Jagoda Kljaić
-
(0)Od : Jagoda Kljaić
Sa druge strane štreke
450 rsdSrce
Devêramo mati i ja dan za danom
niko nas ne pita kako nam je
vala dragom bogu dobro je.Na zidu kolendar
mati prije lijeganja
prekriži dan
što još ispasâ nije
dogovorla tako sa ćaćom
on sa svojim plajvajzom
tamo u kasarni
precrta isti taj dan
sreća da mati dobro računa
pa će ono sinoćke
jošte tristoipet dana
tolko valjda i ćaći ostalo.Prebêndaćemo mi to.
Samo da se srce ne istrošimaterino
ćaćino
il olovkino.Đedova tuga
Nikad nisam viđeo suze u đedovim očima
dok se o kamen spotakâ nijeda sam je bar kod ovaca spuštio
bilo b mi laglje da je ovan nagazio
od svog đeda sam je naslijedio
tebi ostavti kânio
oštó sam se to sapleo
bog mi se ne smilio
bilo b bolje da je mene uzeođed je svoju staru stûcku razbio.
Rûži sve u šesnajst
povratle mu se psovke
što ji je od starije pokupio
još dok je dječarac biosmijem se đedovom kâranju
al suzne oči me probadajune govori đede takije pogrda
greôta je nije pala glava
ima zemlje gline i blata
i kolo kod lončaranikad više i nikad niđe
take stûcke moj anđele.Prvi nauk
Deder dijete moje
knjigu ušàke i nàpašu
mati te voli više neg oči svoje
ćaća t je zipku bradvicom izđelja
bio i Šarca zapostavjo
sve je pjevo naglas
sine moj vremena su teška
lažu oni koji kažu da bolja dolaze
nikad seljaku dobro nije bilonêš ti meni na zemlji ostati
al sve oko nje moraš znati raditi.Poslaću te na visoke škole
al dozvolti neću
da zaboraviš odakle potičeš
zato dijete sa kravama dolje u tùk
to mora biti tvoj prvi nauk
budu l krave s tebom zadovoljne
tek će ti onda škole
biti otvorene.Krava i telić
Ôte je večeri kiša lijevala
vatra cmàrla
mati je probudžikala
šuber zatvorla
šerajzlin u stranu pometla
pođe l ko po noći vodu pušćati
moga b zapeti i o peć se ubti.Briga joj krava treba se telti
nazuva ćaćne čizme
on je u trećoj smjeni
uzma bateriju da osvijetli avliju
puna je panjeva i greda
izlećala bez zagrnjača.
U štali svjetlo pali
pokraj krave šareni telić leži
ne glàsa se i ne râni
ote se jauk materi.Mrtvo tele krava liže
sve ga gurka da se pridiže
matere se pogledom razumiše
samo što ne progovoriše.Srondala se na štoklicu
povremeno razgrće žeravcu
sluša kad će ćiro zazviždati
kako l će ćaći kazati.Sa druge strane štreke
Ôklen si stigo?
Neôklen sa strane.
Đe s bio prije?
Svađe i niđe.
Sâčim si došâ?
Sa svojijem nogama.
Kako s zna pravac?
Po pragovma.
Nijesi zalûta?
Vodli me šliperi.
Al nji više nema?
Ostô je miris
pruge šinja ćire šinobusa
putničkog ubrzanog brzog
pare iz lokomotive
drvenije klupa
ćaćine kožne jakne
puši se u toplini vagona
u pola pet izjutra
nakvašena maglom
jutarnja počinje u šest
to je uvijek isto vrijeme
svedno el kabanca mokra
il košulja smrdi po znoju
miris bjeline sira i sirutke
masnoće skorupa
topline jaja
žutoće pilića
iz materine košare
tračnica
u školskoj klupi
naizust naučene pjesmice
pročitane lektire
pregledanog globusa.Kùš sad?
