Apostolov

810 rsd
Odlomak iz knjigeApostolov

Na putu s Rumenom

Mi smo još i dobro prošle, kažem sestri. Ona sedi ispred, na suvozačevom mestu, i ćuti. Sićušnim klimanjem glave u pravcu prozora nagoveštava da me je razumela. Navikla je već na moje primedbe i tačno zna o čemu govorim.

Konačno je otišao, kažem. Otac koji stavi tačku pre nego što uništi celu porodicu, više je za pohvalu nego za proklinjanje.

Stavi tačku. Sada sam već i tokom dana u stanju da to izgovorim. Nema smisla više da se čudim nečemu što je već gotovo. Staviti tačku zaustaviti, zadati. Zadati završni udarac sada, bokserskim pokretom ruke u ovaj naslon za glavu preda mnom, to bi trebalo da uradim, ali sve ostaje u vazduhu, ruka mi se spušta na koleno brže nego što se podigla. Glupo? Da, mnoge stvari koje činim su glupe, ali tome još nisam našla leka. Sestra me trenutno ne vidi i ne čuje jer se osmehuje Rumenu, a osim toga i buka automobila guta finije šumove.

Neki put kada govorim sestri, kao da govorim u vetar. Ona i previše dobro poznaje moje zalete u kojima spominjem oca, i zna da se otac u tim prilikama uvek loše provede. O majci obe ćutimo kao zalivene. Kod sestre me najviše oduševljava to što me nikad ne uzima za ozbiljno i uvek mi sve prašta. Iako smo u međuvremenu postale sredovečne, sestra, koja je od mene starija tačno dve godine, još uvek me tretira kao da sam nedužno dete, na moje nestašluke obično samo namršti čelo i duboko se nada da ću pre ili kasnije ipak odrasti.

Rumen Apostolov nije naviknut na nas, često mu se diže kosa na glavi. Moje izjave ga dovode do očajanja, ali sestru obožava. Sluh mu je izvanredan, razume gotovo sve što kažemo, izuzev kada namerno počnemo da govorimo na švapskom dijalektu, tada njegov detektivski prefinjen smisao za jezik zakaže, ne uspeva da izađe na kraj s mekanim, izbrušenim glasovima.

Rumen je naš Hermes, leti sa jezika na jezik, vozi, i uvek nalazi put kojim treba da se ide. Jedan od onih očajnih bugarskih šofera koji ne obraćaju nimalo pažnje na sve što je pocrkalo pokraj brzog autoputa. Vozi nas kroz svoju očajnu zemlju, koja je noću još očajnija, kao neurotik koji je u potpunosti posvećen nama dvema.

Mi zaista nemamo na šta da se žalimo, kažem sestri. Podigli su nas, izdržavali, nisu nas tukli, plaćali su nam obrazovanje koje se malo čak i odužilo, a na kraju smo dobile i neko skromno nasledstvo. Šta bi osim toga moglo još da se poželi?

Gadim se hladne razboritosti svojih rečenica, zato neko vreme držim jezik za zubima. Sestra ionako previše ćuti a Rumen se ne usuđuje da se umeša u razgovor koji je očigledno započet sa ciljem da ima svoj nastavak.

Vozimo se na dobro urađenom autoputu ka Velikom Trnovu. Sofiju smo upravo ostavili za sobom, s leve strane se vide bolešljivi industrijski pogoni, dimnjaci iz kojih se dižu ka nebu crvenkasto-žuti pramenovi dima. Ceo krajolik s leve strane prekriva crvenkasto-žuti veo, prepun sitnih čestica koje na suncu svetlucaju kao otrov. Oseća se smrad. Ispred nas je dugačak red kamiona. Rumen Apostolov se nagne gornjim delom tela udesno i sigurnim pokretom ruke okreće volan u nameri da zaobiđe kolonu, po svaku cenu, iako zna da će mu posao otežati to što mu na zadnjem sedištu sedi žena koju dosta teško podnosi.

Ruža vetrova mržnje prema ocu ume da zakovitla i pokoju iskricu ljubavi prema njemu, govorim tiho sestri, dok za sobom ostavljamo crvene oblake prašine metalurškog kombinata „Kremikovci“, tog nekadašnjeg čeda bugarsko-sovjetskog prijateljstva.

Nas dve smo deca nemačko-bugarskog prijateljstva, sumnjivog u istoj meri u kojoj je bilo i bugarsko-sovjetsko. Nije mnogo ni preostalo od tog prijateljstva satkanog od laži, gvožda i lima, možda samo pokoji zarđali tenk i gomila davno istrunulih leševa. Ispod jedne od tih izmeštenih gomilica je i naš otac istrunuo, ne kao leš iz rata, nego kao jedan od onih iz kasnijih vremena.

Neka se taj otac pojavi sada, ako može!

Ništa. Još nije sazrelo vreme da se nežnim udarcima čekića izlupa slika oca. Hristo, njegovo ime nosi snažnu simboliku. Nije to neko dobroćudno ime koje bi dečaku pomoglo da se snalazi u svetu. Gvozdeni venac značenja opterećuje to kršteno ime. Otac – Hristo, u vreme kada još nije bio otac nego samo običan sin, brzo je naučio da piše, kažu, ali je pri pisanju svog imena imao određene poteškoće. Kao odrastao čovek, tada već lekar, imao je zbrkan rukopis, prava muka za sve apotekare koji su zbog recepata morali da ga dešifruju. Svojeručan potpis sasvim nečitak. Da, čak je i naš otac u svom imenu nosio jezgro sopstvene ličnosti. Bio je potpuno zbrkana ličnost, govorim sestri i već je čujem kako uzdiše zbog mog blebetanja, mojih neshvatljivih hirova koji slede.

Ličnost bez glasa i značaja, u najmanju ruku ga ćerke takvog vide, ako ga se uopšte nekad sete, govorim trijumfalno. Ipak-ipak-ipak, setimo ga se. Pojavljuje se tu i tamo šeprtljavo, prema sopstvenoj želji, ta mrcina od oca!

U snovima koje otpočinjemo noću a zatim ih preko dana ukrašavamo, otac se redovno pojavljuje.

Budući da sestra uporno ćuti a Rumen samo stenje i udara šakom u volan svaki put kada mu se učini da ga neko od glupavih slaboumnika sprečava u slobodnoj vožnji, nastavljam da govorim sada već i umesto sestre – iako ona po običaju poriče da se očevi pojavljuju u snovima, pa isto tako i naš zbrkani otac, sve tvrdoglavije.

Nedavno, u noći pre nego što smo krenuli za Sofiju, sedeo je u mojoj sobi. Njegovo prisustvo nije bilo nimalo neobično, slično kao u jednoj Murakamijevoj priči, u kojoj se kaže: Kada je Katagiri stigao u svoj stan, tamo ga je čekala džinovska žaba.

Mene nije čekao nikakav džinovski vodozemac, nego samo otac. Ponašao se diskretnije od Murakamijeve žabe: ćutao je. Jer zašto bi trošio glasne žice kada nas dvoje ionako nemamo o čemu da pričamo. Onda je polako ustao i prošao kroz zid. On je već bio nestao, ali se na podu još uvek vukao za njim drugi kraj njegovog konopca, koji je kasnije polako takođe nestao u zidu. Otac najčešće nosi sa sobom i svoj konopac, to nije ništa novo.

Категорије: , , Izdavač:
Autor: Sibile Levičarov

Ovo je prva knjiga u novoj Presingovoj biblioteci GLOBUS, koja će objavljivati prevedena književna dela sa svih meridijana. „Apostolova“ je prevela sa nemačkog prevoditeljka Angela Pataki.

         Roman „Apostolov“ Sibile Levičarov (Sibylle Lewitscharoff) je knjiga o putovanju, roman o ocu i priča o staroj, neobrađenoj traumi.

         U romanu srećemo dve sestre koje iz Štutgarta putuju kroz današnju Bugarsku nakon što su prenele posmrtne ostatke oca iz Štutgarta u rodnu zemlju. Jedna od sestara je naratorka, dok njihov vozač po imenu Rumen Apostolov igra ulogu nekog vrste moderatora razgovora. Sestre se prepuštaju Apostolovu da ih pored vožnje upoznaje i sa predelima kroz koje prolaze. Slika Bugarske koju nam daje naratorka nije bez predrasuda. Čini se da iza stavova postoji negativna preslika.

         Roman „Apostolov“ je kitnjast monolog o ocu koji je izvršio samoubistvo. Priča nije pravolinijska porodična priča, nego mešavina potrage za ocem, sociološki road movie i istorijski esej. U centru priče su dobro proverene istorijske i porodične činjenice, ali su pretkane podrugljivim, ciničnim razmišljanjem i govorom koji karakteriše estetika mržnje. Određena doza besa je takođe prisutna u romanu, a tirade mržnje podsećaju na ton kojim je pisao Tomas Bernhard.

         Sestre su imale manje od petnaest godina kada im se otac, uspešan ginekolog, obesio u porodične kuće. Porodica se nije zapitala ni onda a ni u kasnijem zašto je došlo do te tragedije. Praznina koju je ta prerana smrt stvorila u porodici, oseća se svo vreme putovanja kroz Bugarsku. Naratorka polazi na put u želji da sazna zašto se njen otac ubio, ali se na putu ispostavlja da ona o ocu gotovo ništa ne zna, štaviše ne zna mnogo ni o braku svojih roditelja. Iako pokušava, nije u stanju da sagleda realno kako su njeni roditelji živeli i u kakvim su odnosima bili.

         Roman „Apostolov“ je satiričan roman o bugarskom emigrantu, putopis, klasičan ispovedni roman. 

        Nagrađen je nagradom Lajpciškog sajma knjiga 2009. godine u kategoriji beletristike.

Autor

Recenzije

Trenutno nema recenzija.

Be the first to review “Apostolov”

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *