Mladen Vuković

Mladen Vuković

  • 2
  • (0)

    Pesme o ljudima

    600 rsd

    Paradoks SSSR

    Možda i ponajveća
    paradoksija sistema
    koji je nosio ime SSSR,
    konvergencija ekstrema
    u slavu Života i Smrti
    ogleda se u tome
    što su se na jednom kraju
    velike zemlje
    monumenti Tanatosu
    podizali u kolhozima i gulazima
    uz vapaj i ropac
    a na drugom
    monumenti Erosu
    na fudbalskim stadionima
    u ekstatičnosti sroka i pljeska dlanova

    Znate li da je SSSR bila jedina država
    u kojoj je isplativije bilo biti pesnik
    a ne fudbaler
    Znate li da je Jevtušenko
    svoju poeziju čitao
    pred sto hiljada ljudi

    U magnovenju slika i rime
    klicalo se pesničko prezime
    Voznesenski!
    Okudžava!
    Roždestvenski!
    Ahmadulina!

    Danas se pesničko veče
    koje je posetilo desetak ljudi
    smatra veledogađajem

    U društvu spektakla
    kakvo danas poznajemo
    gde su fudbaleri
    servilni pajaci
    kao u delu Leonkavalea
    pokušajmo da zamislimo
    jednog Jevtušenka
    kako sa zbirkom svojom u rukama
    stoji pod reflektorom
    ispred sto hiljada duša –
    lakše je zamisliti
    sletanje svemiraca

    …
    Od ekstrema Tanatosa
    do ekstrema Erosa
    zaista nije bilo zemlje
    kao što je SSSR

    Tin i Rembo

    O Augustinu Tinu Ujeviću
    mnogo toga se zna –
    raspredaju se anegdote
    o njegovoj boemiji, erudiciji, kozeriji
    Znaju mnogi
    i da mu je Artur Rembo
    bio omiljeni pesnik
    Veruju da je to
    zbog krasnoga stiha,
    metrike ili pesničke imaginacije
    ovog francuskog simboliste

    U krivu su svi ti
    teoretičari književnosti
    kad se daju u raspre

    Stvar je posve drugačija

    Tin je najviše voleo Remboa
    jer se ovaj kao mlad čovek
    odrekao poezije

    A kad se dao u bestragije
    po belom svetu
    počeo da švercuje
    drogu i oružje

    Čovek od smrti stvâran

    Princu Dade, Arturu Kravanu

    Krokodili dadaju
    a Kravani prolaze
    u frakovima gavrani
    cilindrom ga ko humkom
    strujama morskim i rečnim
    dodolama dadaiču

    Uhvatih ga Dunavom
    rukavicama bokserskim
    dadarektom!
    dadrošeom!
    dadperkatom!
    U šestoj rundi
    pada dada
    al’ se padaizmom
    ne prekrsti

    Samo je dadaist
    iščašen
    ko u kičmi stršljen
    na crtu smeo
    šampionu sveta

    Čujem, jedrilica njegova
    zadadila Suec
    izazvala trgovinski krizu
    Hejerdalu Toru
    razdadila splav Kon Tiki
    a ovaj
    držeći se
    za balvan
    još uvek čeka spas
    u Tihom okeanu

    Jedrilicom Artur jedrdada
    i mala mu je
    vasiona beskonačna

    Redak čovek, Artur
    u životu stvaran

    Redak čovek, Kravan
    i u smrti stvâran

    Povratak otpisanog

    Strahinja se vratio u kraj
    Vodio je razgovor sa
    blokatorom na telefonu
    i jeo pomfrit
    Obrijao je bradu
    da bi ga teže prepoznali
    Pričalo se da se krio po
    kosovskim i crnogorskim
    gudurama
    Od Slaveta je pokušao
    da kupi identitet
    Uskoro će se vratiti na ćošak
    da izvršava sumnjive
    primopredaje

    …
    To između
    odlazaka i povrataka

    to se
    Životom zove

    Miša i haski

    Miša ima psa
    plavookog haskija
    jako nestabilne naravi
    reklo bi se neurotičarske
    ali ipak neagresivne

    Međutim, dok sa prozora posmatra Mišu
    koji uvek nešto čačka oko kola i to,
    dok je bradom nasađen na svoju šapu
    baš poput čoveka kada se nalakti
    pomisli bi ste da se radi o najstabilnijem psu
    kojega ste ikada videli

    Miša nema posao
    Ima majku i bolesnog dedu kojeg pazi
    Otac je otišao iz doma netragom
    Po kraju uglavnom gluvari
    ali nije razbojnik
    I danju i noću šeta svog haskija
    Znam ga otkada je bio klinja
    nerazdvojan od svoga dede koji je voleo da pljucka
    poput fudbalskog trenera kojega smo poznavali
    – on ga je i naučio da voli automobile

    Komšinica Vera
    koja je Mišinih godina
    na nekoj žurki
    pitala je Mišu zašto ništa ne radi

    Miša se brecnuo i grubo joj odgovorio
    „A šta ti radiš?“

    Vera je do skoro
    takođe po kraju gluvarila
    U međuvremenu
    udala se vrlo mlada
    za nekog tatinog sina
    koji je Veru često po kraju
    vozio u skupim kolima
    Tatin sin,
    ili bolje rečeno
    njegov tata
    zaposlio je Veru u nekoj radnji
    te Vera sada
    kao prava udarnička brigada
    drži lekcije onima koji gluvarenjem
    vrše svoje lične subverzije

    Miša nikada neće imati
    neku Veru za devojku

    A i šta će mu
    kada ima neuravnoteženog haskija
    sa plavim očima
    koji ga voli najviše na svetu

  • (0)

    Pesnički umnjaci

    400 rsd

    PESMA O ZUBOBOLJI

    Horhe Luisu Borhesu

    Svemir je biblioteka
    Tako Borhes veli
    A uspaljeno nepce moje probubnjalo
    Ko da je svih knjiga sveta
    Poglavlja porađalo

    Svemir u nepcu
    Širio se boli
    Bibliotekari paziše
    Da ga ravnomerno raspodele
    Od vrata ka temenu
    (I suprotno)
    ((Svakom opekom bolnom
    Na pravo mesto položenom
    Lavirint podizaše ko kakva zajednica Dedala))

    Bol se olavirintio
    Da od samoga sebe onemogući bekstvo
    Uzidan u hipnotišućoj postojanosti
    Centripetalio je ka jezgru vrtoglavo
    U predahu žarne boli
    Čitao poeziju Oktavija Paza
    Odlazio i vraćao se u iste hodnike
    Takvim kretanjem potvrđivao realnost ciklizma
    (Nekom opšteprihvaćenom
    Nekom iscrpljujućem
    Kako kome!?)

    Bauljajući dobrovoljno zarobljen
    U hladnokrvnoj brutalnosti rezona
    Kakvu samo lavirinti mogu da poseduju
    Pitao se,

    Koju će nam to knjigu svemir pozajmiti?
    A koju dati u trajan posed?

    PALOME DŽIVDŽANU

    Pao je dživdžan
    Isturio grudi
    Šepuri se malen
    U smrti je gord

    Pao je dživdžan
    Na užegli asfalt
    Pedalj od trave
    Kljunom donedavnom rezao svod

    Pao je dživdžan
    Položih ga u travke
    Nek mu vlati sad budu
    I kuća i grob

    Pao je dživdžan
    U susret žena mu išla
    „Mrzi dživdžane“
    Odao je hod

    Pao je dživdžan
    Suzu ko mrvu mi kljucnu
    Ta ptičica mala
    Moj najbliži rod

    Pukovnik MaLden Fau, 24/25. VII 2020.

    ODA DEPRESIJI

    Grebao sam po zemlji da izbijem nekud
    Kao Rilkeov Panter u kavezu trošio korake
    Utamničen dobrovoljno, sa ključem oko vrata
    (Ili je i ta Vera moja, samo Bejkonova Idola!?)
    Stavio sam katance na sve kapije spoljašnosti
    Prokljuvio je i izgubio interesovanje
    U položaju fetusa sada često snevam
    Milujem snove kao brojanice oko ručnog zgloba

    Sve to spolja što ko plima nadolazi
    U krugovima,
    Podnositi i podnositi

    Najteže je budan biti!

    Kad probudim se posmatram nokte zapuštene,
    Neodsečene,
    Gledam u to crno podno njih zariveno

    I znam sve ono što znale su mesije,

    Nokti su merne jedinice depresije

    POEZIJA ’74

    Najvećem timu svih vremena

    Rinus Mihels je za fudbal
    Ono što je Džejms Džojs za književnost
    Kada bi se jedanaestoricom
    Crtala metrika poezije
    Nabrajala bi se ovim redom:

    Jongbloed
    Han
    Rijsbergen
    Suurbier
    Krol
    Jansen
    Neskens
    Van Hanegem
    Rensenbrink
    Rep
    Njegovo Veličanstvo Krojf

    Krojfov pas
    Iz punoga sprinta
    Na pedeset metara
    Džojsov je red prljave fantazme
    Kada uvidiš i razumeš

    Tok misli u totalnom fudbalu
    Otkrio si tajnu vasione
    Lebdiš ko kundalini majstor joge
    Nad svemirom koji je
    Perpetuirani
    Tok Totala

    * * *

    Šifra_Wanderlust

    Alber Dada
    Nije dao ime pokretu „Dade“
    On, dakako, nije ni bio dadaist
    Teško da su ga pominjali
    I Ugo Bal i Tristan Cara

    Takav,
    Dromoman,
    Bio je nulti pacijent
    Jedne nezabeležene epidemije

    Danas da je živ,
    Bio bi šampion trekinga