Godina dosade

810 rsd
Odlomak iz knjigeGodina dosade

BEOGRADSKI RADNIK, jun 2020.

Utorak je. U nedelju su bili održani izbori. Vučić dobio svuda, što se i očekivalo. Još pre tri nedelje počeo sam žešće da se cimam po gradu. Ja i moja majka smo jednog četvrtka i petka skoro izludeli od poslova po gradu. Naravno, ustajao sam u 5-6 ujutru i završavao poslove. I tako sam konačno dobio mesto u dnevnoj bolnici, na Institutu za psihijatriju u opštini Savski venac. Odmah iznad Višegradske ulice.

Dakle, izluđivanje je trajalo u četvrtak i petak, a u ponedeljak mi je doktor Lalović zakazao svakodnevni dolazak u dnevnu bolnicu od pola 9 ujutru do pola 1. Pola sata posle podneva. Gurao sam prvu nedelju, drugu, došli smo i do treće nedelje. Plus onaj četvrtak i petak, neposredno pred početak boravka u dnevnoj bolnici. Danas je utorak. Skoro pune tri nedelje, ustajao sam u 5, pola 6, i išao na posao. Pre par dana, gospodin Glavonja je opet dobio izbore i već danas, u utorak, saopšteno nam je da u prostoriji dnevne bolnice, stavimo maske.

Utorak. Oko 10 sati se održava vizita. Celo osoblje klinike bilo je u toj prostoriji. Došao sam na red. Lalović je predsedavao. Rekoh ovako:

„Evo, već treću nedelju sam tu. Potpuno mi se promenio bioritam. Drugo, ukinut mi je lorazepam, a povećan rivotril. Treće, za sada mi je ukinuta jutarnja zalasta.“

„Povećan ti je rispolept na 2 miligrama ujutru“, ubaci se Lalović pred svima.

„Da. Za sada je tako. Redukcija lorazepama i zalaste za sada idu dobro“, rekao sam.

„Ovako, Vladimire“, rekoše.

„Odsad ćeš da dolaziš utorkom i petkom od pola 9 do pola 1.“

„Je l’ to stvarno?“, upitao sam potresen srećom.

„Da“, rekoše. „Samo utorkom i petkom. Zaslužio si to, a i redukcija lekova ti dobro ide. Svaki dan si dolazio, socijalizovao se, upoznao celu dnevnu bolnicu, ljude, osoblje. Samo odi po terapiju do tehničara. Daće ti sve lekove do petka“, završili su.

Od sreće sam šizofreničarki bacio kosku pred svima, a i ona meni, jer su i njoj skratili svakodnevne dolaske na utorak i petak. Jedan od normalnijih ljudi od 60 godina starosti mi je prošle nedelje rekao da ne zna šta ja i Dino tražimo ovde, kad smo jedini normalni. Dino ima 48 godina, a ja tačno 41 godinu. To je bilo prošle nedelje, kad je dan bio divan za razgovor, iznošenje problema, međusobno razumevanje, kafu i cigare.

Za vikend sam bio odlično. Nisam ulazio u konflikt sa ocem. U petak uveče sam odradio onu moju desetokilometarsku šetnju. Bukvalno je ovog puta nisam ni osetio. Okupao sam se u petak uveče u svom stanu. Kao što sam rekao, kupatilo mi je konačno u funkciji. Daklem, popravljeno je.

I tako sam u petak uveče ređao u glavi pozitivne misli. Odmor, vikend, šetanje. Kad sam zimus krenuo u ove šetnje od 10 kilometara, išlo je jako teško. Nije bilo baš prijatno. Sada, u petak uveče izašao sam vani kao nekad, u klub, među devojke.

Sport, književna karijera, stan, dve kirije, svaki dan u dnevnu bolnicu. Osećao sam se fenomenalno. Što reče Švalba.

„Konačno si se vratio zdravom gledanju na život.“

Bilo mi je krivo, jer još nisam ostavio cigare. Subota i nedelja su lepo protekli. Spavao sam dugo. Bio je i jedan porodični ručak. Ja, majka, otac, snaja, brat, bratanac i bratanica.

I onda je došao ponedeljak. Kao i prošli ponedeljak, i ovaj ponedeljak mi nije protekao prijatno. Iz mirnog i lagodnog života, opet sam uskočio tamo gde je Elmer Davež, NLO-šizofreničarka i ostali, totalni raspadi. Tog dana, oko 10 sati me pozvao Lale u ordinaciju.

„I dalje imam problem sa ovom šizofreničarkom, ali sa njom sam čak našao neku komunikaciju. Drugi problem mi je Elmer Davež. Dobro, on je malo lakši slučaj“, rekao sam Laletu.

„Ovako. Ona je super. Ona je jako dobra. Davež je teži slučaj“, rekao mi je.

Koju li dijagnozu ima?, pitao sam se.

„Ovako“, reče Lale, „pošto možeš bez lorazepama, da krenemo sa ukidanjem zalaste“.

„To sam i ja mislio“, rekoh mu.

„Ako to uspe, spašću na jedan anksiolitik i jedan antipsihotik dnevno. Takav sam bio prvih 10 godina, posle moje 21. godine“.

„Na to i ja ciljam“, reče.

I danas se dogodila provala oblaka. Smanjili su mi svakodnevne dolaske na utorak i petak. A taman sam počeo da radim neki najnormalniji posao u Beogradu, a da to nije književnost.

Jedna starija žena, iz moje ulice, odvezla me kolima do naše ulice, ja sam ušao u stan i pristavio prvu kafu. Osećao sam se kao 2005. godine u junu, kad sam položio botaniku na Farmaceutskom fakultetu. Valjda sam se tako osećao.

Prvo, nadam se da Elmer neće dolaziti utorkom i petkom. Načuo sam da je u dnevnoj bolnici, ponedeljkom i sredom. Teži slučaj od šizofreničarke? Šta ima gore od toga? Ima. Elmer Davež.

I eto, Vučić je i dalje na vlasti. Svi pričaju o pojačanim merama, o obaveznom nošenju zaštitnih maski. Kažu da neće biti pritvora. Još.

Kad sam danas krenuo kući, svratio sam u ordinaciju, kod Lalovića.

„Doktore, dolazim u petak. Ako se naviknem na život bez jutarnje zalaste, možemo li u petak da skinemo i večernju?“

„Upravo to sam mislio“, reče on.

Eto, bar mi je to sigurno dok ne krene novo vanredno stanje. Ako uopšte krene. To bi bilo to, ukratko.

Inače, su zadnje tri nedelje bile odrađene u furioznom tempu. Trenutno je kraj juna, bliži se juli.

Sve je počelo pred Novu godinu, kad sam krenuo da šetam svaki dan po najvećoj zimi i bljuzgi po 10 kilometara. Nekad sam vezivao i dva dana po 10 kilometara. Onda sam posle 5-6 godina prvi put osetio ljubav za konkretnu žensku osobu. Onda je usledilo vanredno stanje od dva meseca. I za kraj, furiozne tri nedelje socijalizacije i panka.

Primetio sam prošle nedelje da mi se vratio osećaj za humor, dobru dikciju, pričanje anegdota. Čak sam i kod NLO izazvao gromki osmeh jednom svojom anegdotom. Sve se menja kad dođe ponedeljak, a sa njim i Davež. Elmer Davež od 65 godina, sa gorom dijagnozom od šizofrenije.

Utorak je. Ručao sam kod majke, zalio kafom i ušao u svoj stan. Kraj je ovoj priči, ali je možda početak novom vanrednom stanju. Barem sa Lalovićem imam sklopljen posao, koji će potrajati.

Novina? Nova 2007. godina? Promena? Videćemo.

Ne znam samo kako Švalbi da reknem da sam u novom avionu, da imam novog psihijatra. Nismo se svađali, vodili smo jako podsticajne, umne razgovore. Valjda sam dobro. Popiću sada jednu kafu, i to bi bilo sve za danas. Sutra je sreda. Ne idem na posao. Otac mi je u Despotovcu. A Elmer Davež valjda na posao dolazi ponedeljkom i sredom.

Kraj juna. Kišovito. Vučić dobio izbore. Umoran sam. Bitno je da sutra, u sredu, ne idem na posao. A baš sam pomislio da sam postao pravi Beogradski radnik i radenik. I dalje sam samo nepoznati književnik, koji posećuje dnevnu bolnicu zbog penzionisanja.

Категорије: , , Izdavač:
Autor: Vladimir Krstović

Pisan u formi dnevnika, roman vodi čitaoca u kontradiktornosti savremene Srbije, sa kojima se pisac vešto poigrava – na jednoj strani tu su etablirani psihijatri i svemoćni rektori privatnih univerziteta koji imaju neograničenu moć nad pojedincima koje uvlače u svoje visokoprofitabilne organizacije, a na drugoj strani egzistira more običnih građana, mnogoglavo čudovište bez ikakve bitne uloge u savremenim kretanjima. Deluje da su građani tu samo da bi koristili usluge koje im ovaj prevarantski estabišment nudi. Međutim, postoje džepovi otpora a začinju ga ortodoksni pankeri upravo u psihijatrijskim ustanovama. O svemu tome, kao i o ulozi koju u grotesknoj srpskoj stvarnosti ima licemerje tradicionalističkog načina vaspitanja, pročitajte u novom Krstovićevom romanu.

Autor

Recenzije

Trenutno nema recenzija.

Be the first to review “Godina dosade”

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *