Nasumce

630 rsd
Odlomak iz knjigeNasumce

NULTA PESMA

Ova tuga plamen
diže
koji je posustao.
Prevrće gde se
traži mir.
Dodaje,
dodaje.
Tišti gde bola
već jeste.
Napada gde je
čovek nejačan.
Mrvi već
samleveno.
Traži Roba gde je
Rob već prisutan.
Hodi kuda bi se
valjalo zaustaviti.
A odgovora na
vopros ne imam.

VRH KURSULINE

Običan čovek
šta god da to značilo
u običnom automobilu
točkovima je koračao
običnom ulicom
kada je nimalo običan čovek
šta god opet da to značilo
sa svog auta, nimalo obične boje
mirisa i oblika
u treptaju oka smakao
komad trotoara u koji
čitave noći točkovi behu
umotani.

Nije ovaj drugi
(misli se na auto)
ni trepnuo kada je
onog prvog lupio
(ovde se misli na čoveka)
kao jaja uskršnja kad se lupaju
pa jedno strada
a onom drugom
– ništa.

Ljuske na ulici: krhotine stop-svetla
nekoliko žutih pikavaca i gomilicu
čađi metlom je nešto pre osam izjutra
pokupio Ciganin čiji se fluorescentni
prsluk već uveliko iskrzao pod levom miškom.

RASPRODAJA

Trebalo bi neke sumnje
odagnati. Recimo, skotna kuja
(čije su mladunce dripci malopre prodali!)
izbezumljeno tumara obližnjom šumom
i posle debele kiše sva lipsala
strovali se preko gljiva.

Ako su otrovne, pitam se,
kakvo će joj mleko biti?
Može li kap, a kap će tokom sna
sigurno briznuti, može li
kap mleka otrov obuzdati?

Ili ćemo morati po starom:
gljive, čim ih ljudsko oko
ugleda,
prestaju da rastu.

KORAK

za N. M.

Nogu pred nogu, stigneš i do obale,
ali tu nisi da bi se ugledao na onog
čudesima obasutog, pa da u jednom trenutku
korakneš površinom.

Negde pod mostom naiđeš na
velike limene kante trouglo poređane,
kao pod vašarskom šatrom
i spremne na sopstveni krah.

Staneš međ njih, ćutite skupa. Čekaš da
vas neko razbuca;
ne vidiš da si već razbucan.
Oko tebe cangrču otpali šrafovi
i matice, škripi ustajalo motorno ulje.

Poviše mosta buka, ali niko u obalskoj
drami ne učestvuje, niti je iko svestan nje.
Prolaze kroz tuđ život, kao da nije njihov,
kao da se njima tako nešto nikad ne može desiti.
Makar šta.

Tvoja žena danima ulazi u radnje
u Knez Mihailovoj, ruka joj kleca,
kažiprstom pokazuje ono čega u
tim radnjama nema.
Niti u radnjama u bilo kojoj drugoj ulici.

Iz poslednje radnje izlazi van
ogromnih leđa.

A ti prolaziš banderu,
vidiš na obližnjoj kući,
na spoljašnjoj okapnici,
ledeni zub,
lomiš ga i odmah na topao jezik
mećeš, ljuštiš ga kap po kap
sve dok žeđ ne umine.
Potom širom otvaraš usta,
jer zvezde su tako nisko,
a ti si tako gladan.

ALA

Mojoj dragoj kerberki, Nadeždi

Naslonjen na krov solitera
broj jedanaest, tačnije na
trometarsku plastičnu crvenu
crtu iz reklamnog panoa na
krovu solitera, i još tačnije na poslednje
slovo imena trgovinskog lanca,
latinično slovo I, pa kao da je iz njega nastao,
na zapadnom nebu jasno se video oblak
u obliku ale:
romboidna glava sa krestom,
smežuran stomak, uzdignut rep.

Bilo je sedam i četrdeset devet
uveče i jednako su zamirali
petak i mart. Tekao je šesti dan
letnjeg računanja vremena i
više ništa nije bilo po starom.

Lepo se mogla čuti škripa
ljudskih tela gurnutih u
novo vreme: sat ranijeg ustajanja,
ručak i večera posluženi pre gladi i
ko zna šta još sve ne.

U visini rečene ale, ni levo ni desno već naspram nje,
nebo je bilo omalano slojem prvog mraka
pa pomislih da ale mogu i tminu bljuvati,
da njih na ovom svetu nije isključivo
radi vatre i svetlosti i da se,
uistinu, treba čuvati zacrtanog.

Dabome, taj nabljuvani mrak,
kojeg je svakim trenom bivalo sve
više,
ljude je nemilice gutao,
kao gladno dete kad smaže krišku
leba i masti, onako u jednom zalogaju;
bez žvakanja, gotovo u komadu.

I šta sad?
Bogami, čekati. Da, nakon islužene
noći, nebesna ala svetlost bljune,
pa da vidimo je li varenje bilo u
bolje ljude ili u još goreg
čoveka?

Категорије: , Izdavač:
Autor: Draško Miletić

Iz štampe je izašla zbirka pesama Draška Miletića – Nasumce. Zbirka je je objavljena u okviru Prsingove poetske edicije Prisustva, kao 15. po redu.

Iz recenzije Nadežde Purić Jovanović:

Možda je jedini odgovor na pitanje svakodnevice – kako povezati ono što vidiš sa onim što znaš – u poeziji slučajnog izbora, nalik na zahvatanje iz niza mogućnosti kojim se figura čoveka u pokretu pretvara u beležnika stihova, u hodu, dok se još dešava život. Miletićeva poezija govori o prepuštanju gradskim scenama u kojima se vide samo delovi, a valja svedočiti o ukupnom: šta je to što nas je spopalo, kakva se to sila uvlači u naše obično pranje čarapa, kako smo pomerili ravnotežu od doručka do večere, koje stepenice odabrati na putu do boce sa kiseonikom. Noću nas čeka inverzija: slike, oslobođene, izlaze napolje i zahtevaju ravnopravnost sa slikama „paralize jave“. Kada ih uporedimo, u jezičkoj ravni, nema bitne razlike – sve je zajednička stvarnost – veliki iskopani mozaik mestimično sakriven stvarima sa granice pojmljivog. Finalni potez otkriva proces kojim je načinjen: u uglu, kao potpis stoji autorov autoportret sa „rukama zašivenim u džepove“.

RASPRODAJA

Тrebalo bi neke sumnje
odagnati. Recimo, skotna kuja
(čije su mladunce dripci malopre prodali!)
izbezumljeno tumara obližnjom šumom
i posle debele kiše sva lipsala
strovali se preko gljiva.

Ako su otrovne, pitam se,
kakvo će joj mleko biti?
Može li kap, a kap će tokom sna
sigurno briznuti, može li
kap mleka otrov obuzdati?

Ili ćemo morati po starom:
gljive, čim ih ljudsko oko
ugleda,
prestaju da rastu.

TREZAN I SVEGA SIT

Sedim za stolom
na kom se puši
jaretina pod parom.
Lonac naliči
pretkolumbovskom
posuđu, bez pojačanih
i suvišnih boja,
lonac običan i, budimo
iskreni ili berimo kožu na šiljak,
pomalo veštičji.

Svaka kriška mesa je
brižljivo zamotana
u lukac crni na četvrtke sečen,
tu i tamo prekrivena lovorovim
lišćem.

Preko celog stola prostrt je
namotaj istorije.

Jedan s brčinama veli

da su Osmanlije na vrata navalili
baš kada je u Komaranima
bilo prečeg posla.

A kakvog to posla, pitam ja.

Pšenicu je trebalo poseći,
tamo oštricom manuti,
milo klasje skupiti,
onda i žrvanj zavrteti,
džakove belim brašnom nasuti,
veli brka
još dodaje:

Prosta je to računica do
Velikog ograšja ima sedam dana hoda,
dodajmo tome još dan ili dva da se
ljudi odmore i dogovore, ipak se u takvu
bitku ne ide kao grlom u jagode,
dakle, to je već sredina juna
(kad je valjalo krenuti).

Vidim ja da on govori
o apsensu iz bitke svih bitaka –
da bi stvari drukčije stajale
i brojanje drugo teklo
samo da je njegovih predaka na
onoj kosovskoj poljani bilo,
da odole i preokrenu,
a ne ovako: u večnom metanisanju
nad odsečenom carskom glavom
glagolima krvi, padežima smrti.

Ali vidim ja da taj brka
govori i o soldatu koji
mesec žita napušta,
u boj stiže i kući se vraća,
onako krvav, s dušom u nosu,
i umoran, vraća se u
glad.

Govori brka, zapravo, o
sebi i svojima, o mitskoj gladi i
osušenom porodičnom stablu.
O sastruganim ljudima.

Pa ja sad sedim sa živim
avetima za istim stolom.

Kao da je to moguće.

6.

Otac,
opet otac.
Traži automobil pred zgradom.
Ubacuje ključ
u vrata prvog automobila.
Ništa.
Pokušava ponovo.
Opet ništa.
Ključ je samo
vrhom u bravi.
Dalje ot toga –
ni makac.

Taj zaglavljeni tren sna,
ta omča
to koškanje
ključa i brave
čini se
nema perspektivu.

Otac odustaje.
Zgrada mu je
zaplenila automobil,
saznaje od žene koja
tu ne stanuje
niti ju je ikada
ranije sreo.
Očev dug nije veći od
prednjeg desnog točka
a ceo automobil je
zaplenjen.
Šta to zgrada zna?
Zašto je automobil
postao novčanik?

Buđelar pun
šrafova i lima,
gume i plastike,
pun stakla, varnica
i štofa,
žute, plave i zelene
tečnosti.
Pun svetala i
ogledala,
pravih i krivih ploha,
pun dijalektike mehanike,
kao kakva neman.

Uostalom, budimo razumni,
šta će ocu
automobil kad je mrtav
već dvadeset godina?
Kuda se on, tako mrtav,
nameračio?

Autor

Recenzije

Trenutno nema recenzija.

Be the first to review “Nasumce”

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *