Shop
-
(0)Od : Tomica Ćirić
Mrtvi albatrosi
400 rsdglasnik
ne ubijajte glasnika
koji vam donosi smešno ogledalonije na njemu da presuđuje
čiji je odraz raskalašniji od opelaniko nije postao prorok u zavičaju
jurodivog su komesari terali motkamanije na njemu da predskazuje
čija je istina krvoločnija od čoporanema mesta gde izgnanstva ne bole
begunac će se uplesti u sopstvene tragovenije na njemu da predvodi hajku
čija je svrha davno zapisana u bukvarune odustajte od svog poraza
bolesnik će strgati postelju izlečenog umadokle kod žari kamenica u grudima
nije na njima da procenjuju vašu bolestne verujte onome koji veruje
svodnik će izjavljivati ljubav svakomenije na njemu da moli za vaše spasenje
dokle god život visi o krojačevom koncusvet se nikad neće oprostiti od raskalašne igre
mađioničar nikad neće otkrivati svoj poslednji triknije na nama da znamo
prorok će uvek omađijati svodnika
begunac će uvek postati novi jurodivisamo glasnik večno živi u izgnanstvu
ne sumnjam, gledam
kad bi filozofi zaista tumačili svet
u svoj svojoj oskudici opšteg
kada bi razumeli grč pojmova
stomačna nadimanja istinevideli prostor i vreme kao tela
okružena bodljikavom žicom
svoje teorije samo kao kukice
žičanih peteljki zarobljenog umakada bi čovek zaista spoznao sebe
rasporio sopstvenu utrobu saznanja
rasplamsao ugasla ognjišta sinapsi
pocepao kožurinu vlastitog bitkaoslušnuo pravi život u komešanju
bez kilavih utopija i izveštačenih babica
razgrnuo busen zemlje po kojoj sam hoda
i zasadio seme svog iskrenog sunovratamožda bi i svet razumeo poraz filozofa
u svoj svojoj oskudici nasušnog hleba
možda bi se čovek zaista spasao ako bi
bar jedna klica dobrote ostala u zemljiako bi iz nje iznikla bar jedna gljiva
sa slatkim ukusom sumnje
sa otrovnim ukusom nade
kubisti
vrebaju iz potaje
u srcu grada koje ima
oblik makadamske
kockepiju samo iz tetrapaka
odrasli na branku
kockiciimaju
fizionomiju superheroja
iz akcionih stripovageometrijsku pravilnost
šturog ophođenjainteligenciju begunaca
iz filmskog serijala kockajedan živi i u mojoj
zgradisvakog jutra
kad krene u kafanu
kaže ženi –kocka je bačena!
žena ga pošalje u materinu
ludnica
ova nema zidova,
košulja svezanih rukava,
od istog materijala sašiveni su
radnički kombinezoni,
nema rešetaka na oknima,
od istog metala sliveni su
službeni automobili,
nema dežurnih sestara i doktora,
sada su to šalterske službenice i
neoliberalni agenti osiguranja,
nema terapija i elektro-šokova,
sada su to kladionice i rijaliti,
nema halucinacija i opsena,
stvarnost je senka virtuelnog bota,
nema dijagnoza i anamneza,
bolest je banalnost umirućeg baga,
nema istine u komunikaciji,
mreža je omaž enciklopediji mrtvih,
nema osećanja u leksičkim čiodama,
korisnik je za sva vremena odsutan,
nema ni sećanja na nepočinstva duha,
ni metafizike u zaumnoj praznini tela,ovde,
nijedan klovn vas neće zasmejati,
nijedan rapsod vas neće razuveriti,
nijedan bard nanovo zamađijati,nema ničega, u stvari,
sem civilizovanih ludaka-konvertita
dok sečiva ne otupe
dok oštrica ne proklizi
slatkastom nutrinom jabuke
zejtinjavom posteljom testa
hrskavom korom ispečenog hlebagodovima stoletnog hrasta
tupim udarima kljuna sekire
dok se bleštavi nokti lovačkog noža
ne zariju pod krzno ranjene zveriu vodeno meso svinje dok ne urone
krvavim zamasima satare domaćina
pod trudnom keceljom vremena
dok se sečiva ne postide vonjaiznutrica u kofi
odsečenog jezika na tanjiru
telovog pogotka u sinovljevu glavudok sečiva ne zarđaju i otupe
prigodnim presekom rođendanskih torti
orlovog paperja na krilima vetra
dok se u oganj kovačnice ne pretopeu poprsja krotke heraldike
u pustoš produvane kupole neba
dok se ne speru tragovi poniznosti
u ništavilu ravnodušnog suncai ohlade u tami podruma
gde im je oduvek i bilo mesto -
(0)Od : Branislav Banković
Ničija budala
500 rsdU GRADU
I
Toga jutra se probudio sa željom da otputuje u Italiju i da poseti na par dana Veneciju u kojoj nikada ranije nije bio. To se nimalo nije činilo nemogućim s obzirom da je uskoro trebalo da ide na godišnji odmor, a i leto je bilo na pragu. Ta misao ga je držala ceo dan u dobrom raspoloženju. Saopštio ju je uz jutarnju kafu i svojoj ženi, kojoj se takođe dopala kao, kako je rekla, interesantna letnja destinacija. Ispijali su kafu, koju je Marko skuvao za oboje, za kuhinjskim stolom u tišini koju je remetio samo spiker sa radija izveštajem o vremenu. Nasuprot Marku, zalepljen na frižideru, visio je izgužvan crtež njihovog sedmogodišnjeg sina koji je bio malo nakrivo zalepljen. Taj crtež, urađen u školi drvenim bojicama na kome je bila nacrtana ‘moja porodica’ viđena očima prvaka, bio je povod za malu porodičnu svađu sinoć.
Sve je počelo naizgled bezazleno, kao što svi veliki ratovi počinju, kada je sin pokazao svom ocu, Marku, crtež. Otac je pohvalio trud i rad, pomilovao svog sina po kratkoj plavoj kosi, poljubio ga u obraz i, više u šali, upitao zašto on izgleda kao da se umazao eurokremom. Sin je odgovorio da su to očevi brkovi, ali pošto su bojice bile debele ispalo je tako kao da je musav. Tada se upadicom umešala i majka koja je peglala na drugom kraju kuhinje.
– Što mu nisi ti kao otac zarezao bojice?
Marko se pravdao da jeste, i sin je potvrdio da mu je otac zarezao bojice pred školu ali je dodao da su one krte, nekvalitetne i da se brzo lome. Mali dečak se ražalostio i počeo da plače.
– Glupe kineske bojice, stalno se lome – ponavljao je kroz suze.
Otac ga je uzeo sebi u krilo pokušavajući da ga uteši. Dečak je gužvao papir rukama i bio spreman da pocepa svoj crtež kad je plačući procedio kroz zube kako David ima super bojice iz Italije, donela mu majka, uopšte se ne lome, a mogu i da se zarežu.
– Koji David? – upitao je Marko.
– Moj drugar, što sedi sa mnom.
– A ko mu je majka, gde radi? – upita ga otac dok mu je brisao suze svojim dlanom.
– To je ona napumpana silikonima što dolazi na roditeljski kao u kafanu – umeša se majka iz kuhinje, paleći cigaretu.
– Samanta, sekretarica predsednika opštine, raspuštaljka, ona mala što se j… ko štuka – uspeo je Marko da se seti. – Pa ta putuje sa drugom predsednikom na sastanke po gradovima širom Evrope, šta je za nju da donese jedne bojice sa puta.
Dečak je sišao iz očevog krila i otišao u svoju sobu da obuče pidžamu, razočaran neuspehom misije ‘kupovina novih bojica’, koja se pretvorila u svađu odraslih.
– A tebi krivo što ne putuje sa tobom? – upita ga žena.
– Šta ću kad nisam predsednik opštine – pravdao se Marko.
– Ne možeš ni da budeš kad po ceo dan sediš u kafani – zaključi mudro žena.
– Ma sedi i on u kafani, nije u tome problem, problem je u tome što meni otac nije bio predsednik opštine.
Svađa bi trajala još duže, da se Marko ne diže i ode u dečiju sobu. Klinac je već bio u krevetu kada mu otac reče da ne brine za bojice jer će mu ih on kupiti.
– Je l’ ima neka posebna marka bojica? – upita ga otac.
– Nije važno koja marka, samo da piše ‘made in Italy’.
– Dogovoreno, laku noć – reče otac i ugasi svetlo.
– Laku noć – reče sin i zagrli svog plišanog medu još jače.
-
(0)Od : Miroslav Mitrović
Osnove lobiranja
600 rsdŠTA JE LOBIRANJE?
Prema rečniku Concise Oxford Dictionary, Lobby je velika prostorija otvorena za javnost, posebno namenjena za susrete parlamentaraca i drugih lica. Rečnik Webster’s Dictionary, lobiranje definiše kao obraćanje članovima parlamentarnog skupa u nameri da se utiče na zakonodavstvo. U istraživanju agencije IP SOS – Strategie, 34% Francuza je 1987. godine odgovorilo da je lobiranje „delovanje grupe za pritisak na postojeću vlast radi provođenja sopstvenih ideja ili interesa”.
Sažeto, može se reći da je lobiranje čin komunikacije, koji određenoj grupi omogućava da učestvuje u „utakmici“. Ono je suprotno postupanju onih, koji verujući u sebe, računaju na zdrav razum okoline.
Praksa ukazuje da je najbolje da vas ljudi čuju (i vide) kako bi vas zapazili. Tada se uticaj integriše u opštu strategiju komunikacije i postaje njen sastavni deo. Praktično, principi projektnog pristupa organizovanju i sprovođenju programa i strategije komunikacije, podjednako su validni za organizovanje interesno usmerene komunikacije, lobiranja. Naravno, i druge forme komunikacije su interesne, jer se u suprotnom postavlja pitanje njihove svrsishodnosti (marketing komunikacija, komunikacije sa medijima, instrumenti odnosa sa javnošću i drugi). Ipak, samo lobiranje ima za cilj ostvarivanje uticaja, te sama komunikacija, nije sama sebi svrha. Praktično, primeri iz prakse pokazuju da lobiranje i ostale forme komunikacije imaju dijalektičku povezanost i uslovljenost, i da su isprepletane u formama, strategijama i instrumentima primene. Lobiranje može biti instrument marketinga, odnosa sa javnošću, pregovaranja ili diplomatije. Takođe, lobistički projekat može imati sadržaje odnosa sa javnošću ili marketinga, pa i međunarodnog pregovaranja, kao instrumente za ostvarivanje svojih ciljeva.
U suštini, temeljni lobistički rad sastoji se u tome da drugi upoznaju grupu, njen ekonomski, socijalni, društveni značaj, njene probleme, kako bi donosioci odluka razumeli njenu ulogu i podržali je. Delovanje lobista mora da bude višestruko, raznovrsno i široko. Ipak, mnogi lobiranje još uvek vezuju za prikrivene i nelegalne novčane transakcije, mito i druge oblike korupcije. Postojanje ovih pojava se ne može u potpunosti negirati. Međutim, osim korupcije postoje mnogi drugi načini uticanja. Komunikacija između interesnih grupa i predstavnika državne vlasti i kompanija veoma je raznolika i ne može se regulisati jednostavnim finansijskim protokom. Ipak, kada se govori o uticanju, zlоupotrebe uvek privlače pažnju. Ovo je polje koje se reguliše zakonima i etičkim kodeksima na nivou države ili organizacije.
Lobiranje sprovode pojedinci, predstavnici određenih interesnih grupa. Samo pojmovno definisanje aktivnosti interesnih grupa, podrazumeva različita tumačenja, bilo da se aktivnost naziva lobiranje (eng. lobbying) ili zastupljenost (eng. advocacy), odnosno, zastupanje interesa. Ipak, pojam koji se najčešće koristi, je lobiranje. On u sebi sublimira uticaj i zastupanje, tako da se zastupljenost interesa kao forma rezultante uticaja interesnih grupa može u najširem posmatrati kroz definisanje pojma lobiranja. Pojam engleske reči „lobby“, koja označava hol, predvorje, potiče iz latinskog izraza za ulazni hol ili prostorije za odmor, „labium“. U savremenom kontekstu, podrazumeva pretfazu odlučivanja u institucijama i pretparlamenetarnu fazu balansiranja različitih interesa.
Pojednostavljeno posmatrano, to je proces informisanja predstavnika države i regulativnih tela u vezi odluka, koje ima za cilj da redukuje potencijalne negativne efekte ili obezbedi podršku rešenjima koje imaju pozitivan uticaj na sopstvenu organizaciju.
Lobiranje je podrška usvajanju, težnja ka zaustavljanju usvajanja ili modifikacija određene zakonske regulative. Lobisti teže da obezbeđivanjem informacija i stavova zakonodavcu, i vrše pritisak na njega kako bi on reagovao u odnosu na predloženi zakon na osnovu njihovih stavova.
Analizom više teoretskih razmatranja fenomena lobiranja, može se reći da je prirodu lobiranja moguće objasniti kao komunikacijski proces u kome se realizuje neformalna razmena informacija sa vlastima, sa ciljem da se na njih utiče. Možda je najsveobuhvatnija definicija lobiranja, data od strane Koepla: „Lobiranje je pokušaj ili uspešno uticanje na zakonodavno-administrativne odluke od strane javnih autoriteta preko interesnih predstavnika. Uticaj podrazumeva korišćenje komunikacije i usmerenje na zakonodavne i izvršne organe“.
Problem u tumačenju odnosi se uglavnom na metode i sredstva korišćenja instrumenta lobiranja, zakonodavnu regulativu i etičke kodekse i pravila. Ovakve stavove, pojmovno određivanje lobiranja u svojstvu nemoralne aktivnosti, od strane opšte javnosti, lakše je tumačiti kroz korišćenje termina „interesnog zastupanja“. Pod ovim terminom se podrazumevaju širi opsezi komunikacijskih formi, koje nadrastaju sam proces kreiranja uticaja na pretproces donošenja odluka. Iako su oba pojma veoma slična i odnose se na gotovo identične procese, od strane evropskih teoretičara koji se bave uticajem na donošenje odluka u strukturama EU smatra se da je u skladu sa realizacijom uticaja na evropsku javnu politiku, usklađenije razumevanje, koje su pružili Varli i Feribra i odnosi se na stav da je interesno zastupanje „više od lobiranja, predstavlja razmenu informacija, građenje saveza, formalne i neformalne komunikacije, planirane i neplanirane odnose: drugim rečima, sve forme interakcija koje su dizajnirane da predstave određene ideje, ubede donosioce odluka da usvoje drugačije perspektive, a kao krajnje, utiču na politiku”. Dakle, ako se izuzme negativna konotacija, pojmovi ‘lobiranje’ i ‘zastupanje interesa’, mogu se načelno koristiti u razmatranju aktivnosti koje realizuju interesne grupe.
-
(0)Od : Dušan Opačić
Urlik iz tetrapaka
300 rsdПОВРАТАК
Сваки дан, будан и у сну
Враћам се у далеки очев дом
Понекад јутром, понекад и кад мрак пада
Као увек нечујно
Отварам врата
Далеког очевог дома
Легнем на кауч
Са сетом за својим невиним сновима
А онда идем дубље и даље
Са аромом црног вина на уснама
Кроз прозор гледам снег
Који тихо крупним пахуљама
Покрива детињство моје
У малом очевом дому
Раскошној алеји тишине
Окружен центром
Немира и буке данашњег дана
Враћам се назад
Ходом на прстима
Тихо и нечујно
Откључавам врата
Далеког очевог дома.ПОСЛЕДЊА СТАНИЦА
НА МАГЛОВИТОМ перону
Чекамо
Воз који одавно касни
Препун живота наших
У вагону смеха, суза момената драгих
Комешају се гласови нама добро знаниЧекамо ћутке
Све смо одавно већ рекли и изрекли
Свака реч биће сувишна
Узбуђено и нервозно чекамо
Воз на последњој станициПроклето зар не?
Воз ће стићи али окренути неће
Почетне станице су далеко иза нас
Остаје пред нама пут у једном правцу
Дуги пут без повраткаКроз маглу Он пристиже
Без буке и најаве, на време
Погледасмо се по последњи пут
Гледам Твој осмех са нашег почетка
Који изабрах за живота свог
Стискам Твоју увек нежну руку
Хајдемо драга заједно у воз.* * *
У ХОТЕЛСКОЈ соби незнаног града
Хватам свој корак од зида до зида
Километри очаја… али и наде
Дајући све за један трен са Тобом
Прогнан од самог себе
У соби јефтиног хотела
Кап горчине укуса знаног
Добро ми дошла аристократкињо моја
И Бог Свети зна још чија
Чекам те крај догореле свеће
Да ме спржиш лагано
Уз последњи гутљај свевишње крви.* * *
САКРИО сам у џепу
Једну ружу од шећера
Поносно ходајући по коридорима
Великог црвеног Октобра
Била је то 1917.
Када је мој дух побегао у прошлост
Да нам врати срећу у садашњост
Успут да исправи неке грешке
Начињене за све ове године
Да нам донесе подсећај
На крв и животе
Које смо одавно заборавили
Да нам врати успомену
На наше драге
Који су мислили на нас
Док су се тихо одвајали од земље
Поносно са осмехом на уснама* * *
ШАПАТ листа у опадању
Испраћен капљицом кише
Пушта ноту, коју слеп само чује
Разапет међу чулима
Који раздражују сан, тугу и љубав
Тихом језом преобучен
Омамљен музиком и кишом
Препуштен паду
И бледом праскозорју -
(0)Od : Duška Kisin
Ljubičaste pesme
300 rsdПТИЦА
Толико мало топлине
Толико много
гађења,
мржње,
осећања…
и због свега тога
људи које волим,
Измичу ми
Из страха
да ћу их оставити
и због тог истог страха
ових кишних поподнева
самујем и плачем
и тек понекад
бацим поглед
на птицу,
Која пролети,
а ја пожелим
да сам она.ЗЕЛЕНИ ЗРАК
Желим да на тихом морском валу
бар на кратко
заборавим прошлост.
Желим да садашњост буде једина
која ће заокупити моја стварања
желим да само данас
будем та
која ће држати сидро на
великом плавом пространству
да плачем ноћас због среће
Мирноће обале и зеленог зрака.ЛИСАБОН
Облак над океаном
Додирује руком песак.Атлански ветар
Разбацује успомене,
Гледајући у будућмост.Талас прекрива сенке
И утишава плач уз фадо,Алфама и Баиро
Живе ноћ.ЈЕЗЕРО
Загледана у језеро,
Нисам приметила
Да време
Пролази.
Загледана у језеро,
Нисам приметила
Да су сви
Отишли.
Загледана у језеро,
Нисам приметила
Да сам
заспала.
Загледана у језеро.ЈЕСЕН?
Док купа се сунце
неки лист
Јесењи
први
отпадаДок купа се сунце
неки камен
летњи
последњи
котрља сеДок купа се сунце
нека прича
Чека
неиспричанаДок купа се сунце
Још. -
(0)Od : Javorka Đorđević
Pogled sa periferije
300 rsdValjda (ni)sam maler
Težim nekom savršenstvu, a do njega nema puta. Iz malog mesta na jugu Srbije krenula sam kod rođaka koji su bili odseljeni. Otac je želeo da žensko dete bude nadgledano. Rođaci su se snašli u novoj sredini. Tuga za rodnim krajem, njihova i moja, topila se na suncu kao pahuljica. Osećaj za jezike pomogao mi je da se uklopim i skoro niko nije primetio da sam sa juga. Na nastavi smo imali uniforme. Nasmejana lica srednjoškolaca upijala su svaku reč dragih profesora. Za vreme odmora bilo je malo slobode i nestašluka. Iz starijeg razreda pažnju mi je privukao mladić plavih očiju i plave kose, a na putu od škole do rođakove kuće, stalno je ispred kapije sedeo drugi mladić, koji je ličio na Džemsa Dina. Jednog sam gledala u školi, a drugog van nje.
Grad je bio divan. Ne znam šta bih prvo opisala: glavnu ulicu, izlog fotografske radnje u kome je tada bila moja slika, izletište u okolini ili… Bio je to grad moje mladosti. Obrenovac.
Kakvo je to vreme bilo! Samo sanjaš o nekom godinama; s njim si, a nisi, ljubiš ga, a on nije pored tebe.
Na nekoj svadbi srela sam prvo mladića koji je ličio na glumca. Taman smo progovorili reč-dve kada se pojavila stroga rođaka:
– Polazi! Došla si da završiš školu i fakultet, a ne da vodiš ljubav!
Ovi stariji nemaju obzira. U stanju su da ti unište sve za sekundu, a godinama si gajio nadu da će biti kako želiš. Ljubav je ostala u duši, ali je prepreka do nje nepremostiva. Bol se ponekad taloži kao nasip pored reke. I dalje je moju pažnju privlačio mladić plavih očiju. Uvek je bio u mojoj blizini – u dvorištu, na izletu, na radnoj akciji… Da li postoji dan za susret? Želim da mu dodirnem ruke. Mislim da je najlepši na planeti. I to se desilo u bioskopu. Nakon odgledanog filma, otpratio me do rođakove kapije i za divno čudo poljubio. Neprestano sam mislila o njemu. To se proteglo kroz vreme koje je donosilo nešto novo. Završili smo srednju školu i svakog je čekao neki novi put. On je iz Obrenovca vodio pored Save i krivudao prema Beogradu, a odatle na četiri strane sveta. Ne znam kako sam otišla, niti gde je on – nekada najlepši mladić.
Nakon nekoliko godina svratila sam u grad moje mladosti. Kod rođake je frizerka. Pitam kojim povodom se sprema i frizira. Ona se smeje i kaže:
– Idemo na svadbu. Oženio se on – tvoja ljubav!
Tada sam već radila u daljini, imala dom i decu i bolnu uspomenu. “Oženio se”, mislim. Tek sada. Videla sam ga u nekoj seriji. Čudi me što ne odigra nekada glavnu ulogu. Rođaci odlaze na svadbu, a ja ostajem u kući. Muzika trešti u komšiluku. Plačem kao da sam poremećene pameti. Svadbe postoje da se ljudi vesele. Još jednu kap bola nosim iz Obrenovca. Od tog dana do početka maja ove godine, potekla je reka suza iz mojih očiju. Potop suza. Prve suze bile su zbog ljubavi, zatim zbog rođakovog sina i unuka koji su tuđom nepažnjom poginuli nedaleko od Umke u saobraćaju. Za vreme poslednjeg rata, od ratnog sindroma pogrešno je lečen moj stariji sin. Niški lekari su mu dali kobni lek ne utvrdivši dijagnozu. Bolje da su uzeli indeks i upisali ponovo medicinu ili da upute mladića na VMA, gde se poštuje Hipokratova zakletva. Opet suze. Sve što mi je toliko drago, ispada iz ruke kao kristal. Ne mogu da odgonetnem o čemu se radi. Valjda nisam maler ili je to neko iz ove priče.
Početkom maja palo mi je na pamet da ni jednu pesmu nisam posvetila izgubljenoj ljubavi u Obrenovcu. Napisala sam je tada pod nazivom Ti si odsanjan. Nakon stihova, stavila sam tačku na sve što je u vezi sa gradom iz mojih školskih dana. Stvarno sam mislila da je tako i da nema ništa više da se kaže. Sve je gotovo. Kraj.
Odjednom. Prolomilo se nebo nad gradom. Obrenovac je potopljen, ljudi evakuisani, neki su nestali, imovina uništena, nešto se užasno zbivalo, neka sila je pretila, pretila, pretila… Pitam se zašto je kiša bila nemilosrdna i razljutila moje reke, zašto je neko želeo da izbriše sa geografske karte upravo grad koji sam volela? Valjda nisam maler!
Gde su sada moji rođaci? Gde su prijatelji? Gde su dragi Obrenovčani? Gde je on?
-
(0)Od : Ana Frost
Dva puta se ne možeš okupati u istoj reci
300 rsdSavršena Lena
Lena me posetila u kasno leto, kada se pšenica zarumeni i rastopi u žućkastocrvenkastoj nijansi, bude suva i topla poput peska u pustinji. Meni je svako jutro bilo isto, valjda jer me posao gnjavio, a pamćenje izdavalo. Sve mi je smetalo, čak i doručak na stolu. Osećam da će me uskoro napustiti, ne samo porodica i prijatelji, nego i snovi. A šta ću onda?
Znao sam Lenu sa slika iz novina: crna, visoka, vitka, mlada, puna dinamike, stabilna, ali i prevrtljiva u društvu. Samo mi je javila: “Marko, predomislila sam se, dolazim da snimimo pesmu!” Nisam otkrio razlog njenog nepredvidljivog razmišljanja, ali mi je bilo drago. Konačno će u moj studio ući mlada gospođica, puna života, zapevaće svojim gromkim glasom, kao da je to radila stolećima, a ja ću se opustiti na stolici i uživati. Zaboraviću na uličnu gužvu, semafore, nervozne glasove, dosadne ljude i kiše. Lena će me oživeti. Nestrpljivo sam čekao momenat.
“Dobar dan, gospodine! Kako ste?”
“Lena!? Uđi, raskomoti se! Tačna si!”
Ona je ušla bezbrižna, još mlađa i zagonetnija nego na slici. Kosa joj je bila duga, prava i sjajna poput snopa sunčevih zraka. Prstima je prešla kroz nju i ona se zatalasa kao more u podne.
“Hoćeš li nešto da popiješ?”
“Ako može čašu vode – biću ti zahvalna.”
Dok sam prinosio vodu, razmišljao sam kako je Lenina majka morala biti umetnica, prvoklasna vajarka, a ne zubarka po struci, kada je stvorila ovako iskreno i savršeno biće, preciznih i pravilnih linija. A odakle joj uz sve to i glas? Takvo savršenstvo se retko uklapa – ne verujem u slučajnosti. Bez obzira koliko su ljudi genetski predodređeni da su lepi, uvek nešto omane, bar negde, i to ostane tako da čoveka prati kroz život, da se kaje zbog sitnice koja mu smeta. A ovde, na moje oči stoji savršenstvo – Lena. Setih se kada sam pre mesec dana uzaludno pokušavao da dovršim tekst jedne pesme. Inspiracija kao da je otputovala na grčko ostrvo zajedno sa svim mojim tada jadnim mislima. Ponašao sam se i kao matematičar samo da sastavim jedan red, a redovi su mi izmicali. Nije u proporciji, razmišljao sam, što se više trudim, manje znam. A onda se nebo zamračilo, koje je, inače, bilo vedrije i od najsrećnijeg čoveka; kiša je dobovala po mojim prozorima, a grmljavina je nadjačala sve prisutne. Podgorica je drhtala. Gledao sam munje koje su blistale na nebu kao da slave svoj rođendan. Jedna drugu sustižu u neodoljivom plesu. Iako je sve fascinantno, ipak sam se stresao zbog prizora – godilo mi je, i nije. Neočekivano je udarilo ispred praga kuće, te sam odskočio sa stolice dok je srce nepodnošljivo lupalo, ovoga puta nadjačavajući i nevreme i svetlost. Čovek sam u godinama. Osetim svačiju prisutnost, kontrolišem postupke pred svima, ne uzbuđujem se često, a toga dana sam skoro oslepeo, najviše zbog mojih usplahirenih misli. Kiša je počela da se stišava, munje su se udaljavale, sve se razvedrilo – čak i moje skučene vizije. To je bio savršen momenat, koji me pomakao sa mesta ustajalosti i dao more ideja. Pisao sam kao mahnit, kao da moram zapisati istoriju sveta. Eto kako je jedna nepogoda probudila sve u meni, najpre strah, a onda emocije i inspiraciju. Pesma je snimljena i uskoro će na radiju.
“Lena, hoćemo li da krenemo sa poslom?”
“Može! Ja sam zagrejala glas u autu. Moj momak je nastavio dalje – do firme. Danas ga čekaju obaveze. Duguje mi uslugu, ali nema veze…”
“Uslugu?”
“Nije važno! Snaći ću se.”
Pustio sam muziku dok je Lena nameštala slušalice; jednim pokretom prsta potvrđuje da je spremna.
“Zapevaj sa muzikom! Da li se čuješ dovoljno?”
Glas je poneo i mogao sam primetiti da je bila spremna. Vibracije su krenule prema cilju i to me veselilo, naročito, jer sam očekivao mnogo od današnjeg snimanja. I ne samo glas – Lena je zaigrala kao profesionalka, te sam se začudio odakle joj velika energija.
“Vesela sam danas! Juče smo spasili psa lutalicu. Našli smo mu dom.”
“Molim!?”
“Da, Marko! Ti možda ne znaš, ali ja sam postala zaštitnik nemoćnih životinja. Zar nisi čitao?”
“Ne. Pogledaću večeras…”
Snimanje je bilo u toku kada je zazvonio Lenin mobilni telefon.
“Izvini, hitno je!” pravda se.
Zaključio sam da je bila u neprilici, ali nisam znao kojoj. Pokušao sam da ignorišem njen razgovor i gledao kroz zatvoreni prozor. Da, leto je na izmaku, deca su krenula u školu, a to znači više tišine u kući i manje nereda. Mene posao čeka kao i hrpa nerešenih stvari. Krenuo sam sa izgradnjom garaže. Sve je stalo zbog nagle bolesti moje majke, kojoj sam pomagao i danju i noću; žena me slabo shvata i gleda samo svoj posao dok me depresija tera na prazna razmišljanja – a to nisam ja. Ja sam ozaren i pozitivan čovek, zadovoljan i smeo, lovac na sreću i sigurnost. Gde nestadoše svi ti lepi momenti iz života?
“Marko, moramo prekinuti snimanje! U nezgodi sam! Možeš li mi pomoći? Hitno je!”
U trenutku sam se zbunio, a onda upitao: “Kako ti mogu pomoći?”
“Odvezi me do veterinara u centru! Moram preuzeti psa i predati ga novoj familiji. Stari gazda ga je tukao i naneo mu rane.”
Još više sam se zbunio nego što sam bio. Nisam stigao da razmislim, samo sam rekao: “Hajdemo!”
Sedimo u autu, a Lena se zahvaljuje:
“Hvala ti, Marko! Dobar si ti čovek, a kada ugledaš lice psa, biće ti jasno da nisi proveo vreme u besposlici. Auto je kod mog momka. Prijateljica koja je pristala da pomogne morala je naglo da otputuje. Samo mi ti možeš pomoći.”
Ja i dalje ne znam šta da kažem. Skroz sam zbunjen. Samo vozim. Toliko sam se nadao da ću snimiti Lenin glas, da ću konačno početi da oblikujem kreaciju koja će me nadahnuti i oživeti, međutim, sedim u autu i ne znam gde vozim.
Od pridošle radosti Lena se otvara kao knjiga: “Ne bih te mučila! Automobil je trenutno kod Vasilija. Eh, Marko! Godinu dana se zabavljamo on i ja. Pokloniću mu dnevnik koji sam pisala od prvog trenutka našeg susreta do danas. Sve moje misli, sva moja osećanja upućena su tom dragom biću. On i ne zna da sam vodila dnevnik. Iznenadiće se. Jedva čekam da vidim njegovo nasmejano lice. Volim ga više od svega…”
Pričala je u zanosu, a ja više nisam slušao, nego počeh da plutam maglovitim sećanjem, koje mi je upravo pridošlo. Zar je moguće zapisati jednogodišnja osećanja o voljenom biću!? Zašto sam propustio da imam svoj dnevnik kada sam upoznao moju ljubljenu Saru? Gledam je, kao da se juče desilo, u beloj letnjoj haljini, nasmejana lica, sa tašnom u ruci oblika pravougaonika. Puna osmeha, strpljivo me čekala, nije ni pitala zašto kasnim, bacila mi se u zagrljaj i ljubila dok sam upravljao autom. U restoranu smo se gledali kao deca, sa distance i veselog lica. Bilo je varnica i te večeti i svake sledeće, upijali smo se, ljubili, grlili, odlazili, nije bilo pravila, ali ni dnevnika. Za godinu dana našeg zabavljanja ništa joj nisam poklonio, što mi je zamerila: “Ti samo svojoj sestri kupuješ cveće! Gde je moj buket?” Iskreno, prepao sam se više nego ikada, iako me i dalje milo gledala, te nestrpljivo dočekah novogodišnje praznike da joj kupim dugo željeni buket. “Hvala ti! Mogao si spretnije da ga uručiš, ne kao da ga daješ strancu!” Gledala me pravo u oči. “Dobro znaš da ne volim sve te ceremonije – uruči ovo, uruči ono! Ja sam običan muškarac. Sviđa li ti se?” Potvrdno je klimnula glavom i hodom gazele otišla do kuhinje da potraži vazu. Drugom prilikom je dobila prsten. I to mi je zamerila rečima da nisam prisan, da ne klečim na kolena, nego kao strancu uručujem predmet koji će je radovati i na mene podsećati. “Sara, ja te volim! Najviše! Ali, nisam ja čovek koji kleči! Ne znam ja to! Ja sam po prirodi jednostavan.” Ona me samo gledala dok je isprobavala prsten. “Ah, ti si samo ukočen. Mora da ti to potiče iz detinjstva. Idi na gimnastiku! Zašto ne krenemo na ples? Volela bih da naučimo sambu”, zadirkivla me do besvesti. Svaka žena je jedinstvena – bila ona skromna, elegantna, vitka, bucmasta, pametna, ljuta, nesigurna, zamišljena, obmanuta, nesretna. Svaka! Jedna će voditi jednostavne razgovore, druga komplikovane, treća će biti izvrsna kuvarica… Ma, ima sve svoje! Nego, mene golica najviše gde je dnevnik – nismo ga ni žena ni ja pisali. A Lena – ona je oduševljena svojim…
“Marko, gde si? Slušaš li ti mene?”
“Pričaj, slušam i vozim!”
“I tako, uđem ja u auto, sednem sva sretna, jer je operacija uspela. Čak se i uspavam, kad hoćeš… Samo sam se naglo pomerila – zbog iznenadnog udara, umalo svi ne izletesmo iz auta. Prepali smo se, a ja sam se zapanjila pred mlazom krvi u krilu. Udarila sam glavom u sedište ispred mene i polomila tek operisani nos. Idiot nije gledao gde vozi! Moja mama se prepala najviše zbog nas dece, otac se ljutio. On je doktor po struci, ukazao nam je pomoć, čak i manijaku koji se kasnije izvinjavao. Meni njegovo izvinjenje ne treba – neka ide što dalje od mene!”
Tek sada sam počeo da se smejem, da se radujem, da gledam ispred sebe, čemu se Lena veoma čudila.
“Lena, ti si prava inspiracija! Ma, savršena si i bez tog nosa koji priželjkuješ! Toliko si mlada, a toliko toga sam naučio od tebe i uvideo za samo pola sata. Požurimo do psa, uradimo to što pre, a onda ćeš mi pomoći da kupim najlepši buket mojoj ženi Sari! Planiram nešto veliko večeras s njom.”
“Izvinjavam se zbog svih ovih neprilika, nadam se da nisam poremetila sve tvoje današnje planove!? Snimićemo pesmu drugi put.”
“Da”, kratko sam odgovorio.
Upravo sam naučio vrlo bitnu stvar: savršenstvo su, u stvari, i mane koje posedujemo uz naš karakter, vrline i izgled.
-
(0)Od : Miloš Stojanović
Bez kondoma
400 rsdPUT
da mogu ponovo
na put
znao bih sve
svaku rupu
bih zaobišao
gde god sam pao
tu ne bih išao
sve što nisam onda tražio
sada bih sam
uzimao
sve greške bih
ispravioali
taj put me je
do tebe doveoako je put bio pogrešan
ipak me je do pravog cilja
doveo.DRVO
bože
ako postoji drugi život
kad umrem
i moja duša počne da luta
daj mi da budem drvone dozvoli da ponovo budem čovek
molim te
nikako nemojnek budem drvo
debelo i jako
da me tri žene ne mogu obgrliti
kad se uhvate za rukeda me stotine žena mogu
grepsti noktima
ubadati šnalama i prstenovima
a ja da ne osetimda mi hiljade žena mogu
kidati listove
lomiti grančice
a ja da ih obnovimda mi sve žene sveta mogu
bušiti koru
i stablo
da dođu do srca mogakoga pronaći nikad neće.
TETKA
devedeset i tri godine
dugačke
kao
devedeset i tri veka
toliki ljudi
ratovi
smrti dragih ljudi
bolesti
toliko reči
izgovorenih i neizgovorenih
ljubavi
svegai sad šta
krevet
zid
prozor u nebo
bube što gmižu svud okolo
i miris mokraćenema više para
ni poštovanja
još koji dan
možda mesec godina
sve isto
svaki dan
nema ni sećanjaima samo oblaka
koji prolaze nebom
oni su ceo život.MOJA MAJKA
plovim kroz život
obavijen
dobrotom i blagošću
moje majke
njenom ljubavlju
i potpuno sam miran
potpuno siguran u sebe
u skladu sa svetom
i samim sobom
jer znam da me je moja majka
volela
i pun sam
njene ljubavi
i ne treba mi više u životu
ništa
ništa
srećan sam
i miran
živim
i mrtav sam
kao ona.SA REZERVOM
o bože
kad dođe vreme da umrem
učini mi to
da ne umrem bez snage
istrošen
jadan
slab i nikakav
potpuno mrtav
još pre nego što sam stvarno umro
daj mi da crknem
pun snage
nepotrošen
neiživljen
sa još dosta rezerve u sebi
da kažem eto
mogao sam još
ali nisam
da znam da još mnogo toga
nisam uradioto želim
a ne znam zašto
možda
da bih imao pravo
da tražim
i čekam
još jedan
neki novi životda sve to uradim
što nisam stigao. -
(0)Od : Zoran Ilić
Smej se Pajaco
300 rsd2.
Kada Neko izgovori reči kamp i kampovanje, Pajaco istog trenutka pomisli na letovanje, na Jadransko more, na Dalmaciju… To su njegove asocijacije, iako je kampovao i u Poljskoj, Čehoslovačkoj i Mađarskoj, tako da bi Pajaco mogao da se nazove apsolutnim kamperom.
Međutim, na početku dvadeset i prvog veka, od Pajaca su veoma udaljeni i Jadransko more, i Dalmacija… Istra, Poljska i Mađarska… Čehoslovačka više i ne postoji kao da je nikada nije ni bilo tako da može jedino da kampuje na rečnoj adi: dunavskoj ili savskoj, svejedno. To je već avantura začinjena sve sa komarcima i priobalnim muljem. A Pajaco je ionako vegetarijanac, tako da ne konzumira ni rečnu a ni morsku ribu, i zašto bi, onda, i boravio na dunavskoj ili savskoj adi?!
Pajaco:
– Zašto?
Neko:
– Ni ja ne vidim nijedan valjani razlog!
Pajaco:
– Sledeći put budi znatno oprezniji kada koristiš reči “kamp” i “kampovanje”. Tačnije, u mom prisustvu nemoj ni da ih koristiš.
3.
Neko:
– Ko ili šta je prošlost? Da li nju čine ljudi i naša sećanja na njih, ili određene situacije? Da li je prošlost podložna promenama ili je konstantna? Nepromenljiva.
Pajaco:
– Tvoja pitanja ostaće bez odgovora. A takva pitanja, bez ikakvog odgovora, najgora su, najbesmislenija.
4.
Plavuše su uvek ili skoro uvek poželjne. Ko zna zašto ili zbog čega, prosto to je činjenica.
Neko bi olako i brzopleto zaključio da su one smešne, izmanipulisane i da kroz život prolaze “kao pas kroz rosu”. Niko ih ozbiljno ne shvata. One su kao skupoceno začinsko bilje spakovano u teglice.
Plavuše prihvataju svoju ulogu. Ne bune se već jednostavno postoje i uvek su tu, pored nas.
– Ma, idite! – Pajacu ponekad dođe da se što glasnije prodere. – Sklonite se malo u stranu, levo ili desno! Samo idite! Ne mogu više da gledam vaše tužno-smešne izraze lica.
Pajaca ponekad pogledi plavuša znaju da pogode direktno u srce, kao one Amorove strele, te ga učine nemoćnim, tako ranjivim.
Pajaco:
– Plavuše, idite svojim putem! Ostavite me, ne gledajte me, ne primećujte me! Samo idite tamo kuda vas oči vode i vitke, graciozne noge nose!
Da li je moguća sledeća kombinacija: i glumica i plavuša? Naravno da jeste! I takve osobe ženskog pola postoje, i hodaju kako svud po svetu, tako i Beogradom.
Srpska prestonica je poznata i kao naseobina sa zavidnim brojem pozorišta. Jeste da su skoro sva smeštena u krugu tramvaja dvojke, ali to nikome ne smeta. Uostalom, tramvaji ponovo prevoze putnike! Sve moguće i nemoguće rekonstrukcije su okončane.
Neko:
– Znam odgovor: to je glumica sa inicijalima J.M.
Pajaco:
– Tako je! I Jovana Maksić je jedna od njih. Verovatno nije jedina. Ima ih!
5.
Neko:
– Pajaco, šta uopšte znaš o harmonikama?
Pajaco:
– Ne previše! Tačnije, jedva i da znam ponešto. Kada sam bio mlad svi su želeli da sviraju gitaru: akustičnu, električnu, bas gitaru… Čak i bubnjeve, međutim ne i harmoniku. Polako ali sigurno ona je ostajala u prošlosti.
Tako se bar mislilo kada sam i ja, Neko, bio mlad. A onda se dogodio neočekivani preokret: zvuk gitare više nije bio toliko uzbudljiv, gitaristi su postali dosadni, prepoznatljivi… Ponavljali su se, vrteli se u krug, Džimi Hendriks, Džimi Pejdž, Erik Klepton i ostali, udarili su u plafon i dalje se nije moglo.
Neko:
– Šta se dogodilo sa harmonikom: da li je nestala?
Pajaco:
– Ne baš! Ona se iz etno-folka preselila u džez, pa u pank, ma koliko to paradoksalno zvučalo!
U jučerašnjim novinama objavljena je fotografija beogradskog antiglobal-etno-pank sastava na kojoj momak u rukama drži harmoniku. Nema laži a još manje prevare: harmonika je dospela i do panka!
Neko:
– Baš je nepredvidiv taj dvadeset i prvi vek. Kako će tek da izgleda dvadeset i drugi?!
6.
Neko:
– Šta je iznad plafona?
Pajaco:
– Iznad plafona su krov i nebo. Ako ne veruješ, možeš da proveriš, odnosno da se popneš na krov, pa da se iz tog položaja uveriš da je iznad tebe nebo, a da ti sediš na krovu.
Priznajem da je glupo sedeti na krovu, a i neudobno je, međutim zarad novog saznajnog procesa, isplati se. Mada obrnuto nije moguće: sedeti na nebu i gledati krovove gradova, sela…
7.
Prethodne noći dogodio se zemljotres koji je Srbiju prodrmao uzduž i popreko.
I Pajaco se trgnuo iz sna. Sedi na krevetu i razmišlja. U stvari, ne razmišlja već samo sedi. Ko bi i o čemu razmišljao kada se dogodi zemljotres, tako da ni Pajaco nije izuzetak.
Potom je trebalo ponovo otići na spavanje jer zemljotresi su nešto prolazno, a ne stalno, konstantno.
Neke druge stvari jesu konstantne, međutim ne i zemljotresi.
-
(0)Od : Jagoda Kljaić
Rascvjetana trpeza
400 rsdRascvjetana trpeza
Dok sjedim na dotrajalim stepenicama dotrajale kućice u kojoj sam i sama dotrajala, nitko ne može pretpostaviti, ni približno, nema ni “vruće – hladno – mlako”, sigurna sam da nikada i nitko ne bi pogodio što to radim, sjedeći na stepenicama, dok radim – apsolutno ništa.
Oprostite, nemojte smetati, upravo gledam i razgledam što ću skuhati za ručak. Lakše mi je dok gledam i sve vidim, nego da iz zatvorene kuće napamet pogađam. Iznutra ne mogu vidjeti baš sve: da li su se rascvjetale tratinčice, raširile male cvjetne glavice nevena, ima li dosta ružinih latica za obrok, koji mi se cvijet maslačka čini najsvježijim, ima li još negdje sakrivena koja ljubičica.
Volim te svoje rascvjetane obroke. Ma ne zavaravam se, ta tko bi to još jeo, kome bih mogla ponuditi, kakva bi to bila ljubav koja dolazi kroz želudac, ima li na svijetu ijedna osoba kojoj bih mogla povjeriti svoju tajnu. Odgovor na sva ta pitanja je čista i nesumnjiva negacija. Pa kad je već tako, zašto svoju maštu ne iskoristiti za sebe.
Slučajnom posjetiocu moje skromne kuhinje, u prijepodnevno vrijeme, uvijek nešto fino miriši. Kao u cvjetnoj bašči. Bar nešto fino kod mene. Ponudim da proba – nitko neće. Svi su upravo jeli. Baš čudno kako se uvijek podudara. Ne trudim se objašnjavati, samo pokažem. Ne šire se iz moje kuće mirisi prženih krumpirića, prepohanog mesa, zagorjelog ulja, iskipjelog mlijeka, svi oni mirisi domaćinstva, obitelji, zajedničkog ručka, skladnog života. Sve je to ostalo daleko iza mene i ne želim glumiti i pretvarati se.
Da, čujem vaše pitanje: pametnjakovićko, a što jedeš zimi, kad nema latica. Ima, ima, suhih, puna soba, sve ravne površine. Uostalom:
Suve šljive i orasi
Mi smo diko siromasi
Siromasi diko bela
Voda te odnela…Sve vezano uz hranu zapravo je vrlo jednostavno, samo nas zbunjuje ponuda. Vuče nas i povlači za sve rukave i džepove koje imamo na sebi, a mi se ne znamo ili ne želimo otimati. Uzalud nas psiholozi, doktori i nutricionisti upozoravaju, i među njima, dakle, ima nepotkupljivih. Znam u šali, ali misleći ozbiljno, poznanicima reći: kad bih bila liječnica, pola pacijenata ne bi smjelo ući u moju ordinaciju. Morali bi se najprije potruditi da sami sebi pomognu.
A to bi značilo: nije hrana za naše zavaravanje. Ne služi ona da nam uljepšava život. Ne može ona biti nadoknada za sve što mislimo da bismo trebali imati, a nemamo. Onda i sama ne bih ništa radila nego se hranila i hranila. Zamjenjivala sve ono što sam imala a više nemam ili što nisam imala uopće. Nije hrana ljubavnik ili prijatelj, a može biti neprijatelj, nije brat ili sestra, roditelj. Nije neispunjena želja.
Zato samo što jednostavnije. Jedna izreka kaže:
Više je uzalud, kad je i manje dovoljno, jer priroda je zadovoljna jednostavnošću…
Sa hranom je kao s ljudima. Ili obrnuto. Mislimo da bi trebalo biti onako kako nije. Nije nam dobro kad je pretvrdo, nije dobro premekano, ne odgovara žestoko, a još manje bljutavo, ne sviđa nam se kad prevladava jedna aroma, htjeli bismo osjetiti pomalo od svih mirisa i okusa, ne prihvaćamo više samo sezonsku hranu, nema sezona, cijela godina mora imati sve, ljepše nam je fino pakiranje, sjaj koji govori o bogatstvu, usrećuje nas umjetni miris od kojeg ne osjetimo pravi, izvorni.
Ipak, probajte spomenute cvjetne latice, svakako uz vaša omiljena jela, možda vam se učini lijepo i fino. A možda ispadne ujednačeno i idealno. Najprije u hrani, a onda se rascvjetana trpeza proširi i na život.
-
(0)Od : Ana Frost
Stanica čarobnog voza
450 rsdDoris (sjećanje)
„Baš lijepo, nemam ni jednu cigaretu, a neophodna mi je.”
Pomjerila sam se malo u stranu tražeći hlad, jer kamen na kome sam sjedila postade prevruć za moje butine ispod tanke haljine. Mrzim kada se znojim. A volim sunčevu toplotu. Zavoljeću ja još mnogo toga, a i zamrzjeti. Sama sam. To mi, evo, baš smeta. Nisam više sa ljudima koje sam voljela, s toga ne znam da li ih još uvijek istim intenzitetom volim. Ne znam više ništa o njima. Ne znam gdje su. Kako su? Šta rade? Da li su sretni, ili tužni? Da li su isti kao prije, ili su se izmijenili? Možda je njihov život poput mog. A možda ih više nema. Jednog dana ću znati sve o njima. Osjećam da želim saznati sve o njima, ali ne danas kada sam slaba i usamljena, kada sam gubitnik i lutalica; i izbjeglica. Da, sigurna sam da ću jednoga dana na nekom mjestu saznati sve o njima. Neko od njih će me obradovati, a vjerovatno ću i zaplakati. Znam. Ne želim sada da razmišljam o tome. Doris? Gdje je ona?
Doris sam upoznala na radnoj akciji 1987. u Bosanskom Petrovcu. Srele smo se u nepoznatom gradu, a živjele smo godinama u Vinkovcima. Za kratko vrijeme postale smo jako prisne, čudile se kako se u Vinkovcima nismo srele i od tada smo postale nerazdvojne prijateljice. Doris me često posjećivala i svi smo se počeli ophoditi prema njoj kao prema članu porodice; mogla je da nas posjeti bez najave, da otvori frižider ako je gladna, da se povjeri mojoj mami, da prenoći, ili da ode kad je htjela; moji roditelji su je jako zavoljeli i tako, spontano, počeli da se druže sa njenim roditeljima. Kratko rečeno: Doris i ja smo bile nerazdvojne sve dok rat nije porušio naše prijateljstvo. Bile smo posebne u svakom pogledu. Nismo marile za ljude oko nas. U tim našim kratkotrajnim i intenzivnim druženjima svi drugi su bili manje važni, čak i nebitni. To je mnoge nerviralo. U isto vrijeme sam srela simpatiju, mladića mojih godina, čije ime još uvijek pamtim. Zvao se Almir. Voljeli smo se obostrano i ludo, te nas je ta ljubav oboje izluđivala. On je bio hirovit, a ja slična njemu, atraktivna i tvrdoglava. Sve je to uslovilo brzom raskidu prijateljstva i naše ljubavi. Danas, vidim, i neiskustvo. Tih dana, sumornih i bolnih za moje ranjeno srce, lila sam suze, a Doris me tješila. Doris se uvijek pokazala kao velika prijateljica i ja sam joj bila zahvalna zbog toga.
Jednom prilikom umalo da nas komandir brigade ne posla kući zbog nekog našeg pametovanja i prigovaranja. Dok smo se opraštale od prijatelja, prolile smo gorke suze, ali na kraju ispade sve kako treba. Ostale smo do kraja radne akcije.
Ne mogu tačno da se sjetim svih pojedinosti i događaja sa radne akcije, pogotovo ne danas, u izgnanstvu. Nisam više ni sposobna da se sjećam svega. Jedno je sigurno: kada bih dobila šansu da opet idem, ne bih se dvoumila. Druženje, novi prijatelji, pjesme, igre, takmičenja, zajednički obroci, rana jutarnja gimnastika, odlazak na trasu, iskopavanje teškog kamena po užeglom suncu, marenda, iščekivanje kurira da dobiješ kap vode, vraćanje u brigadirsko naselje, odmor, aktivnosti, osjećaj da si stariji i odgovorniji, velika prijateljstva, nove ljubavi – ma svako bi poželio da se isto ponovi.
Jedne akcijaške noći zapalila sam prvu cigaretu u mom životu. Udišući dim, znala sam da ću moći bez te navike. Znala sam da me taj dim neće opsjednuti i okupirati cijelu, te da više neću moći bez zadimljene cigarete kao što se mnogima desi.
Doris, ljepuškasta i krupna, mada se zbog svoje nježnoplave kose činila krhkom i milom, ludovala je za cigaretom. Prosto bi je gutala očima kada ju je uzimala u ruke. Bez obzira na to što prijateljice vole da imitiraju jedna drugu, mi to nismo običavale, niti nam je smetalo što smo različite. Nismo imale potrebu da budemo skupa svakog pruženog momenta kao što bi druge prijateljice nastojale. Pored mene, Doris je imala svoje društvo i svoja interesovanja, a ja opet moje društvo i druga interesovanja. Čak smo i različite kurseve posjećivale na radnoj akciji.
„Djevojke, prošlo je jedanaest sati, kasna je noć. Požurite u krevet. Vaši drugovi već uveliko spavaju.”
Dežurni brigadir, koji je bio u noćnoj smjeni, opominjao nas je.
„Evo, evo, idemo!”, odgovorila je Doris, a ja primjetih kako je zadrhtala. Znala sam da je uživala u ovim momentima, baš kao i ja.
Prekrštenih nogu, sjedile smo u travi, nježnoj i lepršavoj, sasvim skrivene od pogleda. Nebeski pejzaž nas je impresionirao: na nebu pun mjesec, a između tog prirodnog satelita i nas, oblaci su ludovali na vjetru. Otkrivali bi, a onda prekrivali beskrajnost. Bili su poput crnih talasa. Izgledali su veličanstveno i zastrašujuće. Odnekud bi izronio tanan mjesečev zračak. Znala sam da Doris, kao i ja, vapi za tom svjetlošću i ostaje zapanjena pred njom, a koja je samo za 1,25 sekundi stigla do nas tačno iz svemira.
Te noći je moje biće bilo sićušno, ali ipak dovoljno veliko da osjeti smisao života. Bojala sam se svojih misli koje su navirale gotovo brzinom svjetlosti. Vjerujem da je i Doris isto osjećala. Te noći, a ni poslije toga, nismo govorile o čudnom osjećaju, koji se pojavi u času kada se svemir poigra sa našim malim razumima; ujedno nas i zadivi i zastraši veličinom svoje kratkotrajne predstave, štaviše, nebitne u poređenju sa beskonačno nametnutim vremenom i prostorom koje nas okružuje. To je neka vrsta simbola ili, čak, ornament nevjerovatne magije, koja je u stanju da nas i uzbudi i raspameti istovremeno da nijemi zadrhtimo pred njom; i zasigurno, slične momente koji se dese u svemiru, a ja ih uhvatim okom, ne mogu da zaboravim.
Eto kako se ta noć na neobjašnjiv način urezala u moje srce, koje je neumorno kucalo, kao i duši koja je vapila za tom svjetlošću. Drhtala sam zbog siline pomjeranja u kosmosu i, znam, nije nemoguće da se to ponovi.
A onda oluja zauze maha. Krupne kapi kiše stigoše sa neba, a nas dvije u trku napustismo pljusak i nevrijeme. Za nama ostaše grane koje su se skoro do zemlje povijale na vjetru i prijetile da nas obore. Učestali naleti munje upotpunjavali su nejasnu viziju o životu, koju sam te noći duboko potisnula u sebi.
„Baš lijepo. U stvari, ko je spomenuo da mi treba cigareta?”, prenuh se iz misli.
Kamen je uporno žario i morala sam da ustanem. Ispred mene je bauljalo staro tijelo žene, koja je nosila dvije velike korpe ispletene od pruća, a prepune mirišljavog i zdravog voća. Instinktivno krenuh prema iznemogloj starici, a ona se rado oslobodi one malo teže korpe.
Starica se zvala Marta i živjela je nadomak hotela I to je sreća u skromnoj, ali lijepo uređenoj kućici. S vremena na vrijeme sam je posjećivala, a ona mi je beskrajno bila zahvalna na druženju i pomoći koju sam joj rado pružala. Često mi je gledala u šolju nakon što bi zajedno popile vrelu kafu, koju smo obožavale. Ja sam joj kao vjerovala, u stvari sam se samo dobro zabavljala.
Jasno mi je da moju sudbinu niko ne poznaje, čak ni ova savršena budućnost, koja uporno stoji pred nama.
-
(0)Od : Boško Velimirović
Ljudi drugog vremena
450 rsdDEO I
REKA
Pre petnaest vekova
Stigao je dan kada ćemo pokrenuti letilicu i krenuti prema nebu. Mi smo prvi, posle mnogo vekova, koji će se otisnuti prema beskraju. Juan, moj mršavi ženskasti prijatelj, ubrao je limun s drveta, zatim se okrenuo prema meni i bacio mi žutu voćku. Ja nisam mogao da je uhvatim, jer su mi ruke bile nepokretne.
– Juane, šutnuću te po toj tvojoj maloj zadnjici. Valjda ćeš se tada opametiti. – On je bio zanimljiv čovek; voleo je ptice i krilate krave, voleo je svet i svoju patuljastu ženu u njemu. Obožavao je svoju decu, bila ih je puna kuća.
– Samo proveravam da li ti se vraća snaga. Nikad se ne zna. Hvataj. Još jedno malo žuto Sunce za tebe, bogalju! – prijateljski je odgovorio na moju bezopasnu pretnju, ali ruke nisu slušale moje misli i voćke su padale po toploj zemlji.
– Hvala za tvoju brižnost, dražesni. Vidim, lepo si odelo obukao danas. Kao da ih je žena birala. Ali za sebe, ne za tebe.
– Hvataj limun! Nešto si spor danas – Juan je nastavio da na svoj način pokazuje kako smo dobri prijatelji.
Malo žuto Sunce se kotrljalo po toploj zemlji; tri Sunca su napravila novo neuhvatljivo sazvežđe na nebu od zemlje.
– Da znaš da mi nije žao što me ruke ne slušaju. Ti si moje ruke, Juane.
– Nadam se da ćemo se vratiti, Nenade.
– Zar se plašiš da ću poželeti drugačije, moj ženskasti prijatelju?
– Plašim se, moj dragi bogalju. Moramo da se vratimo. Ja imam puno dece! – Juanu je krenula suza radosnica, tekla je po njegovom srećnom licu.
– Vratićemo se živi i čisti.
– Zašto kažeš čisti, dvonogi?
– Ne bi valjalo da prljamo tvoje svileno odelo.
Svilena odela
Pogledao me je kako se žene gledaju, odozdo na gore, i uzdahuo:
– Eh, kad sam te upoznao i ti si imao lepo svileno ruho čistih i jakih boja. Izgledao si elegantno, besno i tupavo, uopšte mi nije jasno zašto si ti taj koji je otkrio kako napraviti spravu za letenje.
– Hvala na lepim rečima, moj ljupki prijatelju. Zaista sam bio i besan i tupav, i nisam voleo sebe – shvatao sam da je Juan ubeđen da se nećemo vratiti, jer je mislio ću poželeti drugačije.
– Nije mi jasno ni otkud ti u Vizantiji. Sve to moraš da mi kažeš pre nego što krenemo put neba.
Dok smo razgovarali, stigla je Juanova patuljasta žena i poklonila nam uplakan osmeh; žena visine deteta, džinovskog srca, je došla da isprati naš let u nebo. Za njom je došla moja ljubav, Alkmene, s našim sinom kojeg je stavila u drvenu kolevku.
– Zdravo, šareni junaci! – Alkemene nam se obratila uobičajenim poštovanjem, iako se danas nismo obukli posebno šareno. – Kada krećete?
– Za par sati!
– Vidimo se onda za dva sata. Imamo posla oko Juanove dece – žene su otišle; Alkmene je ponela naše dete u drvenoj kolevci.
Juan me je pogledao i rekao:
– Doneo sam dnevnik u kom sam zabeležio kako sam stigao do ovde, a ti ćeš nam ispričati svoju priču, počevši od svilenih odela.
– U redu – pristao sam.
– Hoću da znam i kako si upoznao belog lava! Plašio sam ga se. Nikada nisam voleo da budem blizu te živuljke. I najvažnije, želim da znam i kako si otkrio tajnu; kako si uspeo da saznaš kako napraviti spravu koja će nas vinuti u nebo.
– U redu, ljubopitljivi. Krenuću od svilenih haljina. A trebaće vremena i meni samom da shvatim zašto i kako sam otkrio tajnu leteće naprave.
– Ispravka, bivši debeli!
– Kako to misliš – ispravka, svileni čoveče?
– Ti si smislio leteću napravu, a ja sam je napravio, moj dvonogi prijatelju – Juan se zagledao u mene i polako počeo da pravi grimase.
– Svileni, da zovnem pomoć? Da li ti treba lek?
Svedokov svedok
More je imalo svoj ritam. Vetar nam je dodirivao lica. Sami u dvorištu, razgovor smo delili moj ženskasti prijatelj i ja; bili smo svedok svedoku.
– Nenade, brate. Kreni s pričom; a kada priča dođe do mene, tad pričaj o meni, a ne meni – odgovorio je uz osmeh na moja pitanja o njegovoj prisebnosti.
– Juane, kreni ti s tvojim dnevnikom.
– Posle tebe, dvonogi.
– U redu, ali nemoj da me prekidaš.
– Neću. Obećavam. Hehe.
Pre nego što sam krenuo da govorim o svetu kraj Dunava, odakle sam došao, pogledao sam nepomično sazvežđe tri Sunca na neuhvatljivom nebu od zemlje.
Priča je krenula da teče polako, sporom rekom.
-
(0)
Do zuba u vremenu – zbornik poezije socijalne tematike
400 rsdStevan Šarčević
HODAŠ
Izranjaš iz magle kao duh,
rođen tamo, u tamnim dubinama
najcrnjih močvara.Odrastao si u prljavim kućercima,
dolaziš krvavih ruku
iz nevidljivih, surovih ratova.Stižeš i slamaš laži;
udomljen u izgubljenim zabitima
njihove sveže oribane savesti.Marina Jovanović
ZASTAVINI OČEVI
38 godina kasnije
prvi put bez propusnice
oprane nekoliko puta u džepu iznošenih farmerica.
Fotografija crno-bela na zelenom kartonu
u fioci administratora
više neće pozdravljati portira.
Kapija sve češće ćuti.
Godinama ne sreće nova lica,
a stara se proredila. Crno-bela.38 godina kasnije
na novom protestu. Bez propusnice.
Sindikat: ne, ti nisi radnik.
Ne bez propusnice.
Protest ne priznajemo.
Ignorišemo.Viktor Radonjić
DUŽNIČKA SAGA
Ispililo jagnje u gnezdu jastreba
Papak se podučava letu
Prve lekcije o mirisu krvi
Zapis lovljenih vukova
Busanje u grudi
Kocka je bačena
Kotrljanje groteski
Srce koje otkucava
Buđenje drugog para nogu
Zaglušujuća pauza
Nebesko podzemlje kao večna slava
Nadzemnoj spomenici zlatnog runa
Dužnička saga milionske manjineIvan Marinković
U ROVU, MEĐU CEVIMA
Radnici u rovu
piju kafu
gledaju pocrnele žuljeve
ima još dobra
4 sata da se guli
sunce je ogromno
nezgodno
psuju cevi i toplifikacijuulicom se kotrljaju
dva točka i na njima kolica
invalidska
iza njih se kotrljaju 2 noge
umorne
to su noge
iz časopisa o lepoti
obnažene
glatke
15-o im je leto
kao i onim,
što su u kolicima,
muškim
nepokretnimmajstori obustavljaju rad
glume kako piju vodu i brišu znoj
gledaju
gledaju 2 para nogu
gledaju u oči mladića
gledaju u zadnjicu devojkejedan je majstor zazviždao
drugi je pustio suzu
devojka je progutala knedlumladić bi dao sve
da je sa njima
dole u rovumeđu cevima.
Nenad Glišić
RADNICI I RUDARI TUZLE
osamdesetih godina dvadesetog veka
radnici i rudari Tuzle
svojim rukama pakovali su
u plastične kese
solidarnu pomoć britanskim rudarima u štrajkudevedesetih su izgladneli
radnici i rudari Tuzle
otvarali plastične kese
humanitarne pomoćizato
sa radnicima i rudarima Tuzle
nema šale
oni imaju značajna iskustva
sa plastičnim kesamaMirjana Stefanović
ŽENA PLAČE POSLE RATA
raskidali ste moju zemlju
na podivljale ponjavice
sakatevuku se ko psi uličari
po svetu tražeći gospodara
sa repom među nogamadete ste mi moje izagnali
u ravnodušni beli svetveru u moj narod oduzeli
rođenog me roda postideli
strašnoskladan život
spokoj
dostojanstvo
ponosko da ih do juče nije bilo
nikadsamo beda laž grabež i leševi
ram su za moju sliku(1994.)
Milovan Marčetić
JUTRO
U zemlju polako
ulaze sive straćare.
Pod mrazom, iz daljine
sijaju kao srebrni grad.Krpe na ogradama
zastave su odbačenih.Plav kamion na trotoaru
čeka farbanje.Između raspoređenog
raspoređuje se neraspoređeno.Deca preturaju
po kontejneru za otpatke.Ciganin tovari papir na kolica.
S praznom flašom za vino
pijanac ode ka samoposluzi.Fizikalci prođoše
na biciklama ka ciglani.Poput Sunčeve površine
Ispod prozora pulsira ludilo.Prognan iz pejzaža
ludak pretura po suštinama.(Iz knjige Bez imena, bez lica, 1990)
Željko Mitić
BLED ALI NE I MRTAV
Kroz staklo
gledam
kako pada kiša.
Još samo 40 dana ovde:
dobro je –
preživeo sam rat.Telefon ne zvoni
radijator perfektno greje,
dok se igram
službenim pištoljem
gledam muve kako
umiru od starosti.One nisu preživele.
Marko Car
MI VIŠE NE POSTOJIMO
Mi više ne postojimo,
kao što je rekao
onaj major,
u zoru,
pred
poslednji juriš.Mi više ne postojimo,
ne vredi
da rezerviseš
jeftine karte
za London ili Beč,
ako budemo otišli,
tamo će samo naše
senke plašiti gospodu.Mi više ne postojimo,
postojiš ti i ja i ona
i on
i on i opet ja,
ali nas
više nema,
zaboravio sam kako
da nas osetim.
Zaboravio sam da se smejem.Nika Dušanov
DOĆI ĆE SMRT
Šta je za ručak?
– Vilijem Katler Jejts –Počelo je.
Stolice su prerezale vene.
Umivaonik je progutao tablete.
Krevet je skočio kroz prozor.Opet radoznala privatna i Službena lica
zaviruju u naš stan,
tobože – probajte štrudlu, ili… možda neka enciklopedijica…Iz zapaljenog voza izlazi orkestar pacova
i pilji.
tobože – u kišu asteroida!
nikako u crni lelujavi plašt u našem domu…
nikako!Ovde je.
Zatvori oči.
Pravi se da ne čuješ njene koščate pete
kako stružu tek stavljeni laminat.
Koštao je bogatstvo za naše bedne uslove
sećaš se?Čuješ li kako je nespretna, prokletnica!
Tek što smo otplatili kuhinju!
Mogla je poneti manju kosu
u ovih 30 kvadrata!Ako ovako nastavi,
Pozdravi se sa letovanjem………Gotovo je…
Kupatilo je u suzama.
Stolice su nekako preživele.
Krevet je ponovo skočio kroz prozor.Ne brini.
Uzećemo kredit, pristojan stan
I na prstima, lakonogoSMRT ĆE DOĆI.
-
(0)Od : Petra Rosandić
Ako dugo držiš usta otvorena
530 rsdSELO
Zemlja bubri. U jedan od vrhova makije
vrućina će zabiti požar. Pamti li Sunce?
Taloži li početak u svoje duboko ulje
kao crnci tugu u očima?Nebo se odvaja. Šapćem želje.
Koža se vrijeđa na dodir kao suho lišće.
Svoja lica vidim u trzajima
i priroda me ne želi.
Majke rađaju iz reda, dosade ili slučajnosti.Potražujem ničiju kuću. Divlju, kvrgavu i oštru kuću
bez vode. Odgovarat ću za sve smrti.
Dugo zatvorenu bez svjetla. Snalaziti se u njoj
milujući pravocrtno i bez strasti.
Glatke površine ne stvaraju sjećanja.BIT ĆEŠ DOBRO
Pogledat ću te u oči i naučiti te
da je jesen samo proljeće unatraške
da ću se ja još toliko puta promijeniti
da su naše bake uvijek bile ružnije od nas
da na našem mjestu može biti bilo tko
da se nema smisla skrivati
da smo sami dok god smo brojevi potencirani nulom
da su brisači na vjetrobranskom staklu
metronom na sedamdeset i šest
da polovicu Fjodorovih cigli
niti ne trebaš čitati
da zavoliš ljude koji hodaju bosi
i s tim prljavim nogama ponekad zaspu
da nekad treba udarati kartonske kutije od televizije
leći se na sestru koja ti krade cijedeći sladoled
tražiti susjede koji još uvijek imaju antene
da nikoga ne poznaješ
da su tek nedavno otkrili novi
križni ligament u koljenu
da nikad ne smiješ prestati trčati
da su flasteri za dekubitus vraški skupi
i da najviše boli tren prije nego prokrvarišOSTAVITE KONTAKTNE LEĆE KOD KUĆE
Slabovidni ljudi najbolje od svih
mogu tumačiti impresioniste
stvari su im meke i lelujaju
kao polimeri po rivi za vjetrovita dana
ne može ih omesti nikakva svinjarija
koju ljudi nasade na sebe
ili je nasađena prirodnoSlabovidni ljudi ne znaju što je detalj
ali će te prepoznati jer su prvaci
u detektiranju načina hodaSlabovidni ljudi ne pamte
računsku operaciju
samo rezultat
i nitko ih nikad ne pita
sjećaju li seSlabovidni ljudi nemaju koga
uzimati u obzir ipak
slabovidni ljudi će se pokušati
dovući u photofinish s tobom
bez sijedih čira na želucu
raka psorijaze
samo ako im kažeš je li autobus
3 ili 8ISPRAVAN
Oni pokušavaju unijeti
u zgradu frižider
taj svemir jedini nudi
imploziju organa
koji se onda
tako sitni da ih
zametneš u teglu
među poriluk
listove salate
oblikuješ za grlo boce i
zanjišeš u ljusku jajeta
u mraku došaptavaju
ugodno podnose
uspavljuju deklaracijama
da im bol postane
samo ples
nekog od živacaMudri tvoji susjedi
uvijek kupuju
ispravan životUZ MENE
bolje da umreš uz mene
iza prozora je grad
a grad je pretpostavka
nije ono što vidiš nego
ono što možeš napipati na sebi
nakon što se osmjehneš čovjeku na ulici
a on te ne prepozna -
(0)Od : Vladimir Krstović
Beogradska pošta
300 rsdsan
i ne mož’ da se nosiš
s tolikom količinom istine
i ne mož’ da se nosiš
s tolikom patnjom,
promenom i srećom.zapamti dobro
sve te tripove,kad prođe bura
doći će i odron,
kad prođe odron
doći će strah,
kad prođe strah,
doći će dan,
počeće život
iznova k’o san.na kraju krajeva
ostao sam sam.
i jutra su dobra,
nebo je nebo,
a ptice su ptice.ko još može
da bude živ i nasmejan
a da ne umre
u zoru.otkad mrtvilo
dolazi u talasima
ja se rađam
uveče.ko još ustaje u podne
nahrani ptice
i ode u krevet?ostao sam sam.
na kraju krajeva,
nebo je nebo,
a ptice su ptice.oče naš
znaš ono
kad si u kolektivu,
nekoj grupi,
na poslu i slično,
gde svi kao u kokošinjcu,
urlaju na sav glas
i oče naš koji si na nebesima,
svi imaju svoje mišljenje
i svako ima pravo na svoje mišljenje.oče naš,
koji si na nebesima,
znaš li kako je to?ya
jednom nogom sam u despotovcu
a živim u gradu
hodam sporo, ne žurim nigde.kad pomislim na mamu
furam se na pank
kad pomislim na ćaleta
furam se na faks.jednom nogom sam u despotovcu,
a živim u gradu,
hodam sporo, ne žurim nigde.pomirenje
doći će po tebe
u pola 5, u 8 i 2
zašto onda da se otimam.mrtav, kul i opušten
radim što se mora
srećan, sam i slobodan
uz sigurni ćorak. -
(0)Od : Grupa autora
Mladi o prozi i poeziji Dragog Tasića
400 rsdНаташа Марковић
Хроника једног страдања
На граници Истока и Запада, Балкан је подручје трвења, разлика и размеђа између култура, вера и обичаја. Као белег кроз деценије и векове на историјском пољу такође носи још свеже ране великих разарања и бесмислених ратова.
Када се живи у таквом поднебљу, просто је неизбежно одупрети се одјецима историјских догађања која, попут понорнице, проналазећи пут кроз брдовито тло, постају делом крвотока човека и прожимају његово биће. Тај човек, који осећа дамаре прошлости у сопству, генетски је предодређен да мрзи неправду, да јаче но други осећа патњу ближњега, да се бори пркосом и поносом.
Носећи у грудима снажан дуализам осећања бескраја и бесмисла постојања, утиснуте у души као писмо и главу са истог новчића, тај се човек, на уласку у ХХI век, нашао пред застрашујућом сликом ратних разарања. Тако располућен, главни лик романа „Под сенкама Јестоније” нас уводи у свакодневицу рата. Гаврило (Стеван – Сивац), пензионисани историчар, глава је породице, њен чврст ослонац. Његова жена Олга, улогом у животу Мајка, управо ту стабилност и разборитост очекује од свог супружника. Међутим, убрзо сазнајемо да Гаврило у својој личности крије и другачији психолошки ентитет. Његов унутрашњи глас, Стеван, или како га приповедач дефинише, „песничка лабилност”, је поетски бег из болног стања у реалност. Пратимо ли Гаврилов лик кроз роман, видимо да се, притиснути стварношћу, његови идеали стављају на пробу и мењају, па чак и руше кад су подвргнути испиту стварности. С почетка, главни јунак је непоколебљив у свом бесу и осећају неправде: он се категорички води мишљу да његова отаџбина не треба да поклекне под силом јачега. Пркос и виталност тог става се оглушују и на аргументе које му свакодневно упућују чланови породице и пријатељи. Из њега проговара Стеван, као дух предака, и позива светску правду да заустави насиље над народом који је већ измучен ратовима. Гаврило се бори да задржи присебност, али како време пролази, Стеванов утицај јача и замагљује трезвени поглед на збивања. Примарни осећај беса сада замењује осећај немоћи. Главни јунак сада стрепи над судбином своје деце и свог народа. Тако велики душевни немир и свепрожимајућа туга је морала ојачати унутрашњи глас, пробудити исконски бол таложен у генима генерацијама уназад. Из тог бола се рађа Стеван, који својом потребом да завапи и проговори одвлачи Гаврила међу списе у библиотеку. Скривени поета излази на светлост дана, да као рањена звер разбаца неартикулисане стихове у обимну епопеју о људском страдању. То дело у својим редовима носи сву грубост и неуглађеност лишену узвишеног песничког израза. У њу је преточена сирова реалност и још стварнији, незадрживи бол. Оно што утишава Стеванов глас је и чудноват став младих генерација, оличених у Надици и Вељку. Њихова младост тражи живот и напредак, шансу за срећу и успех. Њихове очи су упрте у будућност и наду. Притисак тог и таквог очекивања од живота који тек почиње савлађује Гаврилове стоичке ставове и претвара их у заблуде. Истрошени и изморени сликама страдања, ослепљени сценама трагичних медијских извештаја, Олга и Гаврило, на вест о рођењу унуке излазе из својих чаура и остављају Стевана да се суочи са својом нечистом савешћу, Сивцем.
Раслојавање главног јунака на више унутрашњих идентитета је можда и најзначајнија симболичка слика. Стеван је Гаврилу био потребан као једини начин да каналише основни нагон ка трајању и стварању. Такође, тај ослобођени унутрашњи глас је и прибежиште, пут који се отворио како би се могло поднети сопствено постојање у ругобној стварности, у животу који је заустављен.
Ипак, Стеван на крају остаје напуштен и тако наслућујемо да се Гаврило одрекао песника у себи. „Јестонијаˮ и Стеван се растају и од Сивца, настављајући своје имагинарно трајање ослобођени и помирени у епилогу. Сам приповедач закључује:„Ти си мој грех, а грех стоји као мрља на савести грешника. А савест се не може чистити.ˮ
Стилски гледано, ово прозно дело – роман, можемо назвати и хроником, која према дефиницији означава „роман са историјском тематиком у којем је приповедање организовано у хронолошком редоследуˮ.
Радња прати збивања у Бору и Јагодини током бомбардовања Југославије 1999. године. Сама структура романа је јасна и разумљива. Путем паралелизма који је доследно спроведен у целом делу, смењују се прозни текст и одломци из епопеје (која је поетска допуна штуром и оскудном приповедању). Сам начин вођења радње је невешт, са једног се догађаја брзо прелази на други. Дијалози су кратки, нецеловити, па читалац има осећај ускраћености при покушају да одгонетне дубље слојеве ликова и њихову психолошку структуру. То се нарочито односи на ликове Надице и Олге, које, као носиоци женског принципа, нису као ликови заокружене и целовите. Са друге стране, уочљиво је преопширно извештавање о светској политичкој сцени, којој се не види јасна сврха у тексту. Често наилазимо на те пасусе који коче радњу и скрећу пажњу са њеног тока. Сам паралелизам, као носилац структуре текста, другом својом половином се налази у одломцима епа, постављених између прозних целина. Иако је, идејно, таква конструкција легитимна, у самом роману ови поетски моменти нису испунили пуну функцију. Груб, сиров језик, немарно постављен стих, мутне песничке слике, њихова недокучивост и неразговетност збуњују читаоце. Наивна реторичност и њена нескривена патетика превазилазе патос којим се хтело да опева страдање појединца, народа и државе.
Такође, поједине пишчеве унутартекстовне интервенције, као она на почетку романа при упознавању Гавриловог лика и његове слојевитости су сувишне. Исто тако, и пишчева објашњења о постојању стварног епа ван оквира имагинарног света дела такође руше структурне чиниоце романа. Ови су елементи градивно ткиво фикције и као такви треба да постоје у делу, независно од реалних вантекстовних околности, чак и када је у питању хроника.
Читаоцу је јасно из којих је побуда и под којим околностима ово дело настало. Писац, као ни главни јунак, ни у једном трену разарања није помислио да напусти родно тло.
Та идеја стиоцизма, песничког идеализма је и данас очита у тексту. Епилог романа је дат у стиховима, што наговештава да Стеван, иако одсутан из Гавриловог живота, наставља да траје мимо њега. Може се закључити да нас писац наводи на мисао да су идеали неуништиви, баш као и поезија, као и све што је настало и родило се из великих осећања која превазилазе човекову моћ поимања. Стварање, као једини бег из сивила дана, у овом је делу постало чинилац опстанка, и тако надрасло сва рушења и обесмишљавања људског трајања.















