Postojanje Borhesa

720 rsd
Odlomak iz knjigePostojanje Borhesa

KOLIBRI

Ustreptim sva na spomen kolibrija.
Takvo nešto malecno,
a stvoreno za podvige divovske.
Hoću li i ja da zasnujem svoj život na pevanju
mnogo većem od sebe?

NE RAZUMEM

Ja ne mogu verovati da mi živimo na ovome
svetu, a da ne znamo kako smo nastali.
Veći me užas obuzima pred tim no pred smrću,
i kada god neko dete izađe iz utrobe tamne
pomislim kako to ništa ne znači za mene.
Moje oči nisu u toj utrobi
kao što nisu ni u meni.
Veći sam stranac sebi no što su mi strani drugi.
Kada vidim vevericu ili ježa, zanemim od
užasa.
Razumela bih da najgnusnije umrem,
ali ovo življenje,
ovo veranje, i puzanje,
ne pojmim,
ne razumem.

REZ

Ovako je to bilo:
Ti si nokte moje nevine rezao,
da bi porasli u Sunce,
moju kosu punu bagrenja rezao,
da poraste do zemlje i upetlja se u
korenje sveta.
Ja sam se otimala rastu.
Mislila sam da će rasti sve samo ako se ne seče.
Svaki me je rez boleo više od reza jer sam mislila
da je rez kraj i ono što zovu smrt…
Vidi, ovu kajsiju režem da bi
sledeće godine narasla još više…
Vidi, ove tuje podrezane,
naredne godine biće bogomdane…
Dođi, da ti izrežem kosu i prepustim je
Vremenu…
Nisam se dala,
i uplela sam se u ono što bi izraslo do ambisa.
Zato, ako me iko odveže,
imaće od moga grbavoga tela
lijanu do
neba
da se
popne.

POSTOJANJE BORHESA

Rodi se tako u jednoj zemlji čovek koji
nauči španski. U drugoj čovek koji
nauči bugarski.
U trećoj, turski.
Ne znam zašto to učine.
Nisu rođeni u Španiji, niti u Bugarskoj,
još manje u Turskoj.
Šta ih na to navede,
Kozji rog, tortilja, baklava, leblebije, serije,
ne znam.
Nemaju rođake po tim zemljama.
Nemaju ljubavi.
No, desi se.
Sila ih povuče.
Onda ti ljudi prevedu jednog Borhesa,
Gospodinova, Nazima Hikmeta.
Prevedu na svoj jezik.
Učine čudo za književnost.
Za čitaoce.
Rode se u nekim zemljama ljudi
plemeniti koji nam poklone Borhesa.
Borhes bi postojao i bez njih,
ali bi postojao manje,

neuporedivo manje.

JA SAM LIST

Ja sam list,
pala sam.
Ne tražim opravdanje za sebe jer me sada gaze,
takav je život,
oni nekuda moraju prolaziti.
Na drvo me ne mogu opet postaviti.
Zato te gazimo, gazimo, gazimo.
Jedno dete veli:
Ja ću te sačuvati od tolikih smrti.
Onaj ko voli, skuplja život tvoj, ma kakav da je.
Stavlja me u Herbarijum.
Šta mari što si list,
i mi ljudi u grobove padamo,
i nas gaze dok nas dobro ne posade,
dok ne porastemo
kroz krv i suze.

Категорије: , Izdavač:
Autor: Jelena Vukanović

Ovo je pobednička zbirka desetog Presingovog konkursa za knjigu poezije.

Prošavši kroz Rugovsku klisuru, pesnikinja se obrela u novom mitopoetskom okruženju odakle svedoči, iz samog srca poezije o vremenskim i večnim pitanjima ljubavi i smrti, sna i jave, konačnosti i beskonačnosti. Opipava i istražuje svet na ivici ponora, na granici koja razdvaja činjenice, datosti i vukove od eteričnih pojava da bi se otud vratila u bezbednu utrobu jajeta i snivala svoj pesnički san. Svet se drži na logosu, a šta je njegov najpribližniji izraz ako nije pesma. Ljudske, ovosvetovne mogućnosti su ograničene – snovi se ne mogu prevesti na jezik jave, zato im se može približiti pesničkom taktikom, poverenjem u stih i čekanjem. U bezbednoj dubini ljuske preispituju se visine koje se mogu dosegnuti ovim našim pojmovnim aparatom. Deluje kao da se autorka ne nađe u situaciji koju onda treba prevesti u reči, nego se nađe pred pesmom koju treba preneti na ovamošnji jezik. Njena država u kojoj živi je poetska država, a njene metamorfoze su trenuci, zbivanja, ovaploćenja poezije. Ona se ne plaši nepojamnog, jer čeka da joj se obznani u vidu pesme. Iako ima nešto od buntovničkog i mladalačkog, ova zbirka sadrži i jedno naročito, drevno poetsko iskustvo – čekanje i strpljenje za otelotvorenje onih istina koje su dostupne poetskom saznanju. Otkrivajući postepeno zemlju poezije, pred upitanošću koja nam je svrha i misija, pesnikinja pokušava da domaši do uloga koju imamo u ovoj našoj beskrajnoj priči koju delimo jedni sa drugima. Pesnički okvir nije vreme, nego večnost. Ona polazi od činjenica koje se odvijaju u večnosti i dolazi do vremena u kojem treba obavljati zadatke svakodnevice.

OČEŠLJALA SAM TE POSLEDNJI PUT

Očešljala sam te ukoso
da bi ukoso legla i mogla da se
okrećeš i vrtiš
tamo gde su visine i dubine neznatne,
da budeš mi kriva linija
tamo gde žele pravo i ravno.
Skreni i dođi do mene,
iseci me krljuštima svetla.

ODMETANJE

Prijateljica odmetnica mi reče:
Kada se odlučiš da pođeš negde, ja ću ti
korak po korak objasniti kako.
Meni su objašnjavali šturo i komplikovano,
samo da ne bih pošla,
a zapravo je bogougodno i lako.
Niz livadu sam krenula, sa pola kofera,
svi su me na cedilu ostavili,
očekuj da se to i tebi desi,
i da babe kažu: Sramota.

One babe što nisu u stanju dve kruške zdrave
prodati čoveku. Čoveku, grehota.
Svaki će ti korak biti tačan kao piramida,
samo ne zastajkuj da se svađaš kraj ribarnica i
mrtvačnica.

Ne oživljuj na putu nataložene leševe.
Kornjača bez kuće ostaje i rosa se
povlači pred svetlom, sat se ne zaustavlja nakon
smrti voljenih
i ukus testa je ukus testa,
ali za posebnu smrt se valja izboriti.

KOLIBRI

Ustreptim sva na spomen kolibrija.
Tako nešto malecno,
a stvoreno za podvige divovske.
Hoću li i ja da zasnujem svoj život na pevanju
mnogo većem od sebe?

Autor

Recenzije

Trenutno nema recenzija.

Be the first to review “Postojanje Borhesa”

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *