Moja snaga

630 rsd
Odlomak iz knjigeMoja snaga

I

Aleksa

Evo, krećem na posao. Kad se samo setim silnih razgovora na koje sam išao da bih dobio posao. Jedan od njih trajao je pet minuta. Pročitali su moju biografiju, koja je inače bila bez radnog iskustva, jer dok studiraš nemaš vremena da stičeš iskustvo, pogotovo u mom poslu.

Tražili su mi da se predstavim i da opišem kako zamišljam svoj posao i to je to. Pozvaćemo Vas za par dana. Dani su prolazili, ali telefon nije zazvonio. Ko bi rekao da ću postati detektiv.

Odmalena sam imao osećaj da će to biti moj poziv.

Kao mali igrao sam se policajca – mala plava uniforma, lisice, pištolji na vodu. Uvek sam u društvu bio onaj dobar dečko koji isteruje pravdu. Nikada nisam bio grubijan. Najdraži deo igre mi je bio privođenje kriminalaca.

Moj posao je stresan. Treba imati čelične živce za to. Suočavaš se sa ljudima raznolike psihopatologije. Ubice koje prosto uživaju da to rade bez trunke kajanja, pljačkašima, dilerima droge, pa čak i onima koji traže lakši način da zarade novac.

Teško jeste ali svako svoj posao radi. Kako oni – tako i ja.

Palim auto i krećem. Moj audi A6. Tamnoplavi, benzinac, „10-to“ godište. Nisam ga kupio kako bih se hvalio nego iz potrebe. U ovom poslu moraš imati svoj auto, pogotovu što u toku noći dobijaš hitne pozive da odeš na uviđaj. Neka mesta su udaljena pa je mnogo lakše ići autom nego gradskim prevozom.

Ulazim u traku. Pored mene jure automobili, kao da nikada neće stići na svoju destinaciju. To su sva ona besna kola, mercedesi, bmw-i, golfovi. Pogledam u retrovizor a jedan od njih mi svira. Ja se samo nasmejem i produžim dalje.

Poštuj saobraćaj – rekoh sebi. Ponekad bih želeo da povećam brzinu. Da uživam u nečemu što mi je zabranjeno. Jednom sam prošao kroz crveno svetlo žureći da odvedem dedu kod doktora.

Isključujem se iz trake i skrećem ka svojoj stanici. Nakon par minuta stižem ispred žute visoke zgrade. Sama spošljašnjost me podseća na zgradu iz davne 1988. godine. Ne izgleda nešto značajno i prefinjeno, ali nije ni ruševina.

Parkiram svoj auto i ulazim u lift. Pogledam se u ogledalu. Lep momak, 27 godina, crne kratko ošišane kose, u tamnoplavim pantalonama i beloj košulji koju krasi plava kravata.

Peti sprat. Lift staje i izlazim. Otvaraju se vrata a ispred neka gužva. Baš neobično, s obzirom da je sredina nedelje. Kancelarijski posao je uglavnom dosadan. Detektivi, kada nisu u uredu, popunjavajući kilometarske izveštaje, budu na terenu. Sekretarice rade svoj posao, uvek sa telefonom u rukama i osmehom na licu.

Prvo što su mi rekli na razgovoru bilo je: „Uvek se smej, nikada ne skidaj osmeh sa lica. Čak i u onim trenucima kada ti nije do njega“.

Prolazim pored kancelarije kolege Milana. Sav zatrpan poslom, papiri su na stolu, šolja kafe i piksla puna opušaka cigareta. Ne diže glavu, vidim da je u gužvi. Prosed muškarac, nekih četrdeset pet godina, sa brkovima koji mu lepo stoje.

Što nekako ne sredi svoj sto, mislim se. Ipak radi tu.

Ali on je jedan od onih koji ne žele da rade ono što nije njihov posao. Na primer, automehaničar popravlja automobile; sekretarica popunjava i sređuje dokumente; poslastičar pravi kolače; vaspitač vaspitava decu. Svako ima svoj posao i svoja zaduženja. On je jedan od onih muškaraca koji posle rada umesto da ode kući svojoj ženi, zaglave u kafani do jutra kako bi svoj stres prebrodili uz pomoć pića i mladih devojaka. Al’ opet, nije meni da sudim. Svako ima svoj život.

Podiže pogled, nasmeši mi se i klimne glavom. Uzvratih osmeh i nastavih ka svojoj kancelariji. Na putu vidim stažiste, kako ih kolega Milan zove – „trapavce“. Meni je smešan taj naziv zato što smo svi kroz to prošli.

Kancelarija do mene je kancelarija mog najboljeg druga i kolege, Tea. Dvadesetosmogodišnji muškarac, plave kose i svetloplavih očiju. Mišićav. Što bih ja rekao, magnet za žene.

Moram reći da ipak vodi zdrav život, zdrava ishrana, bez alkohola, cigareta i samo teretana. Svaka čast. Htedoh nekako da se odšunjam, al’ njega je zaobići nemoguće.

Iako je pričao telefonom, povikao je: „Aleks, brate, ovamo“. Šta drugo da radim nego da uđem u kancelariju, pomislih i zatresem glavom pomiren sa sudbinom.

Preplanuo ten, zavodljiv osmeh, kao što sam rekao, pravi magnet.

– Znači, dogovoreno. Vidimo se u 16 h kako bismo se dogovorili oko dalje saradnje.

– Naravno. Vidimo se tamo. Doviđenja – spuštajući slušalicu obratio mi se: – Ne volim kada započnem dan sa telefonom u ruci. Znaš i sam.

– A hoćeš li mi reći gde si nestao sinoć?

– Što? Je l’ se nešto desilo?

– Nije. Zar nije bio dogovor da ti odeš sa plavušom a ja sa crnkinjom?

– Takav je i bio. Otpratio sam je kući a zatim otišao ja svojoj.

– I? Je l’ se desilo nešto?

– Za kakvog me ti to smatraš? Nismo svi magneti za žene. Nije bilo ništa. Ja sam pristojan dečko.

– Dobro… Moraću te promeniti.

– Naravno. Samo ako ja to budem želeo. Ajde, vidimo se. Idem u kancelariju, imam posla.

Napokon da uđem i da sednem. Pogledao sam novosti, naručio kafu i dan, posle Teovog ispitivanja, može da počne. Pregledao sam neke papire. Ništa specijalno. Ljudi misle da ako si detektiv znači da si uvek na mestu zločina i da je uvek neka akcija, ali nažalost nije uvek tako.

– Nakon posla idemo u kafić, primio sam platu – rekao je Teo, otvorivši vrata kancelarije.

– Dogovoreno. Kada sam ja odbio?

– Nikada – mahnuvši mi, napustio je kancelariju i otišao po kafu.

Категорије: , , Izdavač:
Autor: Saša Veselinović

Radnja romana se odvija u Beču i Beogradu i prati život mladog detektiva Alekse, koji upoznaje devojku iz Beča. Njih dvoje provode neko vreme zajedno, a on se svakim danom sve više zaljubljuje u nju. Nakon par godina, posao ga odvodi za Beč, gde će igrom slučaja sresti Nikolinu. Slučaj ih zbliži i oni polako započinju ljubavnu vezu. Aleksa dobija premeštaj za Beograd. Nikolina u tom trenutku ostavlja Aleksu zbog daljine ali i zato što mora da se suoči sa svojom velikom tajnom iz detinjstva. Da li svi mi imamo maske? Ko smo zapravo mi kada se maske skinu? Dok se Nikolina suočava sa svojom tajnom, u Aleksov život ulazi njegova drugarica iz srednje škole, Gabrijela. Aleksa počinje da preispituje svoje emotivno stanje. Zbog smrti svojih roditelja on se suočavao sa raznim strahovima. Rešavajući slučaj kriminalističkih bandi, njemu se dešava nesreća na poslu. Gabrijela mu pokazuje članak iz novina gde je Nikolina u venčanici i Aleksa misli da se ona udaje. Gabrijela pokušava da iskoristi Aleksinu ranjivost kako bi osvojila njegovo srce. Treba li dopustiti svakome da uđe u naš život?

Autor

Recenzije

Trenutno nema recenzija.

Be the first to review “Moja snaga”

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *