Negde, na kraju limba

500 rsd
Odlomak iz knjigeNegde, na kraju limba

I. POZDRAV UZDIGNUTOM PESNICOM

Predosećao sam da bi nešto ovako moglo da se dogodi baš u ovoj godini u kojoj, s njenog početka, punim šezdeset drugu. Neku godinu unazad, u podsvesti mi je bila ova mogućnost; ne, nisam je planirao ali sam je zamišljao, oblikovao sam u mislima svoja raspoloženja u takvoj eventualnoj situaciji. Kad bih boravio u Iguali sestra Oriana i brat Enrike bi me pitali kad ću već jednom ostati s njima na duže, kod svoje kuće. Prošli put odgovor mi je zvučao prilično uverljivo: „Od sledeće godine, čim odem u penziju”. Kako god bilo, podsvest je to uradila. I podesila da bude u isti dan, 7. januara, kada sam pre 36 godina dobio svoj prvi posao i počeo da radim za Nacionalni institut za srebro (NIS) u Siudadu.

Sedmog januara, dakle, negde oko deset sati pre podne, tek što sam na pauzi popušio cigaretu ispred ulaznih vrata kompanije i promrzao se vratio na svoje radno mesto, preko razglasa su me pozvali da dođem u kancelariju Službe obezbeđenja. Šta je sad? Ušao sam u prostoriju na čijem je čeonom zidu bilo ugrađeno dvadesetak ekrana i tamo mi je, bez ijedne razmenjene reči, odgovorna službenica uručila dokument na kojem je pisalo: „Huan Palasio Iriarte – Prestanak radnog odnosa.” U kratkom propratnom obrazloženju naveden je razlog: „Nekoliko puta je registrovano da je imenovani pušio na mestu gde zaposlenim radnicima prema Pravilniku kompanije Homdipo to nije dozvoljeno.” Prvo mi se osmehnula ta debela, nesrećno ružna muškarača u pantalonama s napućenim šlicom (podsećala me je na Čuča Očou, i sve mi je ovo zamirisalo na „slučaj” iz moje prethodne radne biografije), koju sam dotad sto puta video i pozdravljao se s njom u zajedničkoj prostoriji za vreme obroka, a potom mi je strelovito ispruženim kažiprstom pokazala u pravcu izlaznih vrata. Ta „paziteljka” mog zdravlja, ta ponosna čuvarka kompanije (za platicu kakva je i moja) od svakakvih zala, pa i ovog kakvo sam joj upravo ja naneo! Po kakvoj su to beše utopiji radnici među sobom braća, pomislio sam iritiran nastalom situacijom, po čijoj je to beše ideji čovek čoveku drug, onda kad je najpotrebnije, tamo gde su krv, suze i znoj zajednički, u rudnicima, topionicama, fabričkim halama, na gradilištima s kranovima zabodenim u nebo, na plantažama šećerne trske, pamuka, kafe i duvana, na uzavrelim gradskim trgovima oko kojih, raspoređeni po sporednim ulicama, rade tenkovi na leru? Ukopan od neverice zamalo nisam, poput paljbe psovki malog Aleksandera u onom Bergmanovom filmu, počeo s glasnom paljbom svih „nezgodnih” imena iz nutrine svog radničko-kulturološkog bića ne bih li odagnao nemušti bes: Karl Marks, Lav Trocki, Simon Bolivar, Ernesto Če Gevara, Fidel Kastro, Josip Broz Tito, Žan-Pol Sartr, Andre Malro, Diego Rivera, Frida Kalo, Elena Poniatovska, Karlos Fuentes, Pablo Neruda, Mario Vargas Ljosa, Ugo Čaves, Potkomandant Markos…

Na ovom poslu, poslednjem u nizu od desetak od kako živim u SAD, za čije obavljanje nisu potrebne nikakve kvalifikacije, zadržao sam se čitave četiri godine i dva meseca. Za toliko vremena čovek može da završi studije na ozbiljnom univerzitetu, ili, toliko godina prođe da od svršenog diplomca postaneš stručnjak osposobljen za rukovođenje projektima od fundamentalnog značaja za državu, spreman da se boriš za njihovu doslednu primenu. Toliko može da iznosi zbirno vreme samo prevoza na poslovnim putovanjima jednog inženjera koji, u toku aktuelnog, neizvesnog, zapetljanog, ponekad rizičnog posla, razvezujući sigurnosni pojas u avionu ili pomerajući utrnule udove u vozu, autobusu, automobilu, terenskom vozilu, pali svoju cigaretu, svoju „Nadnicu za strah”, poput Iv Montana u filmu Henrija Kluzoa. Najzad, pomislio sam, za to vreme možeš da ispišeš pozamašnu svesku svakovrsnim ne samo književnim tekstovima vrednim koliko jedan prosti ljudski život.

Radovao sam se, može biti, već na prvom koraku iza vrata koja su se za mnom automatski zatvorila, skoro bešumno, zaklopivši više nego simbolično, bez pompe, moj neizmenjivo okončani radnički vek. Najzad, posle oko hiljadu sedamsto privremenih srećica zvanih „danas je petak”, pomislio sam, uskočio sam u doživotni vikend! Gestikulirao sam u hodu prema automobilu na parkingu kompanije, mora da je bilo urnebesno, izvodio sam sve one vulgarne pokrete, rukama i kukovima, kao fudbaler kad mu se posreći da postigne pobedonosni gol, došlo mi je da napravim salto unazad u stilu famoznog Uga „Pentapićići” Sančesa. A zapravo, hteo sam da puknem od besa, nikako zbog ishoda moje radničke karijere – jer sam ga priželjkivao i bez sumnje na njemu podsvesno radio uprkos tome što bi to značilo pečat udaren na moju isteklu vitalnost – već zbog načina na koji je do toga došlo, jebemti, u zemlji od čije je demokratije, kopirajući je suludo, ceo svet izgubio razum.

Naravno da sam znao šta sve oni mogu, na šta su sve spremni, znao sam i za tu stavku o pušenju iz grotesknog Pravilnika o radnom odnosu, o svemoći poslodavca i nikakvim pravima zaposlenog, svakodnevno sam izazivao njihovu hipokriziju i najzad dobio svoje, zadovoljan, jer nisam ja dao otkaz koji sam priželjkivao nego sam ga od njih dobio, sebe sam oslobodio krivice a njih sučelio sa sramotom.

Категорије: , , Izdavač:
Autor: Zoran Rosić

Ovo je osmi roman Zorana Rosića.

Iz recenzije Dragana Manojlovića:

Nosilac radnje, narator Huan Palasio Iriarte, meksički je emigrant u Americi, koji posle bizarnih okolnosti dobija otkaz na svom poslednjem poslu i odlazi u prevremenu penziju. Huan Palasio otvara novu svesku beleški (poslednju u nebrojenom nizu prethodnih) i počinje da ispisuje svojevrsni dnevnik s početka te godine koja teče, prve godine svoje penzije; praktično, iz meseca u mesec, piše svoj životni, književni, stručni, radni (radnički) curriculum vitae. Ujedno, ispisuje i samu ovu knjigu. U dve ravni pripovedanja, u sadašnjosti i kroz sećanja, Iriarte postepeno, iz poglavlja u poglavlje, iznosi na svetlo tematske “kamenčiće” koje postavlja na tačno određena mesta u zamišljenoj slici svog višeslojnog mozaika: govorni i pisani jezik; kovanje književnog zanata; školsko i studentsko doba; fudbal i Olimpijske igre; rani ljubavni jadi i porodični život; poslovna i književna karijera… U fokusu naracije je Meksiko – prostor fantastičnog mešanja rasa, genetskih faktora i najdisporatnijih civilizacijskih tipova kulturnih entiteta, i, kao lajt-motiv, Tlatelolko – masakr studenata na Trgu Tri revolucije uoči Olimpijade u Siudad Meksiku, pa meksička šezdesetosma, savim drukčija od izvornog pokreta u Americi i “gibanja” u Evropi i Beogradu. Najzad, u centru je ustanak u Čiapasu posmatran iz ugla Iriartea, aktivnog učesnika (zajedno sa Karlosom Fuentesom) na strani levičarski (socijalistički) orijentisanih intelektualaca u podršci oružane pobune Maja-populacije protiv perfidnog američkog Bankarskog plana o modernoj kolonizaciji Meksika i cele Latinske Amerike. (Sličnosti sa Evropom, posebno s prostorom bivše Jugoslavije, nisu slučajne!)

Autor

Recenzije

Trenutno nema recenzija.

Be the first to review “Negde, na kraju limba”

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *