Finski tango

500 rsd
Odlomak iz knjigeFinski tango

Uvod

Telo i osmeh

Na palubu je došao mali čovek u starinskom odelu. Nabio je šešir do obrva da mu ne bi odleteo pod udarima vetra. Pitao se da li bi preživeo kada bi pao s broda u more, kao da je predosećao da će pasti, ali njegov pad u vodu će biti u zimu kada spasa nema. Mali čovek se zvao Joni. Joni je bio mali u ambiciji, u prijateljstvu i ljubavi, ali u jednoj stvari mu se posrećilo, makar na kratko – ukrao je ljubav protagonisti ove priče. Zato sada pričamo o njemu. Osamljen u glasnoj gomili je oteo ljubav snage Velikog praska i zauzvrat nije dao ništa. Uzimao je sve a da ništa nije vraćao.

Brod je lomio talase Baltika. Talasi su bili crni i jaki, ali brodski čelik je bio jači. Joni je stajao na palubi na otvorenom, udisao miris mora i osećao sitne kapi slane vode na licu. Došao je sam na ovo krstarenje. Plovidba u Turku–Stokholm– Turku krugu. Bez zaustavljanja. Oko njega su bili ljudi leta, neki su bili pijani, neki su bili trezni. Devojke su nosile šarene haljine, vijorile su kao naopake zastave. Brod je jurio kraj malih ostrva koja su se pojavljivala i nestajala u svetlosti prozora. Poneko ostrvo je bilo nastanjeno lepim kućama i drvenim saunama. Brod je jurio da bi se vratio, nije stajao.

Joni je otišao na piće, pio je polako i gledao druge kako piju brzo. U baru se nalazio trubadur, vrteo je iste pesme koje će i sutra vrteti na akustičnoj gitari. Joni je otišao do diskoteke, iako nije voleo disko muziku. Tamo je naišao na iznenađenje.

U diskoteci su svirali finski tango, ispred muzičara na bini plesali su devojka i muškarac. Muzika je bila brza, publika je pljeskala u ritmu iznad koga se izvijao zvuk violine. Devojka je gledala muškarca u oči, Joni je gledao u devojku. Nije gledao u njene oči. Gledao je njeno telo i osmeh. Na reflektorima se videlo da su joj obrazi crveni. Takve crvene obraze je imala njena mama. Joni je poznavao devojku na bini, zvala se Inka. Leto je bilo toplo, vrata diskoteke su bila otvorena. Na nebu su bile zakačene zvezde i jedan avion, mnogo brži od broda.

Videla ga je sa bine i poklonila mu osmeh. Joni se pitao da li će njegova popularna prijateljica sići do njega i Inka je sišla do Jonija kada se završio nastup.

– Lepo je videti te. S kim si?

– Takođe! Lepo plešeš. Sam sam.

Pitala ga je za broj sobe jer su nju opsedali pijani novinari. Dao joj je broj sobe koja se nalazila na sedmom spratu.

– Moja soba je mala.

– Ali bez pijanih novinara. Na moja vrata svaki čas dolaze i lupaju.

– U pravu si, dođi. Kupiću nam kokice. Imam i prozor u kabini. Moćićemo da gledamo mrak i poneko osvetljeno ostrvo.

– Kao kad smo bili deca, tada smo iz šume gledali jezero.

– Vidimo se za pola sata.

Inka je otišla. Pijani novinari su se stvorili oko nje i pratili njene korake. Ona je bila nasmejana i crvenih obraza; imala je obraze na mamu. Bila je kao cvet.

Joni je prošao pored bara i akustične gitare, pored ruke koja je udarala po žicama. Kupio je kokice i krenuo ka sobi. Dok je išao dole ka sedmom spratu broda, popeo se na rukohvat i pažljivo hodao uskim drvetom u praznom hodniku. Prema diskoteci je video momke koji su gledali jedan drugome mišiće i tetovaže. Momci leta. Stavio je kokice kraj okruglog prozora svoje kabine. Kad su bili deca Inka i Joni su jeli kokice. Kažu kad se tetovaže skinu, ponekad se ponovo pojave, naprosto se vrate. Inka se pojavila. Naslonila se kraj prozora kabine, nasmejana i srećna. Srećna, srećna. Gledala je zvezde i pomislila da je svemir živ.

Oči

Već pola godine, Joni i Inka su živeli zajedno, u centru Tamperea. Sve je bilo blizu, i škole i prodavnice, pozorišta i nastupi. Jezera, koja su okružila grad, odavno su se zaledila a sneg je padao po krovovima i ispod njih. Ljudi su bili dobro obučeni. Sneg je bio na njihovim kapama. Joni i Inka su plesali. Inku su svi gledali, Inku su samo hrabri zvali da pleše. Joni je gledao, ali nije gledao njeno telo i osmeh. Gledao je njene oči. Pokušavao je da vidi da njene oči gledaju druge.

Na sledećem nastupu je nanovo pratio njen pogled. Sledećeg jutra je čitao žutu štampu koja je pričala o njoj i o njemu, vezano za nju. Uveče, pijani novinari su bili oko nje, trezni novinari bi pitali i njega ponešto, u vezi nje. Joni je pomislio da uradi nešto hrabro, gde bi stvarno mogao da padne. Pomislio je da će tako izaći na prvu stranu nebitnih novina.

Posle svake noći su stizala teška jutra. Doručkovali su.

Žuta štampa je ružna uvek, i kad je nova i kada ostari. Boje su agresivne i neprijatne. Joni je gledao Inkinu fotografiju na jeftinim novinama. Inka mu je rekla da odlazi.

– Odlazim.

Joni je imao šarenu hranu za doručak – crvenu i zelenu papriku, i beli jogurt, ljubičaste bobice, crvene jagode.

Vrata su se čula kada su se otvorila i zatvorila. Ličilo je da pozdravljaju sama sebe u odlasku.

Ali, ovo nije priča o malim ljudima sitnih ambicija i male ljubavi; ovo nije priča o Joniju. Ovo je priča o muškarcu slomljenog srca koji nosi ljubav snage Velikog praska. Da bismo je čuli moramo otići do toplog mesta gde se priče pričaju.

Категорије: , , Izdavač:
Autor: Boško Velimirović

Presing je objavio novi roman Boška Velimirovića – Finski tango

Prodavac karata u finskoj sauni govori nam priču o imigrantima,  muzičarima, prijateljima. Roman se igra perspektivama ljudske izolacije i isprazne samodovoljnosti, kao i prijateljstvima koje se stvaraju i urušavaju. Slučajnosti, koje postaju životno važne, kao da ostaju beznačajne u poređenju s prirodom koja je je iza vrata saune, velika i apsolutna. Pozornica, koju čine sauna i finski pejsaž, često postaje subjekat priče, a njeni protagonisti uzimaju uloge svedoka sopstvenih sudbina.  Finski tango je priča o integraciji kultura: o sreći, nedostajanju, patnji i ljubavi, koji dinamičnom naracijom nalaze osoben ritmičan izraz.

Autor

Recenzije

Trenutno nema recenzija.

Be the first to review “Finski tango”

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *