Borivoje Petković

Borivoje Petković

  • 5
  • (0)

    Bajka i druge priče

    1.000 rsd

    Svečana odela

    Mirko je jedini u selu uspeo u životu. Završio je ozbiljne gradske škole i govorio engleski kao filmski glumac. Neki su čak pričali da je bio u Titovom kabinetu za jezike. Nije provereno. Ono što je bilo zasigurno, bar dva, nekih godina i tri puta, pojavljivao se u selu – obavezno za Svetog Jovana, porodičnu slavu, sestra Brankin rođendan i po neki put prekoredno. U selu je to bio prvorazredni događaj, kao Dan borca ili Đurđevdanski vašar. Retko su oni što su otišli dolazili, samo oko Dana republike, kad se kolju svinje, a neki ni tad. Ako ne dođu, onda roditelji napune stare kofere s mesištem, a Ilija, što je vozio autobus za Beograd, to sve pokupi, pa kad dođe u prestonicu, sačekaju ga na stanici, pokupe šta je doneo, a on vrati prazne kofere u selo. Mirko je bio drugačiji, voleo je da dođe, makar ponekad. Kad na narandžastom „Stojadinom“ pritisne sirenu, još kod zatvorenog Miloradovog mlina, svi ga čuju, jer odzvanja jedinom ulicom. Oni što su kod kuće, izađu na prozor ili kapiju, pa mu mašu, kao da dolazi neko važan u selo. Kod zadruge zastane, mahne kroz prozor za pozdrav, a Dušku Krušku vikne da podeli pivo svima, platiće kasnije, kad navrati. Onda pritisnu gas, auto zaškripi po drumu i digne prašinu da oni ispred doma kasnije popiju pivo u gutljaju, kako bi prašinu sprali iz grla.

    Ispred kapije, sačeka ga majka, ponekad i sestra. Otac nikad, ili je u polju, ili je u voćnjaku ili nešto radi. Osim kad je slava, onda ga dočeka na kućnom pragu i izljubi, sve mu glavu u rukama držeći, kao da će Mirko negde da pobegne. Kad ga majka uvede u kuću, obično skuva kafu i posluži slatko, pa dok piju svašta ga pita. On odgovara kratko, uglavnom sa „Da“ i „Ne“, pa kad popije kafu ode do kola. Donese neke kese crvene, plave, bele, sve latinične reči, engleske. Uglavnom, u njima su odela, svečana plava odela, sa sjajnim dugmadima. Ponekad u kesi bude i neko piće, boks cigareta ili parfem. Retko, ali bude.

    Mirko provede dan, eventualno dva kod svojih, malo se zevzeči sa komšijama, plati pivo u zadruzi, popakuje šta majka i sestra spreme i vrati se za Beograd.

    A onda krene redovni ritual njegovog oca Ratka, nakon Mirkovog odlaska. Obzirom da seljaci nemaju ni gde, ni zašta da se pokazuju, otac uzme plava odela, stavi preko ruke ko kelner krpu, pa redom – prvo je dao najbližim komšijama, pa onima do njih, pa onima još malo dalje. Ali odela ima toliko, da je krenuo putem, pa počeo i po zaseocima da deli. Posle par godina Mirkovog donošenja odela, svaki stanovnik u selu imao je bar po jedno. A obzirom da je uz odela za muškarce, ponekad donosio ista takva, samo umesto pantalona suknju, i sve viđenije domaćice imale su makar jedan svečani komplet u plavoj boji.

    A onda je Toša išao avionom kod sina jedinca u Nemačku i selo je otkrilo ono što je bila brižno čuvana tajna, nešto o čemu Mirko nije hteo da priča: Mirko je pilot, jer piloti nose takva odela. I oni drugi što rade u avionu –muški i ženski. Velika sreća obuzme sve koji su imali ta odela –ej, nije šala! – pilot. Ili onaj što radi u avionu.

    I dođe vreme da se Branka udaje. Isprosio je naočit momak iz susednog sela, domaćin, traktor, kombajn i sva priključna mehanizacija, hektari zemlje, i sve kako dolikuje. Spremala se velika svadba, nezapamćena u tom kraju. Jedina mana svadbe je što su seljani bili s mladine strane, pa su se malo osećali ko u zapećku, ko popišani, što bi se reklo. Ali, Ratko je pozvao celo selo i okolne zaseoke, prijatelje i familiju da proslave devojačko veče, devojačku svadbu.

    Po običaju, Mirko je trubio već kod mlina ali se nije zaustavljao do kuće. Sa njim, iz kola, izađe i zgodna, visoka devojka, duge plave kose, obučena u džins. Po prvi put otkad je pre petnaest godina otišao za Beograd, da je došao sa nekom. Upoznao je roditelje i sestru, prisutnu familiju i komšije sa „moja devojka, Snežana“. Izneo je iz gepeka nekoliko kesa, a u njima nije bilo odela, samo strana pića, strane cigarete i nekoliko parfema. Ubrzo, svi u dvorištu su pušili i mirisali kao parfimerija.

    Mirko i Snežana smestiše se u kuću koju je Ratko sagradio kao poklon za njegovu svadbu. Kuća se već pomalo zapustila, jer je očekivala da će se Mirko već oženiti i brinuti o njoj, popravljati malter, bojadisati drvenariju i sve kako treba da bi kuća bila kuća. Ali, osim sobe gde je Mirko spavao kad je dolazio, većinu stvari je prekrila prašina. Osim te sobe, koju su spremali kad su znali da dolazi.

    Ratko nije hteo da zaostaje za Brankinim svekrom, te devojačko veče beše kao svadba. Dva orkestra, jedna reduša na četiri gosta, ića, pića i pečenja, još jednu svadbu da napravi. Slavilo se od popodne, pa do uveče, ali ne mnogo kasno, jer sutra dolaze svatovi. Veselo beše. Leglo se pre ponoći, a reduše ostadoše da počiste i pripreme stolove za ujutro.

    Izjutra, trubači probudiše prvo Snežanu, nenaviknutu na takav „budilnik“. Mirko, koji je prethodni dan potegao malo više, jedva progleda, ali to ga nije sprečilo da se poigra sa Snežaninim telom, koje se ipak iskralo iz kreveta, ostavljajući Mirka sa kiselim smeškom. Polako se obukoše, Sneža u svečanu haljinu, iskusno umesto štikli obula je baletanke, a Mirko bljesnu u svetlo sivom odelu, s novim cipelama i košuljom po poslednjoj modi, bez kravate. Pre nego su se obukli i izašli, malo su štrpnuli od vruće proje i hladnog pečenja. Visokotonska sirena Ilijinog autobusa, pomešana sa tercama drugih automobilskih sirena, začuše se kod Miloradovog napuštenog mlina. Svatovi su najavljivali svoj dolazak.

    U dvorištu i oko kuća okupio se silan svet. Kad ih je ugledala, Snežana uđe ponovo u kuću, glasno se smejući. Srećom, taj smeh su prekrile trube, ali nisu mogle da sakriju kostimografiju ispred njenih očiju.

    Svi seljani su bili obučeni u odela stjuarta „JAT“-a, plava, sa sjajnim dugmadima. I većina žena je izgledala kao karikature stjuardesa, groteskne pojave.

    Mirkov otac je stajao na kapiji, u istom tom odelu, neravnomerno skraćenih nogavica. Držao je u ruci lovačku pušku i pušio stranu cigaretu. Gledao niz drum, ka sirenama. Pored njega, Mirkova majka, utegnuta do pucanja u plavi komplet, sjajnih dugmadi koja samo što ne popuste. Na reveru ruzmarin, prikačen špenadlom. Ko zna kad je ustala, kad ima i trajnu na glavi. Muzika pravi zvučnu kulisu, pomalo ispadajući iz ritma, između dva gutljaja pića.

    Mirko im prilazi, osmehuje se, srećan jer se odavno izvukao iz ovog cirkusa. Oko njega, „stjuarti“ i „stjuardese“ ga pozdravljaju ili igraju uz muziku ili podvriskuju. Za njim ide Snežana, izgleda među tim ljudima, kao da se izgubila. Samo se smeje. Majka, kad ih ugleda, propne se na prste i poljubi, prvo Mirko, a potom i, nadala se, buduću snajku. Ratko pokazuje niz put, govoreći muzici – „Evo ih!“.

    Mirkova majka, okrenuta ka Mirku, zategnu rukom sako, potom popravi frizuru.

    „A, kako izgledam?“ Mirko reče odlično, Snežana potvrdi, čak rukom popravi ruzmarin, koji se iskrivio.

    Majka se nasmeje široko, da pokaže zube. „Od strine sam pozajmila i protezu“.

  • (0)

    Smrt i druga iznenađenja

    400 rsd

    Уморна песма

    Толико сам уморан
    да бих најрадије
    легао
    на
    земљу.
    Али, не смем!
    Ко ће после
    да ме
    подигне?

    YU

    Када пожелим
    да сам срећан,
    ја путујем у
    Југославију.
    У њој сам
    млад,
    у њој сам
    срећан
    и у њој
    не бринем.
    Пакет аранжман.

    Медитеранео (трећи део)

    Дланови.
    Исечени мокрим конопцима.
    Крљушт испод ноктију.
    Буром бичевано лице,
    у ожиљцима спава
    со(у)л.
    Старац.
    И море.
    Медитеран.
    И ништа више.

    Неко ко памти сваки дан мог живота

    Још ме се само мајка сећа
    кад сам био дете.

    Само мајка памти
    моје красте, болести,
    невешта слова и песмице.

    Само мајка памти
    какo ме је покривала
    тешким штепаним јорганом.

    Дани

    Вуку се дани
    као кораци
    кроз гробље.
    И брзо горе,
    као свеће.

  • (0)

    Pesme za veštačku inteligenciju

    500 rsd

    NEMA ZEMLJE ZA STARCE

    Nema zemlje za starce,
    a moji heroji su stari.

    Nikad više neću se osetiti
    kao čovek prvog dana,
    kao Adam pre Eve,
    kao duh koji ulazi
    kroz rupu na zidu.

    Izgleda
    da više nikad neće biti:
    široko otvorenih očiju,
    široko raširenih ruku,
    široko načuljenih ušiju.

    Izgleda,
    nema zemlje za starce.

    Ni za mene.

    USAMLJENOST

    Usamljenost
    je druga reč
    za sporu smrt,
    hronično stanje,
    placebo.
    Svaki pokušaj
    da se upali vatra
    i zagreje
    usamljenost,
    siguran je put
    u požar.
    A onda ćeš moliti
    brzu smrt
    ali
    usamljenost
    će biti još
    sporija.

    MOJ TAJNI ŽIVOT

    Iz mog tajnog života izlazim po kazni,
    svakodnevno,
    nekad duže, retko kraće,
    ali se uvek vraćam.
    U mom tajnom životu
    i mlad sam i star sam – isto.
    I vreme ne postoji.
    Lep sam kao dečak.
    U mom tajnom životu
    zla nema, ni suza nema,
    samo sreća i Mediteran, dugi letnji dan.
    U mom tajnom životu,
    ja sam sve ono što sam mogao da budem
    i sve što su bili oni koje volim.
    U mom tajnom životu
    moj bend svira na krovu,
    a sloboda nije samo izlizana reč,
    već istinita bajka,
    bez završetka.

    POSTOJE LJUDI KOJI NIKAD NE POLUDE

    Postoje ljudi koji nikad ne polude
    nikad ne šutnu psa,
    slome flašu o beton,
    nikad ne viču na prodavačicu,
    decu, ženu, komšiju,
    nikad ne daju gas do daske,
    ne puše, ne piju i ne biju.
    Retko kad se bune protiv,
    još su ređe za.
    Nikad ne misle o drugim ženama,
    niti se okreću za tuđim srećama,
    nikad, ali nikad, ne udare ženu
    čak ni iz šale, po dupetu.

    Samo neki od njih,
    ponekad,
    pojave se na naslovnim stranama novina
    uz komentar zgroženih ljudi:
    „Bio je dobar komšija, svima se javljao.“

    PUTOVANJA

    Putujemo u strane zemlje,
    a zapravo smo mi strani.
    Bolji smo u poznavanju
    istorije zemlje u kojoj smo,
    nego zemlje odakle smo.
    Učimo potomke o drugima,
    a sebe još upoznali nismo.
    Divimo se šarenim selima
    a u našim, kuće se ruše same od sebe,
    nikom potrebne.
    Vaspitavamo se u tuđim gradovima,
    dok u svom sadimo deponije.
    Hvalimo tuđe, ne poštujemo naše.
    Deca nam govore jezike,
    što je lepo…
    Ali, još nisu naučila maternji.
    A maternji polako
    prestaju da govore i majke.
    Divota je što smo svetski,
    ali je sramota što više nismo svoji.

  • (0)

    Međučin

    500 rsd

    Пет минута пре поноћи

    Немој ноћас да патиш за оним што немаш,
    радуј се оном што имаш,
    јер да је требало имати то што немаш,
    то нешто некако би дошло.

    Загрли ближње
    и опрости им неке ружне речи,
    замоли да и они теби опросте,
    јер они су ту и кад други оду – они су ту заувек.

    Сети се ноћас оних који гледају на тебе
    као на богатог принца,
    оних којима је камен јастук,
    а ветар јорган.

    Да ли ћеш?

    Кад ми коса добије сивило,
    а артритис победи прсте,
    кад ми ноћне море буду
    покушај сећања на значење речи
    које сам изговарао претходног дана,
    кад ми тешка битка буде
    сечење ноктију на ножним прстима,
    мирис устајалог буде мирис моје пегаве коже,
    кад ми корак буде дугачак колико и мисао,
    а мисао кратка, да поред мене пролети,
    кад више нису важне жеље,
    кад нису битни снови,
    кад је важна радост свитања јер још један дан сам ту.
    Да ли ћеш ме и тад волети?

    Медитеран

    За већину, смрт је излаз.
    Али не и за мене.
    Ја имам једну чемпресову шуму,
    мирис рузмарина и мимоза,
    галерију стена,
    врт разнобојног камења,
    белог песка и шкољки,
    со(л) у ваздуху и со(л) на кожи,
    дах живота у таласима.
    Море.
    У сновима који не умиру.

    Михољска

    Када умрем,
    нека буде михољско лето.
    Топло, жуто, црвенкасто,
    хладно јутро и диван дан,
    негде успаван,
    на песку,
    поред мора, плавкастог од неба,
    сјајног од сунца,
    у очима да ми дрема
    лето које пролази,
    и да слушам таласе,
    уроњених прстију дубоко у песак
    и глава да ми почива на облутку.
    Михољско.
    Лето.
    И ништа после.

    Дани

    Дани су само бескорисно изговорене речи,
    капи кише изгажене на улици,
    дани су лото бројеви и угашена нада,
    згужвани чаршави, несварени ручкови.

    Дани су само снови ноћи,
    поређани кипови оронулости у парку,
    дани су изговор за живот,
    огуљена поморанџина кора.

    Дани су само пролаз преко ливаде,
    бескрајни низ свега и свачега,
    дани су нерешена теорија завере,
    неопеглане кошуље, прљаве чарапе.

    Дани су само бесмислен судар светова.
    Дани…промичу неухватљиви, као таласи.

  • (0)

    Porubi života

    500 rsd

    I. SASVIM OBIČAN ŽIVOT

    1.

    Opisati rečima, ponekad je komplikovana rabota. Mnogo se lakše čini i doima da brojevi, puka statistika ili jednostavna ćutnja kazuju i više i bolje nego sve reči koje čovek može da prizove iz moždanih vijuga. Kako opisati i napisati – život?

    U tri reči:

    Rođen.

    Živeo.

    Ostareo.

    Fali i četvrta, ona konačna, no, namerno je neću napisati. U inat, njoj samoj. I meni samom.

    A može i drugačije. Naširoko.

    – ODUZIMANJE

    2.

    Ne sećam se detinjstva, negde duboko zakopanog u materinskoj utrobi, svakako ne kao Grasov junak iz „Limenog doboša“.

    Neka prva, maglovita, podsvesna slika je krevet i ja u njemu. Senke na plafonu, nacrtane krošnjom koja se talasa ispred kuće.

    Moja sestra. Ljubica. U mom sećanju, tek se zadevojčila. Meke crte lica. Prćast nos. Sitne tamne oči, uokvirene dugim crnim trepavicama. Ne znam da li je projektor moje svesti zapamtio njeno lice mojim očima ili je to uobrazilja nastala iz jedine njene fotografije, na crno-braonkastosivkastom oguljenom foto-papiru.

    Majka. Nikako ne mogu, ni uz najveći napor i silazak u najdublja sećanja, sebi da dočaram majčin lik. Samo emocija od koje srce zatreperi, i dan-danas. Neki osećaj, gotovo pod prstima opipljiv, kao kad te neko gleda i ti si svestan tog pogleda, a ne uspevaš da otkriješ te oči. Majka.

    Onda – mračni hodnici iz kojih ponekad, nekakvim čudnim radom mozga, bljesne deo svetlosti – smeh moga oca, gromoglasan. Lik moje najmlađe sestre, svečan dan kao da je Vrbica, ona uplakana, na krevetu leži. Duge godine nikakvog sećanja, a onda odjednom – pucnji, plač. Groblje. Miris usirene krvi.

    Jasna sećanja, čiste slike kao u sinemaskopu. Duboke kao rendgenski snimci. Urezane u koru mozga, trajno. Bez lica.

    3.

    Kuća moga dede. Mi, varoška deca, posedali po stepenicama, u hladovini trema. Moje tri sestre, najstarija Ljubica, srednja Zora i najmlađa Anđelija. I sin moga strica, naš brat, Pavle. I ja. Deda, gromoviti brkajlija, koji je u mojim detinjim mislima bio zamena za Kraljevića Marka, vikom i gestikulacijom, pričom rukama i upornim ponavljanjem govori o šumi iza kuće, kad se prođe okućnica, u koju mi, deca, treba da bežimo na pojavu svakojake vojske koja tuda prolazi. Deda, koji je ratove pregrmeo, obučen je u grubo sukno zelene boje, sa razdrljenom košuljom. Posmatram njegove dlakave grudi, koje krasi ožiljak od bajoneta, o kom s ponosom priča i još ga ponosnije pokazuje, nama, unucima, kad se potegne priča o čojstvu i junaštvu. Dedini brkovi su se ubrzano pomerali, jer su reči koje je izgovarao jurile jedna drugu. Panično i zabrinuto je ponavljao – šuma, zakopano, hrana, voda, „krijte se“. Vojska. To je bila najčešća reč. Znao je deda da gde je vojska, tu radosti nema.

    Ne znam gde je tada bio otac. Jednostavno, ne znam. Bio sam najmlađi, imao samo šest godina. Kad sam tražio majčin zagrljaj, dobijao sam Ljubičine poljupce. Majka je bila otišla „negde“, otac je bio „tamo“. Baba je bila mrtva, to niko nije krio od mene, jer baba je umrla pre nego što sam se ja rodio.

    Ljubica. Teško je se setim. Ponekad, njene reči, nežne. Kad prebrojim njene godine u glavi, tada, kad je počeo rat, nije mogla imati više od šesnaest-sedamnaest. A na sebe je preuzela ulogu žene od pedeset.

    Zora. Gusta, duga, tamnosmeđa kosa. Mršava. I to je sve, nikakav impuls, niti ikakav znak koji bi mogao da je prepozna u nagomilanoj arhivi sećanja. Kosa. Mršava. I ime – Zora.

    Anđelija. Moje visine, moje građe. Starija sigurno tri, ako ne i četiri godine od mene. Uči me da sabiram i oduzimam koristeći okrunjena zrna kukuruza. Sedimo pored vatre. Sigurno znam da ne idem u školu. Sigurno. Ni nje ne mogu da se setim. Samo njenih ruku, sitnih šaka i dugih prstiju. I one zime se sećam, kad ju je deda na rukama izneo iz kuće i odjednom sam u dvorištu morao da se igram sâm, bez nje. Ljubica je govorila, kroz suze, da je majka došla po nju i odvela je.

    A onda su, s proleća, kroz selo počele da prolaze vojske.

    4.

    Moj brat od strica, Pavle, jednostavno je nestao. Otišao je do bunara, gde je neka vojska napravila logor, da vidi puške. I nikad se nije vratio. Ja sam shvatio da su puške opasne i nisam više imao želju da ih vidim.

    Sećam se šumskih jagoda koje sam, krijući se od sestara, brao. Ja sam se krio od njih, a one od vojske. Ne od one koja je odvela dedu, već od one druge, koja se naselila u dedinoj kući.

    A onda, kao da je sve što je trebalo da prođe kroz naše selo prošlo, ostavljajući musavu decu i uplakane žene, spaljene kuće i mrtve pse.

    Ljubica nas je opet uzela za ruke i povela nas nazad u našu varoš. Mislio sam da je varoš to „negde“ gde će nas majka sačekati. Ili makar da je varoš to „tamo“ gde će očev glas da nam pruži sigurnost.

    Varoš je bila i „negde“ i „tamo“. Bila je sve ono čega se dete plaši u mraku.

    5.

    Nisam prepoznao našu kuću. Ni onu do nje. Ni onu iza nje. Nisam pronalazio znakove da sam baš ja i baš tu nekad bio. Našoj kući nedostajao je krov, nedostajao je zid, nedostajala su vrata, prozori.

    Nedostajala je ljubav. Ljubav koja kuću, gomilu cigala i građe, čini domom.

    Ljubica i Zora su plakale. U sebi, jecajima isprekidanim i tihim. Ja sam pokušavao da svoju ruku izvučem iz Ljubičine, koja me je držala čvrsto, uplašeno, kao da me, ako pusti, nikad više neće uhvatiti. Osećao sam njene nokte u koži, njenu jezu.

    A onda nas je povela niz kaldrmisanu ulicu, pažljivo gazeći uglačani kamen.

    Okrenuo sam se u pravcu ruševine, umišljajući da čujem majčin glas. Cigle su mi se cerile u lice.

    6.

    Jeo sam halapljivo, kao neko kuče, izgladnelo i promrzlo, kome se neko smilovao i dao mu lonac najslasnijega mesa. I sestre su jele, nimalo ne zaostajući u svojoj požudi za hranom. Oko nas obigravala je tetka, sve vreme izgovarajući – „sirota deco“.

    Moja tetka, majčina sestra Mara, volela nas je kao svoje, iako svojih nije imala. Imala je samo muža, teča Rajka, učitelja u našoj školi, kod koga su sve moje sestre naučile prva slova i brojeve. Teča je izgubio ruku u vreme kad su nas poslali u selo. I teča vasceli dan sedi u birtiji, tik do železničke stanice. Rákija.

    Šćućuren ispod pokrivača pravim se da spavam. Zora priča u snu, vrti se. Ljubica i tetka plaču.

    Tetka spominje moju majku.

    Ljubica Anđeliju.

    Obe plaču zbog teča Rajka.

    Zbog oca.

    Pričaju i plaču.

    Plačem i ja. Zora plače u snu. Ljubica nas ljubi, mene pa nju. Čuje se psovka, iz dvorišta. Teča dolazi. Psuje.

    Plačem ispod pokrivača, koji miriše na masno.

    7.

    Kad nas je tetka smestila u sobicu, tik uz njihovu spavaću sobu, kao da je nekakva mentalna gumica izbrisala sva moja sećanja. I nijedno, nikad, nije došlo da me poseti, da mi odgonetne neki od tih detinjih dana provedenih u tetkinoj kući.

    Jedino čega se jasno sećam bio je jedan sunčani dan. Dvorište tetkine kuće, sto od grubog drveta, dve stolice. Na jednoj sedi teča, na drugoj ja. Teča nosi belu košulju, sa prišivenim desnim rukavom. Rukav se, bez ičije volje, leluja sa svakim pokretom ili daškom vazduha. Kao nekakav papirni zmaj, otkačen od kanapa, visoko na nebu, u igri sa vazdušnim strujama i vetrovima. Teča, belom kredom, po zelenoj površini polomljene školske ploče nevešto ispisuje slova. Onako kako dešnjaci pišu kad koriste levu ruku. Onda ja napišem to isto slovo, svojom desnom rukom. Ponovo teča. Ponovo ja. A, b, v, g, d, đ… Pišemo i brišemo. Pomažem da zapali cigaretu. Donosim mu vodu.

    Teča se smeje dok ispisuje brojeve – arapske numere.

    1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9.

    Onda napisa krug.

    0.

    Bacio je tablu na zemlju, zavitlao je preko dvorišta. Ustade, i kao da je hteo nešto da kaže. Namignuo mi je, prvo na levo, a zatim na desno oko.

    I izašao iz dvorišta.

    I mog sećanja.