Skrivena Europa

630 rsd
Odlomak iz knjigeSkrivena Europa

* * *

Tog dana smo biciklom krenuli iz Fužina prema Rijeci, preko Gornjeg Jelenja. Popeli smo se na skoro 900 metara nadmorske visine pa se spustili do Rijeke, tu ručali i krenuli dalje na Ćićariju. Preko Matulja, sve na Vele Mune, Dane pa prema Buzetu! Taman sto kilometara po teškom terenu i uz prilično zahtjevne uspone i opasnu žegu. Mislim da sam popio bar deset litara vode toga dana, ne znam koliko piva.

Ipak, nakon tih uspona, na kraju nas je dočekao spust u Buzet. Jedan od najpamtljivijih trenutaka u mom životu! Već pred večer, taman na kraju i snaga taj spust mi je predstavljao spas, nadu, dao neku novu moć. Tako se zadovoljstvo teško može staviti u riječi, nakon napornog pedaliranja cijeloga dana, doživjeti tako nešto, s vjetrom u leđa. Ipak, kako smo se približili Buzetu, tako je došlo novo razočarenje.

Nismo mogli naći pogodno mjesto za prenoćiti! U gradu nije bilo šanse, a oko gradića nije bilo povoljnog mjesta gdje bismo mogli staviti šator i ležaljku između dva drveta. Sve smo obišli okolo, čak se i razdvojili u izvidnicu svak na svoju stranu da bi se razočarano našli i konstatirali da nema nigdje ništa.

No, kako to obično biva u bezizlaznim situacijama, niotkuda se pojavio stranac i spasio dan! Starčić koji se tuda šetao nas ugleda, porazgovara s nama i uputi nas, prstom pokazavši na napuštenu kuću gdje nikome nećemo smetati i gdje nas nitko neće dirati. Taman izvan grada, malo dalje od ceste i znatiželjnih pogleda, s dva drveta za ležaljku, s velikom balom sijena na kojoj možemo sušiti odjeću, čak i sa stolom i klupama ispred kuće, gdje smo mogli sjesti i večerati kao ljudi, što već danima nismo imali.

* * *

Možete ići na put, a ponekad put može doći do vas. Preko Couchsurfinga sam upoznao dosta zanimljivih ljudi, a neke sam ugostio dok sam živio u Vukovaru dvije godine. Jana je ostala najduže, čak tri dana i trudio sam se pokazati joj što je više moguće.

Jana je taman proslavila sedamdeseti rođendan i častila se jednim malo dužim putem, prateći Dunav. Rekla mi je da neke puteve ne moramo mi sami osmišljavati, nego da oni već postoje, Dunav ih je ucrtao na karti. Nakon godina putovanja u mlađim danima, odlučila se skrasiti u okolici Barcelone, iako je zapravo iz Engleske. Kako joj duh putovanja nije dao mira, odlučila je krenuti iz Beča i otići do Crnoga mora, prateći rijeku koja i sama ima neki poseban duh, rijeku uz koju sam ja odrastao. Nije bilo lako ugoditi njezinoj znatiželji, ispitivala me je sve i svašta, od povijesti grada i područja, preko rata u Vukovaru pa do budućnosti koja tek slijedi, ali je htjela znati više i o mom obrazovanju pa čak i o mojim tetovažama ili o pravljenju bureka kojim sam je častio. Mislio sam si – tako izgleda i tako se ponaša pravi putnik. Znatiželjan je, sve što je novo to mu je dobro, to je privlačno i to želi istražiti. Mogu samo misliti koga je sve upoznala prije mene i nakon mene na tom dugom putu: svi ti gradovi, te ulice uz Dunav, sve priče tih ljudi koji sigurno već godinama negdje žive, znaju tajne prostora, skrivene kutke vremena, duh jedne neobične priče čuvane u kolektivnim sjećanjima.

Категорије: , , Izdavač:
Autor: Zoran Kojčić

Putopis Zorana Kojčića aktuelan je uvek, a posebno sada, kada se granice ponovo otvaraju.

Putopis je zbirka 100 priča, zapisa, epizoda, crtica, događaja iz 25 evropskih zemalja.

Šta se dogodi kada u Parizu ne vidite ništa od Pariza, kada sa dobrim prijateljem podelite čašu vina u slovačkom selu, kada sretnete pijanog Bugarina koji pada sa bicikla? Videćete da ljudi koje srećemo na putovanjima u sebi nose najmanje po jedan roman i da događaji koje ne doživimo kada ostanemo kod kuće ostaju neispričani i kao takvi postaju deo zaborava.

Najljepši grad na svijetu

Možete li smisliti koji vam je najljepši grad koji ste posjetili? Po kojem bih kriteriju uopće mogao početi tako slagati gradove i što je to što jedan grad čini lijepim? Jesu li to zgrade ili ljudi, parkovi ili raspored, događaji ili duh grada?

Po čemu mi je Plovdiv ljepši od jednoga Rima? Ili Dubrovnik od Bratislave? Što je to u Krakowu što me očaralo? Društvo s kojim sam bio, pa bi mi boravak i u Sisku bio romantično zadovoljavajući, iako Sisak sam po sebi nema nekih posebnih čari?

Zbilja, ta Granada mi je pri vrhu, kao i London, Dubrovnik i Plovdiv, Firenca i Konstanz. No, stoji i pitanje, bi li mi pri vrhu bio Rim da sam ga imao priliku detaljnije upoznati, ili da sam već zreliji, stariji boravio u njemu. Ili bi mi pri vrhu bio Lisabon da sam ga posjetio?

Tri jezera

U ljeto 2017. posjetio sam tri velika jezera: Bodensee, Chiemsee i Balaton. Pokušavao sam pronaći sebe i uživati u prirodi, nesiguran što činiti dalje sa svojim životom.

Bodensee mi je zelenilo, proljeće, zaljubljivanje, čitanje poezije kraj mirne vode, branje gljiva u šumi, filozofski razgovor, čak i neka ljudska užurbanost u tome svemu, no s pravilnom mjerom. Bodensee je lijek za dušu i uzvišeni raj u malom.

Chiemsee mi je oluja! Sivilo i oblaci, hladnoća i nemir, neka nedodirljiva strast koja bi se pretvorila u bolest da me nije Bodensee ranije nahranilo. Chiemsee mi je gotika, oštrina, prostranstvo pustinje duha.

Balaton je lutanje i Byron, brežuljci i avantura, neistraženost i slatki nemir, nemogućnost ostajanja na jednom mjestu, krug bez povratka, malo zrelija ljubav od one zaluđenosti na Bodenseeu. Balaton je put, staza, zabrana i prolazak prstima kroz njenu zlatnu kosu, on je dvorac na vrhu brda.

P.S.

I nakon tri dana na tri jezera, nisam pronašao sebe.

Dečko koji se „čuje“

Do Francuske smo dugo vozili. Janez i ja na smjenu, svaki po par sati. U gužvi njemačkih auto-puteva, posebno kod Min-chena, stajali smo na odmor i na zamjenu, da se ne preforsiramo na dugom putu, posebno što sam ja em vozio njegov, dakle tuđi auto, em vozio prvi put u životu po auto-putu i to još tako uređeno kaotičnom.

Na jednom od stajališta, iz nekog grmlja nas je skoro pa zaskočio prilično neugledan mladić. Vidjelo se na njemu da već dugo putuje, da dugo nije vidio tuš i svježu vodu – zamolio nas je da se poveze s nama, vrlo skromno i stidljivo. Nismo dugo ni vijećali, na Janezu je bilo sve, njegov je i auto i njegov red da vozi. Odmah je prihvatio, objasnivši nam da je on godinama stopirao po Austriji i da se sada trudi povesti stopere kadgod može, da se oduži.

Tih par sati vožnje mi je bilo super. Nisam mogao odspavati svoju smjenu na zadnjem sjedalu, jer nam se pridružio stoper. Da budem blag, dečko se poprilično čuo, ne ni na znoj, nego na neku ustajalost valjda koju koža poprimi nakon što dugo ne osjeti čistu vodu i sapun. Osim toga, kad smo ga prihvatili, potpuno se oslobodio i razvezao priču kojoj nije bilo kraja. Putovao je iz Rumunjske, gdje je ustopirao nekog lika koji je bio „kao mašina“ i vozio bez stajanja od Rumunjske do Njemačke, a potom su uslijedile njegove priče o stopiranju po Argentini i Južnoj Americi, po Europi i po Marsu, bog te pita gdje sve nije bio. Nit kraja priči, nit kraja smradu, nit one benzinske do koje smo ga trebali odbaciti. Najdužih dva sata mog života!

Autor

Recenzije

Trenutno nema recenzija.

Be the first to review “Skrivena Europa”

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *