• Dva puta se ne možeš okupati u istoj reci
    (0)

    Dva puta se ne možeš okupati u istoj reci

    Savršena Lena

    Lena me posetila u kasno leto, kada se pšenica zarumeni i rastopi u žućkastocrvenkastoj nijansi, bude suva i topla poput peska u pustinji. Meni je svako jutro bilo isto, valjda jer me posao gnjavio, a pamćenje izdavalo. Sve mi je smetalo, čak i doručak na stolu. Osećam da će me uskoro napustiti, ne samo porodica i prijatelji, nego i snovi. A šta ću onda?

    Znao sam Lenu sa slika iz novina: crna, visoka, vitka, mlada, puna dinamike, stabilna, ali i prevrtljiva u društvu. Samo mi je javila: “Marko, predomislila sam se, dolazim da snimimo pesmu!” Nisam otkrio razlog njenog nepredvidljivog razmišljanja, ali mi je bilo drago. Konačno će u moj studio ući mlada gospođica, puna života, zapevaće svojim gromkim glasom, kao da je to radila stolećima, a ja ću se opustiti na stolici i uživati. Zaboraviću na uličnu gužvu, semafore, nervozne glasove, dosadne ljude i kiše. Lena će me oživeti. Nestrpljivo sam čekao momenat.

    “Dobar dan, gospodine! Kako ste?”

    “Lena!? Uđi, raskomoti se! Tačna si!”

    Ona je ušla bezbrižna, još mlađa i zagonetnija nego na slici. Kosa joj je bila duga, prava i sjajna poput snopa sunčevih zraka. Prstima je prešla kroz nju i ona se zatalasa kao more u podne.

    “Hoćeš li nešto da popiješ?”

    “Ako može čašu vode – biću ti zahvalna.”

    Dok sam prinosio vodu, razmišljao sam kako je Lenina majka morala biti umetnica, prvoklasna vajarka, a ne zubarka po struci, kada je stvorila ovako iskreno i savršeno biće, preciznih i pravilnih linija. A odakle joj uz sve to i glas? Takvo savršenstvo se retko uklapa – ne verujem u slučajnosti. Bez obzira koliko su ljudi genetski predodređeni da su lepi, uvek nešto omane, bar negde, i to ostane tako da čoveka prati kroz život, da se kaje zbog sitnice koja mu smeta. A ovde, na moje oči stoji savršenstvo – Lena. Setih se kada sam pre mesec dana uzaludno pokušavao da dovršim tekst jedne pesme. Inspiracija kao da je otputovala na grčko ostrvo zajedno sa svim mojim tada jadnim mislima. Ponašao sam se i kao matematičar samo da sastavim jedan red, a redovi su mi izmicali. Nije u proporciji, razmišljao sam, što se više trudim, manje znam. A onda se nebo zamračilo, koje je, inače, bilo vedrije i od najsrećnijeg čoveka; kiša je dobovala po mojim prozorima, a grmljavina je nadjačala sve prisutne. Podgorica je drhtala. Gledao sam munje koje su blistale na nebu kao da slave svoj rođendan. Jedna drugu sustižu u neodoljivom plesu. Iako je sve fascinantno, ipak sam se stresao zbog prizora – godilo mi je, i nije. Neočekivano je udarilo ispred praga kuće, te sam odskočio sa stolice dok je srce nepodnošljivo lupalo, ovoga puta nadjačavajući i nevreme i svetlost. Čovek sam u godinama. Osetim svačiju prisutnost, kontrolišem postupke pred svima, ne uzbuđujem se često, a toga dana sam skoro oslepeo, najviše zbog mojih usplahirenih misli. Kiša je počela da se stišava, munje su se udaljavale, sve se razvedrilo – čak i moje skučene vizije. To je bio savršen momenat, koji me pomakao sa mesta ustajalosti i dao more ideja. Pisao sam kao mahnit, kao da moram zapisati istoriju sveta. Eto kako je jedna nepogoda probudila sve u meni, najpre strah, a onda emocije i inspiraciju. Pesma je snimljena i uskoro će na radiju.

    “Lena, hoćemo li da krenemo sa poslom?”

    “Može! Ja sam zagrejala glas u autu. Moj momak je nastavio dalje – do firme. Danas ga čekaju obaveze. Duguje mi uslugu, ali nema veze…”

    “Uslugu?”

    “Nije važno! Snaći ću se.”

    Pustio sam muziku dok je Lena nameštala slušalice; jednim pokretom prsta potvrđuje da je spremna.

    “Zapevaj sa muzikom! Da li se čuješ dovoljno?”

    Glas je poneo i mogao sam primetiti da je bila spremna. Vibracije su krenule prema cilju i to me veselilo, naročito, jer sam očekivao mnogo od današnjeg snimanja. I ne samo glas – Lena je zaigrala kao profesionalka, te sam se začudio odakle joj velika energija.

    “Vesela sam danas! Juče smo spasili psa lutalicu. Našli smo mu dom.”

    “Molim!?”

    “Da, Marko! Ti možda ne znaš, ali ja sam postala zaštitnik nemoćnih životinja. Zar nisi čitao?”

    “Ne. Pogledaću večeras…”

    Snimanje je bilo u toku kada je zazvonio Lenin mobilni telefon.

    “Izvini, hitno je!” pravda se.

    Zaključio sam da je bila u neprilici, ali nisam znao kojoj. Pokušao sam da ignorišem njen razgovor i gledao kroz zatvoreni prozor. Da, leto je na izmaku, deca su krenula u školu, a to znači više tišine u kući i manje nereda. Mene posao čeka kao i hrpa nerešenih stvari. Krenuo sam sa izgradnjom garaže. Sve je stalo zbog nagle bolesti moje majke, kojoj sam pomagao i danju i noću; žena me slabo shvata i gleda samo svoj posao dok me depresija tera na prazna razmišljanja – a to nisam ja. Ja sam ozaren i pozitivan čovek, zadovoljan i smeo, lovac na sreću i sigurnost. Gde nestadoše svi ti lepi momenti iz života?

    “Marko, moramo prekinuti snimanje! U nezgodi sam! Možeš li mi pomoći? Hitno je!”

    U trenutku sam se zbunio, a onda upitao: “Kako ti mogu pomoći?”

    “Odvezi me do veterinara u centru! Moram preuzeti psa i predati ga novoj familiji. Stari gazda ga je tukao i naneo mu rane.”

    Još više sam se zbunio nego što sam bio. Nisam stigao da razmislim, samo sam rekao: “Hajdemo!”

    Sedimo u autu, a Lena se zahvaljuje:

    “Hvala ti, Marko! Dobar si ti čovek, a kada ugledaš lice psa, biće ti jasno da nisi proveo vreme u besposlici. Auto je kod mog momka. Prijateljica koja je pristala da pomogne morala je naglo da otputuje. Samo mi ti možeš pomoći.”

    Ja i dalje ne znam šta da kažem. Skroz sam zbunjen. Samo vozim. Toliko sam se nadao da ću snimiti Lenin glas, da ću konačno početi da oblikujem kreaciju koja će me nadahnuti i oživeti, međutim, sedim u autu i ne znam gde vozim.

    Od pridošle radosti Lena se otvara kao knjiga: “Ne bih te mučila! Automobil je trenutno kod Vasilija. Eh, Marko! Godinu dana se zabavljamo on i ja. Pokloniću mu dnevnik koji sam pisala od prvog trenutka našeg susreta do danas. Sve moje misli, sva moja osećanja upućena su tom dragom biću. On i ne zna da sam vodila dnevnik. Iznenadiće se. Jedva čekam da vidim njegovo nasmejano lice. Volim ga više od svega…”

    Pričala je u zanosu, a ja više nisam slušao, nego počeh da plutam maglovitim sećanjem, koje mi je upravo pridošlo. Zar je moguće zapisati jednogodišnja osećanja o voljenom biću!? Zašto sam propustio da imam svoj dnevnik kada sam upoznao moju ljubljenu Saru? Gledam je, kao da se juče desilo, u beloj letnjoj haljini, nasmejana lica, sa tašnom u ruci oblika pravougaonika. Puna osmeha, strpljivo me čekala, nije ni pitala zašto kasnim, bacila mi se u zagrljaj i ljubila dok sam upravljao autom. U restoranu smo se gledali kao deca, sa distance i veselog lica. Bilo je varnica i te večeti i svake sledeće, upijali smo se, ljubili, grlili, odlazili, nije bilo pravila, ali ni dnevnika. Za godinu dana našeg zabavljanja ništa joj nisam poklonio, što mi je zamerila: “Ti samo svojoj sestri kupuješ cveće! Gde je moj buket?” Iskreno, prepao sam se više nego ikada, iako me i dalje milo gledala, te nestrpljivo dočekah novogodišnje praznike da joj kupim dugo željeni buket. “Hvala ti! Mogao si spretnije da ga uručiš, ne kao da ga daješ strancu!” Gledala me pravo u oči. “Dobro znaš da ne volim sve te ceremonije – uruči ovo, uruči ono! Ja sam običan muškarac. Sviđa li ti se?” Potvrdno je klimnula glavom i hodom gazele otišla do kuhinje da potraži vazu. Drugom prilikom je dobila prsten. I to mi je zamerila rečima da nisam prisan, da ne klečim na kolena, nego kao strancu uručujem predmet koji će je radovati i na mene podsećati. “Sara, ja te volim! Najviše! Ali, nisam ja čovek koji kleči! Ne znam ja to! Ja sam po prirodi jednostavan.” Ona me samo gledala dok je isprobavala prsten. “Ah, ti si samo ukočen. Mora da ti to potiče iz detinjstva. Idi na gimnastiku! Zašto ne krenemo na ples? Volela bih da naučimo sambu”, zadirkivla me do besvesti. Svaka žena je jedinstvena – bila ona skromna, elegantna, vitka, bucmasta, pametna, ljuta, nesigurna, zamišljena, obmanuta, nesretna. Svaka! Jedna će voditi jednostavne razgovore, druga komplikovane, treća će biti izvrsna kuvarica… Ma, ima sve svoje! Nego, mene golica najviše gde je dnevnik – nismo ga ni žena ni ja pisali. A Lena – ona je oduševljena svojim…

    “Marko, gde si? Slušaš li ti mene?”

    “Pričaj, slušam i vozim!”

    “I tako, uđem ja u auto, sednem sva sretna, jer je operacija uspela. Čak se i uspavam, kad hoćeš… Samo sam se naglo pomerila – zbog iznenadnog udara, umalo svi ne izletesmo iz auta. Prepali smo se, a ja sam se zapanjila pred mlazom krvi u krilu. Udarila sam glavom u sedište ispred mene i polomila tek operisani nos. Idiot nije gledao gde vozi! Moja mama se prepala najviše zbog nas dece, otac se ljutio. On je doktor po struci, ukazao nam je pomoć, čak i manijaku koji se kasnije izvinjavao. Meni njegovo izvinjenje ne treba – neka ide što dalje od mene!”

    Tek sada sam počeo da se smejem, da se radujem, da gledam ispred sebe, čemu se Lena veoma čudila.

    “Lena, ti si prava inspiracija! Ma, savršena si i bez tog nosa koji priželjkuješ! Toliko si mlada, a toliko toga sam naučio od tebe i uvideo za samo pola sata. Požurimo do psa, uradimo to što pre, a onda ćeš mi pomoći da kupim najlepši buket mojoj ženi Sari! Planiram nešto veliko večeras s njom.”

    “Izvinjavam se zbog svih ovih neprilika, nadam se da nisam poremetila sve tvoje današnje planove!? Snimićemo pesmu drugi put.”

    “Da”, kratko sam odgovorio.

    Upravo sam naučio vrlo bitnu stvar: savršenstvo su, u stvari, i mane koje posedujemo uz naš karakter, vrline i izgled.

    300 rsd
  • Bez kondoma
    (0)

    Bez kondoma

    PUT

    da mogu ponovo
    na put
    znao bih sve
    svaku rupu
    bih zaobišao
    gde god sam pao
    tu ne bih išao
    sve što nisam onda tražio
    sada bih sam
    uzimao
    sve greške bih
    ispravio

    ali
    taj put me je
    do tebe doveo

    ako je put bio pogrešan
    ipak me je do pravog cilja
    doveo.

    DRVO

    bože
    ako postoji drugi život
    kad umrem
    i moja duša počne da luta
    daj mi da budem drvo

    ne dozvoli da ponovo budem čovek
    molim te
    nikako nemoj

    nek budem drvo
    debelo i jako
    da me tri žene ne mogu obgrliti
    kad se uhvate za ruke

    da me stotine žena mogu
    grepsti noktima
    ubadati šnalama i prstenovima
    a ja da ne osetim

    da mi hiljade žena mogu
    kidati listove
    lomiti grančice
    a ja da ih obnovim

    da mi sve žene sveta mogu
    bušiti koru
    i stablo
    da dođu do srca moga

    koga pronaći nikad neće.

    TETKA

    devedeset i tri godine
    dugačke
    kao
    devedeset i tri veka
    toliki ljudi
    ratovi
    smrti dragih ljudi
    bolesti
    toliko reči
    izgovorenih i neizgovorenih
    ljubavi
    svega

    i sad šta
    krevet
    zid
    prozor u nebo
    bube što gmižu svud okolo
    i miris mokraće

    nema više para
    ni poštovanja
    još koji dan
    možda mesec godina
    sve isto
    svaki dan
    nema ni sećanja

    ima samo oblaka
    koji prolaze nebom
    oni su ceo život.

    MOJA MAJKA

    plovim kroz život
    obavijen
    dobrotom i blagošću
    moje majke
    njenom ljubavlju
    i potpuno sam miran
    potpuno siguran u sebe
    u skladu sa svetom
    i samim sobom
    jer znam da me je moja majka
    volela
    i pun sam
    njene ljubavi
    i ne treba mi više u životu
    ništa
    ništa
    srećan sam
    i miran
    živim
    i mrtav sam
    kao ona.

    SA REZERVOM

    o bože
    kad dođe vreme da umrem
    učini mi to
    da ne umrem bez snage
    istrošen
    jadan
    slab i nikakav
    potpuno mrtav
    još pre nego što sam stvarno umro
    daj mi da crknem
    pun snage
    nepotrošen
    neiživljen
    sa još dosta rezerve u sebi
    da kažem eto
    mogao sam još
    ali nisam
    da znam da još mnogo toga
    nisam uradio

    to želim
    a ne znam zašto
    možda
    da bih imao pravo
    da tražim
    i čekam
    još jedan
    neki novi život

    da sve to uradim
    što nisam stigao.

    400 rsd
  • Smej se Pajaco
    (0)

    Smej se Pajaco

    2.

    Kada Neko izgovori reči kamp i kampovanje, Pajaco istog trenutka pomisli na letovanje, na Jadransko more, na Dalmaciju… To su njegove asocijacije, iako je kampovao i u Poljskoj, Čehoslovačkoj i Mađarskoj, tako da bi Pajaco mogao da se nazove apsolutnim kamperom.

    Međutim, na početku dvadeset i prvog veka, od Pajaca su veoma udaljeni i Jadransko more, i Dalmacija… Istra, Poljska i Mađarska… Čehoslovačka više i ne postoji kao da je nikada nije ni bilo tako da može jedino da kampuje na rečnoj adi: dunavskoj ili savskoj, svejedno. To je već avantura začinjena sve sa komarcima i priobalnim muljem. A Pajaco je ionako vegetarijanac, tako da ne konzumira ni rečnu a ni morsku ribu, i zašto bi, onda, i boravio na dunavskoj ili savskoj adi?!

    Pajaco:

    – Zašto?

    Neko:

    – Ni ja ne vidim nijedan valjani razlog!

    Pajaco:

    – Sledeći put budi znatno oprezniji kada koristiš reči “kamp” i “kampovanje”. Tačnije, u mom prisustvu nemoj ni da ih koristiš.

    3.

    Neko:

    – Ko ili šta je prošlost? Da li nju čine ljudi i naša sećanja na njih, ili određene situacije? Da li je prošlost podložna promenama ili je konstantna? Nepromenljiva.

    Pajaco:

    – Tvoja pitanja ostaće bez odgovora. A takva pitanja, bez ikakvog odgovora, najgora su, najbesmislenija.

    4.

    Plavuše su uvek ili skoro uvek poželjne. Ko zna zašto ili zbog čega, prosto to je činjenica.

    Neko bi olako i brzopleto zaključio da su one smešne, izmanipulisane i da kroz život prolaze “kao pas kroz rosu”. Niko ih ozbiljno ne shvata. One su kao skupoceno začinsko bilje spakovano u teglice.

    Plavuše prihvataju svoju ulogu. Ne bune se već jednostavno postoje i uvek su tu, pored nas.

    – Ma, idite! – Pajacu ponekad dođe da se što glasnije prodere. – Sklonite se malo u stranu, levo ili desno! Samo idite! Ne mogu više da gledam vaše tužno-smešne izraze lica.

    Pajaca ponekad pogledi plavuša znaju da pogode direktno u srce, kao one Amorove strele, te ga učine nemoćnim, tako ranjivim.

    Pajaco:

    – Plavuše, idite svojim putem! Ostavite me, ne gledajte me, ne primećujte me! Samo idite tamo kuda vas oči vode i vitke, graciozne noge nose!

    Da li je moguća sledeća kombinacija: i glumica i plavuša? Naravno da jeste! I takve osobe ženskog pola postoje, i hodaju kako svud po svetu, tako i Beogradom.

    Srpska prestonica je poznata i kao naseobina sa zavidnim brojem pozorišta. Jeste da su skoro sva smeštena u krugu tramvaja dvojke, ali to nikome ne smeta. Uostalom, tramvaji ponovo prevoze putnike! Sve moguće i nemoguće rekonstrukcije su okončane.

    Neko:

    – Znam odgovor: to je glumica sa inicijalima J.M.

    Pajaco:

    – Tako je! I Jovana Maksić je jedna od njih. Verovatno nije jedina. Ima ih!

    5.

    Neko:

    – Pajaco, šta uopšte znaš o harmonikama?

    Pajaco:

    – Ne previše! Tačnije, jedva i da znam ponešto. Kada sam bio mlad svi su želeli da sviraju gitaru: akustičnu, električnu, bas gitaru… Čak i bubnjeve, međutim ne i harmoniku. Polako ali sigurno ona je ostajala u prošlosti.

    Tako se bar mislilo kada sam i ja, Neko, bio mlad. A onda se dogodio neočekivani preokret: zvuk gitare više nije bio toliko uzbudljiv, gitaristi su postali dosadni, prepoznatljivi… Ponavljali su se, vrteli se u krug, Džimi Hendriks, Džimi Pejdž, Erik Klepton i ostali, udarili su u plafon i dalje se nije moglo.

    Neko:

    – Šta se dogodilo sa harmonikom: da li je nestala?

    Pajaco:

    – Ne baš! Ona se iz etno-folka preselila u džez, pa u pank, ma koliko to paradoksalno zvučalo!

    U jučerašnjim novinama objavljena je fotografija beogradskog antiglobal-etno-pank sastava na kojoj momak u rukama drži harmoniku. Nema laži a još manje prevare: harmonika je dospela i do panka!

    Neko:

    – Baš je nepredvidiv taj dvadeset i prvi vek. Kako će tek da izgleda dvadeset i drugi?!

    6.

    Neko:

    – Šta je iznad plafona?

    Pajaco:

    – Iznad plafona su krov i nebo. Ako ne veruješ, možeš da proveriš, odnosno da se popneš na krov, pa da se iz tog položaja uveriš da je iznad tebe nebo, a da ti sediš na krovu.

    Priznajem da je glupo sedeti na krovu, a i neudobno je, međutim zarad novog saznajnog procesa, isplati se. Mada obrnuto nije moguće: sedeti na nebu i gledati krovove gradova, sela…

    7.

    Prethodne noći dogodio se zemljotres koji je Srbiju prodrmao uzduž i popreko.

    I Pajaco se trgnuo iz sna. Sedi na krevetu i razmišlja. U stvari, ne razmišlja već samo sedi. Ko bi i o čemu razmišljao kada se dogodi zemljotres, tako da ni Pajaco nije izuzetak.

    Potom je trebalo ponovo otići na spavanje jer zemljotresi su nešto prolazno, a ne stalno, konstantno.

    Neke druge stvari jesu konstantne, međutim ne i zemljotresi.

    300 rsd
  • Rascvjetana trpeza
    (0)

    Rascvjetana trpeza

    Rascvjetana trpeza

    Dok sjedim na dotrajalim stepenicama dotrajale kućice u kojoj sam i sama dotrajala, nitko ne može pretpostaviti, ni približno, nema ni “vruće – hladno – mlako”, sigurna sam da nikada i nitko ne bi pogodio što to radim, sjedeći na stepenicama, dok radim – apsolutno ništa.

    Oprostite, nemojte smetati, upravo gledam i razgledam što ću skuhati za ručak. Lakše mi je dok gledam i sve vidim, nego da iz zatvorene kuće napamet pogađam. Iznutra ne mogu vidjeti baš sve: da li su se rascvjetale tratinčice, raširile male cvjetne glavice nevena, ima li dosta ružinih latica za obrok, koji mi se cvijet maslačka čini najsvježijim, ima li još negdje sakrivena koja ljubičica.

    Volim te svoje rascvjetane obroke. Ma ne zavaravam se, ta tko bi to još jeo, kome bih mogla ponuditi, kakva bi to bila ljubav koja dolazi kroz želudac, ima li na svijetu ijedna osoba kojoj bih mogla povjeriti svoju tajnu. Odgovor na sva ta pitanja je čista i nesumnjiva negacija. Pa kad je već tako, zašto svoju maštu ne iskoristiti za sebe.

    Slučajnom posjetiocu moje skromne kuhinje, u prijepodnevno vrijeme, uvijek nešto fino miriši. Kao u cvjetnoj bašči. Bar nešto fino kod mene. Ponudim da proba – nitko neće. Svi su upravo jeli. Baš čudno kako se uvijek podudara. Ne trudim se objašnjavati, samo pokažem. Ne šire se iz moje kuće mirisi prženih krumpirića, prepohanog mesa, zagorjelog ulja, iskipjelog mlijeka, svi oni mirisi domaćinstva, obitelji, zajedničkog ručka, skladnog života. Sve je to ostalo daleko iza mene i ne želim glumiti i pretvarati se.

    Da, čujem vaše pitanje: pametnjakovićko, a što jedeš zimi, kad nema latica. Ima, ima, suhih, puna soba, sve ravne površine. Uostalom:

    Suve šljive i orasi
    Mi smo diko siromasi
    Siromasi diko bela
    Voda te odnela…

    Sve vezano uz hranu zapravo je vrlo jednostavno, samo nas zbunjuje ponuda. Vuče nas i povlači za sve rukave i džepove koje imamo na sebi, a mi se ne znamo ili ne želimo otimati. Uzalud nas psiholozi, doktori i nutricionisti upozoravaju, i među njima, dakle, ima nepotkupljivih. Znam u šali, ali misleći ozbiljno, poznanicima reći: kad bih bila liječnica, pola pacijenata ne bi smjelo ući u moju ordinaciju. Morali bi se najprije potruditi da sami sebi pomognu.

    A to bi značilo: nije hrana za naše zavaravanje. Ne služi ona da nam uljepšava život. Ne može ona biti nadoknada za sve što mislimo da bismo trebali imati, a nemamo. Onda i sama ne bih ništa radila nego se hranila i hranila. Zamjenjivala sve ono što sam imala a više nemam ili što nisam imala uopće. Nije hrana ljubavnik ili prijatelj, a može biti neprijatelj, nije brat ili sestra, roditelj. Nije neispunjena želja.

    Zato samo što jednostavnije. Jedna izreka kaže:

    Više je uzalud, kad je i manje dovoljno, jer priroda je zadovoljna jednostavnošću…

    Sa hranom je kao s ljudima. Ili obrnuto. Mislimo da bi trebalo biti onako kako nije. Nije nam dobro kad je pretvrdo, nije dobro premekano, ne odgovara žestoko, a još manje bljutavo, ne sviđa nam se kad prevladava jedna aroma, htjeli bismo osjetiti pomalo od svih mirisa i okusa, ne prihvaćamo više samo sezonsku hranu, nema sezona, cijela godina mora imati sve, ljepše nam je fino pakiranje, sjaj koji govori o bogatstvu, usrećuje nas umjetni miris od kojeg ne osjetimo pravi, izvorni.

    Ipak, probajte spomenute cvjetne latice, svakako uz vaša omiljena jela, možda vam se učini lijepo i fino. A možda ispadne ujednačeno i idealno. Najprije u hrani, a onda se rascvjetana trpeza proširi i na život.

    400 rsd
  • Stanica čarobnog voza
    (0)

    Stanica čarobnog voza

    Doris (sjećanje)

    „Baš lijepo, nemam ni jednu cigaretu, a neophodna mi je.”

    Pomjerila sam se malo u stranu tražeći hlad, jer kamen na kome sam sjedila postade prevruć za moje butine ispod tanke haljine. Mrzim kada se znojim. A volim sunčevu toplotu. Zavoljeću ja još mnogo toga, a i zamrzjeti. Sama sam. To mi, evo, baš smeta. Nisam više sa ljudima koje sam voljela, s toga ne znam da li ih još uvijek istim intenzitetom volim. Ne znam više ništa o njima. Ne znam gdje su. Kako su? Šta rade? Da li su sretni, ili tužni? Da li su isti kao prije, ili su se izmijenili? Možda je njihov život poput mog. A možda ih više nema. Jednog dana ću znati sve o njima. Osjećam da želim saznati sve o njima, ali ne danas kada sam slaba i usamljena, kada sam gubitnik i lutalica; i izbjeglica. Da, sigurna sam da ću jednoga dana na nekom mjestu saznati sve o njima. Neko od njih će me obradovati, a vjerovatno ću i zaplakati. Znam. Ne želim sada da razmišljam o tome. Doris? Gdje je ona?

    Doris sam upoznala na radnoj akciji 1987. u Bosanskom Petrovcu. Srele smo se u nepoznatom gradu, a živjele smo godinama u Vinkovcima. Za kratko vrijeme postale smo jako prisne, čudile se kako se u Vinkovcima nismo srele i od tada smo postale nerazdvojne prijateljice. Doris me često posjećivala i svi smo se počeli ophoditi prema njoj kao prema članu porodice; mogla je da nas posjeti bez najave, da otvori frižider ako je gladna, da se povjeri mojoj mami, da prenoći, ili da ode kad je htjela; moji roditelji su je jako zavoljeli i tako, spontano, počeli da se druže sa njenim roditeljima. Kratko rečeno: Doris i ja smo bile nerazdvojne sve dok rat nije porušio naše prijateljstvo. Bile smo posebne u svakom pogledu. Nismo marile za ljude oko nas. U tim našim kratkotrajnim i intenzivnim druženjima svi drugi su bili manje važni, čak i nebitni. To je mnoge nerviralo. U isto vrijeme sam srela simpatiju, mladića mojih godina, čije ime još uvijek pamtim. Zvao se Almir. Voljeli smo se obostrano i ludo, te nas je ta ljubav oboje izluđivala. On je bio hirovit, a ja slična njemu, atraktivna i tvrdoglava. Sve je to uslovilo brzom raskidu prijateljstva i naše ljubavi. Danas, vidim, i neiskustvo. Tih dana, sumornih i bolnih za moje ranjeno srce, lila sam suze, a Doris me tješila. Doris se uvijek pokazala kao velika prijateljica i ja sam joj bila zahvalna zbog toga.

    Jednom prilikom umalo da nas komandir brigade ne posla kući zbog nekog našeg pametovanja i prigovaranja. Dok smo se opraštale od prijatelja, prolile smo gorke suze, ali na kraju ispade sve kako treba. Ostale smo do kraja radne akcije.

    Ne mogu tačno da se sjetim svih pojedinosti i događaja sa radne akcije, pogotovo ne danas, u izgnanstvu. Nisam više ni sposobna da se sjećam svega. Jedno je sigurno: kada bih dobila šansu da opet idem, ne bih se dvoumila. Druženje, novi prijatelji, pjesme, igre, takmičenja, zajednički obroci, rana jutarnja gimnastika, odlazak na trasu, iskopavanje teškog kamena po užeglom suncu, marenda, iščekivanje kurira da dobiješ kap vode, vraćanje u brigadirsko naselje, odmor, aktivnosti, osjećaj da si stariji i odgovorniji, velika prijateljstva, nove ljubavi – ma svako bi poželio da se isto ponovi.

    Jedne akcijaške noći zapalila sam prvu cigaretu u mom životu. Udišući dim, znala sam da ću moći bez te navike. Znala sam da me taj dim neće opsjednuti i okupirati cijelu, te da više neću moći bez zadimljene cigarete kao što se mnogima desi.

    Doris, ljepuškasta i krupna, mada se zbog svoje nježnoplave kose činila krhkom i milom, ludovala je za cigaretom. Prosto bi je gutala očima kada ju je uzimala u ruke. Bez obzira na to što prijateljice vole da imitiraju jedna drugu, mi to nismo običavale, niti nam je smetalo što smo različite. Nismo imale potrebu da budemo skupa svakog pruženog momenta kao što bi druge prijateljice nastojale. Pored mene, Doris je imala svoje društvo i svoja interesovanja, a ja opet moje društvo i druga interesovanja. Čak smo i različite kurseve posjećivale na radnoj akciji.

    „Djevojke, prošlo je jedanaest sati, kasna je noć. Požurite u krevet. Vaši drugovi već uveliko spavaju.”

    Dežurni brigadir, koji je bio u noćnoj smjeni, opominjao nas je.

    „Evo, evo, idemo!”, odgovorila je Doris, a ja primjetih kako je zadrhtala. Znala sam da je uživala u ovim momentima, baš kao i ja.

    Prekrštenih nogu, sjedile smo u travi, nježnoj i lepršavoj, sasvim skrivene od pogleda. Nebeski pejzaž nas je impresionirao: na nebu pun mjesec, a između tog prirodnog satelita i nas, oblaci su ludovali na vjetru. Otkrivali bi, a onda prekrivali beskrajnost. Bili su poput crnih talasa. Izgledali su veličanstveno i zastrašujuće. Odnekud bi izronio tanan mjesečev zračak. Znala sam da Doris, kao i ja, vapi za tom svjetlošću i ostaje zapanjena pred njom, a koja je samo za 1,25 sekundi stigla do nas tačno iz svemira.

    Te noći je moje biće bilo sićušno, ali ipak dovoljno veliko da osjeti smisao života. Bojala sam se svojih misli koje su navirale gotovo brzinom svjetlosti. Vjerujem da je i Doris isto osjećala. Te noći, a ni poslije toga, nismo govorile o čudnom osjećaju, koji se pojavi u času kada se svemir poigra sa našim malim razumima; ujedno nas i zadivi i zastraši veličinom svoje kratkotrajne predstave, štaviše, nebitne u poređenju sa beskonačno nametnutim vremenom i prostorom koje nas okružuje. To je neka vrsta simbola ili, čak, ornament nevjerovatne magije, koja je u stanju da nas i uzbudi i raspameti istovremeno da nijemi zadrhtimo pred njom; i zasigurno, slične momente koji se dese u svemiru, a ja ih uhvatim okom, ne mogu da zaboravim.

    Eto kako se ta noć na neobjašnjiv način urezala u moje srce, koje je neumorno kucalo, kao i duši koja je vapila za tom svjetlošću. Drhtala sam zbog siline pomjeranja u kosmosu i, znam, nije nemoguće da se to ponovi.

    A onda oluja zauze maha. Krupne kapi kiše stigoše sa neba, a nas dvije u trku napustismo pljusak i nevrijeme. Za nama ostaše grane koje su se skoro do zemlje povijale na vjetru i prijetile da nas obore. Učestali naleti munje upotpunjavali su nejasnu viziju o životu, koju sam te noći duboko potisnula u sebi.

    „Baš lijepo. U stvari, ko je spomenuo da mi treba cigareta?”, prenuh se iz misli.

    Kamen je uporno žario i morala sam da ustanem. Ispred mene je bauljalo staro tijelo žene, koja je nosila dvije velike korpe ispletene od pruća, a prepune mirišljavog i zdravog voća. Instinktivno krenuh prema iznemogloj starici, a ona se rado oslobodi one malo teže korpe.

    Starica se zvala Marta i živjela je nadomak hotela I to je sreća u skromnoj, ali lijepo uređenoj kućici. S vremena na vrijeme sam je posjećivala, a ona mi je beskrajno bila zahvalna na druženju i pomoći koju sam joj rado pružala. Često mi je gledala u šolju nakon što bi zajedno popile vrelu kafu, koju smo obožavale. Ja sam joj kao vjerovala, u stvari sam se samo dobro zabavljala.

    Jasno mi je da moju sudbinu niko ne poznaje, čak ni ova savršena budućnost, koja uporno stoji pred nama.

    450 rsd
  • Ljudi drugog vremena
    (0)

    Ljudi drugog vremena

    DEO I

    REKA

    Pre petnaest vekova

    Stigao je dan kada ćemo pokrenuti letilicu i krenuti prema nebu. Mi smo prvi, posle mnogo vekova, koji će se otisnuti prema beskraju. Juan, moj mršavi ženskasti prijatelj, ubrao je limun s drveta, zatim se okrenuo prema meni i bacio mi žutu voćku. Ja nisam mogao da je uhvatim, jer su mi ruke bile nepokretne.

    – Juane, šutnuću te po toj tvojoj maloj zadnjici. Valjda ćeš se tada opametiti. – On je bio zanimljiv čovek; voleo je ptice i krilate krave, voleo je svet i svoju patuljastu ženu u njemu. Obožavao je svoju decu, bila ih je puna kuća.

    – Samo proveravam da li ti se vraća snaga. Nikad se ne zna. Hvataj. Još jedno malo žuto Sunce za tebe, bogalju! – prijateljski je odgovorio na moju bezopasnu pretnju, ali ruke nisu slušale moje misli i voćke su padale po toploj zemlji.

    – Hvala za tvoju brižnost, dražesni. Vidim, lepo si odelo obukao danas. Kao da ih je žena birala. Ali za sebe, ne za tebe.

    – Hvataj limun! Nešto si spor danas – Juan je nastavio da na svoj način pokazuje kako smo dobri prijatelji.

    Malo žuto Sunce se kotrljalo po toploj zemlji; tri Sunca su napravila novo neuhvatljivo sazvežđe na nebu od zemlje.

    – Da znaš da mi nije žao što me ruke ne slušaju. Ti si moje ruke, Juane.

    – Nadam se da ćemo se vratiti, Nenade.

    – Zar se plašiš da ću poželeti drugačije, moj ženskasti prijatelju?

    – Plašim se, moj dragi bogalju. Moramo da se vratimo. Ja imam puno dece! – Juanu je krenula suza radosnica, tekla je po njegovom srećnom licu.

    – Vratićemo se živi i čisti.

    – Zašto kažeš čisti, dvonogi?

    – Ne bi valjalo da prljamo tvoje svileno odelo.

    Svilena odela

    Pogledao me je kako se žene gledaju, odozdo na gore, i uzdahuo:

    – Eh, kad sam te upoznao i ti si imao lepo svileno ruho čistih i jakih boja. Izgledao si elegantno, besno i tupavo, uopšte mi nije jasno zašto si ti taj koji je otkrio kako napraviti spravu za letenje.

    – Hvala na lepim rečima, moj ljupki prijatelju. Zaista sam bio i besan i tupav, i nisam voleo sebe – shvatao sam da je Juan ubeđen da se nećemo vratiti, jer je mislio ću poželeti drugačije.

    – Nije mi jasno ni otkud ti u Vizantiji. Sve to moraš da mi kažeš pre nego što krenemo put neba.

    Dok smo razgovarali, stigla je Juanova patuljasta žena i poklonila nam uplakan osmeh; žena visine deteta, džinovskog srca, je došla da isprati naš let u nebo. Za njom je došla moja ljubav, Alkmene, s našim sinom kojeg je stavila u drvenu kolevku.

    – Zdravo, šareni junaci! – Alkemene nam se obratila uobičajenim poštovanjem, iako se danas nismo obukli posebno šareno. – Kada krećete?

    – Za par sati!

    – Vidimo se onda za dva sata. Imamo posla oko Juanove dece – žene su otišle; Alkmene je ponela naše dete u drvenoj kolevci.

    Juan me je pogledao i rekao:

    – Doneo sam dnevnik u kom sam zabeležio kako sam stigao do ovde, a ti ćeš nam ispričati svoju priču, počevši od svilenih odela.

    – U redu – pristao sam.

    – Hoću da znam i kako si upoznao belog lava! Plašio sam ga se. Nikada nisam voleo da budem blizu te živuljke. I najvažnije, želim da znam i kako si otkrio tajnu; kako si uspeo da saznaš kako napraviti spravu koja će nas vinuti u nebo.

    – U redu, ljubopitljivi. Krenuću od svilenih haljina. A trebaće vremena i meni samom da shvatim zašto i kako sam otkrio tajnu leteće naprave.

    – Ispravka, bivši debeli!

    – Kako to misliš – ispravka, svileni čoveče?

    – Ti si smislio leteću napravu, a ja sam je napravio, moj dvonogi prijatelju – Juan se zagledao u mene i polako počeo da pravi grimase.

    – Svileni, da zovnem pomoć? Da li ti treba lek?

    Svedokov svedok

    More je imalo svoj ritam. Vetar nam je dodirivao lica. Sami u dvorištu, razgovor smo delili moj ženskasti prijatelj i ja; bili smo svedok svedoku.

    – Nenade, brate. Kreni s pričom; a kada priča dođe do mene, tad pričaj o meni, a ne meni – odgovorio je uz osmeh na moja pitanja o njegovoj prisebnosti.

    – Juane, kreni ti s tvojim dnevnikom.

    – Posle tebe, dvonogi.

    – U redu, ali nemoj da me prekidaš.

    – Neću. Obećavam. Hehe.

    Pre nego što sam krenuo da govorim o svetu kraj Dunava, odakle sam došao, pogledao sam nepomično sazvežđe tri Sunca na neuhvatljivom nebu od zemlje.

    Priča je krenula da teče polako, sporom rekom.

    450 rsd
  • Do zuba u vremenu – zbornik poezije socijalne tematike
    (0)

    Do zuba u vremenu – zbornik poezije socijalne tematike

    Stevan Šarčević

    HODAŠ

    Izranjaš iz magle kao duh,
    rođen tamo, u tamnim dubinama
    najcrnjih močvara.

    Odrastao si u prljavim kućercima,
    dolaziš krvavih ruku
    iz nevidljivih, surovih ratova.

    Stižeš i slamaš laži;
    udomljen u izgubljenim zabitima
    njihove sveže oribane savesti.

    Marina Jovanović

    ZASTAVINI OČEVI

    38 godina kasnije
    prvi put bez propusnice
    oprane nekoliko puta u džepu iznošenih farmerica.
    Fotografija crno-bela na zelenom kartonu
    u fioci administratora
    više neće pozdravljati portira.
    Kapija sve češće ćuti.
    Godinama ne sreće nova lica,
    a stara se proredila. Crno-bela.

    38 godina kasnije
    na novom protestu. Bez propusnice.
    Sindikat: ne, ti nisi radnik.
    Ne bez propusnice.
    Protest ne priznajemo.
    Ignorišemo.

    Viktor Radonjić

    DUŽNIČKA SAGA

    Ispililo jagnje u gnezdu jastreba
    Papak se podučava letu
    Prve lekcije o mirisu krvi
    Zapis lovljenih vukova
    Busanje u grudi
    Kocka je bačena
    Kotrljanje groteski
    Srce koje otkucava
    Buđenje drugog para nogu
    Zaglušujuća pauza
    Nebesko podzemlje kao večna slava
    Nadzemnoj spomenici zlatnog runa
    Dužnička saga milionske manjine

    Ivan Marinković

    U ROVU, MEĐU CEVIMA

    Radnici u rovu
    piju kafu
    gledaju pocrnele žuljeve
    ima još dobra
    4 sata da se guli
    sunce je ogromno
    nezgodno
    psuju cevi i toplifikaciju

    ulicom se kotrljaju
    dva točka i na njima kolica
    invalidska
    iza njih se kotrljaju 2 noge
    umorne
    to su noge
    iz časopisa o lepoti
    obnažene
    glatke
    15-o im je leto
    kao i onim,
    što su u kolicima,
    muškim
    nepokretnim

    majstori obustavljaju rad
    glume kako piju vodu i brišu znoj
    gledaju
    gledaju 2 para nogu
    gledaju u oči mladića
    gledaju u zadnjicu devojke

    jedan je majstor zazviždao
    drugi je pustio suzu
    devojka je progutala knedlu

    mladić bi dao sve
    da je sa njima
    dole u rovu

    među cevima.

    Nenad Glišić

    RADNICI I RUDARI TUZLE

    osamdesetih godina dvadesetog veka
    radnici i rudari Tuzle
    svojim rukama pakovali su
    u plastične kese
    solidarnu pomoć britanskim rudarima u štrajku

    devedesetih su izgladneli
    radnici i rudari Tuzle
    otvarali plastične kese
    humanitarne pomoći

    zato
    sa radnicima i rudarima Tuzle
    nema šale
    oni imaju značajna iskustva
    sa plastičnim kesama

    Mirjana Stefanović

    ŽENA PLAČE POSLE RATA

    raskidali ste moju zemlju
    na podivljale ponjavice
    sakate

    vuku se ko psi uličari
    po svetu tražeći gospodara
    sa repom među nogama

    dete ste mi moje izagnali
    u ravnodušni beli svet

    veru u moj narod oduzeli
    rođenog me roda postideli
    strašno

    skladan život
    spokoj
    dostojanstvo
    ponos

    ko da ih do juče nije bilo
    nikad

    samo beda laž grabež i leševi
    ram su za moju sliku

    (1994.)

    Milovan Marčetić

    JUTRO

    U zemlju polako
    ulaze sive straćare.
    Pod mrazom, iz daljine
    sijaju kao srebrni grad.

    Krpe na ogradama
    zastave su odbačenih.

    Plav kamion na trotoaru
    čeka farbanje.

    Između raspoređenog
    raspoređuje se neraspoređeno.

    Deca preturaju
    po kontejneru za otpatke.

    Ciganin tovari papir na kolica.

    S praznom flašom za vino
    pijanac ode ka samoposluzi.

    Fizikalci prođoše
    na biciklama ka ciglani.

    Poput Sunčeve površine
    Ispod prozora pulsira ludilo.

    Prognan iz pejzaža
    ludak pretura po suštinama.

    (Iz knjige Bez imena, bez lica, 1990)

    Željko Mitić

    BLED ALI NE I MRTAV

    Kroz staklo
    gledam
    kako pada kiša.
    Još samo 40 dana ovde:
    dobro je –
    preživeo sam rat.

    Telefon ne zvoni
    radijator perfektno greje,
    dok se igram
    službenim pištoljem
    gledam muve kako
    umiru od starosti.

    One nisu preživele.

    Marko Car

    MI VIŠE NE POSTOJIMO

    Mi više ne postojimo,
    kao što je rekao
    onaj major,
    u zoru,
    pred
    poslednji juriš.

    Mi više ne postojimo,
    ne vredi
    da rezerviseš
    jeftine karte
    za London ili Beč,
    ako budemo otišli,
    tamo će samo naše
    senke plašiti gospodu.

    Mi više ne postojimo,
    postojiš ti i ja i ona
    i on
    i on i opet ja,
    ali nas
    više nema,
    zaboravio sam kako
    da nas osetim.
    Zaboravio sam da se smejem.

    Nika Dušanov

    DOĆI ĆE SMRT

    Šta je za ručak?
    – Vilijem Katler Jejts –

    Počelo je.
    Stolice su prerezale vene.
    Umivaonik je progutao tablete.
    Krevet je skočio kroz prozor.

    Opet radoznala privatna i Službena lica
    zaviruju u naš stan,
    tobože – probajte štrudlu, ili… možda neka enciklopedijica…

    Iz zapaljenog voza izlazi orkestar pacova
    i pilji.
    tobože – u kišu asteroida!
    nikako u crni lelujavi plašt u našem domu…
    nikako!

    Ovde je.
    Zatvori oči.
    Pravi se da ne čuješ njene koščate pete
    kako stružu tek stavljeni laminat.
    Koštao je bogatstvo za naše bedne uslove
    sećaš se?

    Čuješ li kako je nespretna, prokletnica!
    Tek što smo otplatili kuhinju!
    Mogla je poneti manju kosu
    u ovih 30 kvadrata!

    Ako ovako nastavi,
    Pozdravi se sa letovanjem………

    Gotovo je…
    Kupatilo je u suzama.
    Stolice su nekako preživele.
    Krevet je ponovo skočio kroz prozor.

    Ne brini.
    Uzećemo kredit, pristojan stan
    I na prstima, lakonogo

    SMRT ĆE DOĆI.

    400 rsd
  • Ako dugo držiš usta otvorena
    (0)

    Ako dugo držiš usta otvorena

    SELO

    Zemlja bubri. U jedan od vrhova makije
    vrućina će zabiti požar. Pamti li Sunce?
    Taloži li početak u svoje duboko ulje
    kao crnci tugu u očima?

    Nebo se odvaja. Šapćem želje.
    Koža se vrijeđa na dodir kao suho lišće.
    Svoja lica vidim u trzajima
    i priroda me ne želi.
    Majke rađaju iz reda, dosade ili slučajnosti.

    Potražujem ničiju kuću. Divlju, kvrgavu i oštru kuću
    bez vode. Odgovarat ću za sve smrti.
    Dugo zatvorenu bez svjetla. Snalaziti se u njoj
    milujući pravocrtno i bez strasti.
    Glatke površine ne stvaraju sjećanja.

    BIT ĆEŠ DOBRO

    Pogledat ću te u oči i naučiti te
    da je jesen samo proljeće unatraške
    da ću se ja još toliko puta promijeniti
    da su naše bake uvijek bile ružnije od nas
    da na našem mjestu može biti bilo tko
    da se nema smisla skrivati
    da smo sami dok god smo brojevi potencirani nulom
    da su brisači na vjetrobranskom staklu
    metronom na sedamdeset i šest
    da polovicu Fjodorovih cigli
    niti ne trebaš čitati
    da zavoliš ljude koji hodaju bosi
    i s tim prljavim nogama ponekad zaspu
    da nekad treba udarati kartonske kutije od televizije
    leći se na sestru koja ti krade cijedeći sladoled
    tražiti susjede koji još uvijek imaju antene
    da nikoga ne poznaješ
    da su tek nedavno otkrili novi
    križni ligament u koljenu
    da nikad ne smiješ prestati trčati
    da su flasteri za dekubitus vraški skupi
    i da najviše boli tren prije nego prokrvariš

    OSTAVITE KONTAKTNE LEĆE KOD KUĆE

    Slabovidni ljudi najbolje od svih
    mogu tumačiti impresioniste
    stvari su im meke i lelujaju
    kao polimeri po rivi za vjetrovita dana
    ne može ih omesti nikakva svinjarija
    koju ljudi nasade na sebe
    ili je nasađena prirodno

    Slabovidni ljudi ne znaju što je detalj
    ali će te prepoznati jer su prvaci
    u detektiranju načina hoda

    Slabovidni ljudi ne pamte
    računsku operaciju
    samo rezultat
    i nitko ih nikad ne pita
    sjećaju li se

    Slabovidni ljudi nemaju koga
    uzimati u obzir ipak
    slabovidni ljudi će se pokušati
    dovući u photofinish s tobom
    bez sijedih čira na želucu
    raka psorijaze
    samo ako im kažeš je li autobus
    3 ili 8

    ISPRAVAN

    Oni pokušavaju unijeti
    u zgradu frižider
    taj svemir jedini nudi
    imploziju organa
    koji se onda
    tako sitni da ih
    zametneš u teglu
    među poriluk
    listove salate
    oblikuješ za grlo boce i
    zanjišeš u ljusku jajeta
    u mraku došaptavaju
    ugodno podnose
    uspavljuju deklaracijama
    da im bol postane
    samo ples
    nekog od živaca

    Mudri tvoji susjedi
    uvijek kupuju
    ispravan život

    UZ MENE

    bolje da umreš uz mene
    iza prozora je grad
    a grad je pretpostavka
    nije ono što vidiš nego
    ono što možeš napipati na sebi
    nakon što se osmjehneš čovjeku na ulici
    a on te ne prepozna

    530 rsd
  • Beogradska pošta
    (0)

    Beogradska pošta

    san

    i ne mož’ da se nosiš
    s tolikom količinom istine
    i ne mož’ da se nosiš
    s tolikom patnjom,
    promenom i srećom.

    zapamti dobro
    sve te tripove,

    kad prođe bura
    doći će i odron,
    kad prođe odron
    doći će strah,
    kad prođe strah,
    doći će dan,
    počeće život
    iznova k’o san.

    na kraju krajeva

    ostao sam sam.
    i jutra su dobra,
    nebo je nebo,
    a ptice su ptice.

    ko još može
    da bude živ i nasmejan
    a da ne umre
    u zoru.

    otkad mrtvilo
    dolazi u talasima
    ja se rađam
    uveče.

    ko još ustaje u podne
    nahrani ptice
    i ode u krevet?

    ostao sam sam.
    na kraju krajeva,
    nebo je nebo,
    a ptice su ptice.

    oče naš

    znaš ono
    kad si u kolektivu,
    nekoj grupi,
    na poslu i slično,
    gde svi kao u kokošinjcu,
    urlaju na sav glas
    i oče naš koji si na nebesima,
    svi imaju svoje mišljenje
    i svako ima pravo na svoje mišljenje.

    oče naš,
    koji si na nebesima,
    znaš li kako je to?

    ya

    jednom nogom sam u despotovcu
    a živim u gradu
    hodam sporo, ne žurim nigde.

    kad pomislim na mamu
    furam se na pank
    kad pomislim na ćaleta
    furam se na faks.

    jednom nogom sam u despotovcu,
    a živim u gradu,
    hodam sporo, ne žurim nigde.

    pomirenje

    doći će po tebe
    u pola 5, u 8 i 2
    zašto onda da se otimam.

    mrtav, kul i opušten
    radim što se mora
    srećan, sam i slobodan
    uz sigurni ćorak.

    300 rsd
  • (0)

    Mladi o prozi i poeziji Dragog Tasića

    Наташа Марковић

    Хроника једног страдања

    На граници Истока и Запада, Балкан је подручје трвења, разлика и размеђа између култура, вера и обичаја. Као белег кроз деценије и векове на историјском пољу такође носи још свеже ране великих разарања и бесмислених ратова.

    Када се живи у таквом поднебљу, просто је неизбежно одупрети се одјецима историјских догађања која, попут понорнице, проналазећи пут кроз брдовито тло, постају делом крвотока човека и прожимају његово биће. Тај човек, који осећа дамаре прошлости у сопству, генетски је предодређен да мрзи неправду, да јаче но други осећа патњу ближњега, да се бори пркосом и поносом.

    Носећи у грудима снажан дуализам осећања бескраја и бесмисла постојања, утиснуте у души као писмо и главу са истог новчића, тај се човек, на уласку у ХХI век, нашао пред застрашујућом сликом ратних разарања. Тако располућен, главни лик романа „Под сенкама Јестоније” нас уводи у свакодневицу рата. Гаврило (Стеван – Сивац), пензионисани историчар, глава је породице, њен чврст ослонац. Његова жена Олга, улогом у животу Мајка, управо ту стабилност и разборитост очекује од свог супружника. Међутим, убрзо сазнајемо да Гаврило у својој личности крије и другачији психолошки ентитет. Његов унутрашњи глас, Стеван, или како га приповедач дефинише, „песничка лабилност”, је поетски бег из болног стања у реалност. Пратимо ли Гаврилов лик кроз роман, видимо да се, притиснути стварношћу, његови идеали стављају на пробу и мењају, па чак и руше кад су подвргнути испиту стварности. С почетка, главни јунак је непоколебљив у свом бесу и осећају неправде: он се категорички води мишљу да његова отаџбина не треба да поклекне под силом јачега. Пркос и виталност тог става се оглушују и на аргументе које му свакодневно упућују чланови породице и пријатељи. Из њега проговара Стеван, као дух предака, и позива светску правду да заустави насиље над народом који је већ измучен ратовима. Гаврило се бори да задржи присебност, али како време пролази, Стеванов утицај јача и замагљује трезвени поглед на збивања. Примарни осећај беса сада замењује осећај немоћи. Главни јунак сада стрепи над судбином своје деце и свог народа. Тако велики душевни немир и свепрожимајућа туга је морала ојачати унутрашњи глас, пробудити исконски бол таложен у генима генерацијама уназад. Из тог бола се рађа Стеван, који својом потребом да завапи и проговори одвлачи Гаврила међу списе у библиотеку. Скривени поета излази на светлост дана, да као рањена звер разбаца неартикулисане стихове у обимну епопеју о људском страдању. То дело у својим редовима носи сву грубост и неуглађеност лишену узвишеног песничког израза. У њу је преточена сирова реалност и још стварнији, незадрживи бол. Оно што утишава Стеванов глас је и чудноват став младих генерација, оличених у Надици и Вељку. Њихова младост тражи живот и напредак, шансу за срећу и успех. Њихове очи су упрте у будућност и наду. Притисак тог и таквог очекивања од живота који тек почиње савлађује Гаврилове стоичке ставове и претвара их у заблуде. Истрошени и изморени сликама страдања, ослепљени сценама трагичних медијских извештаја, Олга и Гаврило, на вест о рођењу унуке излазе из својих чаура и остављају Стевана да се суочи са својом нечистом савешћу, Сивцем.

    Раслојавање главног јунака на више унутрашњих идентитета је можда и најзначајнија симболичка слика. Стеван је Гаврилу био потребан као једини начин да каналише основни нагон ка трајању и стварању. Такође, тај ослобођени унутрашњи глас је и прибежиште, пут који се отворио како би се могло поднети сопствено постојање у ругобној стварности, у животу који је заустављен.

    Ипак, Стеван на крају остаје напуштен и тако наслућујемо да се Гаврило одрекао песника у себи. „Јестонијаˮ и Стеван се растају и од Сивца, настављајући своје имагинарно трајање ослобођени и помирени у епилогу. Сам приповедач закључује:„Ти си мој грех, а грех стоји као мрља на савести грешника. А савест се не може чистити.ˮ

    Стилски гледано, ово прозно дело – роман, можемо назвати и хроником, која према дефиницији означава „роман са историјском тематиком у којем је приповедање организовано у хронолошком редоследуˮ.

    Радња прати збивања у Бору и Јагодини током бомбардовања Југославије 1999. године. Сама структура романа је јасна и разумљива. Путем паралелизма који је доследно спроведен у целом делу, смењују се прозни текст и одломци из епопеје (која је поетска допуна штуром и оскудном приповедању). Сам начин вођења радње је невешт, са једног се догађаја брзо прелази на други. Дијалози су кратки, нецеловити, па читалац има осећај ускраћености при покушају да одгонетне дубље слојеве ликова и њихову психолошку структуру. То се нарочито односи на ликове Надице и Олге, које, као носиоци женског принципа, нису као ликови заокружене и целовите. Са друге стране, уочљиво је преопширно извештавање о светској политичкој сцени, којој се не види јасна сврха у тексту. Често наилазимо на те пасусе који коче радњу и скрећу пажњу са њеног тока. Сам паралелизам, као носилац структуре текста, другом својом половином се налази у одломцима епа, постављених између прозних целина. Иако је, идејно, таква конструкција легитимна, у самом роману ови поетски моменти нису испунили пуну функцију. Груб, сиров језик, немарно постављен стих, мутне песничке слике, њихова недокучивост и неразговетност збуњују читаоце. Наивна реторичност и њена нескривена патетика превазилазе патос којим се хтело да опева страдање појединца, народа и државе.

    Такође, поједине пишчеве унутартекстовне интервенције, као она на почетку романа при упознавању Гавриловог лика и његове слојевитости су сувишне. Исто тако, и пишчева објашњења о постојању стварног епа ван оквира имагинарног света дела такође руше структурне чиниоце романа. Ови су елементи градивно ткиво фикције и као такви треба да постоје у делу, независно од реалних вантекстовних околности, чак и када је у питању хроника.

    Читаоцу је јасно из којих је побуда и под којим околностима ово дело настало. Писац, као ни главни јунак, ни у једном трену разарања није помислио да напусти родно тло.

    Та идеја стиоцизма, песничког идеализма је и данас очита у тексту. Епилог романа је дат у стиховима, што наговештава да Стеван, иако одсутан из Гавриловог живота, наставља да траје мимо њега. Може се закључити да нас писац наводи на мисао да су идеали неуништиви, баш као и поезија, као и све што је настало и родило се из великих осећања која превазилазе човекову моћ поимања. Стварање, као једини бег из сивила дана, у овом је делу постало чинилац опстанка, и тако надрасло сва рушења и обесмишљавања људског трајања.

    400 rsd
  • Hod kroz…
    (0)

    Hod kroz…

    2.

    Stvar koju je tada doktor Markovsky imao na umu morala je ili proći potpuno nezapaženo ili biti jedna od najvećih stvari u povijesti civilizacije; drugačija joj sudbina od ovih dviju nije mogla biti, a Markovsky je to negdje duboko u sebi istinski slutio. Sva ona pitanja koja su ga mučila tih dana vezana za njegovu stvar, bila su odgovorena još davno, nije ih imalo smisla ponovno u glavi otvarati. Znao je Markovsky kojim će putem krenuti – tog je jutra šapnuo drveću: u vaš se grad više ne vraćam.

    *

    – Sasvim je prirodna stvar, gospođo, da je imaginacija najrazvijenija sposobnost u djece, posebice ovih dana, kada se oko njih događaju stvari koje samo odraslima mogu biti jasne – s nevjericom u svoje riječi pokušavao je liječnik umiriti Amonovu majku u stanje besprijekornog tjelesnog zdravlja, ali i bujne mašte koju je njezin jedinac imao. Objašnjenje koje je svim ukućanima bilo jasno, ali gospođu Markovsky ni malo nije ohrabrilo; čak štoviše, natjeralo ju je da razmišlja o budućnosti svojega sina i slici onoga kakav će on čovjek, naposlijetku, biti.

    – Najljepša Vam hvala, gospodine – trudio se stari gospodin Markovsky ublažiti neugodni tren šutnje koji je zagrlio prostoriju – Pobrinut ćemo se da dječaka ne izlažemo svim onim nedaćama izvana.

    – Svakako, svakako – složio se liječnik. – Mada, znate, i poznanstvo s drugom djecom, koliko god to teško danas bilo zamisliti, neće mu škoditi, zasigurno.

    Arkadij Markovsky kimne glavom u znak potvrde i nasmiješi se svojoj gospođi, koja je već držala ruke na ustima, vidljivo spremna na plač.

    Liječnik iziđe iz prostorije i za sobom ostavi patnju jedne donedavno bezbrižne obitelji, na čijim leđima sada jaše potpuno nerazumljiv strah od samoće, sifilisa i kroničnog ludila.

    Stari Markovsky zatvori vrata za liječnikom, izvadi jednu cigaretu iz tabakere koja je ležala na stolu, pripali, pokretom ruke ponudi i gospođu, zatvori tabakeru i za njom i svoje srce za bolešljivog dječaka koji je u sobi pored njihove već zamišljao kako će jednog dana napraviti nešto veliko. Ili, pak, neće napraviti ništa. Trećega puta nije bilo.

    *

    Tog se dana Amon Markovsky nije osjećao kao ljudsko biće. Struja koja je ključala njegovom krvlju nikako nije mogla biti takve naravi koja bi budila duhove ili pravila kakve novine.

    Hod mu je bio nespretan, ulica se ljuljala, a ljudi je oko njega bivalo sve više i više kako se približavao Tamnoj tvrđavi. Osjećao je kako se nebo lagano spušta ispod njegovih nogu, mogao je hodati po glavama anđela, nježno, nesigurno, a opet dovoljno zainteresirano da ne sruši niti jedan aureol.

    Tih dana mjesta slutnjama nije bilo. Ostale su samo suze; miris prašine koji ih je nevoljko tjerao van svake pomisli na onu stvar koja mu je tako sebično uzimala svo vrijeme i strah.

    Amon Markovsky toga dana nije popušio svoju dozu cigareta. Niti će to ikada više moći.

    *

    Zapravo, i od najranijeg djetinjstva Amon uopće nije mario za svoje roditelje. Uvijek su mu izgledali smiješno u svojim čudnim odeždama, poput nekih ljudi na maskenbalu, ali uvijek ozbiljnih, s licima nekog tko odista nije svjestan činjenice da se s njime u prostoriji nalazi jedno maleno djetešce kojemu s vremena na vrijeme valja posvetiti svu pozornost.

    Maske koje je Amon pred njima nosio, vremenom su se mijenjale; kada je već poodrastao, tražio je od njih novce za svoje sve suludije zamisli, a pod izlikom da mu trebaju za kakav doktorat ili posao na nekom institutu. Stari je Markovsky bio ponosan na svojega sina onoliko koliko dobar seljak može biti ponosan na kakvo govedo ili svinjče koje je uhranio ne radi zarade, nego iz čiste vlastite zadovoljštine. No, Amon nije za to mario, već je bio naviknut na poziciju onoga koji je jedino sebi trebao nešto dokazati.

    Možda zato još uvijek nije bio načisto s time treba li njegova stvar pred drugima proći neopaženo, ili se o njoj trebaju pisati knjige.

    400 rsd
  • Zavičajne priče
    (0)

    Zavičajne priče

    Задушнице

    Бомбардују сваке ноћи голорук народ, боје се да неко не преживи. Почеше и дању да бомбардују, како би све уништили.

    Задушнице летње, крај маја, народ се окупио, пале се свеће. Опрезнији и они који нису отишли да чувају мостове, говоре како треба да се што пре обави ред, па да се народ разилази.

    Гробље је на узвишици изнад школе, па авиони у ниском лету надлећу, круже и бесомучно урлају, заглушујући кукњаву мајке која је оплакивала јединца сина. Изгубила га је почетком бомбардовања. Једино она кука, главу к небу не диже, свеједно јој је да ли ће погинути или ће преживети. Кад су јој узели сина, живот је за њу изгубио смисао.

    Народ у страху напушта гробље и бежи, али где да побегне, ни сам не зна, једино под земљу да нестане. Преостали људи не могу да говоре, страх им заледио срца и заковао усне. Разгорачене очи упрте к небу, модре усне шапућу: „Господе помози, спаси нас зла“.

    Одједном уз хук ниског авиона зачу се детонација с друге стране брда, подиже се црна печурка а неки повикаше: „Гађају репетитор, сигурно је погођен!“

    Нико не остаде за совром која беше постављена, сви се, бледи, разбежасмо са гробља. Не пољубисмо ни мајчин крст при одласку.

    И наши преци су престрашени у гробовима који су умирали од старости, а многи и од непријатељских пушака. Упокојени су страховали да им на следећим зимским задушницама неће имати ко да упали свећу.

    Страх претвори све у гробну тишину. Авиони се умирише на тренутак, одоше заправо у суседне земље (у којима су имали базе и одакле су, пуни смртног терета, уз урлање над нашим главама, сејали смрт) по нове бомбе.

    Памти Србија многе ратове, али у тим ратовима јунаци су се борили сабљама и пушкама, а у овом, деведесет девете, као да су сви наплаћивали подвиге наших ратника. Није било одбране, само је могла да нас спаси добра воља нападача да престану са бомбардовањем.

    Тог дана гађали су репетитор на Копаонику. Мој отац је на секундари сата пратио колико је времена прошло од детонације до грозне црне печурке на небу.

    – Једанаест секунди, ова је брже експлодирала, оној претходној је требало четрнаест секунди – а неки мир на његовом лицу. Јесте да је рођен четрдесет прве у вихору рата, али је по природи био разложан.

    Питам га:

    – Тата, како се ти не плашиш?

    – Чега да се плашим, па ове њине бомбе су много скупе да би их бацали на овај наш брег – одговори тата као да је потпуно сигуран да је рекао истину.

    Та очева изјава умањи и мој страх, престадох да сузама заливам тромесечну бебу коју сам дојила, која је с чуђењем гледала како ми се влажи лице. Посматрала сам децу како безбрижно спавају и помислила:

    – Ко има право да их овако мале и невине убија и ускраћује им живот?

    По прави пут после пет месеци од кад ми се мајка упокојила ракла сам:

    – Благо њој, она сад не брине хоће ли се сви вратити живи са стражарских места. Да је жива знам да би јој се срце распукло од бриге. Тешка су и претешка времена кад живи завиде упокојенима.

    300 rsd
  • Zagrizi život
    (0)

    Zagrizi život

    ЖИВЕТИ ЛАКО

    Хоћу да загризем живот
    као лубеницу сочну,
    у врелом летњем дану.
    (Понеку семенку испљунем.)
    Ужици прави,
    у слатки укус стану.

    Хоћу да грлим ветар
    и кад удара смело.
    Његов загрљај не боли.
    Шта зна о томе тело?
    Свежином ветар воли.

    Хоћу да плешем разиграно,
    док ме купају музике звуци.
    Тело да је игри предано.
    Нећу да стојим у општој буци.

    И кад ме живот заболи јако,
    хоћу да знам зашто.
    (Ништа није без смисла.)
    Хоћу да научим
    како живети лако!

    ЧАРОБНЕ РЕЧИ

    Рекао си – „Не дам те”,
    и – стала је летња олуја.
    Поново срећна, сањам те,
    а у зору – стих ми буја.

    Рекао си – „Не дам те”
    и – нестаје све што нас дели.
    Верујем… и ледене велике санте
    истопе зраци смели.

    Хоћу да речи ,,Не дам те”
    у мени заувек трају.
    И кад се друге не памте,
    у самоћи, да снагу ми дају.

    Јер,
    знам да твоје ,,Не дам те”
    више је од ,,волим те” сваког.
    Више од себичног ,,требам те”
    и више од додира кратког.

    Уз те чаробне речи
    постајем опет дете,
    које се срећно смеши
    кад тата каже ,,Не дам те”
    и страхове дечије реши…

    Остаће тајна за мене
    откуд ти те чаробне речи,
    остале у детињству давном?
    Како сад ову нежност да спречим
    и сету у оку плавом?

    КОШАВА НА КЕЈУ

    Млад Месец, ноћ и мој пас
    на Кеју од ветра траже спас.
    Зима и кошава преплићу прсте.
    Играју страствено, звезде се мрште.

    Од романтике нема ни трага.
    Уз Дунав, фале сва лица драга,
    a дивље патке кроз таласе луде
    сањиве плутају, с крицима буде.

    Кошава пева, борови шуште.
    Публике нема, обале пусте.
    Ко да ужива уз кошаве хук?
    На небу мрзне и Млечни пут.

    ГРЛИ МЕ ВЕТАР

    По тепиху лишћа кораци нам шуште
    и срце ми лудо некуд опет хрли.
    Хладне, тужне кише још увек не пљуште,
    a мене уз Дунав топли ветар грли.

    Земун, ко „Титаник” у даљини блиста.
    У њему сви наивни, срећни и ,,врли”.
    Eех, да сам тамо, ал да нисам иста,
    можда ме још неко уз ветар загрли.

    А звезде се врте на сомоту неба
    и ћутање њихово наду ми мрви.
    Зашто још мислим да ми љубав треба?
    Лепо је овако – кад ме ветар грли.

    ЈЕСЕЊИ ФАДО

    Дан је био сасвим обичан.
    Сив, ветровит. Тужан град.
    Сутон љубичаст и какофоничан.
    A Кеј мој празан и Месец млад.

    Ноћ је стигла брзо. Облачна,
    звездана, шушкава, с њом ветар топли.
    Мрешкање Дунава – песма мелодична и
    мирис лишћа увелог ме опи.

    А онда , у вртоглавој концертној гужви,
    звуци сетни ме понеше далеко,
    (за мене нису били тужни),
    са фадом у Лисабон – чаробном реком.

    Мирише океан и слан ветар,
    Алфама опет сија у тами.
    Пече се лосос, трамвај шета,
    сетна песма на порто мами.

    Понека суза ми клизне сама.
    Не, није фадо за мене тужан.
    Крива је киша и јесења тама,
    океан блиста, а сутра – дан ружан.

    А онда, опет пловим кроз ноћ.
    Поспаност долази, не знам како.
    Чудни снови вребају у тами,
    сазнати одакле, није лако,
    одговор, често, кријемо и сами.

    300 rsd
  • Ogledala
    (0)

    Ogledala

    ШЕТАЧ

    Ноћ је моје време, свих радости ода;
    ћутање, лутање, без циља и трага.
    Вечно неспокојство, потпуна слобода,
    од које се бежи к’о од црног врага.

    Јер ја, заборављен, лутам око зграда,
    гробница људскости, судбина и нада,
    чекајући време коначнога пада
    једнога одавно полумртвог града.

    А док то не дође, сећаћу се хлада
    свих кишних улица и мога детињства.
    Да! На тим местима ја стојим и сада,
    као срећни кривац на месту злочинства.

    И можда ћу, једном, смелошћу амебе,
    пролазнику неком дотакнути раме,
    и тиме, коначно, оправдати себе,
    сумњив и непоштен, попут ноћи саме.

    АЉАСКА

    Ноћ и дан у теби баш ништа не значе;
    све је тако дивно, узбудљиво, сиво.
    Умногоме мртво, тек помало живо,
    јер се твоји дани ноћима облаче.

    Ја бих ти дошао, путник из далека,
    да само једанпут угледам лепоту
    сунца, које поноћ држи у животу,
    месеца, што подне нестрпљиво чека.

    Мени само треба, о земљо нестварна,
    парабола бекства (к’о наш живот дуга;
    да бих изашао из тог лажног круга
    светлости и таме), једна ноћ поларна.

    Или дан поларни, бео као туга,
    сунце све у ињу заувек нестало,
    сунце, у твом небу, кроз маглу пропало,
    да се такво свакој ноћобдији руга.

    НОРМАЛНОСТ

    Он је, попут многих, рођен у предграђу,
    где су мисли строге, а погледи крути,
    комшијски односи врло затегнути,
    па и ситне чарке прерасту у свађу.

    И рекоше њему да буде нормалан,
    ал’ без објашњења садржине појма,
    те га оставише, непотпуног дојма,
    да му више ништа не буде потаман.

    И онда, одједном, наслути опасност
    да не ради исто што и околина,
    уместо светлости обасја га тмина,
    и поче да стрепи за своју нормалност.

    И док се над градом ново вече рађа
    њега само једно мучи и нервира –
    да ли ће икада, зарад личног мира,
    схватити смисао норми из предграђа?

    ОГЛЕДАЛА

    Огледала, зашто ви лажете њега?
    Говорите стално да је све у реду;
    а он види пропаст и сирову беду
    живота, који се топи попут снега.

    Ваше површине дају илузију
    једног глатког света, правилног система,
    у којем никада брљотина нема,
    и сви срећни стреме у своју мисију.

    А он је гледао разбијене главе,
    идеје, згажене у дебелом блату.
    Да сви против сваког грцају у рату,
    а онда и пораз, к’о победу, славе.

    А како то може, и са којим правом,
    зар се бело црним сутра може звати?
    Постоји ли ишта што се да сазнати,
    или ће и снове називати јавом?

    Има ли истина само једно лице,
    или безброј разних гледишта и страна?
    О, прошлости људска, како немаш мана,
    када као свеци прођоше убице?

    Зато огледала, као све целине,
    не могу да појме његову страхоту.
    Разбијена – можда, јер су, на срамоту,
    истине постале стакла крхотине.

    300 rsd
  • I devojčice igraju fudbal
    (0)

    I devojčice igraju fudbal

    DOSADA

    Likovi: Ceca i Peca

    Peca: Ceco, meni je dosadno.

    Ceca: Pa šta ja da radim povodom toga, Peco?

    Peca: Ispričaj mi neku priču.

    Ceca: Kakvu?

    Peca: Ma, bilo kakvu.

    Ceca: Dobro, ali nemoj posle da se buniš ako ti se ne bude svidela.

    Peca: Okej, neću.

    Ceca: Dakle, ovako. Bila jednom jedna lepa princeza.

    Peca: Početak obećava.

    Ceca: Naravno, ali molim te, ćuti i slušaj. Bila jednom jedna lepa princeza koja je živela u prelepom dvorcu. Jednog dana šetala je vrtom i pored jezera ugledala žabu. Žaba joj se obrati ljudskim glasom…

    Peca: Ovo mi zvuči poznato.

    Ceca: Možda, ali slušaj dalje. Dakle, žaba joj se obrati i reče: „Draga princezo, ja nisam obična žaba. Ja sam ustvari princ kog je zla veštica začarala i pretvorila u žabu. Jedan vaš poljubac vratiće mi opet moj ljudski oblik.“

    Peca: Znam tu priču…

    Ceca: Ne znaš, čekaj da čuješ do kraja. Dakle, žaba kaže da je u stvari princ i da princeza treba da je poljubi. Posle tog poljupca, pretvoriće se u čoveka i zaprosiće princezu. Draga moja, kaže princ, udaćeš se za mene i preselićemo se u moj dvorac da živimo sa mojom majkom, koju ćeš morati da poštuješ i slušaš.

    Peca: E ovaj deo nisam čuo.

    Ceca: Pa kažem ti da to nije ta bajka koju ti znaš.

    Peca: Pričaj dalje, sad sam baš radoznao.

    Ceca: Moraćeš da vodiš računa o čistoći našeg dvorca, govorio je princ dalje. Pajaćeš, brisaćeš prašinu, usisavati svaku sobu. Kad budu organizovane razne proslave, moraćeš da vodiš računa o kuhinji, spremaćeš ručkove i večere i naravno poslastice. E, da, i rodićeš mi najmanje četvoro dece, od toga bar dva sina, da naslede moj dvorac i produže moje ime.

    Peca: Divna priča. Zaista mi se dopada. I šta je bilo na kraju?

    Ceca: Na kraju je princeza u svom dvorcu večerala specijalitet žablje batake u umaku od paradajza…

    Peca: Šta??? Pa to nije bajka… to je horor priča.

    Ceca: Lepo sam te upozorila da postoji mogućnost da ti se ne svidi.

    Peca: Svidela mi se. Osim kraja. Kraj je po malo, kako bih rekao… ružan.

    Ceca: Pa, ja bih rekla da je ovo ipak srećan kraj. Bar za princezu.

    Peca: Ha, ha, baš si duhovita.

    Ceca: Znam da jesam. Ispričaj ti meni onda neku priču. Ako znaš bolju.

    Peca: Hmmm… Bila jednom jedna lepa princeza.

    Ceca: Imitiraš me?

    Peca: Ne, biće ovo sasvim drugačija priča.

    Ceca: Dobro, slušam.

    Peca: I ta je princeza svojom lepotom opčinila zgodnog i bogatog princa iz susednog kraljevstva. On ju je zaprosio i ona se udala za njega.

    Ceca: Ma nemoj?

    Peca: Da, bilo je baš tako. I onda je prestala da vodi računa o sebi, ugojila se i poružnela, a princ je bio vrlo razočaran…

    Ceca: Uh, al ti je neka priča.

    Peca: Bolja je nego tvoja. Ajde, pričaj neku bez prinčeva i princeza.

    Ceca: Dobro. Bila jednom jedna baba.

    Peca: I?

    Ceca: Nije znala šta da radi. Dosadan joj bio život.

    Peca: Kao i meni. I šta je uradila?

    Ceca: Trla baba lan da joj prođe dan.

    Peca: Šta time hoćeš da kažeš?

    Ceca: Hoću da kažem da kad ti je dosadno pronađeš sebi neku razonodu, a ne dosađuješ i drugim ljudima.

    Peca: Zato što ti se možda njihov način otklanjanja dosade neće svideti.

    Ceca: Tačno tako.

    Peca: Shvatio sam poentu.

    Ceca: A sadaaaa…

    Peca: Šta?

    Ceca: Pesma!!!

    Oboje pevaju «Trla baba lan».

    K R A J

    400 rsd
  • Tasićevo književno delo
    (0)

    Tasićevo književno delo

    СВЕДОЧЕЊЕ: ЧЕТИРИ ПРИЧЕ ДРАГОГ ТАСИЋА

    (Драги Тасић, АДВОКАТСКЕ ПРИЧЕ, QWERTY, 2012)

    ЦРВЕНИ СТОЛЊАК

    Осећа се, већ од почетних страница ове приповетке, извесна лакоћа писања – приповедање чило иде, корача, ”хоп-хип”.

    Кафкијанска атмосфера… посве пријатна. Обрти. Елементи криминалистичке приче на шта, уосталом, упућује и наслов књиге – Адвокатске приче.

    Поовска мистичност. На први поглед, чини се обичном крими причом, али, авај, главни лик ове приче је сама уметност, однос уметничког дела и света, утицај самог дела на оне који га ,,читају”.

    Покрај парничке философије и судске папирологике имамо хедонизам, боемство, љубав, сву радост живота у малом али пориву да се ужива и да се греши.

    Ја сад нећу овде да вам излажем технику Тасићевог приповедања, препричавам приповетку по приповетку у целини, обједињујем мотивацију и разједињујем карактере, цртам конклузио и смишљам увод док разрађујем разраду, јер наука о књижевности је једна досадна ствар за онога који није научник и само научник, или, да пишем како је то што је писац целог живота био адвокат много утицало на начин писања и разумевања његовог дела. Не видим потребу уопште за таквим једним открићем бескорисним осим за онога који жели да открива оно што сви већ знамо, што пише у биографији писца. Причу треба прочитати. Нашто је тумачити? Прича обухвата период од 1991 / 1992. године све до 1999. и НАТО – бомбардовања, 2000, али је снажно повезана са 2011, што се кристалише у последњем пасусу, и одводи ову причу у нову, тј. повезује је са једним другим пишчевим делом. Мистичност се наставља.

    ЖЕЛЕЗНИЦА

    Прича ,,Железница” враћа нас социјалним темама, мотивима правде и правичности, који су поетско-филозофски озрачени оним ,,правда путује дугим путевима”. Као и у претходној причи у и/или око центра приче је извесни адвокат Тихомир који све ове приче повезује и приближава их роману. Карактеристично је да се више прича бави дужим временским периодима од по три, седам, десет и више година. Писац не тежи брзим и лаким заплетима и још брзим отплетима, који би били условљени и оправдани темпоралним аспектима, већ стрпљиво и храбро гради причу у причи, да би причу продужио даље, а читаоца привукао ближе.

    Мистика је поново заступљена само је она овде условљена не фактором човека и његових поступака и малверзација него фактором судбине. Правда није задовољена у судском поступку али јесте ван њега. Мада, остаје отворено питање шта је и где је правда, када је њен потражилац на ономе свету.

    АДВОКАТОВА СТОЛИЦА

    А какав је тај адвокат Тихомир? Адвокат Тихомир… Чини се, да му је име Тихомир тек презиме, а да му је оно Адвокат постало име. Дакле, какав је он? Он, као и да није адвокат. Више је човек него адвокат мада му професионалности не недостаје. Напротив, али је сва његова професионалност мање професионализам, а више професија. Брањење кога? Одбрана живота.

    Прича ,,Адвокатова столица” уводи нас у живот јединог актера који је константан у свим приповеткама – Тихомира. Из ње сагледавамо како се професија и живот адвоката преламају и претапају у међусобном односу.

    Ова је прича ода адвокатској професији. Сва тежина овог посла згуснута је у њој. Визија живота из очију адвоката преокупираног целодневним активностима, посетама и захтевима, договарањима и састанцима, саслушањима и преговарањима, рецепцијом увреда и псовки, толико је реална, толико је реално дата, да на моменте изгледа халуцинантна.

    Измаглица, сан. Одличан сценарио за (тв) филм.

    Наслов ,,Адвокатова столица” кроз две трећине приповетке наводи нас на размишљање да је то уствари ,,електрична столица” у којој бива спржен адвокатов живот, смрвљен у биткама за правду. Испрва. Само испрва. Из друга, разоткривају се права значења столице, адвокатова приврженост и љубав према њој као и сва лепота позива којим се бави а у ком је она прва база и последња утеха:

    Поносио се својом столицом, њеном величином, орнаментима у дрвету и удобношћу коју му је пружала у дугом раду. Своју столицу је сматрао адвокатском краљевском столицом. У њој се годинама осећао краљевски у царству права. И с таквим осећањем обављао адвокатске послове. И кад су узвишени до правде, кад их је краљевски обављао, и кад су кидани и разбијани у бедне рите неправде. У столици се уздизао и са њом падао никад не пропавши, увек осећајући да је адвокат који има људске циљеве.

    Неприкосновеност столице која припада адвокату чинила га је слободним човеком, извукла га је из класе чиновника, државних робова који, спутани и незаинтересовани, без срца, окрећу државни точак. свезани за њега, окрећу га у круг да би млео народно жито и месио хлебове том народу.

    Ова је прича најбоља, најубедљивија, најпоетскија. Сцена уништавања столице која зрачи својом лепотом и резбаријама исто колико и својом душевном везом са њеним власником – а која бива покидана и уништена – од стране насилног балавца – снажна је поетска слика.

    ЛЕПОТА ЖИВОТА

    Прича ,,Лепота живота” описује адвокатов згомилани умор и жељу да се одмори, да удахне ваздух, да заборави на све оно због чега га људи проклињу или воле. Иза овог, почетног слоја, видимо да не успева од тога побећи. Чак и у позним годинама, без икаквог хтења, старе парнице га враћају у прошлост. Незадовољник га сретне у продавници настојећи да га што-пре-то-боље извређа, напсује или нађе неки трећи начин да му се освети за праведну неправду.

    Само што адвокат, бар у овој причи, успева да утиша у себи гнев, избегне да одреагује на провокацију, желећи бар тад, бар у позној доби и раној пензији, бар на трен да ,,заигра срцем због лепоте живота” посматрајући обичан, миран живот, мале среће – свадбену поворку и ромску децу како поигравају у њој дужином улице.

    Септембар 2012,
    Крушевац

    300 rsd