I
1.
Jedan od Pajacovih hobija jeste fotografisanje i to je razlog zašto mu je foto-aparat često pri ruci. Zabeležiti, sačuvati svet koji ga okružuje njegova je opsesija. Još ako se povremeno ukaže mogućnost za putovanje, tada Pajacova pasija dobija novu dimenziju.
Neko, Pajacov sagovornik u njihovima druženjima, jeste od onih osoba koje nemaju hobi, tako da jedini njegov kontakt sa fotografijama predstavljaju razgovori sa Pajacom u kojima ovaj drugi pominje svoje skorašnje foto-aktivnosti. Isto tako, Pajaco Nekom povremeno na imejl prosledi neku od svojih novonastalih fotografija.
Za njih dvojicu je svaka nova Pajacova fotka neka vrsta praznika i duhovne avanture.
2.
Neko:
– U ovo, digitalno doba, prinuđeni smo da tvoje fotografije gledamo na monitoru računara, a tako bih voleo da ih dodirnem, opipam…
Pajaco:
– Možemo da ih posmatramo i na displeju mog foto-aparata. Međutim, sve su to tehnički detalji. Ne mnogo važni tehnički detalji.
Neko:
– Imam utisak da crnokosa devojka na tvojoj fotografiji želi nešto da nam kaže. Na primer, I’m so alone. A ti si mogao da docrtaš beli oblačić iznad njene glave i da u njemu ispišeš tu rečenicu.
Pajaco:
– Ja sam fotograf a ne strip autor i ne dorađujem, ne menjam svoje fotografije.
Devojka ćuti, njene su usne čvrsto stisnute, i ja nemam utisak da ona želi bilo šta da nam kaže, već strpljivo čeka da se na semaforu upali zeleno, pa da krene tamo kuda se uputila. Obojica dobro znamo da je njen ovozemaljski put dug, jer njegovu dužinu određuju devojčine godine. Tačnije, njena mladost. Dok grad koji je okružuje sa svih strana jeste njen grad, ona njemu pripada. I to je samo još jedan majski dan u njenom životu, koji će ona potrošiti, zaboraviti ga ubrzo.
Neko:
– Grad na tvojoj fotografiji je isto tako i moj grad. U njemu dugo živim, svakodnevno se krećem lavirintom njegovih ulica, gradskim prevozom putujem sa jednog na drugi kraj grada. Srećem ljude, sa njima se mimoilazim… Ulazim u prodavnice, knjižare, apoteke… Prelazim mostove, pasarele…
Pajaco:
– I ti i ja i crnokosa devojka pripadamo istom gradu. On određuje, definiše naše egzistencije. Devojka je, najverovatnije, studentkinja jer je fotografija nastala u neposrednoj blizini Arhitektonskog fakulteta dok smo ti i ja to što jesmo.
Za mene se može reći: „On je fotograf“, međutim, ne znam šta bi za tebe moglo da se kaže?! Reci mi, šta?
Neko:
– Za mene bi sledeće moglo da se kaže: „On je Pajacov sagovornik već dugi niz godina“, i ja mislim da je to dovoljno.
3.
Da Pajaco nije sasvim slučajno fotografisao grafit na zidu Elektrotehničkog fakulteta, ni on a ni Neko nikada ne bi saznali šta skraćenica SSP znači. Ovako, znaju: ta skraćenica znači Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju.
Neko:
– Član sedamdeset i dva spomenutog Sporazuma govori o tome da se Srbija obavezuje da u dogovoru sa Evropskom komisijom pripremi poseban Program za sprovođenje obaveza iz SSP, a čiju će realizaciju pratiti Evropska unija.
Pajaco:
– Neko, molim te, nemoj više o SSP-u ni da govoriš, a ni da razmišljaš. Sasvim je dovoljno što si citirao jedan član tog sporazuma. Ta tema me užasno zamara, i samo čekam trenutak kada ću početi da zevam od dosade. Ne bih se iznenadio ni da glavobolja počne da me muči.
4.
Neko:
– U vezi sa tvojom sledećom fotografijom, reci mi koga i gde automobili voze?
Pajaco:
– Reću ti: nemam pojma! Ni ja ne mogu, niti moram baš sve da znam. Jedino znam da sam u trenutku kada sam fotografisao automobile, bio visoko smešten. Negde na desetom, možda i jedanaestom spratu.
5.
Pajaco povremeno zapazi senke. Ne promaknu mu, on ih detektuje. A one opet znaju da budu tajnovite kao u onom holivudskom psihološkom trileru koji je režirao Klint Istvud: „Play Mysty for Me“. Dakle, senke su ponekad zagonetne, mada obično to nisu.
Pajaco:
– Ulična svetiljka ima senku dok je automobil nema. Iz toga zaključujem da je za senku važan oblik predmeta. Ako si dovoljno visok, tada poseduješ senku. Sasvim lepu i upotrebljivu senku. Slično osobi koja ima dug nos, pa kaže: „Moj nos, moj ponos“, i ulična svetiljka može da kaže: „Moja senka, moj ponos“.
6.
Stablo i automobil. Svedenost, ogoljenost. I sve je to u gradu. Ta neprirodna zajednica automobila i drveta.
Krošnja je nevidljiva, i njen oblik može da se nasluti iz senke na kolovozu. Oko drveta je kvadratni metar ogoljene zemlje. Po njoj, tu i tamo, kržljava trava. I sunce je u zenitu. Na najvišoj tački svoje putanje.
7.
Lepša, poetičnija reč za prozore jeste okna. Tako ih Poljaci zovu, pa je na jednom njihovom sajtu moguće pročitati da su „prozori važan deo našeg svakodnevnog života“, kao i to da „nisu svi prozori isti“.
To je neka krakovska firma koja prodaje prozore. Okna.
Pajaco:
– Verovatno da ih i proizvodi, a ne samo prodaje.
Neko:
– Lako je prodavati prozore, međutim, neuporedivo je teže, skoro je nemoguće, prodavati ono što se kroz njih vidi. To nije za prodaju. To je, što bi rekli mladi, „za dž“.
8.
Pajaco:
– Gvozdene rešetke sprečavaju da se uđe u podrum. Očigledno da ima onih koji žele da pristupe podzemnim prostorijama, i zato je neophodno da im se to onemogući. Njihove namere nisu nimalo časne. Oni bi nešto da ukradu, da naprave štetu, i zato ih treba sprečiti u njihovoj nepoštenoj nameri.
Neko:
– Tako razmišljaju oni koji su gvozdene rešetke postavili, i kao da ne greše. Dobro poznaju svoj narod i njegove sklonosti. A život teče dalje. Kako sa ove, tako i sa one strane rešetki.
9.
Žuti pravougaonik utisnut u pločnik jeste tu da razbije monotoniju. Da prolaznicima bude zanimljivije dok hodaju ulicom. Bivšim Bulevarom revolucije. Mada će za Pajaca ona zauvek ostati Bulevar revolucije jer on ne želi da pamti nove i izmenjene nazive ulica. Isuviše je veran prošlosti.
Neko:
– Nečemu se mora biti veran. Ti si odlučio da to bude Prošlost.
Pajaco:
– Ostavimo prošlost po strani jer me nešto neodoljivo vuče ka reči „monotonija“. Odjednom, ona mi je veoma važna. Važnija čak i od žutog pravougaonika! Možda zato što monotonija nema boju? Ona je bezbojna, a bezbojne stvari su obično vrednije od onih koje imaju boju.
Neko:
– Meni je kod „monotonije“ zanimljivo to što ona može da se izgovori kao dve reči. Prvo kažeš „mono“, pa napraviš pauzu, dramsku pauzu, i onda dodaš „tonija“, i reč je konačno izgovorena.
Pajaco:
– Svojim geometrijskim oblikom, pravougaonici znaju da budu monotoni, naročito ako su žuti.
Neko:
– A ja kažem: za razliku od kvadrata, pravougaonici nisu monotoni čak i onda kada su žuti.
Pajaco:
– Tako bismo mogli da nastavimo i sa rombovima, romboidima… Krugovima… Ali, očigledno, to nikuda ne vodi. Zato je najbolje da okončamo današnje druženje. Ko zna, možda će nam sutrašnji dan biti naklonjeniji.
Recenzije
Trenutno nema recenzija.