Druga grana

1.360 rsd
Odlomak iz knjigeDruga grana

1

San tutne ugovor pod ogrtač kod grudi i podigne vrat, pokret od koga mu na čelu izbiju graške znoja a pljuvačka počne da mu se širi oko jezika. Nije bio bolestan, ali sada jeste, kao da mu se sav taj jad kome je bio svedok nakupio negde u telu. San povraća preko ograde broda. To čini bešumno i diskretno, samo se nagne i otvori usta. Potom sledi lažni trenutak u kojem mu se čini da mu je bolje.

Magla se digla i otkako je zora zarudela, „Manždurija“ je imala obale duž levog, a zatim duž desnog boka, u vidu niskih, nejasnih tamnosivih formacija. San ne ispušta ogradu, s plavog neba sunce sija zagasito i bez snage u njegova leđa i perčin. Velika neravna površina ispred broda još malčice se izdigla iz mora. On se strese i ne može da ne misli na to koliko je puta sedeo na daščanom krovu nekog skladišta i zurio u brodove u pristaništu u Kantonu, i dalje u svetlucavi okean. To su bili dani kada se mogao zakleti da se zemlja krivi, i kada je osetio poriv da putuje, samo zato što se to moglo.

Dok San posmatra kako silueta grada raste, nebo očas posla postaje bledosivo i počinje da rominja kišica. Kapi ga golicaju po obrazima i usnama, a on se ne pomera, pokušava da odredi koja bi od pet nijansi crnog mogla da ovekoveči pljosnatu kamaru zgrada. Intenzivno crni ili srednje crni miteseri, misli on. Onda otkrije da pored njega stoji Ki. Dečak se pridigao, iscrpljen ali čio, s okačene ležaljke u ograđenom delu prostora za teret što je vonjao na katran, znoj, bolest i so. Dečak drhti na prohladnom prepodnevnom vazduhu.

– Otišao si – kaže dečak.

– Spavao si.

– Ne, nisam spavao.

San načas pogleda dečaka krajičkom oka, a onda upravi pogled prema pramcu.

– Je l’ to tamo? – pita Ki.

San samo nešto progunđa, pokušavajući da izgleda nezainteresovano, ali oseća kao da se sve steže oko njega. Mučnina mu se vraća. Jedina tačka oslonca su mu reči na parčetu papira, koji je potpisao u jednoj kancelariji u Kantonu, kao da je to mistični sveti spis.

Treba da ga transportuju u zemlju gospodina Madsena.

Zemlju koja se nalazi dva dana puta od Londona.

San otvara usta i kaže:

– Sreo sam čoveka koji mi je rekao da ću mnogo daleko da putujem.

– Pa, bio je u pravu – kaže Ki i nasmeši se.

– Misliš? – pita San i seti se meseca, masnog i žutog, kako ga inače samo carski pesnici mogu prizvati, dok je trinaest Kantonaca još pre zore doveslalo do broda kroz lavirint džunki, barži i barki. Seća se kako mu se jedini grad koji je poznavao sparušio pred očima, kako se Biserna reka otvorila, a more raširilo ispred pramca poput srebrne lepeze.

– Dobar si prema meni – kaže Ki.

San duboko udahne.

– Moj otac nema fabriku svile – kaže on. – I ja nisam slikar.

Dečak ga pogleda. San krišom baci pogled na njega, njegovu kosicu, kratku, crnu i tršavu kao četka, to školjkasto uvce, te krupne crne oči na previše koščatom licu, pa na drugo jednako tako crveno i glatko uho. Ne zna da li je dečak iznenađen. Da li je i ovo prevara. Kijeva porodica je pomrla tokom epidemije kuge; u svakom slučaju to je zvanično objašnjenje zašto se on ukrcao. Sanu je svejedno da li je dečakova priča istinita ili lažna; on želi da mu stavi ruku na potiljak.

– Pa šta si onda? – pita Ki.

– Imali smo mesaru. Ali nisam hteo da budem mesar.

Dečak obori pogled.

– Ali i dalje ćeš da paziš na mene?

– Moj otac je govorio da ne bih mogao da pazim ni na mrtvu kokošku.

– Da li zato nisi hteo da budeš mesar?

San zavrti glavom.

– Ne. Sanjao sam o tome da otvorim restoran.

Dečak pogleda u stranu.

– Da li su opasni?

San se okrene prema gradu. Posle dana koje je proveo pored Kijevog ležaja u potpalublju, manje-više je digao ruke od orijentacije. Zadovoljavao se time da tupo konstatuje da što dalje budu putovali, to će im valjda dozvoljavati da se slobodnije kreću po „Mandžuriji“, jer je za njih odavno bilo prekasno da beže. Dok sunce pokušava da se probije kroz krov od oblaka, Sanu pada na pamet da grad koji raste pred njima može biti bilo šta. Može biti izgrađen od peska, može biti bez žive duše, u njemu mogu da žive kanibali, ili troglava čudovišta koja bljuju vatru, s krljuštima velikim i tvrdim poput štitova.

– Najopasnije na svetu – kaže San – jeste kad ne poznaješ sebe.

San oseti kako se dečija ručica ušunja u njegovu. Palcem je umirujuće kliznuo preko dečakove nadlanice.

– Da li si ikada probao da loviš kornjače?

– Ne – odgovara dečak. – Kako se to radi?

– Rukama. Ali samo ih treba zgrabiti u pravom trenutku.

– Kada je to?

– U trenutku kada zaborave da su kornjače.

San pomisli na osvećene mrtvačke kovčege, koje su poneli u slučaju da neko od Kineza umre tokom plovidbe.

U ugovoru piše da se zemlja zove Kopenhagen.

U ugovoru stoji da nijednoj osobi neće biti naneta bol i da se s njom ni na koji način neće loše postupati.

San nije želeo da o tome misli kod kuće, ali sada, dok se približavaju njihovom odredištu, naviru mu misli. Pre mesec dana napunio je devetnaest godina, ali prošlost je već počela da se steže kao lak. Nestanak njegovog oca i brata Čena, zatvaranje mesare, sleganje ramenima nadležnih, nestašica hrane, najhladnija zima otkako se pamti, majka i mlađa braća i sestre, sve te gostionice. San misli na proročanstvo o ždralu, i čini pokret rukama u vazduhu, ne kao slikar, već kao u košmaru, štiteći se, kao da su kule ovog grada, njegove kupole, bakarni šiljci i nizovi krovova pokriveni žarko crvenim crepovima, nešto što se može odagnati pukim mahanjem.

Категорије: , , Izdavač:
Autor: Jesper Vung Sung

Godine 1902. zabavni park Tivoli otvara vrata za egzotičnu i spektakularnu „izložbu“. U zabavnoj ponudi najpoznatijeg skandinavskog luna parka posetioci mogu da dožive – prave pravcate Kineze. Dovezli su ih parobrodom pravo iz Kantona, Šangaja i Hong Konga. Oni rade, kuvaju, pevaju, čitaju poeziju i na druge načine zabavljaju publiku, a u programu piše da je „to što jedan Kinez može da izdrži od ljudskih bolova zapanjuje i prevazilazi granice neverovatnog“. Među Kinezima je San Vung Sung, Mađu posetiocima je Ingeborg Danijelsen. Oboje imaju po 19 godina. Ostalo je uspelo da uđe u 550 stranica romana.
San i Ingeborg prave skandal, Žene koje se viđaju s Kinezima su „polužene“. To Ingeborg može da pročita u novinama a to joj govore i njeni najbliži. Ali Ingeborg je Ingeborg, i graniči se s neverovatnim šta je sve ona u stanju da izdrži zbog čoveka u koga se zaljubljuje, bez reči i snažno.
Jesper Vung Sung prvi put se odvažio da o svom pradedi i svojoj prababi piše u romaneksnoj formi. (Dotle je objavio autobiografsku knjigu Kineska petarda.) Druga grana jeste ljubavna priča, ali i freska jednog stoleća, to je pripovest o tome kako je to spaliti sve mostove za sobom i sléditi drugog čoveka i poći jednim potpuno drugim putem.

Jesper Vung Sung (1971) je pisac za decu i odrasle, pesnik, scenarista i esejista. Napisao više od 50 knjiga. U ovom romanu, koji je istinitiji od autobiografije i bajkovitiji od bajke, autor pripoveda istinitu priču svog pradede, San Vung Sunga, koji je 1902. doveden kao devetnaestogodišnjak u Kopenhagen da bi bio „izložen“ u Kineskom gradu u zabavnom parku Tivoli. U njega se zaljubljuje vršnjakinja, pekarka Ingeborg Danijelsen. Neverovatnom snagom ljubavi oni su se borili protiv zatucanosti i mržnje porodice i okoline.

… Njegov otac ga ja naučio da od papira sklapa skakavca. Ti njegovi kratki, široki prsti. Umeo je da drži duge monologe o papiru. Izmislio ga Kaj Lun 105. godine, dakle, Kinezi su pisali na papiru hiljadu godina pre Evropljana. Postojao je mitski „Sije Tao papir“, nazvan po izumitelju, čuvenoj pesnikinji Sije Tao. Ili papir Čeng Sin Tang, koji je pravljen od kore dudovog drveta. I u novije vreme najpoznatiji Sian. Njegov otac je pisao na papiru koji je bio nesrazmerno skup za neobrazovanu porodicu, ili u svakom slučaju za porodicu koja nema carsko poreklo, ali papir je bio smatran sastavnim delom moralne kičme svakog pravog Kineza, nasuprot evropskim useljenicima, čiji je loš karakter izgleda jasno odražavao i veoma nizak kvalitet papira kojim su se služili. Zašto se uopšte i pridržavati nečega što je bilo napisano
na nečemu čime možeš da obrišeš zadnjicu? Ali njegov otac je umeo da složi skakavca i od onog pak papira u koji su zavijali meso. Umeo je žmureći da napravi bilo koju životinju. San nije umeo da ispresavija skakavca, pa da je imao deset očiju i deset ruku. Svaki put je nešto bilo pogrešno. Ili bi to bio faličan brod kome fali jedna strana, ili je stajao nakrivo, ili bi se pocepao po sredini.
– Možeš ti to, Sane.
Ali on ne može.
– Treba samo da pomisliš na to šta je skakavac.
– Šta je on? – upitao je San.
– On je zelen.
…

Autor

Recenzije

Trenutno nema recenzija.

Be the first to review “Druga grana”

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *