Kada tamo gore olistaju breze

630 rsd
Odlomak iz knjigeKada tamo gore olistaju breze

grčki brodovi bili su tu, uplovljavali su u pristanište, čekala je tamo, kao što bi verna žena čekala povratak svog mornara sa dalekih mora, čekala je sa džakovima punim pasulja i suvih pečuraka, znala je engleski, pa kako bi drugačije razgovarala sa prekomorskim kapetanima, na Sušaku bi ih čekala, na obalu bi se čamcem dovezli sa usidrenog broda, gledali bi je najpre začuđeno, potom sa zanimanjem i divljenjem, istovarivali su, ona bi im dala suvih pečuraka i pasulja, oraha, oni njoj smokvi i suvog grožđa, pa limun i pomorandže, ponekad bi dovezla pun kamion, a kad je bila sezona trešanja, šofer kamiona bi je, na putu do tamo, sa sve korpama punim trešanja, ostavljao na pijaci da bi, dok je on rastovarivao i utovarivao svoju robu, usput prodala i trešnje, koje su za nju brali seljaci po brdima, trebalo ih je brzo prodati da ne potrule, sve bi dobro organizovala, sa brda su se valjali džakovi pasulja i suvih pečuraka, sve bi pregledala čim ih dovezu, ugurala bi nos u pasulj i ako nije bio dobro prebran, izvikala bi se na radnika, Amerikanci takav škart ne jedu, ovog puta može, sledeći put neće više uzeti, zatim je loše prebrani pasulj istresala na sto pred svoju decu, morali su da ga prebiraju svako veče, jer roba je morala biti dobra i lepa da joj niko ne bi prigovarao zbog lošeg kvaliteta, samo jedan jedini put je neki kapetan zagunđao zbog trunjavog pasulja, ona je svoje greške pamtila i nije ih ponavljala, pečurke je najviše kontrolisala, morale su odisati svežinom, ne na plesan, morale su biti podjednako narezane, svakom skupljaču pečurki davala je uputstva kakve treba da budu, kako da ih suši i kako da ih sačuva, pečurke su morale biti u opranim belim platnenim vrećama, u suprotnom, uopšte ih ne bi uzimala, sa pečurkama je bila vrlo zahtevna, kod pasulja nije bilo toliko važno, tu ne može da se pogreši, naša deca će ga već prebrati, odgovarala je mužu na prigovore kako je prestroga sa seljacima koji su joj donosili robu, neću da plaćam te svinjarije, govorila im je da bi ubuduće vodili računa o boljem izgledu robe, koju je potom vozila do mora, a kada bi robu predala, obično bi u povratku sedala pored šofera ili bi bez reči otišla u zadnji deo kamiona među vreće suvog grožđa i smokava, a ako ne bi bilo mesta za nju, jer se još neko vozi pored šofera, nije marila gde i kako se vozi, samo da posao teče kako treba, umiće se i urediti kod kuće, u povratku se nije uzbuđivala, samo da je na obali vide sređenu i čistu, uspravnu, okićenu američkom zlatninom, u povratku stvarno nije više važno, već je ostavila utisak, ima svoju robu, prstenje, naušnice, ogrlice i zlatni sat bi odmah, čim bi krenuli nazad, skinula i ugurala u prepunjeni novčanik, novčanik bi zavezala u oveću maramicu, sve zajedno spustila u korpu i pokrila vunenim džemperićem, izula bi cipele sa visokim štiklama, kojima je ostavljala utisak na kapetane, bacila bi ih preda se na prljavi pod kamiona i tako bosa sebi govorila, sad na posao, u petak u Moravče na sajam, u subotu u Črnuče, onda sledeće nedelje u Mengeš, blagosiljanje je u nedelju, pa u Kamnik i u Novu Štiftu ću takođe…, govorila bi sama sa sobom između prljavih džakova, koji su sa pacovima tavorili u potpalublju, pa bi prebacila ćebe preko džakova, sela na pod iza njih, korpu sa užinom i zlatom stavila ispred sebe, za svaki slučaj, da je ne pokradu, odlomila bi parče hleba koje je zavijeno u čistu krpu držala u korpi, pojela jabuku ili dve, toliko koliko bi bila gladna, pa metnula ruku pod ručku korpe i tek tada, bezbedna od lopova, naslonila umornu glavu na džakove koji su ležali kraj nemarno odbačenih svetlucavih modernih cipela, tu, u kamionu nisu imale kome da budu pokazane, i pre nego što bi je kamion, koji se tresao, uljuljkao u nemiran san, preračunavala je koliko će prodati, koliko će joj ostati, kako će sledeći put opet čekati na obali […]

Категорије: , , Izdavač:
Autor: Breda Smolnikar

Pripovetku slovenačke spisateljice Brede Smolnikar prevela je Mirjana Gvozdenac.

Breda Smolnikar javila se u književnosti još šezdesetih godina. „Kada tamo gore olistaju breze“ je njena prva knjiga objavljena na srpskom jeziku.

Zbog ove pripovesti, novele ili kratkog romana (autorka je naziva pripovetkom), Bredu Smolnikar nisu prognali samo iz književnog života, do zaključenja sudskog postupka protiv nje i njenog dela, već su je prognali i iz njenog vlastitog života, jer nije mogla da izmiri dugove nagomilanih kamata na neplaćene kazne. Bila je optužena da je priču neovlašćeno uzela negde u komšiluku. Posle decenijske borbe Strazbur je presudio – slobodu, umetničku i ljudsku, za književnicu i njeno delo. Knjiga evocira predratno, međuratno i poratno doba kada se o sudbini običnih ljudi koji se bore za život nije smelo pisati, osim na način kojim se podržava zvanični politički narativ, tako da nam literarna (ili neliterarna) pisana svedočanstva iz epohe o kojoj pripovest govori često daju izmenjenu, korigovanu, prebojenu, cenzurisanu istinu o onome kako je zaista bilo. Da li je to ironija sudbine, ili književnog postupka, tek – slučaj Smolnikar bio je da piše dece-nijama posle vremena prikazanog u knjizi, a da bude optužena za spisateljski delikt baš kao da je delo pisala pedeset godina ranije (pod uslovom da bi ovakva proza tada uopšte mogla ugledati svetlost dana). U vreme današnje, vreme slobode misli i govora, kada se propagira ideja da se o svemu može pisati slobodno, umetnički, bez predrasuda, jedna autorka je stradala zbog nečega što je napisala. Ovo otvara mnoga pi-tanja, pa i pitanje da li je današnja politička korektnost zapravo drugi naziv za večiti duh cenzure koji samo menja svoj pojavni oblik.

Autor

Recenzije

Trenutno nema recenzija.

Be the first to review “Kada tamo gore olistaju breze”

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *