Ono što je ostalo od mene

500 rsd
Odlomak iz knjigeOno što je ostalo od mene

Standardi

Živim u senci velikih,
mrtvih ljudi.

Zemlja je puna kostiju
boljih od mene.

Postavili su standarde
koji ućutkuju.

Ipak, igram se rečima,
i pomalo pevam,

u svom
kavezu.

Na dnu vazdušnog mora

Na dnu vazdušnog mora,
psihički se znojimo:
svaki dan je tužna predigra za sledeći.

Na dnu vazdušnog mora,
ostali smo mi, promoteri poraza:
trljamo čela, kašljemo pamuk.

Na dnu vazdušnog mora
prisutna je iscrpljujuća veština osmeha:
grč beskućnik.

Na dnu vazdušnog mora
ne pričamo o teškim stvarima:
mumlamo o sreći.

Na dnu vazdušnog mora
mitološki trpimo, i glasno ćutimo:
usamljenost.

Te noći

Moj bol je veći od tvog, kaže mi prolaznik u hodu.
Seli smo na trotoar, i tugovali zajedno.

Skupljam bačena jutra – kaže on.
Ne znam da li sam gladan, ili sit života – kažem ja.
Ovaj grad me ne poznaje – kaže on.
Od samoće spavam za trojicu – kažem ja.

I tako smo sedeli, i tužno licitirali, a noć je duboko ušla u naše kosti.

Ujutru sam se probudio, i shvatio da ga nema,
a možda nije bilo ni mene,
dok nas je vetar tiho obavijao, te noći.

Oprez

Sećam se svojih dvadesetih,
kad sam bio
pluća punih
zvezda.

Voleo sam te priče,
o nekoj sreći,
ovde.

Sad oprezno koračam,
i širim oči,
očekujući sledeću veliku
nesreću.

Ono što je ostalo od mene

Tad, mlad, prokrvljen, i srčan,
bejah šarmiran pričom
o lepoti čarobnog beskraja.

Oči su mi se caklile od toplih slutnji.

Spremah se da dostojno,
savršeno,
dočekam još veću sreću.

Niko mi tad ne govoraše o noći,
o hladnom mraku koji steže.

Sad, blagom tišinom negujem
ono što je ostalo od mene.

Sećam se,
i nežno milujem svoje ožiljke.

Mirom umivam svoju
raščupanu dušu.

Категорије: , Izdavač:
Autor: Aleksandar Mihailović

Knjiga je objavljena u Presingovoj poetskoj ediciji Vrtlog, kao 19. po redu.

Pesme Aleksandra Mihailovića su kratke i direktne. Pesnik insistira na postojanju teško dostižnog i boljeg sveta iz koga se u našu izopačenu stvarnost povremeno probiju jedino odsjaji svetla, kako bi nas upozorili na vrednosti koje smo olako odbacili. Taj nedostižni svet je naravno u nama samima, ali duboko zakopan u šančevima konformizma, pohlepe i sujete. Ne možemo da se ne upitamo da li ono najbolje u nama mora da ostane tek vrednost nadohvat ruke i zašto često odaberemo ono lošije rešenje.

UMESTO JAGODNIH POLJA

Planina, šuma, reka:
neopstruisano disanje, čist vazduh za početnike.

Ipak, umesto potoka, biramo limenke;
neonske romanse; sigurnost konzerve.

Noću, umesto jagodnih polja, i tirkiznih ruža,
sanjamo beton.

Naše vizije poezije
su bolji deo nas.

STANDARDI

Živim u senci velikih,
mrtvih ljudi.

Zemlja je puna kostiju
boljih od mene.

Postavili su standarde
koji ućutkuju.

Ipak, igram se rečima,
i pomalo pevam,

u svom
kavezu.

NAJKRAĆE RASTOJANJE

Prošao sam kroz krizu identiteta,
da bih shvatio
da ga nemam.
Gledao sam kako dan prolazi.
Uglavnom sam disao.
Oktava.
Sokovi.
Najkraće rastojanje zovu osmeh.

Autor

Recenzije

Trenutno nema recenzija.

Be the first to review “Ono što je ostalo od mene”

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *