DAN MINUS JEDAN, POKLON IZ DRUGOG VREMENA
Almini roditelji su došli i parkirali se ispod našeg prozora; deka je stiskao po gasu u prazno. Deka je često dolazio s poklonima iz drugog vremena; doneo bi nam markicu s likom kralja Aleksandra, fotografiju Stjepana Filipovića koji ponosno i prkosno stoji raširenih ruku, značke u obliku Titovog potpisa, dres Crvene zvezde iz vremena kad je bila svetski šampion, ali, ubrzo ćemo shvatiti, ovog puta nosio je drugačiji dar.
Sreli smo ih napolju. Mala Ana se bacila u moj zagrljaj, bio je to prizor koji se pamti celog života – trenutak kad nas je videla i potrčala prema meni. Ana je gazila po zemlji, kao da je istovremeno hodala iznad, sve do zagrljaja. Ona je bila tatina devojčica. Grlila me je snažno i onda pružila jednu ruku prema Almi i drugu prema Stefanu. Mali svet, nukleus dva probisveta i dva Sunca.
– Gde si, glupi Stefane! – Ana je lupila čvrgu bratu, a Stefan je, kao i svi mi, odgovorio osmehom.
Uskoro smo se nalazili u dnevnoj sobi, tri generacije, ili nešto više. Sedeli smo, jedino je Alma bila na nogama.
– Može kafica? – Alma je pitala.
– Može – odgovorila je baka.
– Može – rekao je deda.
– Donesi mi i rakijicu – dodala je baka.
– Je l’ piješ? – Alma je pitala, zvučalo je rutinski.
– Ponekad, pomalo, i više bih da mogu.
– Šta ti kaže lekar? – Alma je pitala spuštajući bocu rakije na sto.
– Lekar mi kaže da je život jedan i da ga živim u sreći i radosti – odgovorila je baka.
– Lepo ti je čovek rekao.
– Jeste, zato i ne pijem puno, jer mi rakija ne donosi radost.
Baka i deka su ostali kratko. Oboje su bili rođeni za vreme Drugog svetskog rata, kao izbeglice; deda je govorio da su mir i sloboda dva najveća bogatstva i da to nikada ne zaboravimo. Baka nije stizala do reči, deda je bio glavni govornik. Mir, sloboda, ponovio je.
– Ti Stefane, ti ćeš da studiraš medicinu. Je l’ znaš šta to znači? – deda je pitao.
– Da ću morati puno da učim – Stefan je bio ozbiljan kad je odgovorio.
– Generacije i generacije su se vekovima borile da svako, pa i vi siromasi, možete da studirate ako ste vredni i radni – deda je krenuo da objašnjava.
– Što sam ja siromah? – Stefan se našao iznenađen. Istovremeno, njegova mala sestra je napravila fišek od hartije i krenula da ga lupka po glavi.
– Siromašan si jer nisi vlasnik sredstava proizvodnje.
– Aha – Stefanu nije bilo jasno, videlo se.
– Pitaj Engleze i porodice radničke klase da li mogu da studiraju, ili pitaj radničku klasu u 90% sveta. Mi smo se za to izborili, moja generacija se za to izborila – deda je pojasnio.
– A kako je bilo ranije? – Stefan je pitao dok je dobijao papirnate udarce po glavi.
– Ranije nisi ni u školu mogao da ideš.
– Znači i škola je privilegija?
– Da! Samim tim što možeš da koristiš mozak, ti si privilegovan – deda je podigao ruku, kao da drži govor hiljadama ljudi.
– Pa, hvala ti, deda! – Stefan je zagrlio deku, snažno. Nisam znao da li se šali ili ne; ličio je na malo dete.
– Ti imaš veliki zadatak i to će biti tvoja borba! – deda je sad podigao pesnicu.
– Koji zadatak?
– Zadatak da studije završiš, postaneš lekar i da ne dozvoliš da drugi izgube priliku koju si ti imao.
– U pravu si, deda!
Almina majka je polako pila rakiju iz male čaše, uživala je u svakom mikro-gutljaju. Ugledao sam da se njih dve zagledaju i prevrću očima na dedine teorije, ne zbog toga što su teorije možda pogrešne, već što deda ostalima ne dâ da pričaju. Pogledale bi i prema Ani i Stefanu, blago. Kroz otvorene prozore dolazile su male vibracije atoma u obliku cvrkuta ptica. Toplo leto, vesele pesme, baka i deka s nama. Tri generacije, kafa, rakija, atomi u igri pesme ptica.
– Što plačeš, mama? – Almi se učinilo da njena majka plače.
– Ne plačem, nego me rakija ljuti, pa mi suze teku.
– Ljuti tebe ovaj tvoj – Alma je aludirala na svog oca.
– Ne ljuti me više on. Njega sam već pregurala.
– I treba, pusti ga.
– Pustila sam ja i njega i one njegove aktivistkinje – bilo mi je smešno da dedu i njegovo okruženje zove aktivistima, jer je deda pre penzije radio kao bibliotekar i, logično, bio je okružen bibliotekarkama.
– Je l’ ga još uvek zovu na sastanke? – Alma je pitala.
– Ne kao ranije, ostarilo se, počele su i one da odlaze.
– U večna lovišta?
– U večna lovišta, kod Če Gevare – baka se nasmejala.
Almin otac se nije uzrujavao povodom sitnih prozivki. Ovog puta doneo je drugačiji poklon; uzeo je knjigu iz svoje torbe i dao mi je. Na koricama je pisalo – Priručnik za letnji odmor –
– Za tvog brata! Znam koliko voli da čita priručnike.
– Hvala lepo – rekao sam, uzeo knjigu i krenuo da je prelistavam. U priručniku su bila uputstva i prazne strane.
– Šta je ovo? – pitao sam uz osmeh.
– Priručnik koji vi treba da ispunite. Davno ga je pisala, štampala i u biblioteci povezala moja drugarica, ali nije ostavila svoje ime, jer u stvari pisaćete ga vi.
– Interesantno – rekao sam.
– Možda, zavisi od vas – rekao je deka i zagrlio svoju suprugu.
– Opet levičarske kerefeke zvane umetnost! – rekla je baka.
Ostali su kratko i uputili se za Užice, polako, magistralnim putem, u mali stan u soliteru u hladu planine. Dve stare osobe pune istina, zabluda, strasti, ljubavi, pune života.
Auto je bio star, dve stare osobe gledale su novi prizor – asfaltirani put i dve sjajne kugle koje jure ispred njih. Deda je bio u neverici da je cesta asfaltirana za nekoliko sati, a uskoro je video mašinu na točkovima kako se polako kreće, topi postojeći asfalt i meša ga s novim da bi ostavila put iza sebe. Na mašini je pisalo – Glasajte za mene! – a ispod su se nalazili slika i ime političara.
– Nikada, ni za hiljadu života – Almin otac je rekao kroz zube.
Recenzije
Trenutno nema recenzija.