Beograd je grad koji spava tek toliko koliko mora. U njemu se, bez razlike, odvijaju svi opisivi momenti. I beda i sjaj grada lako se daju opipati sa samo nekoliko slogova, širom otvorenih očiju i odškrinute duše. Prepliću se, nekada slučajno, u dokolici i namerno, neki ljudi, priče i pesme u njihovim mislima. Ta je priča svakako disharmonična, ali i simpatična. Nesklad daje notu zanimljivosti svemu, pa se svako saplitanje, pogrešan korak, čak i pad, može doživeti kao nova prilika za uspeće. Sunovrat, kao njegova preteča ili posledica, onda itekako ima smisao…
Za nju, svaki dan u Beogradu je isti. Vida ide na posao, vraća se kući, odspava, ponekad ode na piće sa prijateljicama. Takođe ponekad, obično vikendom, zbog posla tokom nedelje, kada se sve njene prijateljice dogovore oko detalja, gde i kada se nalaze, ode i u noćni provod. Uostalom, mlade su da bi živele kao starice, iako njihov samački život sve više podseća baš na pozno životno doba.
Vida je jedna od tri skoro iste drugarice. Sve su na pragu četrdesete i nemaju stalnog partnera. Imaju nekoga, ali to sigurno nema veze sa ozbiljnim, zrelim vezama. Njihovi životi, jednom rečju, nisu ispunjeni. Naravno, nijedna od njih tri to nikada neće glasno reći. Uz puno smeha, pića i priča o tuđim životima, retko o sopstvenim, barem jednom nedeljno u nekom beogradskom kafiću, na neki način i one žive kakav-takav život. Ako se životom može zvati tek poneki dan koji ne podrazumeva bolnu samoću.
Vida je najmlađa među njima. Najviše voli da pametuje, skoro da je malo jači vetar može oduvati sa ulice, toliko je mršava. Nosi naočare i ima razbarušenu riđu kosu koja se blago talasa i pada preko njenih ramena. Uvek neke cvetove ima na sebi, ili na zvoncarama koje tako voli, iako je početak XXI veka, ili na torbama koje vuče kao nesnosan teret. Radi kao učiteljica engleskog jezika u osnovnoj školi. Stalno govori da joj tako dece ne manjka u životu, ne shvatajući da tuđa deca nemaju nikakve veze sa onim što odgovornost i ljubav prema sopstvenoj deci nose. Vida je u društvu nešto kao glas razuma. Kada sve tri posustanu, ili jedna od njih nešto sočno zabrlja, ona je tu da podvuče crtu i označi početak nove trke zvane život. Otrov u maloj boci, to je Vida.
Iako se druže decenijama, njih tri su potpuno različite. Marija je visoka, zgodna crnka, koja je zaslužna za svaki spontani događaj u njihovim životima. Naime, njen je osmeh toliko privlačan da se na bilo kom javnom mestu muškarci bukvalno sjate oko njihovog stola. Marija radi kao sekretarica u moćnoj kompaniji i, naravno, u vezi je sa svojim direktorom. A direktor je, naravno, oženjen. Iako ni sama ne veruje da će ikada ona biti prva žena u njegovom životu, ona ne odustaje od tog odnosa. Možda zato što ne zna da izbori svoje mesto pod suncem i ne shvata da tuđe nije njeno. Ili zato što potajno voli da bude druga, što podsvesno nije u stanju da stvori svoj život, već uživa da kvari tuđ. Ili je Marija ona vrsta žene nesposobna da vidi dalje od tuđih želja, pa slepo radi ono što drugi od nje traže. Vida je stalno prekoreva zbog toga, ali nema uticaj na njenu odluku da tu vezu ipak nastavi. Uostalom, nijedna od njih tri ne pripada šablonu uzornih žena na pragu pete decenije života. Sve tri su, kada se malo zagrebe, veoma pogrešne žene. Barem bi svet tako rekao za njih. Kada bi nepoznatom čoveku ukratko ispričali ono osnovno o njima, rekao bi da nije ni čudo što su same. Oni suroviji u ocenama rekli bi: “Da su valjale, do sada bi ih neko već oženio.”
Možda su muškarci kao vino, sa godinama sve lepši, intrigantniji, ali žene – teško. Naprotiv, već posle tridesete na njih muškarci gledaju kao na neke koje “sigurno žele da se udaju, jer im je odavno već vreme”, što i jeste jednim delom tako. Ali, ne na silu, ne bez prizvuka “da je on taj”, ne bez elementarnog razumevanja sa partnerom. Koga zaista briga za to? Žene posle tridesete jednostavno imaju sve manje izbora kada su muškarci u pitanju.
Slobodni muškarci u tim godinama uvek izazivaju sumnju da im nešto fali, čim su još uvek sami, zauzeti su korisni samo za podsećanje na to “šta intima beše”, a razvedeni… Razvedenih je najviše. Ali njih neprestano morate da vadite iz prošlosti, da se rvete sa problemima koje su njihove bivše nekada davno pravile ili ih još uvek stvaraju. Razvedenim muškarcima svaka peta rečenica počinje sa “moja žena, bivša žena”, kao da jednim delom još uvek žive bračnim životom. I, kako to već biva, sa razvedenim nikada niste “dvoje”, već ste “neko treći”, ko “nikada neće razumeti o čemu on govori” dok priča o prošlosti u kojoj nema nikoga iz sadašnjosti koja se promenila iz korena. Možda tako zaista i jeste, ali sigurno novi ljudi u njihovim životima nisu krivi zbog toga. Naime, razvedeni muškarac se nikada neće dovoljno opustiti sa novom ženom u svom životu, jer se “već jednom opekao”. I šta god da nova žena uradi, kaže, ili se, ne daj bože, pobuni zbog nečega, on će reći: “Evo, počela si da mi zvocaš kao moja žena, bivša žena”. Moja žena, zar to već ne govori sve? Ako ništa drugo, a to govori da stoje, stagniraju, ne pomiču se iz mesta koje su utabali koracima rutine i kolotečine iz kojih, sve i da hoće, nemaju pameti da izađu.
Suzana je upravo bila u vezi sa takvim čovekom. Zaista je zavolela Vladana, ali je on uvek bio kao auto na rezervi. Vozio je kroz tu vezu tako da nikada nije znala kad će sve to odjednom stati, bez nade da će se ponovo pokrenuti. Suzana je primer klasične žene. Pristojnog izgleda i ponašanja, duge smeđe kose uvek vezane u rep, jer, kako kaže, tako izgleda mlađe. Stabilna i smirena, valjda nikada nije mogla da uradi nešto iznenađujuće. Bila je sušta suprotnost uvek atraktivnoj Mariji. Žena koja voli da bude u senci, a da ipak pleni svojim jednostavnim izgledom i stavovima.
U neku ruku, sve tri su, ipak, bile usamljene. Vida je menjala muškarce kojima sigurno nešto fali, Marija je oženjenom bila igračka dok je život imao negde drugde, a Suzana je pokušavala da održi neodrživo u vezi sa razvedenim.
Sve tri su znale da ništa od toga nije ono pravo, ma kako se ponašale i šta god da radile. Jer, izbora, naizgled, nisu imale.
Recenzije
Trenutno nema recenzija.