Doris (sjećanje)
„Baš lijepo, nemam ni jednu cigaretu, a neophodna mi je.”
Pomjerila sam se malo u stranu tražeći hlad, jer kamen na kome sam sjedila postade prevruć za moje butine ispod tanke haljine. Mrzim kada se znojim. A volim sunčevu toplotu. Zavoljeću ja još mnogo toga, a i zamrzjeti. Sama sam. To mi, evo, baš smeta. Nisam više sa ljudima koje sam voljela, s toga ne znam da li ih još uvijek istim intenzitetom volim. Ne znam više ništa o njima. Ne znam gdje su. Kako su? Šta rade? Da li su sretni, ili tužni? Da li su isti kao prije, ili su se izmijenili? Možda je njihov život poput mog. A možda ih više nema. Jednog dana ću znati sve o njima. Osjećam da želim saznati sve o njima, ali ne danas kada sam slaba i usamljena, kada sam gubitnik i lutalica; i izbjeglica. Da, sigurna sam da ću jednoga dana na nekom mjestu saznati sve o njima. Neko od njih će me obradovati, a vjerovatno ću i zaplakati. Znam. Ne želim sada da razmišljam o tome. Doris? Gdje je ona?
Doris sam upoznala na radnoj akciji 1987. u Bosanskom Petrovcu. Srele smo se u nepoznatom gradu, a živjele smo godinama u Vinkovcima. Za kratko vrijeme postale smo jako prisne, čudile se kako se u Vinkovcima nismo srele i od tada smo postale nerazdvojne prijateljice. Doris me često posjećivala i svi smo se počeli ophoditi prema njoj kao prema članu porodice; mogla je da nas posjeti bez najave, da otvori frižider ako je gladna, da se povjeri mojoj mami, da prenoći, ili da ode kad je htjela; moji roditelji su je jako zavoljeli i tako, spontano, počeli da se druže sa njenim roditeljima. Kratko rečeno: Doris i ja smo bile nerazdvojne sve dok rat nije porušio naše prijateljstvo. Bile smo posebne u svakom pogledu. Nismo marile za ljude oko nas. U tim našim kratkotrajnim i intenzivnim druženjima svi drugi su bili manje važni, čak i nebitni. To je mnoge nerviralo. U isto vrijeme sam srela simpatiju, mladića mojih godina, čije ime još uvijek pamtim. Zvao se Almir. Voljeli smo se obostrano i ludo, te nas je ta ljubav oboje izluđivala. On je bio hirovit, a ja slična njemu, atraktivna i tvrdoglava. Sve je to uslovilo brzom raskidu prijateljstva i naše ljubavi. Danas, vidim, i neiskustvo. Tih dana, sumornih i bolnih za moje ranjeno srce, lila sam suze, a Doris me tješila. Doris se uvijek pokazala kao velika prijateljica i ja sam joj bila zahvalna zbog toga.
Jednom prilikom umalo da nas komandir brigade ne posla kući zbog nekog našeg pametovanja i prigovaranja. Dok smo se opraštale od prijatelja, prolile smo gorke suze, ali na kraju ispade sve kako treba. Ostale smo do kraja radne akcije.
Ne mogu tačno da se sjetim svih pojedinosti i događaja sa radne akcije, pogotovo ne danas, u izgnanstvu. Nisam više ni sposobna da se sjećam svega. Jedno je sigurno: kada bih dobila šansu da opet idem, ne bih se dvoumila. Druženje, novi prijatelji, pjesme, igre, takmičenja, zajednički obroci, rana jutarnja gimnastika, odlazak na trasu, iskopavanje teškog kamena po užeglom suncu, marenda, iščekivanje kurira da dobiješ kap vode, vraćanje u brigadirsko naselje, odmor, aktivnosti, osjećaj da si stariji i odgovorniji, velika prijateljstva, nove ljubavi – ma svako bi poželio da se isto ponovi.
Jedne akcijaške noći zapalila sam prvu cigaretu u mom životu. Udišući dim, znala sam da ću moći bez te navike. Znala sam da me taj dim neće opsjednuti i okupirati cijelu, te da više neću moći bez zadimljene cigarete kao što se mnogima desi.
Doris, ljepuškasta i krupna, mada se zbog svoje nježnoplave kose činila krhkom i milom, ludovala je za cigaretom. Prosto bi je gutala očima kada ju je uzimala u ruke. Bez obzira na to što prijateljice vole da imitiraju jedna drugu, mi to nismo običavale, niti nam je smetalo što smo različite. Nismo imale potrebu da budemo skupa svakog pruženog momenta kao što bi druge prijateljice nastojale. Pored mene, Doris je imala svoje društvo i svoja interesovanja, a ja opet moje društvo i druga interesovanja. Čak smo i različite kurseve posjećivale na radnoj akciji.
„Djevojke, prošlo je jedanaest sati, kasna je noć. Požurite u krevet. Vaši drugovi već uveliko spavaju.”
Dežurni brigadir, koji je bio u noćnoj smjeni, opominjao nas je.
„Evo, evo, idemo!”, odgovorila je Doris, a ja primjetih kako je zadrhtala. Znala sam da je uživala u ovim momentima, baš kao i ja.
Prekrštenih nogu, sjedile smo u travi, nježnoj i lepršavoj, sasvim skrivene od pogleda. Nebeski pejzaž nas je impresionirao: na nebu pun mjesec, a između tog prirodnog satelita i nas, oblaci su ludovali na vjetru. Otkrivali bi, a onda prekrivali beskrajnost. Bili su poput crnih talasa. Izgledali su veličanstveno i zastrašujuće. Odnekud bi izronio tanan mjesečev zračak. Znala sam da Doris, kao i ja, vapi za tom svjetlošću i ostaje zapanjena pred njom, a koja je samo za 1,25 sekundi stigla do nas tačno iz svemira.
Te noći je moje biće bilo sićušno, ali ipak dovoljno veliko da osjeti smisao života. Bojala sam se svojih misli koje su navirale gotovo brzinom svjetlosti. Vjerujem da je i Doris isto osjećala. Te noći, a ni poslije toga, nismo govorile o čudnom osjećaju, koji se pojavi u času kada se svemir poigra sa našim malim razumima; ujedno nas i zadivi i zastraši veličinom svoje kratkotrajne predstave, štaviše, nebitne u poređenju sa beskonačno nametnutim vremenom i prostorom koje nas okružuje. To je neka vrsta simbola ili, čak, ornament nevjerovatne magije, koja je u stanju da nas i uzbudi i raspameti istovremeno da nijemi zadrhtimo pred njom; i zasigurno, slične momente koji se dese u svemiru, a ja ih uhvatim okom, ne mogu da zaboravim.
Eto kako se ta noć na neobjašnjiv način urezala u moje srce, koje je neumorno kucalo, kao i duši koja je vapila za tom svjetlošću. Drhtala sam zbog siline pomjeranja u kosmosu i, znam, nije nemoguće da se to ponovi.
A onda oluja zauze maha. Krupne kapi kiše stigoše sa neba, a nas dvije u trku napustismo pljusak i nevrijeme. Za nama ostaše grane koje su se skoro do zemlje povijale na vjetru i prijetile da nas obore. Učestali naleti munje upotpunjavali su nejasnu viziju o životu, koju sam te noći duboko potisnula u sebi.
„Baš lijepo. U stvari, ko je spomenuo da mi treba cigareta?”, prenuh se iz misli.
Kamen je uporno žario i morala sam da ustanem. Ispred mene je bauljalo staro tijelo žene, koja je nosila dvije velike korpe ispletene od pruća, a prepune mirišljavog i zdravog voća. Instinktivno krenuh prema iznemogloj starici, a ona se rado oslobodi one malo teže korpe.
Starica se zvala Marta i živjela je nadomak hotela I to je sreća u skromnoj, ali lijepo uređenoj kućici. S vremena na vrijeme sam je posjećivala, a ona mi je beskrajno bila zahvalna na druženju i pomoći koju sam joj rado pružala. Često mi je gledala u šolju nakon što bi zajedno popile vrelu kafu, koju smo obožavale. Ja sam joj kao vjerovala, u stvari sam se samo dobro zabavljala.
Jasno mi je da moju sudbinu niko ne poznaje, čak ni ova savršena budućnost, koja uporno stoji pred nama.
Recenzije
Trenutno nema recenzija.