Vladimir Krstović
- 8
-
(0)Od : Vladimir Krstović
Priče sa margine
900 rsdPOLOVINA RIVOTRILA
Dobar dan, dragi ljudi. Probudio sam se u dva posle ponoći. Dva puta mesečno idem kod psihijatra. Jednom u Klinički centar Srbije da primim injekciju ksepliona, a drugi put privatno, na psihoterapiju u jednu zemunsku ambulantu. Sad sam pre pet dana išao u Klinički centar Srbije i doktor mi izbaci polovinu rivotrila ujutru. Počeo sam življe da sanjam, ali su buđenja pre zore. Čak sam u poslednjih pet dana dva puta pio pivo solo kući. I evo, probudio sam se u dva posle ponoći. Sutra imam zakazano u Zemunu. Odmah po buđenju sam zgutao polovinu tablete rivotrila da nadoknadim prazninu, ali nisam se uspavao. Noć je. Pijem kafe i pušim. Evo, sad je upravo provrla kafa iz džezve na ringli šporeta.
Malo me ova polovina izbačenog rivotrila poremetila. Divno i živo sanjam, ali se budim pre zore. Dodao sam malo pre jednu polovinu da nadoknadim. Sutra sam u Zemunu. Pitaću doktora šta da radim sa tim.
Pre desetak dana sam poslao roman „Ksenija“ uredniku, uplatio novac, a on objavio moju književnu biografiju na internetu sa sve mojom fotografijom. Izašao je i prikaz jednog mog romana. Poneku noć nisam ni spavao od prevelikog uzbuđenja. Inače, već pola godine škrabam neke takozvane dnevničke pesme. Stalno pričam u njima kako sam se oporavio od života i psihofizičkih tortura. A i lekari su konstatovali remisiju, gubitak bolesničkih simptoma.
I eto, poslao sam izdavaču svoju devetu knjigu, izlaze rezultati o meni na Guglu. Na jesen sam imao javni nastup. Čitanje poezije na sajmu knjiga.
Sinoć me uhvati neka kriza. Nisam mogao da pijem kafe. Niti da slušam muziku, niti da nešto čitam. Otkad idem u Zemun, situacija se skroz stabilizovala. Vratio sam se u porodicu, bio opet na dečijem rođendanu, ćale postao dobrica. Međutim, ovog vikenda opet su komšije ispod stana moje majke lupale u radijator. Mesecima se nisu oglašavali.
I tako ja pošaljem knjigu izdavaču. Izađe moja liter karta na internetu. Kažem, par noći nisam spavao od uzbuđenja. A onda odem u Klinički centar da primim injekciju. Ovaj iz Zemuna mi je to sve sredio. Ubacio jednom mesečno kseplion i izbacio dva puta po polovinu rivotrila. Ovaj drugi mi izbaci i jutarnju polovinu. I tu sam počeo da se budim pre zore, ali jako živo sanjam. Lepi i živi su snovi. Videćemo sutra šta će Zemunac da kaže. Ja sam već popio jednu polovinu da se vratim u normalno stanje, ali nisam zaspao.
Evo, noć je. Sad ću da pijem ovu gotovu kafu. Kažem, mesecima sam pisao dnevničke pesme. Poetska proza neka. Nije bilo nikakvih nagoveštaja ljubavi. Dva puta mesečno kod psihijatra, kupljenje kirija, čistačicu platim da mi očisti stan. Plaćanje računa. Porodični vikendi i sad je ljubavni roman kod izdavača.
Imam novi hobi. Pretraživanje sebe po internetu. Okačio sam i snimak sa Sajma knjiga na Jutjub. I tu mi izašla fotka na Guglu.
I tako, frasnula me nova knjiga, liter karta, jedna polovina rivotrila manje i probudim se noćas u dva posle ponoći.
Kažu psihijatri da sam u remisiji. Ne znam sad šta će biti. Treba da se okupam, kupim cigare i kafu, jedem i da u 11 časova budem u ordinaciji u Zemunu.
Otkad sam poslao knjigu i otkad mi je izašla biografija sa fotografijom na internetu, slušao sam „Stay Away“ od „Nirvane“. Vrtela se po par sati. Lomi, uništi, slomi sve, destrukcija, živ si. Eto, šta je „Stay Away“ govorio.
Aprilska noć. Ima već oko četiri izjutra. Sad ću da popijem ovu kafu, da pušim i tako. Otkad nisam napisao kratku priču. Međutim, poslednjih desetak dana, situacija se uzburkala. Kažem komšinici u liftu:
„Doviđenja, prijatno“, a ona mi ne odgovori ništa.
Ništa značajno se nije događalo poslednjih meseci. Kažem, pisao sam te dnevničke pesme, bio miran i zadovoljan, ali poslednjih desetak dana „Stay Away“ kaže:
„Uništi, slomi, pij, živ si.“
Ne znam šta će biti sa rivotrilom. Ne znam kako ću sutra da prođem. Majka mi je na Kosovu kod svoje majke. Utorak je. Žao mi je da vraćam polovinu rivotrila, jer sam počeo živo da sanjam. Živi i divni snovi. A eskaliralo je u poslednjih desetak dana. Kaže „Stay Away“:
„Ej, pisac, živ si.“
-
(0)Od : Vladimir Krstović
Zašto da sanjam isti san
810 rsdona
ona sasvim sija,
al` ja tu ne mogu ništa.
precenio sam je u precenjivanju.
ostala je ista.mogu samo da je nosim sa sobom,
da joj pišem romane
i da se slikam za uspomenu.
jer ona sasvim sija
i ne izlazi mi iz vugle.zašto ribe vole vodu
zašto ja čeznem za njom
zašto nemam nikakve šanse,
jer ona sasvim sija.kristalno surova ona sasvim sija
i ne znam šta je to ljubav osim nje.
osim kad pomislim na nju.a bila je slatka kad je bila ljuta,
bila je ljuta kad je bila slatka
za početak sam plakao kao kiša
jer je više neću videti.kad god kažem ljubav,
ja na nju mislim,
i mogu da joj pišem romane,priče i pesme
i nemam nikakve šanse
jer ona sasvim sija.sija za sebe i za druge
i baca svetlost na ljudske duše
ali ja nemam tu nikakve šanse
mogu samo da pišem.jer ona sasvim sija.
anđeo
ništa se značajno ne dešava
miholjsko leto i dalje traje
kao da su prepoznali moj trud
neka, ja idem daljetopli stan, lova,
mirno se spava
iza mene književni opus
i dva nezavršena faksada li da razbijem to obrazovanje,
ili da nastavim književni rad,
pušim, pijem kafe
i dalje mladneko je trebalo to da kaže,
to što sam rekao ja,
malograđansku stoku da prikaže
kad će se otkriti – ko znai dalje traje miholjsko leto,
dugo i mirno spavam ja
kao da sam konačno otkriven,
ja i moj književni radzato i razmišljam
o ta dva fakulteta
da budem čist ja
čist kao anđeo kao nekad –
veseli dečak. ja.književnost
četvrtak uveče.
pijem kafu, pušim.
ne spavam.
dolazi vikend.divno miriše novembar
sećam se svojih košarkaških dana.
divno miriše novembar.
svaka rana je zacelila.ali imam ja svoje trenutke
beznađa i ništavila,
agresivnih misli,
pospanosti i besramlja.kao da ne razumem ovaj svet
i sebe u njemu.
jedino kroz književnost
vidim smisao u svemu.ali imam ja svoje trenutke
ništavila i beznađa
često padam u komu
od agresivnih misli, od besramlja.i kažem – kao da ne razumem
svoj dosadašnji put.
svega je tu bilo,
mešaju se boje.jedino kroz književnost vidim –
zvezde se roje.brodovi
prođe novogodišnji praznik.
bio sam malo bunovan
ovog decembra.lutao gradom, šetao, tuširao se,
kucao novi roman u vordu
i sad dođe 2024. godina.ovo je moj treći život.
dva sloma sam preživeo
i oba puta ozdravio.ovog trećeg puta
malo lakše se diše.nema mladalačke sreće i euforije,
ali tu je zadovoljstvo i mir.odlazi brod za brodom
i nigde ne čujem – zbogom,
u miru i tišini sanjam i živim svoj san.odlazi brod za brodom
i nigde nema meneumro sam dva puta
jednom zbog posla, drugi put zbog žene.kiše
dolazi proleće, sunčano vreme
rastem kao dlan kao božje seme
tek ponekad vidim strašan mrak,
ali svane jutro, svane novi dan.dugo sam bleštao u paklu,
bio drug sunca,
nekad i stanovao u sobi bez kiše,
bez suza.sad imam budućnost,
ali nemam volje,
iscrpli se resursi
za nove snove.stanuje divan dan u mom stanu
okolo prolećni cvat zvezde sjaje.koliko puta sam se probudio bunovan,
koliko puta sam dodirnuo san.
ovog puta malo je bolje
terminator je pokidao protivnike svoje.ovoga puta lakše se diše
spavaju zidovi, dolaze kiše. -
(0)Od : Vladimir Krstović
Pokušaj pokreta
810 rsdMOŽE I OVAKO I, mart 2021.
Probudio se tog jutra posle devet sati. Imao je 42 godine. Upravo je završio proces oko invalidske penzije. U banci je podigao tri zaostale penzije. Bio je pisac. Prvu knjigu je objavio kada je imao 31 godinu. Sada ih je imao tačno pet. Pisao je romane, kratke priče i poeziju. Već deset godina kako objavljuje i živi u svom jednosobnom stanu na Novom Beogradu. Otac mu je ostavio dve kirije mesečno od svoja dva stana kada je bio u 38. godini života. Sve ovo postigao je za zadnjih deset godina. Čak je i dve godine studirao Komunikologiju na Odseku za literaturu i komunikacije, ali je dekan na početku treće godine ukinuo taj smer. Bio je to Fakultet za medije i komunikacije.
Prva knjiga pojavila mu se 2010. godine u leto. Imao je 31 godinu. Godine 2020. je postao invalidski penzioner. Još od svoje 21. godine se lečio kod psihijatara, a otac mu je u svojoj advokatskoj kancelariji uplaćivao doprinose. Proveo je neko vreme u dnevnoj bolnici psihijatrijskog odeljenja Kliničkog centra Srbije, dobio otpusnu listu, malo se maltretirao po lekarskim komisijama i u 42. godini postao je invalidski penzioner. Upravo su mu legle tri zaostale penzije.
Razboleo se kada je imao 21 godinu. Tri meseca je proveo na psihijatrijskom odeljenju tada. Kad je ozdravio, počeo je da pravi lom u društvu. Jedno vreme je bio čist alkoholičar. Za sve to vreme je puno čitao i pisao da bi sve eskaliralo u zadnjih deset godina. Prvu proznu knjigu mu je nagradila Biblioteka grada Beograda.
Čim je podigao prve tri penzije, u glavi mu je sevnulo da pored svega što je stekao u zadnjih deset godina završi i studije Komunikologije. Dekan je 2013. godine ponudio jednu alternativu: „Smer se gasi. Jedino možete preći na opšti smer. Komunikolog.“
Uživao je u mislima da diplomira na ovom fakultetu. Bio je natprosečan đak do maturiranja, a onda se javio paranoidni sindrom. Od tada je bolestan.
Za zadnjih deset godina je stekao stan, dve kirije mesečno, invalidsku penziju, završio dve godine na Komunikologiji i objavio je pet knjiga. Kako bi titula Komunikolog legla na sav ovaj uspeh. Video je braon boju kad bi pomislio na tu diplomu. Našao bi se među dvadesetogodišnjacima, koji možda nikad nisu doživeli ljubav, koji nisu osetili seks, koji nemaju posao, koji nemaju stan, koji se nisu ostvarili, koji nisu finansijski nezavisni. On je sve to imao i titula komunikologa u njegovim mislima ponekad je delovala kao zrnce prašine. Šta će mu to kad sve ima? A opet, godinama posle zatvaranja smera često je maštao da se tamo vrati.
Posle kriznog stanja u 21. godini života deset godina je lumpovao, a onda deset godina vredno radio i sticao. Plus – prvih dvadeset godina kad je bio anđeo bez mane. Misao o diplomi komunikologa, sada, posle zarađene penzije širila je njegovu ličnost u beskraj.
Tako je razmišljao tog jutra kad se probudio posle devet. Posle nekoliko kafa, pojeo je doručak, popio lekove i izašao u kupovinu. Bio je rani mart 2021. godine. Epidemija korone u jeku. Pre sedam dana otac i majka su se razboleli i svaki dan se sam starao o sebi. Obezbeđivao hranu i cigare.
Nakon sedam dana, keva je išla na prvu kontrolu. Rečeno joj je da se javi za deset dana. Izolacija će potrajati. Izolacija i samoća.
Sutra je sreda. Deseti dan od kad su mu i otac i majka u karantinu. Vratilo mu se normalno spavanje. Žao mu je što nema sa kim da proslavi invalidsku penziju u 42. godini života. Svaki dan se čuje sa svojom majkom.
U decembru su brat i snaja preležali koronu. Sada je došao red na njegove roditelje. Ponekad mu je mučno u ovoj samoizolaciji, ali kada se javi misao da postane komunikolog uz sve što je stekao, obasja ga neko sunce koje se širi u beskraj.
Kupuje pecivo, burek, kuvana jela, cigare. Ima para, ima stan, pisac je i invalidski penzioner u 42. godini života. Kako bi titula – Komunikolog dobro stajala. Konačno bi završio svoje školovanje. Kad-tad. Posle dve godine na Farmaciji, kad je imao 20 godina, uzeo je ispisnicu sa fakulteta i krenuo nekim čudnim putem, koji ga je doveo dovde.
Dani sporo teku. Brat i snaja su se lečili dve-tri nedelje. Otac i majka su ušli u drugu nedelju. Sinoć se setio svog puta posle prvog kriznog stanja. Video je čarobni Despotovac svoje prve mladosti. Video je svoju prvu knjigu. Video je kako potpisuje za „Partizansku knjigu“, a sad je sa 42 godine došao do invalidske penzije.
Sledeći korak je završavanje Komunikologije. To mu je prvo palo na pamet kad je podigao prve tri zaostale penzije u banci. Čita Andrića, pije kafe, puši. Izlazi u nabavku. Čuo je od majke da je sve osim prehrambenih radnji zatvoreno. Sve ustanove rade. Gradski prevoz radi. Treba mu gradski da ode do Voždovca. Tamo je studentkinja, Tamara. Zaljubio se u nju. Ona mu plaća kiriju.
Očigledno je da nikad nije bio zreliji i jači nego sada sa 42 godine. Završiće on školu. To zrno peska. Tako misli zadnjih dana. A dani idu sporo. Sati su gluvi. Ne može kod majke na ručak, da proćaska sa njom o svemu, da se malo opusti.
Godine 2002. zaljubio se u Sofiju i tako je počela prva mladost. Sada je 2021. godina. Čitavih 19 godina traje njegov uspon. Korak po korak. A sa komunikologijom i dalje ne zna šta će. Čeka. Čeka da roditelji preleže koronu. Noć je. Polovina marta. Još komunikologija i sve će biti blistavo i sjajno, široko kao sva široka prostranstva.
-
(0)Od : Vladimir Krstović
Godina dosade
810 rsdBEOGRADSKI RADNIK, jun 2020.
Utorak je. U nedelju su bili održani izbori. Vučić dobio svuda, što se i očekivalo. Još pre tri nedelje počeo sam žešće da se cimam po gradu. Ja i moja majka smo jednog četvrtka i petka skoro izludeli od poslova po gradu. Naravno, ustajao sam u 5-6 ujutru i završavao poslove. I tako sam konačno dobio mesto u dnevnoj bolnici, na Institutu za psihijatriju u opštini Savski venac. Odmah iznad Višegradske ulice.
Dakle, izluđivanje je trajalo u četvrtak i petak, a u ponedeljak mi je doktor Lalović zakazao svakodnevni dolazak u dnevnu bolnicu od pola 9 ujutru do pola 1. Pola sata posle podneva. Gurao sam prvu nedelju, drugu, došli smo i do treće nedelje. Plus onaj četvrtak i petak, neposredno pred početak boravka u dnevnoj bolnici. Danas je utorak. Skoro pune tri nedelje, ustajao sam u 5, pola 6, i išao na posao. Pre par dana, gospodin Glavonja je opet dobio izbore i već danas, u utorak, saopšteno nam je da u prostoriji dnevne bolnice, stavimo maske.
Utorak. Oko 10 sati se održava vizita. Celo osoblje klinike bilo je u toj prostoriji. Došao sam na red. Lalović je predsedavao. Rekoh ovako:
„Evo, već treću nedelju sam tu. Potpuno mi se promenio bioritam. Drugo, ukinut mi je lorazepam, a povećan rivotril. Treće, za sada mi je ukinuta jutarnja zalasta.“
„Povećan ti je rispolept na 2 miligrama ujutru“, ubaci se Lalović pred svima.
„Da. Za sada je tako. Redukcija lorazepama i zalaste za sada idu dobro“, rekao sam.
„Ovako, Vladimire“, rekoše.
„Odsad ćeš da dolaziš utorkom i petkom od pola 9 do pola 1.“
„Je l’ to stvarno?“, upitao sam potresen srećom.
„Da“, rekoše. „Samo utorkom i petkom. Zaslužio si to, a i redukcija lekova ti dobro ide. Svaki dan si dolazio, socijalizovao se, upoznao celu dnevnu bolnicu, ljude, osoblje. Samo odi po terapiju do tehničara. Daće ti sve lekove do petka“, završili su.
Od sreće sam šizofreničarki bacio kosku pred svima, a i ona meni, jer su i njoj skratili svakodnevne dolaske na utorak i petak. Jedan od normalnijih ljudi od 60 godina starosti mi je prošle nedelje rekao da ne zna šta ja i Dino tražimo ovde, kad smo jedini normalni. Dino ima 48 godina, a ja tačno 41 godinu. To je bilo prošle nedelje, kad je dan bio divan za razgovor, iznošenje problema, međusobno razumevanje, kafu i cigare.
Za vikend sam bio odlično. Nisam ulazio u konflikt sa ocem. U petak uveče sam odradio onu moju desetokilometarsku šetnju. Bukvalno je ovog puta nisam ni osetio. Okupao sam se u petak uveče u svom stanu. Kao što sam rekao, kupatilo mi je konačno u funkciji. Daklem, popravljeno je.
I tako sam u petak uveče ređao u glavi pozitivne misli. Odmor, vikend, šetanje. Kad sam zimus krenuo u ove šetnje od 10 kilometara, išlo je jako teško. Nije bilo baš prijatno. Sada, u petak uveče izašao sam vani kao nekad, u klub, među devojke.
Sport, književna karijera, stan, dve kirije, svaki dan u dnevnu bolnicu. Osećao sam se fenomenalno. Što reče Švalba.
„Konačno si se vratio zdravom gledanju na život.“
Bilo mi je krivo, jer još nisam ostavio cigare. Subota i nedelja su lepo protekli. Spavao sam dugo. Bio je i jedan porodični ručak. Ja, majka, otac, snaja, brat, bratanac i bratanica.
I onda je došao ponedeljak. Kao i prošli ponedeljak, i ovaj ponedeljak mi nije protekao prijatno. Iz mirnog i lagodnog života, opet sam uskočio tamo gde je Elmer Davež, NLO-šizofreničarka i ostali, totalni raspadi. Tog dana, oko 10 sati me pozvao Lale u ordinaciju.
„I dalje imam problem sa ovom šizofreničarkom, ali sa njom sam čak našao neku komunikaciju. Drugi problem mi je Elmer Davež. Dobro, on je malo lakši slučaj“, rekao sam Laletu.
„Ovako. Ona je super. Ona je jako dobra. Davež je teži slučaj“, rekao mi je.
Koju li dijagnozu ima?, pitao sam se.
„Ovako“, reče Lale, „pošto možeš bez lorazepama, da krenemo sa ukidanjem zalaste“.
„To sam i ja mislio“, rekoh mu.
„Ako to uspe, spašću na jedan anksiolitik i jedan antipsihotik dnevno. Takav sam bio prvih 10 godina, posle moje 21. godine“.
„Na to i ja ciljam“, reče.
I danas se dogodila provala oblaka. Smanjili su mi svakodnevne dolaske na utorak i petak. A taman sam počeo da radim neki najnormalniji posao u Beogradu, a da to nije književnost.
Jedna starija žena, iz moje ulice, odvezla me kolima do naše ulice, ja sam ušao u stan i pristavio prvu kafu. Osećao sam se kao 2005. godine u junu, kad sam položio botaniku na Farmaceutskom fakultetu. Valjda sam se tako osećao.
Prvo, nadam se da Elmer neće dolaziti utorkom i petkom. Načuo sam da je u dnevnoj bolnici, ponedeljkom i sredom. Teži slučaj od šizofreničarke? Šta ima gore od toga? Ima. Elmer Davež.
I eto, Vučić je i dalje na vlasti. Svi pričaju o pojačanim merama, o obaveznom nošenju zaštitnih maski. Kažu da neće biti pritvora. Još.
Kad sam danas krenuo kući, svratio sam u ordinaciju, kod Lalovića.
„Doktore, dolazim u petak. Ako se naviknem na život bez jutarnje zalaste, možemo li u petak da skinemo i večernju?“
„Upravo to sam mislio“, reče on.
Eto, bar mi je to sigurno dok ne krene novo vanredno stanje. Ako uopšte krene. To bi bilo to, ukratko.
Inače, su zadnje tri nedelje bile odrađene u furioznom tempu. Trenutno je kraj juna, bliži se juli.
Sve je počelo pred Novu godinu, kad sam krenuo da šetam svaki dan po najvećoj zimi i bljuzgi po 10 kilometara. Nekad sam vezivao i dva dana po 10 kilometara. Onda sam posle 5-6 godina prvi put osetio ljubav za konkretnu žensku osobu. Onda je usledilo vanredno stanje od dva meseca. I za kraj, furiozne tri nedelje socijalizacije i panka.
Primetio sam prošle nedelje da mi se vratio osećaj za humor, dobru dikciju, pričanje anegdota. Čak sam i kod NLO izazvao gromki osmeh jednom svojom anegdotom. Sve se menja kad dođe ponedeljak, a sa njim i Davež. Elmer Davež od 65 godina, sa gorom dijagnozom od šizofrenije.
Utorak je. Ručao sam kod majke, zalio kafom i ušao u svoj stan. Kraj je ovoj priči, ali je možda početak novom vanrednom stanju. Barem sa Lalovićem imam sklopljen posao, koji će potrajati.
Novina? Nova 2007. godina? Promena? Videćemo.
Ne znam samo kako Švalbi da reknem da sam u novom avionu, da imam novog psihijatra. Nismo se svađali, vodili smo jako podsticajne, umne razgovore. Valjda sam dobro. Popiću sada jednu kafu, i to bi bilo sve za danas. Sutra je sreda. Ne idem na posao. Otac mi je u Despotovcu. A Elmer Davež valjda na posao dolazi ponedeljkom i sredom.
Kraj juna. Kišovito. Vučić dobio izbore. Umoran sam. Bitno je da sutra, u sredu, ne idem na posao. A baš sam pomislio da sam postao pravi Beogradski radnik i radenik. I dalje sam samo nepoznati književnik, koji posećuje dnevnu bolnicu zbog penzionisanja.
-
(0)Od : Vladimir Krstović
Vesele tridesete
600 rsdIDEM LI JA ILI NE?
Četvrtak uveče. Zadnjih pet meseci pijem anksiolitik ujutru i dobro sam. Serem na svoju književnost svih ovih pet meseci. Pijem. Pijem alkohol iz duše. Tačno osetim vreme kad treba da se nalijem, direktno u mladalačku dušu od 39 godina…
Bio sam potpuno razbijen prošlog petka. Rođeni otac me je zamalo doveo do ludila. Napio sam se i nisam ceo vikend išao u stan kod njega i kod moje majke. Spasilo me piće. Piće iz duše i direktno u dušu.
Nešto me zadnjih par dana bole krsta. Opet sam uveo kompjuter u stan, posle godinu i nešto pauze i odsustvovanja, pa sam stalno ustajao iz kreveta da promenim muziku, ili odsedim po dva-tri sata čitajući svoje neobjavljene zabeleške.
Finansijska situacija je na mestu. Danas uzeo stanarinu od 170 evra i sutra bi trebalo da platim račune i dažbine za prethodna dva meseca. Plaćam to na svakih dva meseca, sve odjednom.
Sutra je petak. Kompjuter je izgleda crkao. Radio je dobro cela tri dana. Jutros, posle prve kafe pustim „Gobline“ i sve zvoni u mom stanu. Praznim se i lepo mi je. Mogu da slušam muziku po tri-četiri sata, a da sam svestan da ona ne vredi ni pet para. Ali, zvoni mi u stanu, duša mi se leči i puni tom čarobnom stvari – muzikom.
Tako već tri dana. Ono „samoubistvo“ i skok u alkohol potpuno sam zaboravio u ovih dva-tri dana. Bio sam negde. Posle godinu i nešto dana u tri dana čarobne zvonjave – u muziku.
Imao sam super ortake tri dana, ali već trećeg dana, danas, kompjuter mi je posustao.
Prethodna tri vikenda sam potrošio na rođenog oca. Bio je aktivan i preko nedelje. Jednom me je probudio u 8 ujutru i rekao da odem po onu drugu stanarinu. To me oduševilo i odlučio sam da mu oprostim prvi vikend, u kome me doveo u prvu komu. Tad sam se povukao u sebe, a onda, posle dva-tri dana probudio me je poslom, rano ujutru. Narednog vikenda, opet smo bili ortaci.
Malo opasno druženje i ortakluk, ali to je bio drugi vikend rizika sa njim. A onda je udario opet. Optuživao me što nisam došao na neku sahranu, u Despotovac, zvao me i preko nedelje na sahranu i prošlog petka sam bukvalno bio na ivici. Piće. Prošlog petka, a onda opet ceo vikend nisam išao kod njega i majke u stan.
Iz svega ovoga se vidi da mi je petnaest dana visio iznad glave. Pomislio sam da sam poludeo, da sam se pupčanom vrpcom vezao za tog morona, a onda skok u alkohol prošlog petka.
I evo – zadnja tri dana sam zaboravio na tri spojena vikenda i apsolutnu saradnju sa svojim ocem i preko nedelje.
Čak sam u jednom trenutku bio u neverici. Da ovo stvarno nije postalo prijateljstvo, pomislio sam. A onda me je zadnjeg petka optužio što nisam došao na sahranu. Hteo sam da pozovem svog psihijatra, da prvi put upadnem kod njega prevremeno, a onda mi sinu da prenesem monitor i zvučnike iz kevinog stana u moj stan.
I evo – tri dana trajalo je to. Posle godinu i nešto dana pauze. Danas otkaza moj novi ekran. Ne mogu da pustim čarobnu zvonjavu, ortake – muziku. Opet se vraćam pisanju priča.
Raskoljnikov je posle izvršenog čina shvatio da je pogrešio u svojim procenama. Umesto moći dobio je apsurd. Student – Raskoljnikov. Kad sam ja bio student i odlučio se da napustim fakultet sve sa računicom da imam moć, dospeo sam na Filozofski fakultet. I tu, kao i Raskoljnikov, dobijem saznanje o apsurdu. E, tad sam prvi put samostalno otišao i javio se psihijatru:
„Nešto ovde nije mnogo u redu“, rekao sam joj. Bila je žena.
Raskoljnikova je spasla Sonja posle zatvora a mene je posle ludnice spasla Sofija ili moja zaljubljenost u nju. I evo, sad sam u 40. godini života, postao sam pisac, književnik odavno i čitao sam ovih dana jednu studiju o Dostojevskom.
Sa farmacije skok u psihologiju na Filozofskom fakultetu, da bih jednog divnog dana, pre desetak godina, izašla moja prva knjiga iz štampe.
Oko 35. godine sam opet upao u neki psihički čabar da bih se izvadio prvom kirijom, koju sam uzeo od oca.
Ali da me zove preko nedelje, ugovara poslove, naređuje, optužuje što ne idem u rodni Despotovac, a da vikendom mlatara po mojoj nepostojećoj krivici, to je stvarno prevršilo svaku normalnu meru. Što reče onaj mamlaz, Kinaski:
„Piće je bilo Bog.“
Drugačije pijem zadnjih pet meseci, nego u dvadesetim godinama svog života. Ali je filing isti. Leči dušu taj napitak. Taj čarobni napitak, koji će jedino da te radi u dušu kad si normalan i srećan. A zadnjih pet meseci sam normalan, srećan i pijem.
Zašto sam pominjao Raskoljnikova, moć, prelazak crte i apsurd kao rezultat? Zato što se u ovih pet meseci stalno pitam – šta je to bilo sa mnom nekada, pre dvadesetak godina?
Sad imam svoj stan, mesečna primanja, književnik sam i cirkam kao što je Moskri radio dop.
I eto – dolazi još jedan vikend. Planirao sam da se u petak veče uradim u dušu, uz muziku i kompjuter posle godinu i nešto dana pauze, ali kao što sam rekao – posle tri dana, ekran je otkazao.
A baš sam se ovih tri dana osećao kao da imam 17-18 godina, kad je uz ovu istu muziku sevnula raskoljnikovljevska ideja moći u meni i sa mnom. Baš kao kada sam prvi put čuo pravi pank rok. A bio sam treći razred gimnazije. Večeras nisam loše, zvoni književnost u meni tonight.
Da li sam dospeo do sebe, konačno, da li sam sada na pravom putu? Da li se vraćam u život? Da li opet postajem ono što jesam, ili su ovih tri dana svemirskog broda bili jedna mala iluzija? Kao piće, kao kratka priča, kao Raskoljnikov i ja? Kao ushićenje kad mi neka lepotica izjavi oduševljenje što ćemo se uskoro videti? Ne znam.
Sve govori da idem. Idem sigurno i uvek negde, ali gde sada idem? Ili je ovih pet meseci jedna laž, laž čoveka kome sat iskucava poslednje mesece njegove četrdesete godine života. Golgota je prošla. Počinje nešto. Šta?
-
(0)Od : Vladimir Krstović
Nek poteče voda
600 rsdDajana B.
1.
Dajana je na prvom času podviknula invalidu koji se kao i svi mi udubio u analizu Basarine priče.
Invalid je bio ok lik. Na kraju seminara o Rilkeovoj poeziji u uglu se pojavilo jedno plašljivo stvorenje bez pola noge. Profesor Blokovski završio je svoju filozofsku raspravu o Rilkeu, a onda rekao: „Evo, stigao je Slavenski. On će vam voditi časove umetnosti pisanja.“
Invalid se preobrazio. Stao je na noge i počeo da rešeta. Odmah je progovorio o panku. Malo je reći da sam se oduševio. Rokao je.
Ja sam se sav zaneo u diskusiju o jednoj Basarinoj priči i više nisam ni primećivao Dajanu, koja je sedela do mene i tonula u samo njoj rečito ćutanje. Kao što rekoh, u jednom trenu dok sam ja leteo u analizama Basare, Dajana je podviknula Slavenskom. Ne znam zašto.
Ućutao sam i začudio se. Zašto mu je podviknula? Čak je i moj zanos prekinula. Brzo smo prešli preko ovoga i nastavili da živo diskutujemo.
Tog dana ja sam nacrtao crtež na stranici svoje sveske i rekao Dajani:
„Ovo crtam od kad znam za sebe. Ništo drugo nisam nikad nacrtao. Mora da je neka opsesija.“
Dajana je blistala tog dana: „Meni liči na kraljevstvo.“
Onda je uzela svoju svesku i nacrtala delfina, sunce i cvet. Linije njenog crteža bile su mirne, lake, tople i skladne. Nežne.
„To je moj dečko“, rekla mi je.
Napisao sam nešto ispod svog crteža, ona je napisala datum, pocepala list i stavila ga u svoju torbicu.
„Mogu da uzmem?“
„Fala bogu.“
„Hvala“, reče Dajana.
Sve se to događalo na seminaru o Rilkeovoj poeziji. Osećao sam se kraljevski pored nje. Sačuvala mi je mesto i čekala da sednem pored nje na predavanju tog dana. Bila je ushićena i prvi put obučena kao anđeo. Neki sporazum se dogodio između nas dvoje dva dana pre toga.
„Mom dečku nije dobro“, to je prvo što mi je rekla kad sam seo na stolicu koju je čuvala za mene.
Sledećih dana počela je da me izbegava. To je ono njeno rečito ćutanje. Na predavanjima iz psihologije komunikacija više nije sedela do mene, a ja sam se kao i uvek kad su u pitanju dobre pičke posavetovao sa ocem.
„Udari joj čežnju“, rekao mi je otac tog vikenda.
Prilika za čežnju bilo je koliko hoćeš. Slatka plava Ruskinja Aleksandra počela je odavno da se vrzma oko mene. Kad god bi se videli na fakultetu cmoknuli bismo se u obraz. Počeo sam iskreno da se dvoumim između Aleksandre i princeze Dajane iz Sremske Mitrovice.
E, bajni dani na početku studiranja.
Ne znam zašto, stalno sam slušao „Beogradski sindikat“, njhove dve pesme – „Svedok saradnik“ i „Moj Beograde“. Prva stvar me je bacala u neopisivu sreću i snagu, a ova druga u najlepšu moguću žalost i suze.
Hip hop se vratio. „Marčelovo“ „Otvaranje“ bila je treća dobra hip hop stvar.
Dajani je bila posvećena pesma od „Parnog valjka“.
Duša mi je bila prepuna svega prvih nekoliko nedelja na fakultetu, a onda sam popizdeo jednog dana i to na času umetnosti pisanja. Zašto?
Zato što ne volim mentole koji sisaju krv svojim očevima i mole za parče ljubavi. „Budi muško“, reče diler dopa u filmu „Lepa sela lepo gore“.
Slavenski to nikada nije mogao.
Kad je tog dana krenuo popizd iz mene na sva nagomilana sranja u prvih nekoliko nedelja studiranja, setio sam se svog oca. Pogledao sam se u ogledalo i rekao:
„To je to.“
Dajana je i dalje imala dečka, Aleksandra nije bila moj tip, a Slavenski je bio mentol. Nikada nije mogao da na miru sasluša savet svog oca, koji je glasio:
„Budite nesavršeni kao vaš otac nebeski.“
2.
Maj, 2013. godine. Autor jedne knjige pesama, sa stanom na Novom Beogradu, sada student druge godine jednog umetničkog fakulteta zove svoju bivšu devojku iz Despotovca za život u dvoje. Pre toga je kresnuo jednu udatu Beograđanku, a onda je odbacio jer se sprdala sa njegovim seljačkim poreklom. Opisani čovek zove svoju bivšu devojku iz Despotovca, zove još desetak prelepih cura sa svog smera na fakultetu i sve odjednom pristaju da mu budu prijatelji na Fejsbuku. Jedna od tih deset je Dajana. Ona ima dečka iz svog sela i ponosi se time. Opisanom čoveku to smeta, jer zna da takav ponos i uspeh može da dostigne svaka seoska budala. Ipak je on autor knjige za poznatu izdavačku kuću iz Beograda, živi sam na Novom Beogradu, slobodan je i odgovoran pojedinac. Rešio je da izvede performans na Fejsbuku. Inače je zaljubljen u svog psihoterapeuta, Anđelu, ali budi hrabar pa joj to kaži. Rizikuješ smrt, gubitak, sve. Opisani čovek odlučuje da zaigra jednu igru. Na fakultetu ga ponižava profesor umetnosti pisanja. Naš junak smatra da je autor i pisac i da niko nema prava da piše cinične komentare na njegove, ili bilo čije studentske radove. Kresnuo je udatu Beograđanku i odlučio da izvede cinični performans. Na Fejsbuku se sa svojom bivšom iz Despotovca zaklinje u večnu ljubav. Šta je uradio? Pošto zna da ga Anđela prati, pošto zna da ga prate profesori sa njegovog smera, pošto zna da je ljubav prema dr Anđeli nemoguća, odlučio je da se malo poigra. Posebno ga je iziritirala Dajanina opaska na fakultetu: „Da li je moguće da neko ovde nema Fejsbuk!?“
Naš junak je odlučio da uđe u Fejsbuk, pozvao dve bivše devojke iz Despotovca i desetak anđeoskih cura sa svog fakulteta, sa svog smera. Igra tako počinje. Na Fejsbuk postavlja ogromnu fotografiju svoje prve knjige da bi celom smeru dokazao kako je profesor umetnosti pisanja totalni debil. Ogromna fotografija je ogromni dokazni materijal. Pošto je kresnuo svoju čitateljku, Beograđanku, odlučio je da izreklamira i ljubav sa svojom bivšom devojkom iz Despotovca. Izreklamirao je i knjigu, kao dokazni materijal protiv lažnog pedagoga, a pored knjige na fejsbuku počinje otvorena, iskrena veza sa bivšom devojkom.
Čak je euforija postala tolika da je sa njom proveo jedan čaroban vikend na Novom Beogradu, a odmah zatim najavio je i brak na opisanoj Fejsbuk stranici. Kao što znamo, prati ga Anđela, prati ga udata Beograđanka, prate ga profesori sa njegovog smera, prati ga i njegov rođeni brat, koji je u vezi, ali još nema petlju da se ženi. Ne treba zaboraviti da se naš junak od početka saradnje sa dr Anđelom oseća poniženim, u klopci, osramoćen i go. Šta radi naš junak? Jednim potezom hoće da sruši ceo opisani beogradski establišment i ljude koji taj establišment čine. Ubrzo niču prvi plodovi. Zove Dajanin dečko i preti mu. Dajana i njen dečko naravno tripuju da se ljubavne izjave na Fejsbuku odnose na nju. Upecala se i partnerka njegove bivše devojke na sve. I Roksi mu preti. Sve dostiže vrhunac kad naš junak odlazi u Despotovac sa ciljem da na brzaka obavi venčanje sa bivšom devojkom i tako zauvek zapuši usta dr Anđeli, koja ga ponižava, maltretira i drži u klopci. Naš junak stiže u Despotovac, ali ga bivša i sadašnja devojka nije sačekala na autobuskoj stanici. Odlazi do njene kuće, ker urla na njega, u kući očigledno nema nikoga. Odlazi na gajbu i razmišlja da je likvidira. Posle nekoliko sati trpnje i muke, njegova na Fejsbuku najavljena žena, zove ga telefonom. Skoro je ponoć. Ceo dan je izgubio čekajući je da se pojavi. Sutradan se pakuje i pravac Beograd. Od tada je prošlo tri godine i nijednom mu više nije palo na pamet da tamo ide. Naravno, dr Anđela je uvređena. Ne može da shvati da je naš junak toliki seljak. Ona je, naravno, visoko gore i neće oprostiti našem junaku avanturu sa seljančicom.
Posle nekoliko meseci od akcije na Fejsbuku, najuren je profesor umetnosti pisanja. Naš junak shvata da je konačno kucnuo čas da sada ima i Anđelu. Totalno je popizdeo u njenom stanu i preuzeo kontrolu.
Dakle, dogodila se zanimljiva stvar. Pošto je pobedio, istrajao u stavu sve vreme držeći pod kontrolom ceo fakultet, a odlazak budale sa mesta profesora umetnosti pisanja izaziva u njemu veliko olakšanje, naročito posle kolapsa koji je izveo u Anđelinom stanu. Nema više kontrole. Naš junak banči, šenluči, kupio je sebi i jedan štap i svom zanosu gospodski ga nosi sa sobom. I tako se približavamo maju 2013. godine.
Čini se da sve što više idemo napred, sve što se više približavamo cilju, Bogu ili ludilu, neke sile u nama, đavo i zlo, pokreću još gora iskušenja.
Našem junaku se pojavljuje vizija zmije u glavi od trenutka kad je skinuo budalu sa mesta profesora i preuzeo kontrolu kod dr Anđele. I onda dolazi do odlučujućeg udarca.
„Imaš ekipu na faksu. Imaš tvoju seljanku iz Despotovca, ali si i dalje mali i govno za mene“, govori mu dr Anđela.
„Imaš li prinudne misli i vizije?“, pita ga neočekivano i naš junak se odjednom nalazi u čudu i šoku.
Na kraju, iscrpljen borbom sa vizijom zmije, bez odgovora na ljubav prema Anđeli, naš junak gubi kilažu i tone. Priznaje za vizije Anđeli i sada je pad potpun.
Još jednom su pobedili strah, neizvesnost, muka, zabranjena ljubav, paranoja, okovanost lancima i sve drugo što je kod njega svesno prizvodila Anđela. Iz samog dna očaja, naš junak se diže i konačno izgovara ono čega se najviše plašio, čega se celog života plašio.
„Zaljubio sam se u tebe, Anđela“, kaže.
„Ja sam udata, imam muža i sve što mi treba“, odgovara mu ona.
Naš junak ne može da veruje da je pogodio u sred centra. Iz granične situacije sa ludilom skače u ovaj poslednji ponor i pobeđuje.
Ubrzo je okrutnoj kurvi dao otkaz, našao pravog izdavača, odjebao kretenski fakultet, počeo da spava mirno i dugo, potpuno svestan Boga, koji je valjda i podario svu lepotu življenja nama, klošarima iz Despotovca.
-
(0)Od : Vladimir Krstović
Beogradska pošta
300 rsdsan
i ne mož’ da se nosiš
s tolikom količinom istine
i ne mož’ da se nosiš
s tolikom patnjom,
promenom i srećom.zapamti dobro
sve te tripove,kad prođe bura
doći će i odron,
kad prođe odron
doći će strah,
kad prođe strah,
doći će dan,
počeće život
iznova k’o san.na kraju krajeva
ostao sam sam.
i jutra su dobra,
nebo je nebo,
a ptice su ptice.ko još može
da bude živ i nasmejan
a da ne umre
u zoru.otkad mrtvilo
dolazi u talasima
ja se rađam
uveče.ko još ustaje u podne
nahrani ptice
i ode u krevet?ostao sam sam.
na kraju krajeva,
nebo je nebo,
a ptice su ptice.oče naš
znaš ono
kad si u kolektivu,
nekoj grupi,
na poslu i slično,
gde svi kao u kokošinjcu,
urlaju na sav glas
i oče naš koji si na nebesima,
svi imaju svoje mišljenje
i svako ima pravo na svoje mišljenje.oče naš,
koji si na nebesima,
znaš li kako je to?ya
jednom nogom sam u despotovcu
a živim u gradu
hodam sporo, ne žurim nigde.kad pomislim na mamu
furam se na pank
kad pomislim na ćaleta
furam se na faks.jednom nogom sam u despotovcu,
a živim u gradu,
hodam sporo, ne žurim nigde.pomirenje
doći će po tebe
u pola 5, u 8 i 2
zašto onda da se otimam.mrtav, kul i opušten
radim što se mora
srećan, sam i slobodan
uz sigurni ćorak. -
(0)Od : Vladimir Krstović
Faktotum i priče
300 rsdSAJAM KNJIGA 2011.
Ovogodišnji sajam knjiga otvorili su glumci. Oni su poznati po tome da puno čitaju pa je i logično da otvore sajam knjiga u Beogradu.
Bili su to Vjera Mujović i Goran Sultanović. Kasnije je i glavni mučenik među srpskim piscima, Svetislav Basara morao da kaže reč, dve o ovoj gala-izvedbi.
Skoro sam negde pročitao izjavu trenutno najprevođenijeg srpskog pisca, Zorana Živkovića. Govorio je o sajmu knjiga. Rekao je nešto ovako: “Sajam knjiga je odlična prilika za izdavače da utaje porez ne plaćajući fiskalne račune.“
To bi otprilike bio uvod za ono što želim da kažem.
Pošto smo jasno videli kakvo je stanje u srpskoj kulturi i ako znamo činjenicu da prosečni čitalac u autoru bilo koje knjige, kao što je na primer “Kuvar za 2011“, vidi isto što i u Jeleni Karleuši, nekom tajkunu, učesniku “Farme“ ili “Velikog brata“, onda nam je jasno koji je stepen svesti čitalačke publike napaljene na pljeskavice i ćevape, koji se koliko znam svake godine u ogromnim količinama prodaju ispred hale. I naravno, postavljam pitanje smisla prošlog, preprošlog, ovogodišnjeg i sledećeg sajma knjiga u Beogradu.
Da sam srednjoškolac, vozili bi me autobusom iz provincije u Beograd na sajam i to bi bilo super. Ovako, nisam odavno u srednjoj školi tako da ne mogu da u ovoj gala-izvedbi ne vidim vašarski, seljački i malograđanski mentalitet koji na Balkanu vekovima vlada.
Tako stoje stvari sa čitalačkom publikom, sa glavnim posetiocima sajma. Šta je sa piscima bez kojih ne bi bilo ni književnosti, ni umetnosti, ni publike, ni izdavača, ni kulture, ni sajma knjiga? To vrlo lako može da se pretpostavi.
Honorari za koje pisci na glasu krvare svoj um i dušu na štampanu hartiju su toliko bedni da bi za posetioce sajma bilo najbolje da ne daju nikakve pare za knjige, već da prstima ulepljenim od senfa, kečapa, kupusa i majoneza malo prelistaju svu tu krv koja se nudi na štandovima.
To je najbolje za pisce jer ih zarada od prodaje svojih umetničkih dela ne bi ni malo unizila.
Tako bi i srpska kultura sa sajmom knjiga kao njegovim ogledalom bila ono što jeste. Jedna velika prazna stomačina sa pljeskavicama i prilozima po želji.







