Pred mojim očima sunce

1.500 rsd
Odlomak iz knjigePred mojim očima sunce

Rat ’99.

Kada sam bila dete,
tata mi je pričao priče –
okrutan je, sine, svet.
Ružne priče,
mračna mesta
Crvenkapa i vuk,
nisam se plašila,
bila sam hrabro dete.
Sve dok nije bio rat,
mart i jun,
rat ’99.
Nisam znala šta da radim.
Bio je rat, rat ’99.
Strašne noći,
bombe padaju,
nisam znala šta da radim,
bila sam samo dete.
Tata je nazvao,
bila sam ljuto dete.
Prokleti bili,
rat ne donosi mir,
pustite me da spavam,
ja sam samo dete.
Tata je otišao sa
tužnim pozdravom,
reče – ne plači, dete.
Rat je izgubljen.
Izgubljena sam i ja.
Pokušaj da spavaš,
ne plači, rekoh sebi.
Ti si samo dete.

Ljubav

Kada ljubav pokuca na vrata,
ja se dvoumim da li da ih otvorim.
Bojim se da je pustim da uđe.
Nekad samo se pravim da ne čujem,
pa onda ona ode.
Odustane.
Kada odlučim da je pustim,
dočekam je raširenih ruku,
ne dam joj da ode.
Zagrlim je čvrsto,
i onda je zauvek moja.
Učim je da hoda,
da laje, da leti,
napravim joj krila.
Krenem sa njom u poteru za svetom.
Na planine, na reke, na mora.
Hvatamo mesečeve mene,
mirišemo lavandu.
Ona je moja.
Nekad je vatrena,
a nekad poput mirnog mora.

Majka

Lepo mi stoji tvoja bol.
Tako boli, a tako leči.
A da boli, nikad ne smeš reći.
Samo ćeš osmeh da mi pružiš
i ruku da mi držiš,
da me od zlih sila braniš.
Zauzvrat nećeš ništa da mi tražiš.
Uvek si bila posebna,
večito ponosna.
Tako mala,
a tako ogromna.
Kao stena
jaka, moja majka.

Vera

Poklonili smo se nebu.
Zauvek.
Dostigli smo visine
i proširili smo vidike zemlje.
Rođeni smo s njom.
Uspomene su samo ostale,
postale pepeo koji se rasprši udarom vetra.
Postali smo Bog.
Dostigli smo visinu,
a ubili smo slobodu.
Jedno je biti slobodan,
a drugo je biti srećan.
Jedno je voleti,
a drugo je biti voljen.
Jedno je videti Boga,
drugo je verovati.

Osmeh

Osmeh na lice,
i šibaj kroz ulice,
šume,
planine.
Živi život
punim dahom,
oči u oči sa strahom.
Da mi je slobode
i krila,
preletela bih ceo svet.
Popela se na Himalaje,
plivala sa ajkulama,
pela se na drveće.
Jer život treba živeti istinski.
Sa osmehom.

Категорије: , Izdavač:
Autor: Vivien Kurtović

Zbirkom dominira borba za uspostavljanjem unutrašnje ravnoteže, i za glas onog deteta u nama koje je tako važno za harmoničan život. Pesnikinja, u svetu koji – kako kaže – istovremeno pati od bede, jada i skupocenosti, gradi krhku liniju odbrane koja ne dozvoljava ljubavi da je tek tako obuzme. Ona i ljubav igraju igru – kad je ispusti, tada je i prigrli, ne dozvoljavajujući joj da se izgubi u ništavilu.

LJUBAV

Kada ljubav pokuca na vrata,
ja se dvoumim da li da ih otvorim.
Bojim se da je pustim da uđe.
Nekad samo se pravim da ne čujem,
pa onda ona ode.
Odustane.
Kada odlučim da je pustim,
dočekam je raširenih ruku,
ne dam joj da ode.
Zagrlim je čvrsto,
i onda je zauvek moja.
Učim je da hoda,
da laje, da leti,
napravim joj krila.
Krenem sa njom u poteru za svetom.
Na planine, na reke, na mora.
Hvatamo mesečeve mene,
mirišemo lavandu.
Ona je moja.
Nekad je vatrena,
a nekad poput mirnog mora.

PROLAZNOST

Obuzima me neka ukočenost u telu
i boli me svaka kost.
Boli me svaka misao o sreći.
Osećam gordost prema vremenu.
Kako je lepo biti sam
i nikada ne umeti pobeći od sebe.
Prolaze dani, godine,
milenijumi, a vreme večito teče.
Ubija kao oluja pustinje.
Oslikava mi bore na licu
obrasle korovom faraonske grobnice,
stoje vekovima na istom mestu.
Oni su mrtvi, a one i dalje žive.
Mi smo postali živi mrtvaci
koji kradu vreme.
Palim cigaretu, udišem smrt
čekajući sutra.
Besane noći su kao mrtvi dani
ubijenog vremena
koje samo prolazi.
Bedno, jadno i skupoceno.
I šta ti je onda život no preživljavanje?
Šta ti je onda ljubav
nego patnja
i šta ti je onda san
nego laž.
Ostavljena deca koračaju svetom
poput kornjače.
Nigde neprihvaćena,
kriju suze na jastuku.
Svi smo mi ostavljeni
sami sebi kroz strah.
Neuki, zatvoreni, mračni
i hladni.
Borba sa samim sobom.
Borba sa vremenom.
Borba sa prolaznošću.
Borba sa starošću.
Smrt kao završetak predstave.
Mi se nje bojimo,
nismo joj dorasli.
Proždire nas,
baca nam strahove,
sujetu, patnju, kuje zavere,
vrača, ubija nas malo-pomalo.
Ako joj se damo.
A ako je prihvatimo,
ona je samo pojam za nas
o završetku našeg vremena,
bitisanja i ostanka.
Postaje samo reč.
Prolaznost.

Autor

Recenzije

Trenutno nema recenzija.

Be the first to review “Pred mojim očima sunce”

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *