Srce

Devêramo mati i ja dan za danom
niko nas ne pita kako nam je
vala dragom bogu dobro je.

Na zidu kolendar
mati prije lijeganja
prekriži dan
što još ispasâ nije
dogovorla tako sa ćaćom
on sa svojim plajvajzom
tamo u kasarni
precrta isti taj dan
sreća da mati dobro računa
pa će ono sinoćke
jošte tristoipet dana
tolko valjda i ćaći ostalo.

Prebêndaćemo mi to.
Samo da se srce ne istroši

materino
ćaćino
il olovkino.

Đedova tuga

Nikad nisam viđeo suze u đedovim očima
dok se o kamen spotakâ nije

da sam je bar kod ovaca spuštio
bilo b mi laglje da je ovan nagazio
od svog đeda sam je naslijedio
tebi ostavti kânio
oštó sam se to sapleo
bog mi se ne smilio
bilo b bolje da je mene uzeo

đed je svoju staru stûcku razbio.

Rûži sve u šesnajst
povratle mu se psovke
što ji je od starije pokupio
još dok je dječarac bio

smijem se đedovom kâranju
al suzne oči me probadaju

ne govori đede takije pogrda
greôta je nije pala glava
ima zemlje gline i blata
i kolo kod lončara

nikad više i nikad niđe
take stûcke moj anđele.

Prvi nauk

Deder dijete moje
knjigu ušàke i nàpašu
mati te voli više neg oči svoje
ćaća t je zipku bradvicom izđelja
bio i Šarca zapostavjo
sve je pjevo naglas
sine moj vremena su teška
lažu oni koji kažu da bolja dolaze
nikad seljaku dobro nije bilo

nêš ti meni na zemlji ostati
al sve oko nje moraš znati raditi.

Poslaću te na visoke škole
al dozvolti neću
da zaboraviš odakle potičeš
zato dijete sa kravama dolje u tùk
to mora biti tvoj prvi nauk
budu l krave s tebom zadovoljne
tek će ti onda škole
biti otvorene.

Krava i telić

Ôte je večeri kiša lijevala
vatra cmàrla
mati je probudžikala
šuber zatvorla
šerajzlin u stranu pometla
pođe l ko po noći vodu pušćati
moga b zapeti i o peć se ubti.

Briga joj krava treba se telti
nazuva ćaćne čizme
on je u trećoj smjeni
uzma bateriju da osvijetli avliju
puna je panjeva i greda
izlećala bez zagrnjača.
U štali svjetlo pali
pokraj krave šareni telić leži
ne glàsa se i ne râni
ote se jauk materi.

Mrtvo tele krava liže
sve ga gurka da se pridiže
matere se pogledom razumiše
samo što ne progovoriše.

Srondala se na štoklicu
povremeno razgrće žeravcu
sluša kad će ćiro zazviždati
kako l će ćaći kazati.

Sa druge strane štreke

Ôklen si stigo?
Neôklen sa strane.
Đe s bio prije?
Svađe i niđe.
Sâčim si došâ?
Sa svojijem nogama.
Kako s zna pravac?
Po pragovma.
Nijesi zalûta?
Vodli me šliperi.
Al nji više nema?
Ostô je miris
pruge šinja ćire šinobusa
putničkog ubrzanog brzog
pare iz lokomotive
drvenije klupa
ćaćine kožne jakne
puši se u toplini vagona
u pola pet izjutra
nakvašena maglom
jutarnja počinje u šest
to je uvijek isto vrijeme
svedno el kabanca mokra
il košulja smrdi po znoju
miris bjeline sira i sirutke
masnoće skorupa
topline jaja
žutoće pilića
iz materine košare
tračnica
u školskoj klupi
naizust naučene pjesmice
pročitane lektire
pregledanog globusa.

Kùš sad?

GLOKSINIJE
(Znak uspjeha?)

Kad je buđenje u pola pet
a šetnja u to doba čisto ludilo
preostaju samo purpurni
cvjetovi gloksinija
jedini znak uspjeha
izloženi iza prozorskog stakla.

Još je poluboga Herakla
sina vrhovnog boga Zeusa
i smrtnice Alkmene
zadivila boja purpura
kad je njegov pas
u drugom stoljeću prije nove ere
jeo jednu vrstu dragocjene školjke
pa mu njuška ostala umrljana
neviđenom i čudnovatom bojom.

Družim se s polubogovima
razgovaramo preko gloksinija
u svitanje prerano za buđenje.

NEPOLJUBLJENI
(Zauvijek?)

Htjednem li nježno i blago
objasniti snagu izgovorene riječi
onome koji ne razaznaje šapat
ne umije lagano udariti
i velikim se vodama radovati
ne usudi se u raskoraku zastati
ne može kišom žeđ utažiti
i zmiji ujed oprostiti
onome koji nikad nije
poljubio izbrazdano lice
starca prosjaka ciganke
pa ni vlastite matere
od onda kad ga je
u veliki grad otpremala

bolje da zašutim
progutam urlik popijem suzu
napunim ruke vjetrom
postanem stvrdnuta pjena
da se u pokušaju
trajno ne izgubim
među nepoljubljenima.

BEZ VAGANJA
(Sigurna?)

Nećemo vagati na kilograme
dovoljna je pregršt
kao mjera zadovoljstva
zrelih trešanja smokava petrovača
bombona u zlatnom papiru
izribanih jabuka očišćenih oraha
pepela s ognjišta ilovače s groblja
sijena iz jasala trave sa strnokosa

kilogrami se nigdje
ne bi mogli smjestiti
a za pregršti mjesto ne treba
dovoljne su ruke iz ramena
da sve iz džepova povade
i u usta ubace

progutat ću većinu prošlosti
sve čega se domognem
samo tako bit ću sigurna
u trajni zapis o postojećem.

OSLIKANA
(U letu?)

Osunčana bjelina
na obalu zaleđenog sokaka
izvlači majstora – fotografa

bez namještanja i poze
slìka tijela u snijegu
raširenih ruku i nogu
poletjelo bi da ga nije
pritisnuo dah smrzavice

do sutra će ga zapišati
psi lutalice
promijenit će oblik
to više neću biti ja
koja sam samo
tu sekundu bijelog dodira
zaboravila
onoga na koga sam
kroz nesan mislila.

BAJKA
(Postaje varka?)

Da nisam bila dijete
u vremenu

nemogućem

za nevino djetinjstvo

ne bih danas prepoznala bajku
čudesnom svjetlošću začaranu,
tajanstvenu poput … poput …
ljubavi u Vincentovim suncokretima,
preljubljenu u ljepotu žutoga cvijeta.

Krik odsjaja čežnje
odjednom prestaje biti varka
neoslikana.
Postaje bajka.