Do obala Goe

450 rsd
Odlomak iz knjigeDo obala Goe

KOD TOZU VAMPIRA – stajalo je na ovećoj, drvenoj ploči, ovalnog oblika, postavljenoj malo ukrivo, ispod krova drumske gostionice, trošne i zapuštene kao ničija raga. Iz odžaka se dimilo, a vrata behu blago odškrinuta, što bi trebalo da znači da je, nekim čudom, objekat još u upotrebi i da tu mogu da se okrepe putnici namernici, a ne da služi samo da privlači vrane i drugu i nebesku i zemaljsku gamad. Treba reći i da su vrata bila crvotočna i klimava kao babin zub, pa ako neko vidi sebe kao potencijalnu mušteriju, kao sad Rahela i Maks, nema mu druge nego da šmugne pored njih, ne dotakavši ih, inače teško njemu, ako se zaljuljaju, pa mu se, ne dao Bog, svale na glavu svom svojom težinom i teretom vremena koji nose. Kao i obično, na kraju dođe ono najzanimljivije: nečija ruka, očito nesvikla naročito da se služi pisaljkom, po sred te tuge od vrata upotrebila je kredu, ne baš na najcelishodniji način, ali nema veze, kad se čovek malo udubi u tu stvar, posle izvesnog vremena dešifrovaće šta je pisac hteo da kaže, a tamo je stajalo:

DOMAĆA KUINJA! NAJBOLJŠA VINA! PIVO I RAĆIJA!

Pendžera bezmalo kao da nije ni bilo, naime tako su lepo bili održavani, sticao se utisak, da brat bratu ima jedno pola veka kako unutra nisu propustili zračak svetlosti.

Sudeći po takvom, nimalo impresivnom spoljnom utisku, koji je, razumljivo, naše junake ostavio bez teksta, to svratište bismo s pravom, umesto rage, što je stvarno neprimereno, mogli nazvati čađavom mehanom, možda baš nalik onoj iz pesme, jedino što ova nije bila na kraj sela, ali to je sad najmanje važno, a što se tiče glava nečešljanih možemo se kladiti da u bilo koje doba dana ili noći takvih ovde sigurno nije manjkalo na broju.

Naši junaci, Rahela i Maks, koje je već dobro bila spopala glad, gledali su u čudu gde su došli, pitajući se da nisu možda upali u neku pukotinu u vremenu i skliznuli jedno dva veka nazad, u prošlost, kad su ovakva mesta bila na glasu po hajducima i drumskim razbojnicima, koliko i po dobroj kapljici. Onda se još jednom pogledaše, da su vernici, sigurno bi se prekrstuli pre nego što su kročili unutra, ovako, slobodno možemo reći, ušli su na sopstvenu odgovornost. Pritom, pošto su oboje bili šlank, nisu imali nikakvih problema da, okrenuvši se bočno, provuku unutra i bez najmanje ogrebitine.

No, pre nego što nastavimo priču, možda je najbolje da poslušamo kako će svoje prve utiske iz „TOZU VAMPIRA“, dva dana kasnije, Rahela opričati svojoj Jaci:

– Jaco, moraću jednom da te odvedem tamo da se i sama uveriš kakav je to budžak. Kao da su tu snimali onu čuvenu scenu iz „Skupljača perja”, kad ono Lepi Bora lumpuje, a srča leti na sve strane. Trebalo nam je nekoliko minuta da se probijemo kroz guste kolutove dima, koji je štipao za oči poput otrova za komarce, da bismo stigli do jedinog plavo-belog kariranog stolnjaka koji je još bio slobodan i koji, kao da je na nas čekao. Taj stolnjak se jedva nekako držao na četiri trošne, rasklimatane noge, isto kao i ostalih petnaestak njegovih dvojnika; bio je isflekan, pogužvan, tu i tamo po koja rupica kao otužni beleg prohijalih dana i noći, otprilike na sredini čamila je glomazna metalna pepeljara, a u pepeljari je bilo nekolko opušaka. Sve druge stolnjake, odnosno stolove, okupirale su možeš misliti kakve face, i što se izgleda tiče i u kakvom su uzaludnom stanju bile. Zidovi prekriveni potamnelom drvenom lamperijom sa koje je lak bogzna kad ispario, a sa njih, oivičena masivnim ramovima kakve danas možeš videti samo još na buvljacima i na nekom ovakom mestu koje je i bog zaboravio, gledala su ozbiljna lica Svetog Marka koji ponosno ubija aždahu, vožda Karađorđa, Gavrila Principa i Slobodana Miloševića. Na kalendaru (ne videsmo iz koje je godine) retuširana do neprepoznatljivosti slika poluobnažene folk-dive, nikako da joj ubodem cenjeno ime, a znam, imala je nekoliko baš velikih hitova. I što je možda prvo trebalo reći, iz nekog ćoška ječalo je pusto tursko:

Oj, Selime, Selime,
voleo si dimije
prošla tvoja vremenaaa,
nema više hareemaa…

Srpska egzotika, Jaco, šta da ti kažem. Sve vreme mi se činilo da će svakog časa neki šaljivdžija, svejedno vrag ili Gospod, da učini da se mehana kao kakav avetinjski splav iz nekog prastarog horora, otisne i zaklizi dole niz obližnji Dunav i da to niko živ ovde ne bi primetio, čak ni kada bismo, uz malo sreće, stigli do Crnog mora.

Категорије: , , Izdavač:
Autor: Zoran Škiljević

Iz recenzije Marine Đenadić

Treći po redu urban, ljubavni roman Zorana Škiljevića „Do obala Goe“, razlikuje se od prethodna dva: „Vrata podzemnih voda“ i „Nojeva barka“ po strukturalno-kompozicionim razlikama, ali i po obradi i tretiranju glavne teme – ljubav. Dok je u romanu „Vrata podzemnih voda“ reč o platonskoj, neostvarenoj ljubavi, u „Nojevoj barci“ o ostvarenoj emotivnoj vezi koju ometa i iskrivljuje koloplet socijanih i javnih pitanjâ, u romanu „Do obala Goe“ muško-ženski odnos se kroz komične situacije prati od simpatija do samog ostvarenja, pri čemu su i dalje prisutni sleng i žargon.

Celokupna radnja ovog Škiljevićevog romana traje sedam dana, alegorično – ako je Bog stvorio svet za sedam dana i junaci ovog romana mogu stvoriti svoj univerzum – protrčati kroz svoj „pakao“ i stvoriti svoj „raj“, svoje ostrvo za uživanje.

Vatrena šefica Rahela, čiji je nadimak Kamikaza, zaljubljuje se u svog kolegu Maksa, sa kojim radi na istoj televiziji. Da bi ostvarila svoje ljubavne ciljeve, biva primorana da se služi raznim metodama i sredstvima – od praćenja, preko neprijatnog čekanja, lukavstva, do bezmalo međusobne tuče i na kraju, srećom, slavne realizacije.

Da sreća i ljubav budu kompletnije, preko Rahelinog unutrašnjeg monologa koji se odnosio na bivšeg, izražene su velike mudrosti i poente, ali je izvršeno i neophodno raščišćavanje sa prošlošću:

…Ova igra koju zovemo život nije nikakvo lutkarsko pozorište, već skupa, preskupa zabava, u kojoj se glupost i izdaja ne praštaju i gde ne prolaze tako bedne, moronske podvale. Ako imaš  dobitak u rukama, pa se polakomiš i zaigraš na pogrešnu kartu, gubiš sve! Takva su pravila igre. Ako imaš nešto protiv, a ti to onda lepo raspravi sa Onim gore, imaćeš kad. A ja ti od sveg srca preporučujem da i dalje voliš samoga sebe, sto puta, hiljadu puta više nego bližnjeg svog, kao što si i naučio…

A koja su pravila igre u ljubavi i šta je sve dozvoljeno, a šta nije, najbolje ilustruje deo drugog Rahelinog unutrašnjeg monologa:

Prokleto dobro znam koliko to nije pošteno, ali zato jeste pametno. U ljubavi je sve dozvoljeno, zar ne? Sve, osim izdaje i prevare! A ovo što ja danas hoću da uradim jeste nisko i podlo, ali, opet kažem, briga me, niko od toga neće trpeti nikakvu štetu, naprotiv, svi će biti na dobitku, odnosno i Maks i ja ćemo biti na dobitku, oboje pobednici, niko poražen, niko ponižen…

To su uspeli zahvaljući spremnosti da potencijalo odu do obala Goe i pronađu svoju „obećanu zemlju“ i svoj „raj“. A da li ste vi realno spremni za to?

Možda se u ovom pitanju krije koren celokupne otuđenosti i inertnosti, kao opštih karakteristika i problema sadašnjeg vremena?

Zato, čitajte i uživajte dok čitate ovaj Škiljevićev roman, razmišljajući šta su vaše obale Goe i kako ćete stići do njih.

Autor

Recenzije

Trenutno nema recenzija.

Be the first to review “Do obala Goe”

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *