Učim se da gledam – Amerika

800 rsd
Odlomak iz knjigeUčim se da gledam – Amerika

2

Srki. Moj najbolji drugar. Nema ga više. Proveo je u Americi, zajedno sa mnom, poslednje dve decenije svog života i vratio se nazad u Beograd, neizlečivo bolestan, da bi posle šest meseci agonije tu i umro. U svom stanu na Vidikovcu. Možda i srećan, jer umro je tamo gde se rodio i gde je živeo prethodne četiri decenije. Popio je poslednje pivo na mestu koje je dvadeset poslednjh godina sanjao i u snu ga nazivao tamo gde sunce izlazi.

On mi je „udesio“ Ameriku.

Srki je već imao šestomesečno iskustvo boravka u Americi; tamo, u Detroitu, sredinom 1989. godine, bio je gost kod svojih drugara iz detinjstva, a preko njega i mojih poznanika, Belog i Pere, i nikada – čudilo me je – ama baš nikada nije pričao o utiscima sa tog „gostovanja“. Održavao je vezu sa Belim tokom apokaliptičnog vremena s početka devedesetih, tek uzgred bi pomenuo da ga Beli ponovo poziva u goste, ali kao da je nešto tajio preda mnom u vezi sa tim, sumnjao sam da iz nekog razloga ne želi da mi prenese da Beli možda i mene uključuje u taj poziv, jer, istina, zbližio sam se s Belim tokom jednog njegovog boravka u Beogradu, u martu 1992. Pored mnoštva svojih uvrnutosti, Srki je voleo da bude „gospodar situacije“. I doista, tek kada je on odlučio da je za to sazrelo vreme, rekao mi je: „Evo ti Belov telefon i njegova američka adresa, bilo bi lepo da mu se javiš. Ja neću da idem tamo, bio sam već, a Beli bi rado i tebe ugostio.“

Nakanio sam se nekako da napišem pismo Belom, a on se posle primljenog pisma javio telefonom: „Samo izvadi vizu i – stiže ti od mene novac za kartu, za boravak nemaš da brineš, bićeš kod mene.“ Prikupio sam sva neophodna dokumenta, uključujući odobren dopust s posla i preporuku Udruženja književnika iz Francuske 7 u kojoj je stajalo da bi mi boravak u SAD koristio u radu na novom romanu. Odbili su me, u tom prvom odlasku u američku ambasadu, te nebeske 1993. godine lepo dokumentovane u onom jesenjem popodnevu. Posle rutinske konverzacije, smeđokosi, providni, izvežbano ljubazni konzul, jednako se namešteno osmehujući, rekao mi je da je moja dokumentacija za svaku pohvalu, no, situacija (situacija sa mojom zemljom) je takva-i-takva, zar ja to ne znam? Žao mu je, on mi zasad ne može izdati vizu, prećutao je da mi kaže da pripadam naciji čiji je predsednik jedan osioni komunista… Pokupio sam svoje papire kivan na sebe što sam i ja prećutao da mu nešto kažem: ne osmehuj se zalizanko, ja nisam od tvoje sorte. Šta me je porazilo: u Titovoj Jugoslaviji jedan Srki, uz sve epitete za njegovu dobru dušu, zbog čega četrdeset godina jeste bio moj istinski drug, jedan luftiguz, dakle, sa završenom osnovnom školom, bez sekunde radnog staža, bez kučeta i mačeta, na maminoj trpezi u četvrtoj deceniji života, otputovao je s crvenim „komunističkim“ pasošem u Ameriku kao od šale, sada je jednom inženjeru zaposlenom u naučnoj ustanovi, piscu, porodičnom čoveku s decom, s vlasničkim prebivalištem, koji je već proputovao pola sveta i nigde tamo nije ni pišao na javnom mestu (a Srki jeste, pričao mi je, kad je bio s Belim u Njujorku) a kamoli da je podmetao bombe ili širio komunističku propagandu, zabranjeno da poseti, recimo, američku stranu Tesline Nijagare. „Ne zagađuj naše prelepo kapitalističko tlo“, govorio mi je našminkani osmeh američkog zvaničnika iz kabine, iza debelog stakla.

Zašto se s ovakvom beleškom osvrćem danas unazad? Strepeo sam: ko zna da li ćemo igde i ikad još putovati? Šta je bilo – bilo je, tako su stajale stvari.

U drugom pokušaju, početkom jula 1996, odobrili su mi boravak u Americi. Šta je presudilo? Već stečeno iskustvo odlaska u Ambasadu, ili osoba koja je odlučivala, jedna sasvim normalna žena s one strane šaltera koja je, bez osmehivanja, prirodno ljubazna, bez ikakvih dodatnih pitanja, gledajući moja dokumenta, izgovorila tek nekoliko reči: „Aha, inženjer… idete u posetu prijatelju iz detinjstva… ma nemojte, zove se Miro Klemenc…“

Nekoliko dana posle mene i Srki je otišao u Ambasadu. Na njegovo a jednako i moje veliko iznenađenje, i on je dobio vizu.

Putovaćemo odvojeno, takve su iz nekog razloga bile direktive odande, iz Srkijevog štaba u Americi.

Putničke agencije su se prosto utrkivale oko moje karte; u to vreme cena povratne karte do Amerike u proseku je iznosila oko 400-500 dolara, no, budući da je za avgust prema tamo vladala putnička groznica zbog Olimpijade u Atlanti, cena je više nego udvostručena. „Gea“, „ABA“, „Putnik“ i još neki prodavci, kojima nisam krio da imam ponude sa više strana, razbijali su se oko mene u međusobnom nadmetanju; odabrao sam i rezervisao „Putnikovu“ ponudu od 1.070 dolara i javio Belom taj, za mene, astronomski iznos.

Beli se javio krajem jula i poručio mi da novac stiže preko Majla koji dolazi u svoj stari kraj preko Beograda, trebalo bi da ga u to-i-to vreme sačekam na Surčinu, sa Srkijem, jer Srki zna Majla, i da od njega primim pošiljku.

– A ti si taj! – kazao je Majlo, debeli Lala, pružajući mi koverat sa žigom motela „Rainbow“. – Svakakve sam priče čuo o tebi. Drago mi je. Onda, vidimo se u Ameriki.

U koverti je osim novca za moju kartu bilo i 40 dolara „za pivo“ Srkiju.

I otišli smo na to pivo, Srki i ja, ispijajući flaše na betonskoj klupi ispred granapa na Vidikovcu, njegovom omiljenom mestu – tamo gde sunce izlazi. I prvi put smo pričali o Americi, zapravo, ja sam ga samo slušao, znao sam da su te njegove „izglobljene“ priče upućene meni za oprez, da mi na znakoviti način ukazuju na ono što bi trebalo da se potvrdi kad budem bio na licu mesta, pre nego što i on tamo stigne. Dok je pričao, razmišljao sam o pozamašnoj svoti novca u svom džepu koja mi je stigla od Belog, praktično nepoznatog čoveka: samo nekoliko druženja s njim u Srkijevom „ateljeu“ na Vidikovcu pre nego što je otišao u Ameriku, i dva-tri zajednička izlaska u restorane onda kada je odande prvi put doputovao na kraći odmor u Beograd; imao je devojku Anitu s kojom je bio par što izaziva zavist u onih koji su ih posmatrali, napisao sam nekoliko literarnih skica o njemu i njoj – to je bilo sve. I bilo je tužno, sećam se da sam tragao za uzrokom svog bedastog raspoloženja. Kasnije, u kući, Marija i ja smo seli na krevet, izvadili smo pare iz koverta, provlačili novčanice kroz prste, bacali ih uvis, da lepršaju i padaju na gomilu, kao oni srećnici po hotelskim sobama u filmovima o Las Vegasu. U kućnom budžetu, uz nešto nemačkih maraka s kojima smo spasavali (ne)vrednost strmoglavo inflatornog dinara, imali smo i tri novčanice od jednog dolara, odložene kao fetiš u Zilahijevom „Samrtnom proleću“ na najvišoj polici kućne biblioteke, koje sam od jedne Belove pošiljke Srkiju „otkupio“ s nekoliko čekova u birtiji na tramvajskoj stanici u Topčideru kad je Srki s njima hteo da plati račun za litar belog i kiselu vodu. Marija je videla senku (ipak) u mom osmehu, stisla mi je dlan i rekla: „Beli nije naivan čovek, posle više od deset godina u Americi dobro zna da proceni svoje investicije. Ništa od ovoga nije slučajno; ako ništa drugo, investirao je u knjigu koju bi mogao da napišeš, o svima njima tamo. Američku knjigu. Uostalom, zar se nisi zbog pisanja odlučio na ovu avanturu?“

Šesnaest godina pre ove situacije, posle našeg boravka u Parizu, razdvojio sam svoje stvaralaštvo na pre i posle Pariza. Pitao sam se sada, ne samo za stvaralaštvo nego za našu sveukupnu egzistenciju, za naš život – hoće li biti podeljeni na pre i posle predstojećeg leta za Ameriku?

Категорије: , , Izdavač:
Autor: Zoran Rosić

Dvanaesta knjiga Presingove edicije YUGO_ЛИТ izašla je iz štampe. U pitanju je roman Zorana Rosića: Učim se da gledam – Amerika.

Zoran Rosić je napisao roman u kome je glavni junak on sam, pisac koji je sve što je imao srpsko odneo u Ameriku, da bi se dvadesetak godina kasnije našao u koži čoveka koji sve što ima američko donosi u Srbiju. Ovo je roman o pogledu „našijenca“ ka Srbiji i Srbijanca ka Americi. Snažna priča o američkoj kulturi, istoriji, sportu, o žuboru mešavine nacija i običaja, to je priča o istoriji jedne familije, o tome kako nije važno gde si i šta radiš, već s kim si i koliko si srećan.

Autor

Recenzije

Trenutno nema recenzija.

Be the first to review “Učim se da gledam – Amerika”

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *