Poezija revolucije

900 rsd
Odlomak iz knjigePoezija revolucije

Šandor Petefi (1823-1849)

SLOBODA SVETA

Jedna me samo tišti misao:
na dušeku ne skončati tek,
istiha svenuti kao cvet
potajno kome crv podgriza luč
što tinja tu u pustoj odaji.

Ne daj mi, bože, takvu smrt,
ne meni, samo takvu smrt!
Nek budem munjom ošinut, opružen bor,
iz korena kog čupa bure bes;
il` stena koju s vrha planine
u provaliju ruši urnebes.

Kad celom ropskom svetu tom
dojadi jaram, pa se uspropne,
zavitla, rumen, žarkom zastavom,
a na njoj sveto, plameno slovo to:
Sloboda celog čovečanstva!

I to zagrmi od zapada na istok,
i s tiranima bukne boj –
o, da tu padnem – na tom ograšju!
Mladosti moja, tu mi prospi krv;
nek trube zvuk i mačeva zvek,
topova rik, uguše zanavek.
U naletu ka pobedi,
atovi, ržući,
prejur`te me, pregazite,
na bojištu nek ostane moj krvavi leš!

A svane l` dan velikog pogreba,
uz glase tužne i toržestvene,
pod teškom senkom crnih zastava,
rasute kosti prikupite mi
u zajednički grob junaka svih
što padoše za tvoj pobedni steg.

Prepevao Veljko Petrović

Kosta Abrašević (1879-1898)

CRVENA (1894)

Crvena je krvca što kipi u nama;
Crvena je munja što oblak prolama;
Crveno je nebo kad se zorom smije;
Crven nam je barjak što se gordo vije;
Crvena je munja u našim grudima;
Pa i gnev je crven što nas obuzima;
O, tirani, čujte – ne treba vam kriti –
I osveta naša – crvena će biti!

Sezar Valjeho (1892-1938)

ČUVAJ SE ŠPANIJO!

(Španijo, neka me ova gorka čaša mimoiđe)

Čuvaj se Španijo sama sebe!
Čuvaj se srpa bez čekića,
i čekića bez srpa!
Čuvaj se žrtve, uprkos njoj samoj,
krvnika, uprkos njemu samom,
i ravnodušnog stvora, uprkos njemu samom!
Čuvaj se onog koji, pre no što pevac zapeva
tri puta će te se odreći,
i onog koji te se, potom odriče tri puta!
Čuvaj se lobanje bez cevanica,
i cevanica bez lobanje!
Čuvaj se novih imućnika!
Čuvaj se onog koji jede leševe tvoje,
koji tvojim živima ždere mrtve!
Čuvaj se privrženog sto posto!
Čuvaj se neba iznad vazduha,
Čuvaj se vazduha iznad neba!
Čuvaj se onih koji te vole!
Čuvaj se tvojih junaka!
Čuvaj se Republike!
Čuvaj se budućnosti!…

*Sa španskog jezika preveo Vladeta Košutić

Vladimir Vladimirovič Majakovski (1893-1930)

LEVI MARŠ

(Mornarima)

Širite se u maršu!
Oterajte spletaka zolju!
A vi, govornici, lakše.
Reč
imate,
druže pištolju!
Dosta nam je života po tragu
što ostaviše Adam i Eva.
Ošinimo istorije ragu!
Leva!
Leva!
Leva!
Hej, bluzo plava!
Krstari daleko!
Okeanu sagledaj rubove!
Zar
bojnom brodovlju neko
zatupi u lukama kljunove?
Nek se kezi
i riče kroz krunu
Britanije lav, pun gneva.
Pobediti neće komunu.
Leva!
Leva!
Leva!
Onamo,
za brdima tuge,
sunčani kraj izobilja.
Preko gladi,
preko mora kuge,
milionskim korakom silnim!
Nek je okolo plaćena banda
i nek čelik u mlazu seva.
Neće Rusijom vladat Antanta.
Leva!
Leva!
Leva!
Oči orla zar da se smrače
i za staro vid da se hvata?
Grlo sveta
stegni još jače
rukom proletarijata!
Grudi istur’te svi skupa!
Nek se nebom ruj stega razleva!
A ko li to desnom stupa?
Leva!
Leva!
Leva!

Sa ruskog preveo Lav Zaharov

Pjer Paolo Pazolini (1922-1975)

MOJOJ NACIJI

Ne arapski narod, ne balkanski narod, ne antički narod, već živa nacija, već evropska nacija:
a u stvari šta si? Zemlja dece, gladnih,
korumpirani vladari, službenici zemljoposednika,
upravitelji kukavice!
Advokati premazani brilijantinom prljavih nogu.
Funkcioneri dripci kao i zatucani stričevi!
Jedna kasarna, jedna sveštenička škola, jedna slobodna plaža…jedan kupleraj!
Milion sitnih buržuja kao i milion svinja pasu
gurkajući se ispred novih palata
i među kolonijalnim kućama oguljenim kao crkve.
Baš zato što si postojala sada ne postojiš,
baš zato što si bila svesna sada si bez svesti!
I samo zato što si katolkinja, ne smeš da misliš
Da je tvoje zlo celokupno zlo: Krivica svakog zla!
Potoni u ovo tvoje lepo more…oslobodi svet!

Sa italijanskog prevela Jasmina Livada

Antonio Agostino Neto (1922-1979)

ZAPADNA CIVILIZACIJA

Lim pričvršćen za kolju
zabodenom u zemlju
prave kuću.
Dronjci upotpunjuju
bližu sliku predela.
Sunce se provlači kroz pukotine
i budi njenog stanovnika.
Posle dvanaest sati ropskog
rada:
Razbijati kamen
prenositi kamen
razbijati kamen
prenositi kamen
po suncu
po kiši
razbijati kamen
prenositi kamen!
Starost brzo dolazi…
Jedna asura u tamnim noćima
dovoljna je da se umre
zahvalan
i od gladi!

Bertolt Breht (1898-1956)

PITANJA JEDNOG RADNIKA KOJI ČITA

Ko sagradi Tebu sa sedam kapija?
U knjigama nalazimo imena kraljeva.
Da li su kraljevi dovukli gromade stena?
A višestruko porušeni Vavilon –
Ko ga podiže toliko puta? U kućama kojim
Zlatnozrake Lime stanovahu zidari?
Kuda su, one večeri, kada završen bi Kineski zid
Neimari pošli? Veliki Rim
Trijumfalnih kapija je pun. Ko ih podiže?
Nad kim su
Trijumfe slavili cezari? Da li je često opevana Vizantija
imala palate samo za svoje stanovnike? Čak i u
legendarnoj Atlantidi, one noći kad je progutaše valovi, urlikali su davljenici za robovima svojim.
Mladi Aleksandar osvoji Indiju
On sam?
Cezar Galiju potuče
Zar nijednog kuvara ne povede sa sobom?
Filip šanski zaplaka, pošto potopiše
Flotu njegovu. Zar ne zaplaka i neko drugi?
Fridrih drugi pobedi u sedmogodišnjem ratu.
A ko
Pobedi osim njega?
Na svakoj stranici pobeda.
Ko skuva pobedničku gozbu?
Svakih deset godina po veliki čovek.
Ko plati troškove?
Toliko izveštaja.
Toliko pitanja.

Oskar Davičo (1909-1989)

U SPOMEN NA TAMNOVANJE SVETOZARA MARKOVIĆA

Umesto rala, volovskih kola,
umesto gladi i mesto suza,
ah, jednog dana umesto bola,
umesto tuge i mesto uza,
ah, jednog dana, jednog dana,

umesto pljačke i pandura,
umesto kralja i mesto knjaza,
ah, jednog dana umesto bura,
umesto rata, mesto proteza,
ah, jednog dana, jednog dana,

umesto brava i mesto reza,
ah, jednog dana umesto noći,
blesnuće rafal iz mitraljeza
kad drukče svetlost ne može doći,
ah, jednog dana, jednog dana,

kad bukne ruža mesečine
i sunce srca, drugovi moji,
s njima sloboda i mašine,
ko ljubav što me s devojkom spoji,
ah, jednog dana, jednog dana,

biće sve lepo neizbežno,
i strasno, biće ko duša blaga
i kad je toplo i kad je susnežno,
življenje biće svima ko draga,
jednoga dana, jednoga dana.

Pablo Neruda (1904-1973)

PIŠEM ZA NAROD

Pišem za narod iako on ne može
da čita moje pesme svojim seljačkim očima.
Doći će vreme kada će jedna reč, arija
koja potresa moj život, dopreti do njegovih ušiju,
i običan orač tada dići će svoje oči,
rudar će se, razbivši stenu, nasmejati,
ribar će jasnije videti treptavi sjaj
ribe što će mu iskliznuti iz ruku,
mehaničar, čist, tek okupan, sav
u mirisu sapuna, gledaće moje pesme,
i možda će svi oni reći: “Bio je to drug.”
To je dovoljno, to je kruna koju želim.

Preveo Milovan Danojlić

Pol Elijar (1895-1952)

SLOBODA

Na mojim đačkim sveskama
Na mojoj skamiji i drveću
Po pesku po snegu
Pišem tvoje ime.

Preko svih pročitanih strana
Preko svih belih strana
Kamena krvi hartije ili pepela
Pišem tvoje ime.

Preko pozlaćenih slika
Preko oružja ratnika
Preko krune kraljeva
Pišem tvoje ime.

Preko čuda noći
Na belom hlebu dana
Preko vernih godišnjih doba
Pišem tvoje ime.

Na svim mojim parčadima azura
Preko ribnjaka buđavog sunca
Preko jezera živog meseca
Pišem tvoje ime.

Preko polja preko vidika
Po krilima ptica
I na mlinu senki
Pišem tvoje ime.

Na svakom dahu zore
Preko mora preko brodova
Preko izbezumljene planine
Pišem tvoje ime.

Preko pene oblaka
Po znoju oluje
Preko guste i bljutave kiše
Pišem tvoje ime.

Preko blistavih oblaka
Po zvonima boja
Po fizičkoj istini
Pišem tvoje ime.

Po probuđenim stazama
Po putevima razasutim
Po trgovima preplavljenim
Pišem tvoje ime.

Na lampi koja se pali
Na lampi koja se gasi
Preko mojih sjedinjenih kuća
Pišem tvoje ime.

Preko ploda presečenog na dvoje
Ogledala i moje sobe
Preko mog kreveta školjke puste
Pišem tvoje ime.

Na mom ješnom i nežnom psu
Na njegovim načuljenim ušima
na njegovoj nespretnoj šapi
Pišem tvoje ime.

Na odskoku mojih vrata
Preko uobičajnih stvari
Na talasu blagoslovene vatre
Pišem tvoje ime.

Na svoj usklađenoj puti
Na čelu mojih prijatelja
Na svakoj ruci koja se pruža
Pišem tvoje ime.

Na oknu iznenađenja
Na pažljivim usnama
Daleko iznad ćutanja
Pišem tvoje ime.

Preko razrušenih skrovišta
Preko mojih survanih kula svetilja
Na zidovima moje dosade
Pišem tvoje ime.

Preko odsutnosti bez želje
Preko gole samoće
Preko koraka smrti
Pišem tvoje ime.

Na vraćenom zdravlju
Na isčežloj opasnosti
Na nadi bez uspomena
Pišem tvoje ime.

Snagom jedne reči
Ponovo počinjem svoj život
Rođen sam da te upoznam
Da te imenujem.

Slobodo.

Категорије: , Izdavač:
Autor: Dušan Opačić

Objavljena je zbirka poezije posvećena stotoj godišnjici Oktobarske revolucije. To je druga knjiga Pesingove edicije 1917. posvećene revolucionarnim promenama u društvu. Zbirku je priredio pesnik Dušan Opačić.

Iz predgovora:

Odgovore su nam dali i na borbu pozvali svi oni pesnici koji su se obraćali običnom čoveku, obespravljenom radniku, siromašnom seljaku, potlačenima i porobljenima. To su bili pesnici koje možemo nazvati socijalnim, revolucionarnim ili angažovanim. Javili su se iz mnogih zemalja diljem planete. Velika Oktobarska revolucija (1917) i stvaranje prve države proletarijata i vladavine socijalizma SSSR dali su veliku nadu u bolje sutra, ali predstavljali i poziv na borbu za prava i slobodu potlačenog čoveka.

OSKAR DAVIČO – U SPOMEN NA TAMNOVANJE
SVETOZARA MARKOVIĆA

Umesto rala, volovskih kola,
umesto gladi i mesto suza,
ah, jednog dana umesto bola,
umesto tuge i mesto uza,
ah, jednog dana, jednog dana,

umesto pljačke i pandura,
umesto kralja i mesto knjaza,
ah, jednog dana umesto bura,
umesto rata, mesto proteza,
ah, jednog dana, jednog dana,

umesto brava i mesto reza,
ah, jednog dana umesto noći,
blesnuće rafal iz mitraljeza
kad drukče svetlost ne može doći,
ah, jednog dana, jednog dana,

kad bukne ruža mesečine
i sunce srca, drugovi moji,
s njima sloboda i mašine,
ko ljubav što me s devojkom spoji,
ah, jednog dana, jednog dana,

biće sve lepo neizbežno,
i strasno, biće ko duša blaga
i kad je toplo i kad susnežno,
življenje biće svima ko draga,
jednoga dana, jednoga dana.

Autor

Recenzije

Trenutno nema recenzija.

Be the first to review “Poezija revolucije”

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *