završenoj srednjoj školi. Svi su dobili diplomu osim mene; ja nisam kupila neki formular. Dogovaram se s razrednom oko toga kad mogu da dođem po nju; onda se ceo razred razilazi, a ja se čudim zašto nismo otišli na piće da to proslavimo; mislim, njihove diplome…“
Olivera je utisnula kabl rešoa u utičnicu i sipala u džezvu vodu iz toaleta sa kraja hodnika. Uključila je kompjuter i štampač, ukucala šifru za pristup programu, nakratko otvorila prozor. Iz fioke je izvadila načetu kesicu kafe.
„Pre nego što sam legla u taj improvizovani krevet, hodala sam bosa; negde su mi se izule cipele sa starinskim potpeticama. Vraćala sam se da ih nađem; više ih nije bilo. Odeća mi je bila svečana, u zlatnim i srebrnim nijansama, ali mi je loše stajala; izgledala sam zdepasto. Sebe sam videla iz druge perspektive – kao da gledam film – samo što se pogled objektu čudi i nije njime zadovoljan. Čini mi se da sam više bila pogled nego objekat.“
Dok je mešala kafu uopšte nije gledala u to što radi; tako je bilo svakog dana. Jovan je samo čekao kad će to da se završi prolivanjem kafe po zidu.
„Ležem u tobožnji krevet: meko je, toplo; mirno spavam. Ujutru se budim, u snu, i slažem jorgan i ćebad. Prilazi mi neuniformisano lice koje mi traži dozvolu da spavam na javnom mestu; on kaže ferman, ne znam odakle mi ta reč. Kažem mu – ma ne, bez brige, ja sam ovdašnja, živim gore preko reke. A, onda dobro, kaže on. Prilazi drugoj, starijoj ženi; ona je spavala tu blizu, u parku. I ona je ovdašnja. Dobro, onda ja mogu da idem, kaže inspektor i odlazi zviždeći. Nizak je, ima brčiće. Baš je njega briga ko gde spava.“
Jovan joj je prebacio prazne šoljice iz špajza. I on je pripremio kompjuter, pomerio u stranu nekoliko fascikli, stavio municiju u heftericu, proverio da li mu crvena hemijska još uvek piše, izvadio iz fioke okrugli pečat i pravougaoni faksimil sa potpisom gospodina šefa zvanog Doktor. Svesku iz džepa jakne gurnuo je pod tastaturu. Po tragovima na ekranu videlo se da je obrisan prljavom krpom; probao je to da otkloni papirnatom maramicom. Olivera mu je nalila kafu u šoljicu i dodala vlažnu maramicu, ne prekidajući priču.
„Sklapam jorgan i zovem muža da dođe po mene; objašnjavam mu gde da se parkira. On dolazi, malo je nervozan; onda dugo putujemo. Kroz prozor fotografišem nebo. Oblaci su kao kućice od marcipana: bele sa roze krovovima, gusto naređane; ja se uopšte ne čudim što oblaci imaju prozore i vrata. Prolazimo pored uske i visoke gotičke građevine sa mnogo detalja na fasadi. Boja joj je siva, ali topla, kao da je pomešana sa smeđom nijansom. Hoću da je uslikam zajedno sa oblacima, ali ne mogu da nađem takav ugao pod kojim obe stvari mogu da obuhvatim u jedan kadar.“
Tu je Olivera naglo prekinula priču; sivo-smeđa građevina što proseca bajkovite oblake visila je još neko vreme nad njihovim glavama. Nastavili su da piju kafu u tišini. Jovan je prošao rukom kroz kosu, a pramen koji je do maločas zaklanjao desnu stranu čela, sad je prešao na levu i tu je ostao.
Oliverin muž bio je sirov, nemaštovit patrijarhalni tip kakve je viđao samo u starim filmovima; nije voleo ni te filmove ni takve muškarce. Odavno je bilo vreme da siđu sa scene; već su poumirali i glumci koji su ih glumili. Dobro je znao kako je grebucka to što nije završila fakultet; još jedna u moru priča koje počinju sa: ne kajem se. Ništa joj nije rekao; ona mu i nije pričala svoje snove da bi ih tumačio; možda pre iz navike. Više od deset godina radili su u istoj kancelariji.
„Sutra idem u sud, u devet“, progovorio je posle nekog vremena.
„Šta ćeš u sudu?“
„Ostavinska rasprava nakon smrti oca: umro je pre nekoliko meseci.“
Olivera je podigla pogled sa dokumenta koji je držala u rukama.
„Odakle tebi otac?“
„Eto… Pojavio se kad je umro.“
Recenzije
Trenutno nema recenzija.