-
(0)Od : Jagoda Kljaić
Otjerane ptice
400 rsdGLOKSINIJE
(Znak uspjeha?)Kad je buđenje u pola pet
a šetnja u to doba čisto ludilo
preostaju samo purpurni
cvjetovi gloksinija
jedini znak uspjeha
izloženi iza prozorskog stakla.Još je poluboga Herakla
sina vrhovnog boga Zeusa
i smrtnice Alkmene
zadivila boja purpura
kad je njegov pas
u drugom stoljeću prije nove ere
jeo jednu vrstu dragocjene školjke
pa mu njuška ostala umrljana
neviđenom i čudnovatom bojom.Družim se s polubogovima
razgovaramo preko gloksinija
u svitanje prerano za buđenje.NEPOLJUBLJENI
(Zauvijek?)Htjednem li nježno i blago
objasniti snagu izgovorene riječi
onome koji ne razaznaje šapat
ne umije lagano udariti
i velikim se vodama radovati
ne usudi se u raskoraku zastati
ne može kišom žeđ utažiti
i zmiji ujed oprostiti
onome koji nikad nije
poljubio izbrazdano lice
starca prosjaka ciganke
pa ni vlastite matere
od onda kad ga je
u veliki grad otpremalabolje da zašutim
progutam urlik popijem suzu
napunim ruke vjetrom
postanem stvrdnuta pjena
da se u pokušaju
trajno ne izgubim
među nepoljubljenima.BEZ VAGANJA
(Sigurna?)Nećemo vagati na kilograme
dovoljna je pregršt
kao mjera zadovoljstva
zrelih trešanja smokava petrovača
bombona u zlatnom papiru
izribanih jabuka očišćenih oraha
pepela s ognjišta ilovače s groblja
sijena iz jasala trave sa strnokosakilogrami se nigdje
ne bi mogli smjestiti
a za pregršti mjesto ne treba
dovoljne su ruke iz ramena
da sve iz džepova povade
i u usta ubaceprogutat ću većinu prošlosti
sve čega se domognem
samo tako bit ću sigurna
u trajni zapis o postojećem.OSLIKANA
(U letu?)Osunčana bjelina
na obalu zaleđenog sokaka
izvlači majstora – fotografabez namještanja i poze
slìka tijela u snijegu
raširenih ruku i nogu
poletjelo bi da ga nije
pritisnuo dah smrzavicedo sutra će ga zapišati
psi lutalice
promijenit će oblik
to više neću biti ja
koja sam samo
tu sekundu bijelog dodira
zaboravila
onoga na koga sam
kroz nesan mislila.BAJKA
(Postaje varka?)Da nisam bila dijete
u vremenunemogućem
za nevino djetinjstvo
ne bih danas prepoznala bajku
čudesnom svjetlošću začaranu,
tajanstvenu poput … poput …
ljubavi u Vincentovim suncokretima,
preljubljenu u ljepotu žutoga cvijeta.Krik odsjaja čežnje
odjednom prestaje biti varka
neoslikana.
Postaje bajka. -
(0)Od : Jagoda Kljaić
Vodeni žig
300 rsd2. satiranje
voda satrla ljude
u 2014. proljećuiako je satiranje
najčešće
proces koji ne liči
na izgubljenu bitku
jer u početku izgleda
kako satirač i satirani
dva ljudska bića
imaju podjednake šanse
da zamijene uloge
do životnog finalapravilo ne vrijedi
ako je satirač prirodaostaje samo jedna dilema
kretati u bitku
ili sjesti skrštenih ruku i nogu
u lotos pozu
indijskih mudraca
i čekatišto će i koliko
od onoga što je
još prije nekoliko sati
bilo životno važno
na svome
ili nekom drugom
mjestu
ostatipostajući nikad postojeće
uzaludno ispunjena želja
životno prevareni san
lažna potrebabez kojih je moguće
dalje preplivavati
između
potopljenih stvari
kroz rastavljene zidovei život
cijediti i cijediti4. ritam doboša
kiša je počela ples
tananih udaraljki
skladni orkestar dječjih ruku
daje ritam dobošima
a prvi put su
vidjeli instrumentsvirači smješteni u oblake
odavno zauzetih mjesta
galerije raspoređene
po godinama starosti
kako se jedni umore
drugi nastavljajuosjete kad nailazi njihovo vrijeme
takt se promijeni u jednoj kapi
svemoć njima zavlada
otpuste dio sebe da postanu lakši
tonovi poznati i usklađeniudaraju
i varaju
da svirajudjevojčica u sobi
sa dva prozora
počinje plakativoda će je opet okružiti
Za sestru Mirjanu
7. najveća nesreća
najnesretniji je čovjek nemoćan
pred događajima i situacijama
neizabranima i neželjenima
ostavljanja i oproštaja
oduzimanja i gubitaka
rastajanja i zaboravanemoć
koja nema olakšanje
u ljutnji na nekoga
il’ na sebe sama
čini čovjeka sićušnim
tiješti ga u okviru
u kome je donedavno
bio vladar12. bez vatre
sunce suši izvana
vatra iznutrasakriveno iza oblaka
njegova moć
noću postaje nemoćvatra traje
ne smetaju joj
mjesečeve mijenedrva potonula
iz složenih dvorišta
otplovilaneće koristiti mokra
ni onome
u čijem se zaustave19. duga na njivi
i na kraju
duga
spuštena
niza brazde
kukuruza
pšenice
raži
ječma
duhana
uljane repice
suncokreta
obojena
makovima
njima voda
ništa ne može
ljudi mile
tragom duge
pogleda uprtog
u zemlju od blata
dok im se noge
o dugu oslanjaju -
(0)Od : Jagoda Kljaić
Mimoze u moru
300 rsdZvonjenje
Ogledalo razvonilo u paramparčad.
Na zidu.
Zna da nam više neće trebati.
Usitnila ga duga.
Kroz zatvoren prozor.Tabane grijem na vratašcima rola.
Samo da ne planem od nožnih prstiju.
Predugo bi trajalo.
Uvlačim se u vatru
koja se odjednom rashlađuje
dok žeravicu zalijeva voda
iz suhe cjepanice.Govorenje
Govori mi muškarac.
Gleda, bez treptaja,
deset minuta u jarko sunce
na udaljenom otoku Mediterana.U Njoj je samo tama.
Crnilo.
Sve je u Božjim rukama.Uzdam se u njih,
vjerujem da nije prekasno.
Neću moći.
Ali, moram, nema tko,
samo sam ja sada i majka, i otac,
i sestra, i brat,
i prijateljica, i voljeni muškarac,
i sva ljubav ovoga svijeta.
Oni su predaleko,
zakovani strahom viđenoga
i slutnjom neviđenoga,
oslobođeni vlastitih života
pokorni robovi onih koje su rodili
nemoćni sveci njihovog propadanja.Polijetanje
Odjednom, samo odjednom,
kao bujica iz osušenog tla,
potres na pustom grebenu – otoku,
erupcija u zrakopraznom prostoru,
eto meni ukazanja. O važnom i nevažnom.
Shvatih veličinu i sićušnost.
Da sam bar ranije bilo što o tome naučila!
Vjerojatno bih bolje gledala oko sebe i bliže sebi.
Zaštićena sa svih strana,
s krilima što su nadastrla cijeli svijet,
samo sam čekala da poletim
sa pticama selicama tamo i natrag.
Gurala sam i vukla
i sve one što su se našli u blizini.
Misleći da im činim dobro,
kao da oni sami nisu znali kome jatu pripadaju.
Tako sam utjecala i na Njene planove, izbore, odluke.
Ne razmišljajući o utvrđenim rokovima.
Bio mi je znan Početak,
kao važnija točka putanje,
jer Kraj ionako nije naš,
toliko sam naučila.Bušenje
Našle smo se odjednom
u bestežinskom stanju,
u balonu što lebdi bez vjetra,
a koga su počeli bušiti,
najprije sitnim,
pa sve debljim iglama,
napunjenim otrovnim pogledima i riječima.
Sama sam opet nekako na vrijeme
iskočila iz balona, sakrila se,
izmakla s vidika, izbrisala tragove,
pokušavajući i Nju povesti
u nesigurno sklonište.
Bilo je prekasno.Njen balon je prečesto i prejako ubadan,
dok se nije sasvim,
po svim stjenkama cjelovitosti,
rasprsnuo.Zazivanje
Nakon …
samo se pomiriti
sa jednostavnom činjenicom
Djetetovoga nepostojanja.
Otac Mladen nije mogao,
bila je njegova ljubimica,
– sine tatin –
teško je reći
da li je brzi odlazak izabrao njega
ili je on izabrao odlazak za Njom.
Majka Zorka
ostade na nogama duže.
Kako bi mogla svaku večer,
prije usnivanja,
zazvati Dijete
i ponekad se tješiti da je čula odgovor.
Samo nijemi tutanj iz podzemlja. -
(0)Od : Jagoda Kljaić
Rascvjetana trpeza
400 rsdRascvjetana trpeza
Dok sjedim na dotrajalim stepenicama dotrajale kućice u kojoj sam i sama dotrajala, nitko ne može pretpostaviti, ni približno, nema ni “vruće – hladno – mlako”, sigurna sam da nikada i nitko ne bi pogodio što to radim, sjedeći na stepenicama, dok radim – apsolutno ništa.
Oprostite, nemojte smetati, upravo gledam i razgledam što ću skuhati za ručak. Lakše mi je dok gledam i sve vidim, nego da iz zatvorene kuće napamet pogađam. Iznutra ne mogu vidjeti baš sve: da li su se rascvjetale tratinčice, raširile male cvjetne glavice nevena, ima li dosta ružinih latica za obrok, koji mi se cvijet maslačka čini najsvježijim, ima li još negdje sakrivena koja ljubičica.
Volim te svoje rascvjetane obroke. Ma ne zavaravam se, ta tko bi to još jeo, kome bih mogla ponuditi, kakva bi to bila ljubav koja dolazi kroz želudac, ima li na svijetu ijedna osoba kojoj bih mogla povjeriti svoju tajnu. Odgovor na sva ta pitanja je čista i nesumnjiva negacija. Pa kad je već tako, zašto svoju maštu ne iskoristiti za sebe.
Slučajnom posjetiocu moje skromne kuhinje, u prijepodnevno vrijeme, uvijek nešto fino miriši. Kao u cvjetnoj bašči. Bar nešto fino kod mene. Ponudim da proba – nitko neće. Svi su upravo jeli. Baš čudno kako se uvijek podudara. Ne trudim se objašnjavati, samo pokažem. Ne šire se iz moje kuće mirisi prženih krumpirića, prepohanog mesa, zagorjelog ulja, iskipjelog mlijeka, svi oni mirisi domaćinstva, obitelji, zajedničkog ručka, skladnog života. Sve je to ostalo daleko iza mene i ne želim glumiti i pretvarati se.
Da, čujem vaše pitanje: pametnjakovićko, a što jedeš zimi, kad nema latica. Ima, ima, suhih, puna soba, sve ravne površine. Uostalom:
Suve šljive i orasi
Mi smo diko siromasi
Siromasi diko bela
Voda te odnela…Sve vezano uz hranu zapravo je vrlo jednostavno, samo nas zbunjuje ponuda. Vuče nas i povlači za sve rukave i džepove koje imamo na sebi, a mi se ne znamo ili ne želimo otimati. Uzalud nas psiholozi, doktori i nutricionisti upozoravaju, i među njima, dakle, ima nepotkupljivih. Znam u šali, ali misleći ozbiljno, poznanicima reći: kad bih bila liječnica, pola pacijenata ne bi smjelo ući u moju ordinaciju. Morali bi se najprije potruditi da sami sebi pomognu.
A to bi značilo: nije hrana za naše zavaravanje. Ne služi ona da nam uljepšava život. Ne može ona biti nadoknada za sve što mislimo da bismo trebali imati, a nemamo. Onda i sama ne bih ništa radila nego se hranila i hranila. Zamjenjivala sve ono što sam imala a više nemam ili što nisam imala uopće. Nije hrana ljubavnik ili prijatelj, a može biti neprijatelj, nije brat ili sestra, roditelj. Nije neispunjena želja.
Zato samo što jednostavnije. Jedna izreka kaže:
Više je uzalud, kad je i manje dovoljno, jer priroda je zadovoljna jednostavnošću…
Sa hranom je kao s ljudima. Ili obrnuto. Mislimo da bi trebalo biti onako kako nije. Nije nam dobro kad je pretvrdo, nije dobro premekano, ne odgovara žestoko, a još manje bljutavo, ne sviđa nam se kad prevladava jedna aroma, htjeli bismo osjetiti pomalo od svih mirisa i okusa, ne prihvaćamo više samo sezonsku hranu, nema sezona, cijela godina mora imati sve, ljepše nam je fino pakiranje, sjaj koji govori o bogatstvu, usrećuje nas umjetni miris od kojeg ne osjetimo pravi, izvorni.
Ipak, probajte spomenute cvjetne latice, svakako uz vaša omiljena jela, možda vam se učini lijepo i fino. A možda ispadne ujednačeno i idealno. Najprije u hrani, a onda se rascvjetana trpeza proširi i na život.




