Ispod dva neba

450 rsd
Odlomak iz knjigeIspod dva neba

ČOVEK U BELOM ODELU

Baš je ovaj Beč dosadan – rekao je moj mali sin vireći kroz prorez zavese. Prozori naše dnevne sobe uronili su u park. Drvena kućica je bila uglavljena u krošnju. Iz nje su virili konopci kao Tarzanove lijane. Ljuljaške raznih boja, kao kuglice na narukvici opasale su drvo. Ali, nije bilo ni jednog deteta.

Sedeli smo u prostranom stanu sa predivnim pogledom i dosađivali se. I na Karaburmi, odakle smo upravo stigli imali smo park pod prozorima. Breze su ulazile kroz kuhinjski prozor, gugutke su pravile gnezdo na simsu. Kroz otvorene prozore čula se glasna muzika, prenos utakmice slušao se na klupici kod kapije, majke su dozivale decu. Igralište je odjekivalo od graje.

Tek smo stigli u ovaj veliki grad i nismo znali običaje i pravila. Jutros smo krenuli u školu. U žurbi nismo ni primetili da je grad pust. Vrata na školi bila su zaključana. Okretali smo se zbunjeno.

– O čemu se radi? pitala sam jednu prolaznicu.

– Feiertag – nasmejala se. – Praznik je.

– Kad pre? – rekla sam i malo pocrvenela.

***

– Idemo! – rekoh. Moji momci skočiše.

Pratila sam po sećanju put kojim smo se nedavno dovezli do nove kuće. Išli smo prema Suedbahnhoffu, južnoj stanici gde stižu vozovi iz Beograda. Na zgradi je bila tabla. Pisalo je da se ulica zove Favoriten. Dočekala nas je praznično ukrašena. Drvene kućice su bile poređane duž ulice. Vesele prodavačice odevene u „dirndrle“, austrijsku nošnju, prodavale su pečene piliće, pikantne kobasice, štrudle sa jabukama. Na klupicama od grubo tesanog drveta sedele su Bečlije i pile prvo vino od tek isceđenog grožđa. Harmonika je svirala. Jeli smo viršle za jednim stolom i noge su nam same plesale u ritmu polke.

Nastavili smo uzbrdo.

Šareni baloni vijorili su se na vetru, raspoložen svet je šetao okolo. Velika šatra je bila razapeta nasred ulice. Kao cirkus. Razglas je parao uši. Tip u belom odelu je vodio program. Skakao je mačkasto, razdragano mahao rukama, zvao je okolo decu. Vikao je kao da vodi kviz na TV. Njegova asistentkinja u čipkanim čarapama i bleštavom trikou kao igračica na trapezu, teatralno je pratila njegovu predstavu. Ring sa autićima na pedale bio je ograđen elastičnim konopcima. Vijugav red se otegao daleko niz ulicu. Mali dečaci nestrpljivo su čekali da se takmiče. Bilo je dovoljno da samo jedan dečak pretera u svom nestašluku, ceo zmijoliki red bi se obrušio kao domine.

Čovek u belom odelu je bio crven od vikanja. Moja deca su to radoznalo posmatrala. Odjednom se čovek u belom odelu stvorio ispred nas. Pitao me zašto se moja deca ne takmiče.

Suviše je dugačak red! rekoh. Onda je kazao još nešto. Nisam razumela.

– Koji jezik govorite? (rekoh već, tek smo stigli u Beč i nisam još znala da sam mogla reći – naš! Nisam imala pojma da nas je toliko u ovom gradu. Još uvek smo svi bili „naši“.

– Engleski! – rekoh (baš se duvaš, pomislih, kao da ti Engleskinja nije davala peticu zbog uspeha).

Ali bilo je kasno. Čovek u belom odelu je povikao:

– Suada, bona, stigli Amer’kanci! Zatim na razglas – Ladies And Gentlemen. Welcome Amerika!

Podigao je moje momke preko konopca i poneo ih u centar ringa. Oni su bojažljivo izvirivali ispod njegovih ruku. Stavila sam kažiprst na usne. Suada je pustila fanfare sa nekog uređaja. Zvuk se odbio o zgrade i poleteo u nebo. Čovek u belom odelu je izvukao dva takmičara iz automobila. Oni su pognuli glave iskrivljenih usana. Bili su na ivici plača. Stavio je unutra moje sinove.

– Ladies And Gentlemen – vikao je čovek u belom odelu u razglas. Zatim je pokretima pokazao mojim dečacima da treba da obiđu čunjeve. Njih je uhvatila žar igre. Ali, avaj, noge mog starijeg sina bile su predugačke. Kolena su mu dodirivala bradu. Mlađem je noga klizila sa pedale. Stigli su poslednji.

– Macht nichts – reče trapez igračica. – Ne mari!

Pustila je fanfare ponovo. Postavili su moje dečake na pobedničko postolje.

– First place – vikao je čovek u belom odelu. – Ladies end gentleman. First place Amerika.

Aplauz je bio zaglušujuć.

– Zweite! Drugo mesto! Oklen si bolan? – pitao je dete. Mali Rom sa očima kao kesten reče.

– Iz Požarevac.

– Zweite platz – Yugoslavien.

Und dritte. Treće! Wie heist du? Kako se zoveš?

– Tarkan – rekao je mali Turčin sa suzama u očima. Prvo mesto mu je bilo oteto.

– Thank you! Thank you! – vikao je čovek u belom odelu. Aplauz nas je pratio dok smo sa pobedničkim kesama hitali niz Favoriten. Nismo govorili ništa, ni zastajkivali u strahu da će nas neko stići i oteti nam nagrade. Seli smo tek na klupu u jednom parku na koji smo slučajno naleteli.

– Baš je ovaj Beč „uzgodan“– rekao je moj mali sin ređajući pobedničke poklone na klupu.

Категорије: , , Izdavač:
Autor: Radmila Vojinović

Iz recenzije Aleksandra Pirožkova:

Na svakoj strani prepliću se nada, želje, neostvarena očekivanja, ljubav, koloplet neobičnih ljudskih sudbina. Međutim, ove priče sa puno topline, iako govore o raznim ljudima, u suštini govore i o nama, o beskrajnoj lepoti sećanja koji svaki čovek nosi u sebi, pomažući nam na taj način da budemo i sami bolji.

Autor

Recenzije

Trenutno nema recenzija.

Be the first to review “Ispod dva neba”

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *