Ljubavni slučaj bankarskog službenika

900 rsd
Odlomak iz knjigeLjubavni slučaj bankarskog službenika

O PROSEKU (Definicija stanja)

Prosek je najpotcenjenija kategorija postojanja. Ljudi ga se boje, beže od njega ka vrhu ili ponoru, ne shvatajući da je prosek u stvari jedini preostali oblik. Ja živim u toj zlatnoj sredini, tamo gde se ništa ne dešava naglo. Moj život je stabilna linija na EKG monitoru koja pokazuje da je pacijent živ, ali da se sigurno neće popeti na Himalaje, niti trčati maraton.

U poslu kojim se bavim, u banci, prosek je Bog. Bankari obožavaju prosečne klijente. Oni koji previše zarađuju su sumnjivi, oni koji nemaju ništa su opasni po bilanse, ali prosek… prosek je predvidljiv. Proseci uzimaju kredit na dvadeset godina, plaćaju rate na vreme, kupuju auto koji nije ni najbrži ni najlepši, ali zato troši malo. Prosek je gorivo koje pokreće svet.

Prosek je glavni razlog propasti raznih očekivanja. Svi se upravljaju prema proseku koji u stvari ne postoji. Dolazimo do paradoksa da je prosek svako i istovremeno nije niko. Sve u svemu, ja sam svoju nišu unutar tog skupa pronašao. Bar mislim da je tako, a možda samo sebi pravim opravdanje.

Biti prosečan čovek u Beogradu znači biti nevidljiv, a u tome je moć. Dok me Maja optužuje da sam ambiciozan kao lenjivac na grani, ja zapravo samo uživam u činjenici da me niko ništa ne pita. Niko ne očekuje od prosečnog čoveka da spasi svet, smeni vlast, ili da promeni istoriju. Od mene očekuju da budem u kancelariji od devet do pet, da se lažno smejem i uklopim u korporativni ambijent.

JA, KREDITNI SAVETNIK IZ POTKROVLJA (Takoreći moj profil)

Imam trideset i pet godina. Ni malo ni mnogo. Godine u kojima ste još uvek suviše mladi za penziju, a previše stari da verujete u Deda Mraza, da ćete postati rok zvezda ili vrhunski sportista. Moj život se sastoji iz dve zone, dva sveta. Onaj ispod krova na Vračaru i onaj u kancelariji staklene poslovne zgrade u kojoj vazduh nije promenjen od kada je neki lokalni funkcioner na otvaranju presekao svečanu vrpcu. Zahvalan sam koroni što po neki dan mogu da radim od kuće i to pravo često koristim.

Imao sam sreće u životu, nasledio sam potkrovlje od tetke. Ostavila mi je zidove koji mirišu na drvene grede koje celom potkrovlju daju patinirani izgled i dodaju nepostojeću dozu luksuza celom stanu. Znaju ponekad da škripe i pucketaju, ali to samo doprinosi atmosferi. U tom potkrovlju koje delim sa Majom, ja sam kralj jednog kvadratnog metra, moje fotelje. Ona je od teškog drveta, presvučena tamnim, zelenim štofom. Sitan somot, dugih linija koje su se na pojedinim mestima potpuno izlizale od godina korišćenja. Uz nju ide i tabure, verni sluga mojim nogama koje su lagano počele da popuštaju pod godinama i kilažom. Kada podignem noge na njega, prestajem da budem savetnik koji ljudima objašnjava interkalarnu kamatu. Postajem biće koje samo diše.

Moj dan počinje ritualom koji Maja ne podnosi. Sedim u tišini i pijem prvu kafu. Moja uloga u društvu je da budem ljubazan, dosadan i da oko sebe širim iluziju stabilnosti. Ja sam onaj glas koji vas preko telefona podseća da je račun u blokadi i da rata nije plaćena. Kada se vratim na svoj Vračar, kada prođem pored Jekinih vrata i osetim miris profesorovog rinflajša, skidam ljušturu sa sebe. Skidam kataloški osmeh broj četiri i postajem vlasnik sopstvenog vremena. Moja jedina ambicija je da mi pivo bude dovoljno rashlađeno, a cigareta dovoljno duga da pokrije dečju graju iz komšijskog dvorišta.

GEOGRAFIJA DUŠE (Beograd i Vračar kao sudbina)

Beograd je dijagnoza hroničnog stresa. Ljudi puni umora i neuništive nade traju ovde vekovima. A Vračar? Vračar je srce te dijagnoze. Ovde se asfalt ne postavlja da bi trajao već da bi se za koji dan raskopao. Živeti na Vračaru znači pristati da ti je privatnost luksuz koji je vrlo teško priuštiti, ali da ti je bliskost sa strancima zagarantovana. To je mesto gde su pojedine ulice toliko uske, da ako komšije sa suprotnih strana ulice otvore svoje prozore u isto vreme, mogu jedan drugome da promešaju kafu. Vračar je takođe mesto gde Crnogorci gube povratne karte i postaju trajni rezidenti. Primat mu je u poslednje vreme ugrožen Beogradom na vodi, ali ipak među srpskigovorećim Beograđanima još uvek predstavlja najpoželjniji deo grada.

Ono po čemu je Vračar stvarno poseban jeste da ima najmanje parking-mesta po glavi stanovnika. Ta činjenica je doprinela izuzetnoj kreativnosti lokalaca, kada je u pitanju zaštita parking-mesta, a stvorila je i pravi lokalni sport, mešovitu disciplinu koja zahteva nerve od čelika i bešiku od gume – galebarenje.

To izgleda ovako: stigneš u svoju ulicu, ubaciš u drugu, ugasiš radio da ne remeti koncentraciju i kreneš da kružiš. Kružiš polako, koncentrisan, kao galeb koji vreba ribu. Tvoja lovina je pešak koji u ruci drži ključeve. Kada ga primetiš, pratiš ga pogledom, analiziraš njegov govor tela. Da li ide ka kolima ili samo baca đubre? Ako otključa vrata, pobedio si, ti si kralj asfalta koji pali migavac kao navijačku baklju na severu Marakane. Ako samo prođe pored kola, ti si gubitnik koji uz psovku počinje novi krug oko bloka. Vračar je jedino mesto na svetu gde se vozi, ne da bi se stiglo, nego da bi se stalo.

Moje potkrovlje visi nad tim haosom kao osmatračnica. Nije neka visina, ali i sa nje Beograd izgleda kao zakrpljen, pačvork kaput sa svojim zgradama različitih visina, od onih dronjavih iz prošlog veka, ispod kojih je opasno proći, do ultramodernih. Vračar je miris lipa u junu koji pokušava da pobedi miris izduvnih gasova iz džipova onih srećnika koji su našli parking na trotoaru.

Категорије: , , Izdavač:
Autor: Nenad Maksimović

Iz štampe je izašla knjiga Nenada Maksimovića – Ljubavni slučaj bankarskog službenika.

Iz recenzije Zvonka Karanovića:
U svetu u kojem se sve – od hrane do emocija – pretvara u broj lajkova na društvenim mrežama, roman Ljubavni slučaj bankarskog službenika priča je o hrabrosti da se izađe iz kaveza očekivanja i društvenih normi koje nam, gotovo neprimetno, nameće moderno doba. Prateći put jednog prosečnog bankarskog službenika koji odlučuje da prestane da bude statist u sopstvenom životu, autor vrlo vešto plete neočekivanu ljubavnu priču. Izbegavajući klišee, patetiku i sentimentalnost on nam nudi ono što u savremenoj književnosti često nedostaje – autentičan humor i autoironiju. Roman precizno secira apsurde života u velegradu: od „galebarenja“ za parking mesto na Vračaru i snobizma prestoničkih restorana, pa sve do dubinskih strahova od samoće i prolaznosti. Duhovit i beskompromisno iskren, ovaj tekst nas poziva na preispitivanje: da li živimo život koji zaista želimo ili samo ispunjavamo tuđa očekivanja? Da li je pristajanje na bračne kompromise odraz naše prirode ili samo strah od samoće? Šta nas, na kraju dana, zaista usrećuje? Ovo je knjiga za svakoga ko se bar jednom osetio kao talac sopstvenog života.

O autoru
Nenad Maksimović je rođeni Beograđanin, što znači da je od detinjstva naučio da se kroz život ide malo peške, malo tramvajem, a najviše strpljenjem.

Veći deo radnog veka proveo je u marketingu i prodaji, tamo gde se ljudi svakodnevno ubeđuju da im je baš ono što im se nudi preko potrebno. Posle mnogo godina razgovora, dogovora, ponuda, plana i rokova, otkrio je da mu najviše prija jedna sasvim druga vrsta prodaje. Ona u kojoj se čitaocu ne prodaje proizvod, već priča.

Autor

Recenzije

Trenutno nema recenzija.

Be the first to review “Ljubavni slučaj bankarskog službenika”

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *