• (0)

    Hod kroz…

    400 rsd

    2.

    Stvar koju je tada doktor Markovsky imao na umu morala je ili proći potpuno nezapaženo ili biti jedna od najvećih stvari u povijesti civilizacije; drugačija joj sudbina od ovih dviju nije mogla biti, a Markovsky je to negdje duboko u sebi istinski slutio. Sva ona pitanja koja su ga mučila tih dana vezana za njegovu stvar, bila su odgovorena još davno, nije ih imalo smisla ponovno u glavi otvarati. Znao je Markovsky kojim će putem krenuti – tog je jutra šapnuo drveću: u vaš se grad više ne vraćam.

    *

    – Sasvim je prirodna stvar, gospođo, da je imaginacija najrazvijenija sposobnost u djece, posebice ovih dana, kada se oko njih događaju stvari koje samo odraslima mogu biti jasne – s nevjericom u svoje riječi pokušavao je liječnik umiriti Amonovu majku u stanje besprijekornog tjelesnog zdravlja, ali i bujne mašte koju je njezin jedinac imao. Objašnjenje koje je svim ukućanima bilo jasno, ali gospođu Markovsky ni malo nije ohrabrilo; čak štoviše, natjeralo ju je da razmišlja o budućnosti svojega sina i slici onoga kakav će on čovjek, naposlijetku, biti.

    – Najljepša Vam hvala, gospodine – trudio se stari gospodin Markovsky ublažiti neugodni tren šutnje koji je zagrlio prostoriju – Pobrinut ćemo se da dječaka ne izlažemo svim onim nedaćama izvana.

    – Svakako, svakako – složio se liječnik. – Mada, znate, i poznanstvo s drugom djecom, koliko god to teško danas bilo zamisliti, neće mu škoditi, zasigurno.

    Arkadij Markovsky kimne glavom u znak potvrde i nasmiješi se svojoj gospođi, koja je već držala ruke na ustima, vidljivo spremna na plač.

    Liječnik iziđe iz prostorije i za sobom ostavi patnju jedne donedavno bezbrižne obitelji, na čijim leđima sada jaše potpuno nerazumljiv strah od samoće, sifilisa i kroničnog ludila.

    Stari Markovsky zatvori vrata za liječnikom, izvadi jednu cigaretu iz tabakere koja je ležala na stolu, pripali, pokretom ruke ponudi i gospođu, zatvori tabakeru i za njom i svoje srce za bolešljivog dječaka koji je u sobi pored njihove već zamišljao kako će jednog dana napraviti nešto veliko. Ili, pak, neće napraviti ništa. Trećega puta nije bilo.

    *

    Tog se dana Amon Markovsky nije osjećao kao ljudsko biće. Struja koja je ključala njegovom krvlju nikako nije mogla biti takve naravi koja bi budila duhove ili pravila kakve novine.

    Hod mu je bio nespretan, ulica se ljuljala, a ljudi je oko njega bivalo sve više i više kako se približavao Tamnoj tvrđavi. Osjećao je kako se nebo lagano spušta ispod njegovih nogu, mogao je hodati po glavama anđela, nježno, nesigurno, a opet dovoljno zainteresirano da ne sruši niti jedan aureol.

    Tih dana mjesta slutnjama nije bilo. Ostale su samo suze; miris prašine koji ih je nevoljko tjerao van svake pomisli na onu stvar koja mu je tako sebično uzimala svo vrijeme i strah.

    Amon Markovsky toga dana nije popušio svoju dozu cigareta. Niti će to ikada više moći.

    *

    Zapravo, i od najranijeg djetinjstva Amon uopće nije mario za svoje roditelje. Uvijek su mu izgledali smiješno u svojim čudnim odeždama, poput nekih ljudi na maskenbalu, ali uvijek ozbiljnih, s licima nekog tko odista nije svjestan činjenice da se s njime u prostoriji nalazi jedno maleno djetešce kojemu s vremena na vrijeme valja posvetiti svu pozornost.

    Maske koje je Amon pred njima nosio, vremenom su se mijenjale; kada je već poodrastao, tražio je od njih novce za svoje sve suludije zamisli, a pod izlikom da mu trebaju za kakav doktorat ili posao na nekom institutu. Stari je Markovsky bio ponosan na svojega sina onoliko koliko dobar seljak može biti ponosan na kakvo govedo ili svinjče koje je uhranio ne radi zarade, nego iz čiste vlastite zadovoljštine. No, Amon nije za to mario, već je bio naviknut na poziciju onoga koji je jedino sebi trebao nešto dokazati.

    Možda zato još uvijek nije bio načisto s time treba li njegova stvar pred drugima proći neopaženo, ili se o njoj trebaju pisati knjige.

  • (0)

    Zavičajne priče

    300 rsd

    Задушнице

    Бомбардују сваке ноћи голорук народ, боје се да неко не преживи. Почеше и дању да бомбардују, како би све уништили.

    Задушнице летње, крај маја, народ се окупио, пале се свеће. Опрезнији и они који нису отишли да чувају мостове, говоре како треба да се што пре обави ред, па да се народ разилази.

    Гробље је на узвишици изнад школе, па авиони у ниском лету надлећу, круже и бесомучно урлају, заглушујући кукњаву мајке која је оплакивала јединца сина. Изгубила га је почетком бомбардовања. Једино она кука, главу к небу не диже, свеједно јој је да ли ће погинути или ће преживети. Кад су јој узели сина, живот је за њу изгубио смисао.

    Народ у страху напушта гробље и бежи, али где да побегне, ни сам не зна, једино под земљу да нестане. Преостали људи не могу да говоре, страх им заледио срца и заковао усне. Разгорачене очи упрте к небу, модре усне шапућу: „Господе помози, спаси нас зла“.

    Одједном уз хук ниског авиона зачу се детонација с друге стране брда, подиже се црна печурка а неки повикаше: „Гађају репетитор, сигурно је погођен!“

    Нико не остаде за совром која беше постављена, сви се, бледи, разбежасмо са гробља. Не пољубисмо ни мајчин крст при одласку.

    И наши преци су престрашени у гробовима који су умирали од старости, а многи и од непријатељских пушака. Упокојени су страховали да им на следећим зимским задушницама неће имати ко да упали свећу.

    Страх претвори све у гробну тишину. Авиони се умирише на тренутак, одоше заправо у суседне земље (у којима су имали базе и одакле су, пуни смртног терета, уз урлање над нашим главама, сејали смрт) по нове бомбе.

    Памти Србија многе ратове, али у тим ратовима јунаци су се борили сабљама и пушкама, а у овом, деведесет девете, као да су сви наплаћивали подвиге наших ратника. Није било одбране, само је могла да нас спаси добра воља нападача да престану са бомбардовањем.

    Тог дана гађали су репетитор на Копаонику. Мој отац је на секундари сата пратио колико је времена прошло од детонације до грозне црне печурке на небу.

    – Једанаест секунди, ова је брже експлодирала, оној претходној је требало четрнаест секунди – а неки мир на његовом лицу. Јесте да је рођен четрдесет прве у вихору рата, али је по природи био разложан.

    Питам га:

    – Тата, како се ти не плашиш?

    – Чега да се плашим, па ове њине бомбе су много скупе да би их бацали на овај наш брег – одговори тата као да је потпуно сигуран да је рекао истину.

    Та очева изјава умањи и мој страх, престадох да сузама заливам тромесечну бебу коју сам дојила, која је с чуђењем гледала како ми се влажи лице. Посматрала сам децу како безбрижно спавају и помислила:

    – Ко има право да их овако мале и невине убија и ускраћује им живот?

    По прави пут после пет месеци од кад ми се мајка упокојила ракла сам:

    – Благо њој, она сад не брине хоће ли се сви вратити живи са стражарских места. Да је жива знам да би јој се срце распукло од бриге. Тешка су и претешка времена кад живи завиде упокојенима.

  • (0)

    Zagrizi život

    300 rsd

    ЖИВЕТИ ЛАКО

    Хоћу да загризем живот
    као лубеницу сочну,
    у врелом летњем дану.
    (Понеку семенку испљунем.)
    Ужици прави,
    у слатки укус стану.

    Хоћу да грлим ветар
    и кад удара смело.
    Његов загрљај не боли.
    Шта зна о томе тело?
    Свежином ветар воли.

    Хоћу да плешем разиграно,
    док ме купају музике звуци.
    Тело да је игри предано.
    Нећу да стојим у општој буци.

    И кад ме живот заболи јако,
    хоћу да знам зашто.
    (Ништа није без смисла.)
    Хоћу да научим
    како живети лако!

    ЧАРОБНЕ РЕЧИ

    Рекао си – „Не дам те”,
    и – стала је летња олуја.
    Поново срећна, сањам те,
    а у зору – стих ми буја.

    Рекао си – „Не дам те”
    и – нестаје све што нас дели.
    Верујем… и ледене велике санте
    истопе зраци смели.

    Хоћу да речи ,,Не дам те”
    у мени заувек трају.
    И кад се друге не памте,
    у самоћи, да снагу ми дају.

    Јер,
    знам да твоје ,,Не дам те”
    више је од ,,волим те” сваког.
    Више од себичног ,,требам те”
    и више од додира кратког.

    Уз те чаробне речи
    постајем опет дете,
    које се срећно смеши
    кад тата каже ,,Не дам те”
    и страхове дечије реши…

    Остаће тајна за мене
    откуд ти те чаробне речи,
    остале у детињству давном?
    Како сад ову нежност да спречим
    и сету у оку плавом?

    КОШАВА НА КЕЈУ

    Млад Месец, ноћ и мој пас
    на Кеју од ветра траже спас.
    Зима и кошава преплићу прсте.
    Играју страствено, звезде се мрште.

    Од романтике нема ни трага.
    Уз Дунав, фале сва лица драга,
    a дивље патке кроз таласе луде
    сањиве плутају, с крицима буде.

    Кошава пева, борови шуште.
    Публике нема, обале пусте.
    Ко да ужива уз кошаве хук?
    На небу мрзне и Млечни пут.

    ГРЛИ МЕ ВЕТАР

    По тепиху лишћа кораци нам шуште
    и срце ми лудо некуд опет хрли.
    Хладне, тужне кише још увек не пљуште,
    a мене уз Дунав топли ветар грли.

    Земун, ко „Титаник” у даљини блиста.
    У њему сви наивни, срећни и ,,врли”.
    Eех, да сам тамо, ал да нисам иста,
    можда ме још неко уз ветар загрли.

    А звезде се врте на сомоту неба
    и ћутање њихово наду ми мрви.
    Зашто још мислим да ми љубав треба?
    Лепо је овако – кад ме ветар грли.

    ЈЕСЕЊИ ФАДО

    Дан је био сасвим обичан.
    Сив, ветровит. Тужан град.
    Сутон љубичаст и какофоничан.
    A Кеј мој празан и Месец млад.

    Ноћ је стигла брзо. Облачна,
    звездана, шушкава, с њом ветар топли.
    Мрешкање Дунава – песма мелодична и
    мирис лишћа увелог ме опи.

    А онда , у вртоглавој концертној гужви,
    звуци сетни ме понеше далеко,
    (за мене нису били тужни),
    са фадом у Лисабон – чаробном реком.

    Мирише океан и слан ветар,
    Алфама опет сија у тами.
    Пече се лосос, трамвај шета,
    сетна песма на порто мами.

    Понека суза ми клизне сама.
    Не, није фадо за мене тужан.
    Крива је киша и јесења тама,
    океан блиста, а сутра – дан ружан.

    А онда, опет пловим кроз ноћ.
    Поспаност долази, не знам како.
    Чудни снови вребају у тами,
    сазнати одакле, није лако,
    одговор, често, кријемо и сами.

  • (0)

    Ogledala

    300 rsd

    ШЕТАЧ

    Ноћ је моје време, свих радости ода;
    ћутање, лутање, без циља и трага.
    Вечно неспокојство, потпуна слобода,
    од које се бежи к’о од црног врага.

    Јер ја, заборављен, лутам око зграда,
    гробница људскости, судбина и нада,
    чекајући време коначнога пада
    једнога одавно полумртвог града.

    А док то не дође, сећаћу се хлада
    свих кишних улица и мога детињства.
    Да! На тим местима ја стојим и сада,
    као срећни кривац на месту злочинства.

    И можда ћу, једном, смелошћу амебе,
    пролазнику неком дотакнути раме,
    и тиме, коначно, оправдати себе,
    сумњив и непоштен, попут ноћи саме.

    АЉАСКА

    Ноћ и дан у теби баш ништа не значе;
    све је тако дивно, узбудљиво, сиво.
    Умногоме мртво, тек помало живо,
    јер се твоји дани ноћима облаче.

    Ја бих ти дошао, путник из далека,
    да само једанпут угледам лепоту
    сунца, које поноћ држи у животу,
    месеца, што подне нестрпљиво чека.

    Мени само треба, о земљо нестварна,
    парабола бекства (к’о наш живот дуга;
    да бих изашао из тог лажног круга
    светлости и таме), једна ноћ поларна.

    Или дан поларни, бео као туга,
    сунце све у ињу заувек нестало,
    сунце, у твом небу, кроз маглу пропало,
    да се такво свакој ноћобдији руга.

    НОРМАЛНОСТ

    Он је, попут многих, рођен у предграђу,
    где су мисли строге, а погледи крути,
    комшијски односи врло затегнути,
    па и ситне чарке прерасту у свађу.

    И рекоше њему да буде нормалан,
    ал’ без објашњења садржине појма,
    те га оставише, непотпуног дојма,
    да му више ништа не буде потаман.

    И онда, одједном, наслути опасност
    да не ради исто што и околина,
    уместо светлости обасја га тмина,
    и поче да стрепи за своју нормалност.

    И док се над градом ново вече рађа
    њега само једно мучи и нервира –
    да ли ће икада, зарад личног мира,
    схватити смисао норми из предграђа?

    ОГЛЕДАЛА

    Огледала, зашто ви лажете њега?
    Говорите стално да је све у реду;
    а он види пропаст и сирову беду
    живота, који се топи попут снега.

    Ваше површине дају илузију
    једног глатког света, правилног система,
    у којем никада брљотина нема,
    и сви срећни стреме у своју мисију.

    А он је гледао разбијене главе,
    идеје, згажене у дебелом блату.
    Да сви против сваког грцају у рату,
    а онда и пораз, к’о победу, славе.

    А како то може, и са којим правом,
    зар се бело црним сутра може звати?
    Постоји ли ишта што се да сазнати,
    или ће и снове називати јавом?

    Има ли истина само једно лице,
    или безброј разних гледишта и страна?
    О, прошлости људска, како немаш мана,
    када као свеци прођоше убице?

    Зато огледала, као све целине,
    не могу да појме његову страхоту.
    Разбијена – можда, јер су, на срамоту,
    истине постале стакла крхотине.

  • (0)

    I devojčice igraju fudbal

    400 rsd

    DOSADA

    Likovi: Ceca i Peca

    Peca: Ceco, meni je dosadno.

    Ceca: Pa šta ja da radim povodom toga, Peco?

    Peca: Ispričaj mi neku priču.

    Ceca: Kakvu?

    Peca: Ma, bilo kakvu.

    Ceca: Dobro, ali nemoj posle da se buniš ako ti se ne bude svidela.

    Peca: Okej, neću.

    Ceca: Dakle, ovako. Bila jednom jedna lepa princeza.

    Peca: Početak obećava.

    Ceca: Naravno, ali molim te, ćuti i slušaj. Bila jednom jedna lepa princeza koja je živela u prelepom dvorcu. Jednog dana šetala je vrtom i pored jezera ugledala žabu. Žaba joj se obrati ljudskim glasom…

    Peca: Ovo mi zvuči poznato.

    Ceca: Možda, ali slušaj dalje. Dakle, žaba joj se obrati i reče: „Draga princezo, ja nisam obična žaba. Ja sam ustvari princ kog je zla veštica začarala i pretvorila u žabu. Jedan vaš poljubac vratiće mi opet moj ljudski oblik.“

    Peca: Znam tu priču…

    Ceca: Ne znaš, čekaj da čuješ do kraja. Dakle, žaba kaže da je u stvari princ i da princeza treba da je poljubi. Posle tog poljupca, pretvoriće se u čoveka i zaprosiće princezu. Draga moja, kaže princ, udaćeš se za mene i preselićemo se u moj dvorac da živimo sa mojom majkom, koju ćeš morati da poštuješ i slušaš.

    Peca: E ovaj deo nisam čuo.

    Ceca: Pa kažem ti da to nije ta bajka koju ti znaš.

    Peca: Pričaj dalje, sad sam baš radoznao.

    Ceca: Moraćeš da vodiš računa o čistoći našeg dvorca, govorio je princ dalje. Pajaćeš, brisaćeš prašinu, usisavati svaku sobu. Kad budu organizovane razne proslave, moraćeš da vodiš računa o kuhinji, spremaćeš ručkove i večere i naravno poslastice. E, da, i rodićeš mi najmanje četvoro dece, od toga bar dva sina, da naslede moj dvorac i produže moje ime.

    Peca: Divna priča. Zaista mi se dopada. I šta je bilo na kraju?

    Ceca: Na kraju je princeza u svom dvorcu večerala specijalitet žablje batake u umaku od paradajza…

    Peca: Šta??? Pa to nije bajka… to je horor priča.

    Ceca: Lepo sam te upozorila da postoji mogućnost da ti se ne svidi.

    Peca: Svidela mi se. Osim kraja. Kraj je po malo, kako bih rekao… ružan.

    Ceca: Pa, ja bih rekla da je ovo ipak srećan kraj. Bar za princezu.

    Peca: Ha, ha, baš si duhovita.

    Ceca: Znam da jesam. Ispričaj ti meni onda neku priču. Ako znaš bolju.

    Peca: Hmmm… Bila jednom jedna lepa princeza.

    Ceca: Imitiraš me?

    Peca: Ne, biće ovo sasvim drugačija priča.

    Ceca: Dobro, slušam.

    Peca: I ta je princeza svojom lepotom opčinila zgodnog i bogatog princa iz susednog kraljevstva. On ju je zaprosio i ona se udala za njega.

    Ceca: Ma nemoj?

    Peca: Da, bilo je baš tako. I onda je prestala da vodi računa o sebi, ugojila se i poružnela, a princ je bio vrlo razočaran…

    Ceca: Uh, al ti je neka priča.

    Peca: Bolja je nego tvoja. Ajde, pričaj neku bez prinčeva i princeza.

    Ceca: Dobro. Bila jednom jedna baba.

    Peca: I?

    Ceca: Nije znala šta da radi. Dosadan joj bio život.

    Peca: Kao i meni. I šta je uradila?

    Ceca: Trla baba lan da joj prođe dan.

    Peca: Šta time hoćeš da kažeš?

    Ceca: Hoću da kažem da kad ti je dosadno pronađeš sebi neku razonodu, a ne dosađuješ i drugim ljudima.

    Peca: Zato što ti se možda njihov način otklanjanja dosade neće svideti.

    Ceca: Tačno tako.

    Peca: Shvatio sam poentu.

    Ceca: A sadaaaa…

    Peca: Šta?

    Ceca: Pesma!!!

    Oboje pevaju «Trla baba lan».

    K R A J

  • (0)

    Tasićevo književno delo

    300 rsd

    СВЕДОЧЕЊЕ: ЧЕТИРИ ПРИЧЕ ДРАГОГ ТАСИЋА

    (Драги Тасић, АДВОКАТСКЕ ПРИЧЕ, QWERTY, 2012)

    ЦРВЕНИ СТОЛЊАК

    Осећа се, већ од почетних страница ове приповетке, извесна лакоћа писања – приповедање чило иде, корача, ”хоп-хип”.

    Кафкијанска атмосфера… посве пријатна. Обрти. Елементи криминалистичке приче на шта, уосталом, упућује и наслов књиге – Адвокатске приче.

    Поовска мистичност. На први поглед, чини се обичном крими причом, али, авај, главни лик ове приче је сама уметност, однос уметничког дела и света, утицај самог дела на оне који га ,,читају”.

    Покрај парничке философије и судске папирологике имамо хедонизам, боемство, љубав, сву радост живота у малом али пориву да се ужива и да се греши.

    Ја сад нећу овде да вам излажем технику Тасићевог приповедања, препричавам приповетку по приповетку у целини, обједињујем мотивацију и разједињујем карактере, цртам конклузио и смишљам увод док разрађујем разраду, јер наука о књижевности је једна досадна ствар за онога који није научник и само научник, или, да пишем како је то што је писац целог живота био адвокат много утицало на начин писања и разумевања његовог дела. Не видим потребу уопште за таквим једним открићем бескорисним осим за онога који жели да открива оно што сви већ знамо, што пише у биографији писца. Причу треба прочитати. Нашто је тумачити? Прича обухвата период од 1991 / 1992. године све до 1999. и НАТО – бомбардовања, 2000, али је снажно повезана са 2011, што се кристалише у последњем пасусу, и одводи ову причу у нову, тј. повезује је са једним другим пишчевим делом. Мистичност се наставља.

    ЖЕЛЕЗНИЦА

    Прича ,,Железница” враћа нас социјалним темама, мотивима правде и правичности, који су поетско-филозофски озрачени оним ,,правда путује дугим путевима”. Као и у претходној причи у и/или око центра приче је извесни адвокат Тихомир који све ове приче повезује и приближава их роману. Карактеристично је да се више прича бави дужим временским периодима од по три, седам, десет и више година. Писац не тежи брзим и лаким заплетима и још брзим отплетима, који би били условљени и оправдани темпоралним аспектима, већ стрпљиво и храбро гради причу у причи, да би причу продужио даље, а читаоца привукао ближе.

    Мистика је поново заступљена само је она овде условљена не фактором човека и његових поступака и малверзација него фактором судбине. Правда није задовољена у судском поступку али јесте ван њега. Мада, остаје отворено питање шта је и где је правда, када је њен потражилац на ономе свету.

    АДВОКАТОВА СТОЛИЦА

    А какав је тај адвокат Тихомир? Адвокат Тихомир… Чини се, да му је име Тихомир тек презиме, а да му је оно Адвокат постало име. Дакле, какав је он? Он, као и да није адвокат. Више је човек него адвокат мада му професионалности не недостаје. Напротив, али је сва његова професионалност мање професионализам, а више професија. Брањење кога? Одбрана живота.

    Прича ,,Адвокатова столица” уводи нас у живот јединог актера који је константан у свим приповеткама – Тихомира. Из ње сагледавамо како се професија и живот адвоката преламају и претапају у међусобном односу.

    Ова је прича ода адвокатској професији. Сва тежина овог посла згуснута је у њој. Визија живота из очију адвоката преокупираног целодневним активностима, посетама и захтевима, договарањима и састанцима, саслушањима и преговарањима, рецепцијом увреда и псовки, толико је реална, толико је реално дата, да на моменте изгледа халуцинантна.

    Измаглица, сан. Одличан сценарио за (тв) филм.

    Наслов ,,Адвокатова столица” кроз две трећине приповетке наводи нас на размишљање да је то уствари ,,електрична столица” у којој бива спржен адвокатов живот, смрвљен у биткама за правду. Испрва. Само испрва. Из друга, разоткривају се права значења столице, адвокатова приврженост и љубав према њој као и сва лепота позива којим се бави а у ком је она прва база и последња утеха:

    Поносио се својом столицом, њеном величином, орнаментима у дрвету и удобношћу коју му је пружала у дугом раду. Своју столицу је сматрао адвокатском краљевском столицом. У њој се годинама осећао краљевски у царству права. И с таквим осећањем обављао адвокатске послове. И кад су узвишени до правде, кад их је краљевски обављао, и кад су кидани и разбијани у бедне рите неправде. У столици се уздизао и са њом падао никад не пропавши, увек осећајући да је адвокат који има људске циљеве.

    Неприкосновеност столице која припада адвокату чинила га је слободним човеком, извукла га је из класе чиновника, државних робова који, спутани и незаинтересовани, без срца, окрећу државни точак. свезани за њега, окрећу га у круг да би млео народно жито и месио хлебове том народу.

    Ова је прича најбоља, најубедљивија, најпоетскија. Сцена уништавања столице која зрачи својом лепотом и резбаријама исто колико и својом душевном везом са њеним власником – а која бива покидана и уништена – од стране насилног балавца – снажна је поетска слика.

    ЛЕПОТА ЖИВОТА

    Прича ,,Лепота живота” описује адвокатов згомилани умор и жељу да се одмори, да удахне ваздух, да заборави на све оно због чега га људи проклињу или воле. Иза овог, почетног слоја, видимо да не успева од тога побећи. Чак и у позним годинама, без икаквог хтења, старе парнице га враћају у прошлост. Незадовољник га сретне у продавници настојећи да га што-пре-то-боље извређа, напсује или нађе неки трећи начин да му се освети за праведну неправду.

    Само што адвокат, бар у овој причи, успева да утиша у себи гнев, избегне да одреагује на провокацију, желећи бар тад, бар у позној доби и раној пензији, бар на трен да ,,заигра срцем због лепоте живота” посматрајући обичан, миран живот, мале среће – свадбену поворку и ромску децу како поигравају у њој дужином улице.

    Септембар 2012,
    Крушевац

  • (0)

    Razgovori

    300 rsd

    TROVAČ

    trovo kerove
    a ćale mu prodavo
    nekakve kožne kape
    na pijaci
    sedeo po čitav dan
    na tronošcu
    gledao strogo
    ali ipak odozdo
    prosto ti neprijatno
    kad prođeš
    praviš se da ga ne vidiš

    a taj bilmez
    voleo da truje kerove
    nabavljo kumarin
    iz fabrike u kojoj mu radila žena
    kad ker umre
    on ti priđe
    pa pita
    komšo kako je

    dobro je kažeš
    kako si ti
    čisto da ne vidi
    koliko te boli
    i vidiš uspeva
    grči mu se vilica
    svi zlikovci su ustvari tupani
    nemaš dokaz
    a opet znaš da je on
    jer drugi ti prilaze i kažu
    nisam ja brate
    ne bi ja to nikad
    i reko bi ti da znam ko je

    i svi misle da je to bio
    taj kapokrojački sin
    i svi sad čekaju osvetu
    pala je jedna šteta
    pa mora i druga
    ne valja kad se ne drži
    ravnoteža

    ULICA

    misliš da je ulica
    za božić
    lišena onog odmeravanja
    kad zahvaljuješ bogu
    što si tako krupne građe
    i teških kostiju
    jer kako je onima
    koji nisu te sreće
    onima koji sklanjaju
    tela u stranu
    da prođe fukara
    s obzirom da je to malo mesa
    jedino što u životu imaju
    i treba im neoštećeno

    sve drugo je ili sultanovo
    ili se na njega plaća pdv

    onda vidiš
    da je toga
    i na božić
    ali u nešto manjem obimu
    samo je nekad sneg
    a nekad nije
    za žućkasto ulično svetlo
    očekuješ da je posebno
    kao na televiziji
    ali nije
    i ljudi su nadrndani
    pljuju ispred sebe dok hodaju
    gledaju svoja posla
    niko se ne smeška
    niti je opsednut praznikom

    ne znam za one u crkvi
    nisam bio
    možda se na liturgiji čeka
    tračak nade sa neba
    možda tamo kad zagrebeš površinu
    ne zatekneš ovo očajanje
    mada sumnjam
    jer gde nestanu svi oni
    kad izađu iz crkve

    i uopšte
    ulica kojom promiču automobili
    opasana trotoarima sa obe strane
    ratno je okruženje
    a ljudi se plaše
    da podignu metalne novčiće
    jer se veruje da ih za božić
    na raskrsnice bacaju
    babe vračare
    lično

    TESLA

    nema tesle
    disa
    bore
    vele novine
    nadiru samo
    bela kuga
    crni prišt
    i žuta rasa
    a godišnje se
    izvrši u srbiji
    220.000 abortusa

    šta biva sa leševima
    nerođene dece
    ne znam
    nisam išao na to
    groblje ili đubrište
    kako se uzme
    i neću
    ali se pitam
    da nije novi tesla
    slučajno
    na njemu završio

    ilija fekalija

    kada bi ilija fekalija
    ušao u kafanu
    stizale bi ture
    za njegov sto
    evo ga ika
    zlatna sajla našeg kraja
    dobacivali su
    dajte čoveku još pića
    a baja je radio
    na otpušavanju
    začepljenih wc šolja
    kanalizacije
    i svega drugog
    kuda teku govna
    uvek je vukao tu svoju
    umazanu sajlu
    oko ramena
    donosio nam je sreću
    umesto dimničara
    koga nismo imali
    radio sam ja
    reče jednom
    kad su mu već dojadili
    i sa većim govnima od vas

    posle bola od tog prvog muka
    nisu mu više dosađivali

    MORANJE

    jel još radiš sa domcima
    beskućnicima
    i sirotinjom
    pitaju kad me sretnu
    na ulici

    da
    kažem

    šta ćeš
    setnu se
    mora i to neko da radi

    mora
    kažem

    da ih čuva
    nastave oni
    da ih obilazi
    pazi i pokriva
    nije ti lako

    aha
    kažem
    nego
    nešto si se mnogo zadržao
    oko tog moranja
    zaglavio si se u blatu
    pa šlajfuješ

    zine da bekne začuđen
    kako ti to starijem
    i slično sranje
    udarim ga po sapima
    on počne da njišti
    a ja opet
    preko leđa
    stoku treba češće
    preko leđa
    da se ne opusti

    i da vidiš
    brajko
    kako brzo odgalopira
    niz ulicu

  • (0)

    Nepoznati i grad

    300 rsd

    1.

    Kretati se Kragujevcem, jedva čujnim glasom pevati ili zviždati pesmu I remember Elvis Presley, šutirati kamenčiće koji se nađu na putu, lagano se penjati strmim, krivudavim ulicama.

    Nepoznati nikoga ne sreće. Da li je noć razlog? Nije! On zna da ni iza zidova porodičnih kuća, stambenih i poslovnih zgrada, fabrika, stovarišta… prodavnica, kafana, kafića… nikoga nema. Grad je napušten. Kako se on u njemu našao, i može li se biti u gradu u kome nikoga nema?! Ako je grad napušten, to isključuje i prisustvo Nepoznatog.

    Kragujevac, ipak, postoji, iako je iz nekog (ili više) razloga napušten od stanovnika, Nepoznati postoji, kao i kamenčići na gradskim ulicama, samo je postojanje Kragujevca potpuno iskrivljeno, kao da je to njegov lik u ogromnom ogledalu, a ne stvarni, materijalni grad.

    Nepoznati sedi za računarom, vrti točkić na mišu i kreće se ulicama virtuelnog grada koji može da bude i Kragujevac. Nema nikakvih kamenčića, niti neravnina na asfaltu: pred Nepoznatim se pružaju besprekorno ravne površine ulica.

    2.

    Gliša-034: Nepoznati, više smisla bi imalo da pevaš (ili zviždiš) “Šumadijski bluz”, “Bluz u parku”, “Zašto ne volim sneg”… nego tu, meni nepoznatu, pesmu.

    Nepoznati: Glišo nula trideset i četiri, ti kao da si promoter grupe Smak? Nema potrebe jer ona više ne postoji. Ne objavljuje nove nosače zvuka, ne priređuju koncerte, ne ide na promo-turneje… Smakovci su izvan vremenskih i prostornih koordinata! Oni su deo prošlosti, a ne sadašnjosti ili, daleko bilo, budućnosti. Toliko o najpoznatijoj i najuspešnijoj kragujevačkoj rok grupi! Dovoljno je. Možda je i previše?

    Ja, ipak, ostajem pri svom izboru dok ushićen koračam kragujevačkim ulicama, potpuno siguran da, osim mene, niko drugi u gradu ne bi odabrao pesmu I remember Elvis Presley. To me ispunjava ponosom, daje mi sigurnost.

    Gliša-034: Nisi uspeo da me ubediš da tu pesmu treba da pevušim dok hodam kragujevačkim ulicama. Meni više odgovaraju pesme domaćih rok bendova. Možda je kompozicija I remember Elvis Presley primerenija za pevanje dok se hoda ulicama Njujorka, Čikaga, Las Vegasa, Memfisa… Međutim na kragujevačkim ulicama, ona ne funkcioniše. Kontraproduktivna je.

    Nepoznati: Isuviše je komplikovano da objasnim kako tebi, tako i ostalim posetiocima Net-foruma, zašto pesma o Elvisu najbolje odražava moj odnos prema Kragujevcu. Zašto je od svih pesama na ovom svetu upravo ona moj favorit.

    Jer kada izgovorim, otpevušim: I remember Elvis Presley, ja, u stvari, mislim: I remember Kragujevac. Prisli je potpuno nevažan, važna je fraza: I remember.

    Gliša-034: Za razliku od tebe, Nepoznati, ja se Kragujevca ne sećam već u njemu živim četrdeset godina! I, naravno, navijam za Radnički!

    Nepoznati: Kada si pomenuo Radnički, i kada sa muzičkih prelazimo na fudbalske teme, nekada sam crveni dres tog kluba navlačio na svoje dečačko telo, i istrčavao na fudbalsko igralište sa toliko energije i vere u dane koji će doći!

    Posle toliko godina, jedva verujem da klub još postoji, ima navijače, fudbalere, trenera, stadion…

    Vojkan: Kakvo je stanje u Kragujevcu (državu koja, uzgred budi rečeno, neprestano menja naziv, granice, himnu, zastavu, ustav, broj stanovnika… i stanje u njoj bolje i da ne pominjem) najsvrsishodnije bi bilo otćutati jedan minut, i otići u fade-out.

    Nepoznati: Upravo sam smislio futurističku pesmu o Kragujevcu. Onako, u prolazu. Znam da je niko neće pevušiti. Čak ni ja. Ipak:

    In the year twenty six twenty six
    u Kragujevcu će nastupiti grupa „Twin Peaks“
    sa velikim hitom “Američkom pitom”…

    Dalje se zviždi. Nastavak teksta sledi uskoro. Ili nikada… Veća je verovatnoća nikada nego uskoro.

    3.

    Od šesnaestog avgusta 2005. godine kragujevačkim ulicama je moguće pevušiti još jednu pesmu koja je u vezi sa kraljom rokenrola. Austrijanac Volfgang Han, veliki poštovalac lika i dela slavnog američkog pevača, u “Grejslend studiju” u Memfisu je snimio pesmu Fire down below. Autor numere jeste bas gitarista Džeri Šaf, i bila je poslednja po redu koju je hiljadu devetsto sedamdeset i šeste godine Elvis trebalo da snimi za svoj album.

    Neobični poduhvat Austrijanca je okupio kultnu postavu Prislijevog pratećeg benda: gitariste Redžija Janga i Džejmsa Bartona, bubnjara Ronija Tata, klavijaturistu Glena Hardina i pomenutog basistu Džerija Šafa.

    Han je singl objavio za malu izdavačku kuću iz Memfisa, i on se u prodaji pojavio na godišnjicu Prislijeve smrti.

    4.

    Da je živa, majka Nepoznatog bi pomenutog dana napunila sedamdeset i dve godine. Tim povodom bi bila priređena skromna porodična proslava njenog rođendana kojoj bi prisustvovali sin, snaha, unuke…

    Majčin televizor bi, najverovatnije, bio uključen, i na njemu bi išle vesti. Ili bi kćerke Nepoznatog odabrale MTV i vrteli bi se aktuelni muzički spotovi. Sve drugo bi bilo neizvesno: gde bi se stan nalazio, koja jela bi pred njima bila na stolu, o čemu bi razgovarali. Da li bi bili srećni, zadovoljni, ili bi se neprestano svađali…

    5-6.

    Sedam meseci pre hipotetičke proslave rođendana majke Nepoznatog, širom sveta je masovno obeležena sedamdesetogodišnjica Elvisovog rođenja. Naročito svečano je bilo u Prislijevom rodnom gradu Memfisu.

    Njegovo imanje Grejslend svake godine poseti preko šest stotina hiljada obožavalaca.

    Istoga dana je bila i godišnjica smrti majke Nepoznatog. On je otišao u najbližu crkvu, i zapalio sveću. Osim njega, niko je više nije pamtio. Njen grob prekriven snegom niko ne obilazi. Čak ni njen sin! Zapušteno seosko groblje… Svi su putevi do njega zavejani, i ništa ne ugrožava mir snegom prekrivenog seoskog groblja.

    7.

    Američki pisac i sineasta Adam Maskjevič je pokrenuo veb-sajt u nameri da pronikne u delić tajne koja okružuje preminulog kralja rokenrola.

    Da bi motivisao istraživače, Maskjevič je ponudio astronomsku nagradu: tri miliona dolara za dokaz da je Elvis živ!

    – Najveći mit u istoriji pop kulture predstvlja Prislijeva smrt. Koje činjenice stoje iza njegovog nestanka? Da li se, možda, od nas nešto krije? – pita autor sajta koji je, po sopstvenom priznanju, osnovao radi publiciteta.

    On je snimio dokumentarni film o misteriji koja okružuje Prislijevu smrt. Za potrebe filma je intervjuisao sto sedamdeset i petoro ljudi koji su poznavali Elvisa ili su sa njim bili u kontaktu. Razgovarao je i sa ogromnim brojem fanova kralja rokenrola, i tri četvrtine njih se slaže da je Elvis najverovatnije mrtav.

    Autor veb-sajta navodi da je ključni razlog za sumnju da je Elvis umro činjenica da se medicinsko osoblje ponašalo neobično, i da postoji previše detalja koji se ne uklapaju.

    – Ne morate da budete stručnjak da biste se zapitali zašto je Prislijeva sahrana tako brzo obavljena? Kovčeg je bio zapečaćen, i strasti su se brzo smirile – tvrdi Maskjevič.

    Misteriju predstavlja i Elvisovo srednje ime: na spomeniku piše Aaron, dok je Elvis dok je bio živ uvek pisao Aron.

    8-9.

    Pokojni američki pevač i Kragujevac nemaju nikakvih veza, niti je moguće uspostaviti ih. Njegovi obožavaoci neće da posećuju Kragujevac, i govore da to čine u Elvisovu čast. Neće se upisivati u imaginarne knjige utisaka: “Kragujevac sam posetio iz ljubavi i poštovanja prema Elvisu”, “Sve me u ovom šumadijskom gradu podseća na nezaboravnog kralja rokenrola…”, “Velika čast je hodati ulicama kojima je koračao Prisli…”

    Japanci će i dalje svakoga januara (februara, marta… novembra, decembra) hrliti u Memfis, kupovati Prislijeve CD-ove, majice i bedževe sa njegovim likom, obilaziti lokacije u gradu koje su imale značaja u Elvisovom životu, školu koju je pohađao, muzički studio u kojem je snimio prvu ploču, grobove njegovih roditelja…

    Kragujevac će biti izvan te priče, kao što je izvan mnogih drugih priča. Na primer, priče Džon Lenon i Kragujevac, Joko Ono i Kragujevac, Bob Dilan i Kragujevac… Če Gevara i Kragujevac, Pablo Pikaso i Kragujevac… Džingis Kan i Kragujevac…

    Grad u Šumadiji može da bude, uostalom on to i jeste, deo nečega što može da se naslovi sa “Nepoznati i Kragujevac”. Ma koliko Nepoznati na ovom svetu bio anoniman (čak i u gradu Kragujevcu) moguće je ispričati priču o njemu i gradu.

    Fluidnu priču o gradu i anonimnom stanovniku koji je paradigma svih ostalih. Toliko bezličnom, bezsadržajnom, da je životne priče ostalih stanovnika grada moguće pretočiti u njegovu.

    Mada je početak turoban i neobavezujući let’s go! Let’s go, folks!

  • (0)

    Faktotum i priče

    300 rsd

    SAJAM KNJIGA 2011.

    Ovogodišnji sajam knjiga otvorili su glumci. Oni su poznati po tome da puno čitaju pa je i logično da otvore sajam knjiga u Beogradu.

    Bili su to Vjera Mujović i Goran Sultanović. Kasnije je i glavni mučenik među srpskim piscima, Svetislav Basara morao da kaže reč, dve o ovoj gala-izvedbi.

    Skoro sam negde pročitao izjavu trenutno najprevođenijeg srpskog pisca, Zorana Živkovića. Govorio je o sajmu knjiga. Rekao je nešto ovako: “Sajam knjiga je odlična prilika za izdavače da utaje porez ne plaćajući fiskalne račune.“

    To bi otprilike bio uvod za ono što želim da kažem.

    Pošto smo jasno videli kakvo je stanje u srpskoj kulturi i ako znamo činjenicu da prosečni čitalac u autoru bilo koje knjige, kao što je na primer “Kuvar za 2011“, vidi isto što i u Jeleni Karleuši, nekom tajkunu, učesniku “Farme“ ili “Velikog brata“, onda nam je jasno koji je stepen svesti čitalačke publike napaljene na pljeskavice i ćevape, koji se koliko znam svake godine u ogromnim količinama prodaju ispred hale. I naravno, postavljam pitanje smisla prošlog, preprošlog, ovogodišnjeg i sledećeg sajma knjiga u Beogradu.

    Da sam srednjoškolac, vozili bi me autobusom iz provincije u Beograd na sajam i to bi bilo super. Ovako, nisam odavno u srednjoj školi tako da ne mogu da u ovoj gala-izvedbi ne vidim vašarski, seljački i malograđanski mentalitet koji na Balkanu vekovima vlada.

    Tako stoje stvari sa čitalačkom publikom, sa glavnim posetiocima sajma. Šta je sa piscima bez kojih ne bi bilo ni književnosti, ni umetnosti, ni publike, ni izdavača, ni kulture, ni sajma knjiga? To vrlo lako može da se pretpostavi.

    Honorari za koje pisci na glasu krvare svoj um i dušu na štampanu hartiju su toliko bedni da bi za posetioce sajma bilo najbolje da ne daju nikakve pare za knjige, već da prstima ulepljenim od senfa, kečapa, kupusa i majoneza malo prelistaju svu tu krv koja se nudi na štandovima.

    To je najbolje za pisce jer ih zarada od prodaje svojih umetničkih dela ne bi ni malo unizila.

    Tako bi i srpska kultura sa sajmom knjiga kao njegovim ogledalom bila ono što jeste. Jedna velika prazna stomačina sa pljeskavicama i prilozima po želji.

  • (0)

    Moskva-Beč-Berlin

    300 rsd

    FRANC ŠUBERT KAO ODGOJITELJ

    II scena

    TEODOR ŠUBERT: Stvarno, hoćeš li da okončaš svoj život na groblju skitnica, da li stvarno želiš da završiš među siromašnima i besposličarima? Onda samo izvoli, ko te zadržava?! Da, sigurno, tvoj otac, koji je puno pametniji i vidi jednu nezaobilaznu tvrdu činjenicu, a to je da u načinu života muzičara nema debelog hleba, nema hleba, sine…

    FRANC ŠUBERT: Kako nema? Pa Beč nije zaboravljena varoš na svetu, nego grad prilika i mogućnosti…

    TEODOR ŠUBERT: Jedna mogućnost postoji, a to je da ti pare ispadaju kroz pocepan džep, to ti je ta mogućnost… Daj, prihvati se posla koji donosi ozbiljne pare, koji donosi masnu krupnu lovu… Samo se okani poziva muzičara. Završičeš kao Mocart koji je na kraju svirao za gulaš.

    FRANC ŠUBERT: Baš ste danas otrovni oče, Mocart nije nikada svirao za gulaš, otkud vam to pada na pamet? I sami znate da nije tako…

    TEODOR ŠUBERT: Znaš li gde mu je grob?

    FRANC ŠUBERT: Svi mi to dobro znamo: Sankt Marxer Friedhof…

    TEODOR ŠUBERT: Tamo su zajednički grobovi za one bez ičega na ovome svetu, za skitnice, propalice, alkoholičare i za siromašne muzičare.

    FRANC ŠUBERT: Otkud vam pomisao da ću završiti kao čovek bez ičeg, bez ispunjenja u ovom životu?

    TEODOR ŠUBERT: Plaši me pomisao da ćeš biti muzičar bez ičega. Siromašan, u svakom pogledu. Znaš li gde ti je mesto?

    FRANC ŠUBERT: Gde?

    TEODOR ŠUBERT: Ovde. Deveti bečki rejon će biti tvoj radni krug, tvoj životni vidokrug i ti ćeš biti kao ja – odgojitelj. U to nema sumnje. Bićeš odgojitelj u đačkom domu, probijaćeš se kroz školske klupe i smirivaćeš decu, kovrdžave glave dečaka, ponekad su đačići nestašni, a jednog dana ćeš se sigurno navići na ovu školsku buku. Da, odgojitelj i učitelj u ovo doba su isto i ti ćeš biti odgojitelj u Lichentalu.

    FRANC ŠUBERT: Mislio sam da podržavate moju muziku, da podržavate mene kao muzičara…

    TEODOR ŠUBERT: Da, podržavam tvoju ljubav prema muzici. A nikako ne podržavam da živiš od toga, jer se živeti od umetnosti ne može… Ne u Beču.

    FRANC ŠUBERT: Da li je to istina? A šta je Salieri?

    TEODOR ŠUBERT: Tvoga učitelja kompozicije mazili su od uvek moćnici i sam Jozef II. Obezbeđen komponuje on svašta, od klavirskih komada do opera. Neće biti zlatnih novčića za tebe, sine, veruj ocu na reč… Da, svirali smo zajedno i platio sam ti bezbrojne časove učenja klavira i kompozicije. Nije mi žao. Ali, do zla boga će biti smešno i tužno da ti primiš poziv muzičara… Saberi se malo, sine Franc.

    FRANC ŠUBERT: Salieri me podržava da nastavim sa muzikom, jer sam u stanju da učinim nešto potresno…

    TEODOR ŠUBERT: Samo nam zemljotres fali u Beču, zar nam nije bilo dosta u prošlosti Turaka… Potresno i zemljotresno, i to od mog sina.

    FRANC ŠUBERT: Nemojte da ismevate situaciju, nemojte da ismevate mene. Rekao sam samo: potresno.

    TEODOR ŠUBERT: Vidim, vidim da je Beetovan dosta naškodio mladićima sadašnjog doba. I ti si taj kojeg su zaludeli umetnički stavovi Šturm und Drang pokreta.

    FRANC ŠUBERT: Ne možete da zamislite život iza ovih školskih zidina, oče?

    TEODOR ŠUBERT: Vrlo brzo sam skinio ružičaste naočare i sagledao stvari kakve jesu, u njihovom sirovom stanju, znao sam da ću biti u životu samo odgojitelj i ništa drugo.

    FRANC ŠUBERT: Vi ste živeli bez mladalačke fantazije?

    TEODOR ŠUBERT: Dosta je meni to da sam otac takvoj fantaziji kao što si ti. Saberi se malo, saberi se, sine. I prihvati ozbiljan posao.

  • (0)

    Izvan komunikacije

    300 rsd

    ILUMINACIJE

    Njihovi užasi nisu se mogli raspričati.
    Ona je sedela na vlaknima uzaludnosti.
    Ja sam ono čega se ne mogu osloboditi.
    Ja sam ono s čim ne znam šta ću.
    Treba mi samo podsticaj,
    nisam kriva ako nekog iskoristim.
    Treba mi samo pomisao,
    Nikako ne misli, ponajmanje razmišljanje.
    Kao da mi je potrebna ta suvišnost,
    kao da ne mogu odabrati da ne vidim.
    Tlocrt kao proizvod magnovenja.
    Na osnovu kog ne nastaje ništa,
    usled moje ne-želje. Neželja kao uzrok,
    Kao negativan pol.
    Izvan komunikacije, izvan odredišta,
    Udesišta, nezauzdana nepotpunost
    Od koje bolujem: površna potraga.
    Konflikt bez razrešenja, smisla.
    Pokret uperen spolja – pucanj u prazno.
    Govor o nečemu – pucanj u prazno.
    Sve je promašeno, govornik je iskrvario.
    Epilog: Krvarenje je izlišno.

    ON (MISLIM: TI)

    Ne znam ko je on.
    On je ludak.
    Čak mu ni ime ne znam.
    Njegovo ime. Ništa više ne predstavlja.
    Ne poznajem ga. Nije ludak, on je stranac.
    Čak ni ludak.
    Ludak bi me uznemirio.
    Stranac to ne uspeva.

    ČUDOVIŠTE IZ OGLEDALA

    Ja sam čudovište.
    To znači da sam ti majka.
    Ali ja nisam majka.

    Ja sam otac.
    Ali ja dece nemam.

    To znači da sam ti brat.
    Onda sam čovek.
    Ali ja sam isprva i uvek žena.

    Životinja i duh.

    Majka i telo.
    Telo je žrtvovano tobom.
    To znači da sam otac jer zavisiš od mene.

    Našla sam grešku.
    Prokrvarilo je.
    To znači da više ne boli.

    Ja sam besno čudovište.
    Nisam majka, ni žrtva, brat, ni otac.
    To znači da nisam niko ko bi tobom bio izazvan.

    Tvoja sam sestra.

    Skrcano ogledalo.

    KAD SAM BILA REMBO

    upregnuću konje crne kao smrt/ stropoštati se sa strme planine/ ležeći u svojoj prikolici/ stisnuta između grumenja papirnih zmajeva/ plaziću se prvom prolazniku/ a nebo će namignuti/ rani na mom levom ramenu/ pobeda/ vašar klovnova/ od laži otupela giljotina.

    SAUČESNIK

    Da li je vaše ime bitno
    Oslikava li ono vaše poreklo, neku
    može biti skrivenu osobinu, načelo
    zbog kog postojite
    Kazuje li mi vaše ime o strahu
    koji je samo vaš O zlodelima
    koje ste počinili O navici
    da sve važno zaboravljate
    a nevažno ponavljate

    Je li makar jezik na kom pišete to ime neotuđiv
    Možete li s pravom reći da ste njegov saučesnik

  • (0)

    11 razloga zašto volim kišu

    500 rsd

    11 РАЗЛОГА ЗАШТО ВОЛИМ КИШУ

    1. Волим кишу зато што спира љагу с улице
    2. Волим кишу јер свуд мирише на влажне марамице
    3. Волим кишу јер облаци гађају бојама небо
    4. И њен ветар кад лелуја етар
    5. Волим цице на прозорима како гледе
    6. Волим скице у барама и ћутњу за парама
    7. Волим бутке што прескачу воде до тротоара
    8. Осмехе девојкица док вода пада
    9. Волим кад се двоје здвоје под штитом
    10. Волим први пољубац на плажи у трену кад почиње пљусак
    11. Звала се Мирјана и зато волим кишу!

    ДВОЈЕ

    Двоје љубав уби
    Љуљ их чека убав

    Двоје уби бува
    Што не љуби љубав

    КОМШИЈА

    Нит их познајем
    нит их знам
    ал сам комшија

    Оближњи маркет
    Чини нас ближњим
    У ходнику сусрет
    Чини нас ближњим

    Нит их познајем
    нит их знам
    ал сам комшија

    И коме је
    заједничка шија
    константа свих комшија

    И шта су све прилике
    И неприлике
    и сунце што сија
    и како то утиче на оно
    ком-шија

    Нит их познајем
    Нит их знам
    Ал сам комшија

    КАКТУС

    Стојим. Дрвеним.
    Брига ме цео Земљин глобус.
    Увек ћу бити зелен
    и увек ћу бити кактус.

    Крените на ме: слободно!
    Пустите своје каме
    Нећу кривац бити
    ако се раните о ме’.

    Не треба ми вода
    ни киша ни топлота
    не треба ми нико
    и биће то дивота.

    Стојим. Дрвеним.
    Брига ме за цео Земљин глобус
    увек ћу бити зелен
    и увек ћу бити кактус.

    ОД МАГЛЕ СУ СТАКЛА

    Три стиха
    Два стиха
    Колко има стиха

    Три чаше
    Две чаше
    Колко видиш чаша

    Три дана
    Две године
    Колико још треба

    Чекати до неба
    Чекати до пакла
    Од магле су стакла…

  • (0)

    Dijagnoza

    400 rsd

    ДИЈАГНОЗА

    Поезија је болест коју треба лечити животом
    Живот је болест коју треба лечити поезијом
    Човек је болест коју треба лечити
    Речи су болест коју треба лечити стиховима
    Стихови су болест коју треба лечити говором
    Говор је болест душе
    Душа је болест тела
    Тело је болест коју треба лечити вечношћу
    Вечност је болест коју треба лечити поезијом
    Поезија је болест коју треба лечити животом

    ЕПИТАФ НА ГРОБУ МОМ

    Кад ме буду погрешно схватили
    Проћи ће година сто
    Док се не буду на то вратили

    ФАЛИ НАМ

    Фали нам фали
    Фали нам фали,

    Што када смо из раја,
    Што нисмо права,
    У пакао пали.

    РАЗГОВОР С КЊИГОМ

    Разговарам с књигом
    Читам јој мисли
    Да нисам шенуо

    Разговарати са књигом
    То је здраво и чило
    Нећете се сећати ичег што се рекло било
    Али ће вам срце
    Остати срећно и мило

    ДОБРО ЈУТРО, ПЕСМО

    Добро јутро, песмо!
    Добро јутро, клише!
    Ко је бољи овог јутра,
    Песма или клише?

    Добро јутро, ја сам добар,
    Ал’ и нисам – већ се хвалим,
    Покушаћу овог дана,
    Тринаест песама да повалим!

  • (0)

    Ožiljci

    400 rsd

    Beograd je grad koji spava tek toliko koliko mora. U njemu se, bez razlike, odvijaju svi opisivi momenti. I beda i sjaj grada lako se daju opipati sa samo nekoliko slogova, širom otvorenih očiju i odškrinute duše. Prepliću se, nekada slučajno, u dokolici i namerno, neki ljudi, priče i pesme u njihovim mislima. Ta je priča svakako disharmonična, ali i simpatična. Nesklad daje notu zanimljivosti svemu, pa se svako saplitanje, pogrešan korak, čak i pad, može doživeti kao nova prilika za uspeće. Sunovrat, kao njegova preteča ili posledica, onda itekako ima smisao…

    Za nju, svaki dan u Beogradu je isti. Vida ide na posao, vraća se kući, odspava, ponekad ode na piće sa prijateljicama. Takođe ponekad, obično vikendom, zbog posla tokom nedelje, kada se sve njene prijateljice dogovore oko detalja, gde i kada se nalaze, ode i u noćni provod. Uostalom, mlade su da bi živele kao starice, iako njihov samački život sve više podseća baš na pozno životno doba.

    Vida je jedna od tri skoro iste drugarice. Sve su na pragu četrdesete i nemaju stalnog partnera. Imaju nekoga, ali to sigurno nema veze sa ozbiljnim, zrelim vezama. Njihovi životi, jednom rečju, nisu ispunjeni. Naravno, nijedna od njih tri to nikada neće glasno reći. Uz puno smeha, pića i priča o tuđim životima, retko o sopstvenim, barem jednom nedeljno u nekom beogradskom kafiću, na neki način i one žive kakav-takav život. Ako se životom može zvati tek poneki dan koji ne podrazumeva bolnu samoću.

    Vida je najmlađa među njima. Najviše voli da pametuje, skoro da je malo jači vetar može oduvati sa ulice, toliko je mršava. Nosi naočare i ima razbarušenu riđu kosu koja se blago talasa i pada preko njenih ramena. Uvek neke cvetove ima na sebi, ili na zvoncarama koje tako voli, iako je početak XXI veka, ili na torbama koje vuče kao nesnosan teret. Radi kao učiteljica engleskog jezika u osnovnoj školi. Stalno govori da joj tako dece ne manjka u životu, ne shvatajući da tuđa deca nemaju nikakve veze sa onim što odgovornost i ljubav prema sopstvenoj deci nose. Vida je u društvu nešto kao glas razuma. Kada sve tri posustanu, ili jedna od njih nešto sočno zabrlja, ona je tu da podvuče crtu i označi početak nove trke zvane život. Otrov u maloj boci, to je Vida.

    Iako se druže decenijama, njih tri su potpuno različite. Marija je visoka, zgodna crnka, koja je zaslužna za svaki spontani događaj u njihovim životima. Naime, njen je osmeh toliko privlačan da se na bilo kom javnom mestu muškarci bukvalno sjate oko njihovog stola. Marija radi kao sekretarica u moćnoj kompaniji i, naravno, u vezi je sa svojim direktorom. A direktor je, naravno, oženjen. Iako ni sama ne veruje da će ikada ona biti prva žena u njegovom životu, ona ne odustaje od tog odnosa. Možda zato što ne zna da izbori svoje mesto pod suncem i ne shvata da tuđe nije njeno. Ili zato što potajno voli da bude druga, što podsvesno nije u stanju da stvori svoj život, već uživa da kvari tuđ. Ili je Marija ona vrsta žene nesposobna da vidi dalje od tuđih želja, pa slepo radi ono što drugi od nje traže. Vida je stalno prekoreva zbog toga, ali nema uticaj na njenu odluku da tu vezu ipak nastavi. Uostalom, nijedna od njih tri ne pripada šablonu uzornih žena na pragu pete decenije života. Sve tri su, kada se malo zagrebe, veoma pogrešne žene. Barem bi svet tako rekao za njih. Kada bi nepoznatom čoveku ukratko ispričali ono osnovno o njima, rekao bi da nije ni čudo što su same. Oni suroviji u ocenama rekli bi: “Da su valjale, do sada bi ih neko već oženio.”

    Možda su muškarci kao vino, sa godinama sve lepši, intrigantniji, ali žene – teško. Naprotiv, već posle tridesete na njih muškarci gledaju kao na neke koje “sigurno žele da se udaju, jer im je odavno već vreme”, što i jeste jednim delom tako. Ali, ne na silu, ne bez prizvuka “da je on taj”, ne bez elementarnog razumevanja sa partnerom. Koga zaista briga za to? Žene posle tridesete jednostavno imaju sve manje izbora kada su muškarci u pitanju.

    Slobodni muškarci u tim godinama uvek izazivaju sumnju da im nešto fali, čim su još uvek sami, zauzeti su korisni samo za podsećanje na to “šta intima beše”, a razvedeni… Razvedenih je najviše. Ali njih neprestano morate da vadite iz prošlosti, da se rvete sa problemima koje su njihove bivše nekada davno pravile ili ih još uvek stvaraju. Razvedenim muškarcima svaka peta rečenica počinje sa “moja žena, bivša žena”, kao da jednim delom još uvek žive bračnim životom. I, kako to već biva, sa razvedenim nikada niste “dvoje”, već ste “neko treći”, ko “nikada neće razumeti o čemu on govori” dok priča o prošlosti u kojoj nema nikoga iz sadašnjosti koja se promenila iz korena. Možda tako zaista i jeste, ali sigurno novi ljudi u njihovim životima nisu krivi zbog toga. Naime, razvedeni muškarac se nikada neće dovoljno opustiti sa novom ženom u svom životu, jer se “već jednom opekao”. I šta god da nova žena uradi, kaže, ili se, ne daj bože, pobuni zbog nečega, on će reći: “Evo, počela si da mi zvocaš kao moja žena, bivša žena”. Moja žena, zar to već ne govori sve? Ako ništa drugo, a to govori da stoje, stagniraju, ne pomiču se iz mesta koje su utabali koracima rutine i kolotečine iz kojih, sve i da hoće, nemaju pameti da izađu.

    Suzana je upravo bila u vezi sa takvim čovekom. Zaista je zavolela Vladana, ali je on uvek bio kao auto na rezervi. Vozio je kroz tu vezu tako da nikada nije znala kad će sve to odjednom stati, bez nade da će se ponovo pokrenuti. Suzana je primer klasične žene. Pristojnog izgleda i ponašanja, duge smeđe kose uvek vezane u rep, jer, kako kaže, tako izgleda mlađe. Stabilna i smirena, valjda nikada nije mogla da uradi nešto iznenađujuće. Bila je sušta suprotnost uvek atraktivnoj Mariji. Žena koja voli da bude u senci, a da ipak pleni svojim jednostavnim izgledom i stavovima.

    U neku ruku, sve tri su, ipak, bile usamljene. Vida je menjala muškarce kojima sigurno nešto fali, Marija je oženjenom bila igračka dok je život imao negde drugde, a Suzana je pokušavala da održi neodrživo u vezi sa razvedenim.

    Sve tri su znale da ništa od toga nije ono pravo, ma kako se ponašale i šta god da radile. Jer, izbora, naizgled, nisu imale.

  • (0)

    Plemiću

    300 rsd

    ШАЧИЦА

    Твоја шачица је моћна,
    сва мекана и сочна.
    Погачица топла, мила,
    јутрос је опет љубав нахранила.
    Пред пољупцима маше
    миришљава сила.
    Као тек опрана свила,
    лепрша моја јагодица,
    моја љубав воћна…
    Моја шачица је моћна!

    ЉУБИЧИЦА

    Дотерала је кичица
    заљубљених улица.
    Из таквих ничу
    срећна деца:
    Стојан, Милица.
    Велича је и птица,
    јер зна да одлази зима-цича.
    Да ће истом замирисати и крила
    неких нових прича.

    Тако је све слогове љубави присвојила
    бела плава и љубичаста
    госпођица мила…
    Прави је украс за љубофила!

    РУЖА

    Трновит пут је прегазила
    да би краљица постала.
    Како је настала,
    тако је и опстала.

    Миљеница каранфила,
    лала лила…
    Свом краљевству наклон чини!
    Каква би иначе краљица била?

    У сомот увијена,
    сва у бордо,
    за бал се спрема…
    Своју отменост не скрива!
    Радост нежних дланова открива…

    О ЛАХОРУ

    Осећаш ли лахор са бадема,
    који ти трептајем шаљем?
    Упливисаћу га у моју чежњиву реку,
    да дуже траје.
    Танани дрхтаји моје жеље
    биће стихови свих твојих строфа,
    у ноћима хладноће што је пред нама.
    Између јаве и сна ове зиме,
    додирнуће те лептирова крила,
    узнесена са мојих бадема.

    ПШЕНИЦА

    Видела сам свица
    како жито мије.
    И одбегли зрачак
    који Сремом дише.
    Ове ноћи ја сам угледала
    људе,
    што се знаше скрити
    у опни зрневља.
    Испливале мисли из таквог зрења!

    Опет нам зрневље
    греје жар свитаца,
    што на круну златокосе паде.
    И оста позлата
    на одори хтења,
    у коју смо уткали наде.

  • (0)

    Seks, ljubav i ostalo

    400 rsd

    МОЈЕ ПЕСМЕ

    Ја не пишем песме
    О неважним стварима
    О сновима
    О маштањима

    Моје су песме сам живот
    Сирови
    Свакодневни

    Моје су песме
    Љубав
    Секс

    Моје су песме
    Срећа
    Снага

    Моје су песме
    Ти.

    МИР

    Дуго је лутала
    Дуго тражила
    Себе
    Прочитала хиљаде књига
    Сазнала милион ствари
    Достигла највеће врхове
    Науке и образовања
    Али није нашла
    Свој мир

    Упознала је хиљаде људи
    Толике немирне душе
    Много уплашеније од њене
    Излечила их паметном речју
    Ниједна да јој заузврат
    Подари мир

    Проучавала неиспитане области
    Оно што нико није смео
    Она је храбро дотакла
    Приближила се самој граници
    Али далеко далеко одатле
    Био је њен мир

    Он је сво то време
    Био дубоко у њој
    Скривен
    Иза сто заклона
    Иза сто препрека

    Које сам
    Једним осмехом
    Срушио.

    МОЈ ЋАЛЕ

    Мој отац је био мудар човек
    Био је практичан
    Рационалан
    Са села је у град донео
    Здрав разум
    А здрав разум је говорио
    Не треба ти љубав
    Шта ће ти то у животу
    Непотребно
    Глупо
    Гледај од чега живиш
    Паре
    То је важно
    Љубав је за будале
    Памет влада

    Е мој ћале
    Лепо си ме учио
    Све сам те слушао
    Никог нисам волео

    И шта ћу сад
    Кад је љубав
    Дошла и на моја врата.

    ЖИВОТ ЈЕ ПЕСМА

    Све што сам икада доживео
    Баш све
    Може да буде песма

    Не измишљотине
    Не маштарије
    Ни снови
    Ни жеље

    Већ сваки трен мог живота
    Био је
    И јесте песма

    Цео живот мој је песма
    Проживљен дубоко
    Испуњен

    А мени остаје само
    Да се свега сетим
    И запишем.

    ФУДБАЛ НА СНЕГУ

    Одавно сам престао
    Да правим Снешка
    Али кад видим снег
    Једва чекам
    Да са своје
    Педесет две године
    И још неколико дечака
    Истог узраста
    Изађем на снег
    И играм фудбал
    По снегу од 20 центиметара
    И леду испод тог снега
    Док сунце блиста
    И даје слику као да смо
    На Златибору
    А не усред смрдљивог града
    Трчање падање
    Спектакуларни клизећи стартови
    И погледи пролазника
    Који говоре
    Какви лудаци матори
    А све би дали
    Да могу и они тако
    Као ми
    Као деца
    Да победе
    Сву тугу овог света
    И њихових живота.