GLOKSINIJE
(Znak uspjeha?)

Kad je buđenje u pola pet
a šetnja u to doba čisto ludilo
preostaju samo purpurni
cvjetovi gloksinija
jedini znak uspjeha
izloženi iza prozorskog stakla.

Još je poluboga Herakla
sina vrhovnog boga Zeusa
i smrtnice Alkmene
zadivila boja purpura
kad je njegov pas
u drugom stoljeću prije nove ere
jeo jednu vrstu dragocjene školjke
pa mu njuška ostala umrljana
neviđenom i čudnovatom bojom.

Družim se s polubogovima
razgovaramo preko gloksinija
u svitanje prerano za buđenje.

NEPOLJUBLJENI
(Zauvijek?)

Htjednem li nježno i blago
objasniti snagu izgovorene riječi
onome koji ne razaznaje šapat
ne umije lagano udariti
i velikim se vodama radovati
ne usudi se u raskoraku zastati
ne može kišom žeđ utažiti
i zmiji ujed oprostiti
onome koji nikad nije
poljubio izbrazdano lice
starca prosjaka ciganke
pa ni vlastite matere
od onda kad ga je
u veliki grad otpremala

bolje da zašutim
progutam urlik popijem suzu
napunim ruke vjetrom
postanem stvrdnuta pjena
da se u pokušaju
trajno ne izgubim
među nepoljubljenima.

BEZ VAGANJA
(Sigurna?)

Nećemo vagati na kilograme
dovoljna je pregršt
kao mjera zadovoljstva
zrelih trešanja smokava petrovača
bombona u zlatnom papiru
izribanih jabuka očišćenih oraha
pepela s ognjišta ilovače s groblja
sijena iz jasala trave sa strnokosa

kilogrami se nigdje
ne bi mogli smjestiti
a za pregršti mjesto ne treba
dovoljne su ruke iz ramena
da sve iz džepova povade
i u usta ubace

progutat ću većinu prošlosti
sve čega se domognem
samo tako bit ću sigurna
u trajni zapis o postojećem.

OSLIKANA
(U letu?)

Osunčana bjelina
na obalu zaleđenog sokaka
izvlači majstora – fotografa

bez namještanja i poze
slìka tijela u snijegu
raširenih ruku i nogu
poletjelo bi da ga nije
pritisnuo dah smrzavice

do sutra će ga zapišati
psi lutalice
promijenit će oblik
to više neću biti ja
koja sam samo
tu sekundu bijelog dodira
zaboravila
onoga na koga sam
kroz nesan mislila.

BAJKA
(Postaje varka?)

Da nisam bila dijete
u vremenu

nemogućem

za nevino djetinjstvo

ne bih danas prepoznala bajku
čudesnom svjetlošću začaranu,
tajanstvenu poput … poput …
ljubavi u Vincentovim suncokretima,
preljubljenu u ljepotu žutoga cvijeta.

Krik odsjaja čežnje
odjednom prestaje biti varka
neoslikana.
Postaje bajka.

2. satiranje

voda satrla ljude
u 2014. proljeću

iako je satiranje
najčešće
proces koji ne liči
na izgubljenu bitku
jer u početku izgleda
kako satirač i satirani
dva ljudska bića
imaju podjednake šanse
da zamijene uloge
do životnog finala

pravilo ne vrijedi
ako je satirač priroda

ostaje samo jedna dilema
kretati u bitku
ili sjesti skrštenih ruku i nogu
u lotos pozu
indijskih mudraca
i čekati

što će i koliko
od onoga što je
još prije nekoliko sati
bilo životno važno
na svome
ili nekom drugom
mjestu
ostati

postajući nikad postojeće
uzaludno ispunjena želja
životno prevareni san
lažna potreba

bez kojih je moguće
dalje preplivavati
između
potopljenih stvari
kroz rastavljene zidove

i život
cijediti i cijediti

4. ritam doboša

kiša je počela ples
tananih udaraljki
skladni orkestar dječjih ruku
daje ritam dobošima
a prvi put su
vidjeli instrument

svirači smješteni u oblake
odavno zauzetih mjesta
galerije raspoređene
po godinama starosti
kako se jedni umore
drugi nastavljaju

osjete kad nailazi njihovo vrijeme
takt se promijeni u jednoj kapi
svemoć njima zavlada
otpuste dio sebe da postanu lakši
tonovi poznati i usklađeni

udaraju
i varaju
da sviraju

djevojčica u sobi
sa dva prozora
počinje plakati

voda će je opet okružiti

Za sestru Mirjanu

7. najveća nesreća

najnesretniji je čovjek nemoćan

pred događajima i situacijama
neizabranima i neželjenima
ostavljanja i oproštaja
oduzimanja i gubitaka
rastajanja i zaborava

nemoć
koja nema olakšanje
u ljutnji na nekoga
il’ na sebe sama
čini čovjeka sićušnim
tiješti ga u okviru
u kome je donedavno
bio vladar

12. bez vatre

sunce suši izvana
vatra iznutra

sakriveno iza oblaka
njegova moć
noću postaje nemoć

vatra traje
ne smetaju joj
mjesečeve mijene

drva potonula
iz složenih dvorišta
otplovila

neće koristiti mokra
ni onome
u čijem se zaustave

19. duga na njivi

i na kraju
duga
spuštena
niza brazde
kukuruza
pšenice
raži
ječma
duhana
uljane repice
suncokreta
obojena
makovima
njima voda
ništa ne može
ljudi mile
tragom duge
pogleda uprtog
u zemlju od blata
dok im se noge
o dugu oslanjaju