Pitanja i odgovori
1.
U tekstu koji sledi o čemu će biti reči?
O tome kako je slučajni susret dvojice sredovečnih muškaraca naterao jednog od njih da se zapita šta on zna o…
O čemu?
Neozbiljno bi bilo odmah na početku otkriti šta se to zapitao jedan od dvojice muškaraca nakon slučajnog susreta sa vršnjakom. Ali zato nije neozbiljno da se kaže ko su oni, kako se zovu, čime se bave… Jer ne mogu sve vreme da budu označeni kao dvojica sredovečnih muškaraca. To mora što pre da se promeni, a po mogućstvu, odmah! Sada! Ovog trena! Nema oklevanja i odlaganja…
Mada su u svakodnevnom životu delili isto ime, u tekstu koji sledi i koji će biti ispisan rukom jednog od njih (upravo onoga koji se zapitao šta on zna o…), oni će biti različito označeni. Biće preimenovani iz sasvim praktičnih razloga, a budući da je jedan od njih dvojice jedno vreme živeo u Italiji, pa shodno tome, u rodnom gradu imao nadimak Talijan tako ćemo ga i zvati, dok će drugi biti (ili tačnije: on će to da postane) Neko mada ga niko i nikada tako nije oslovljavao. Dakle, na delu je potpuno različit pristup za odabir imena aktera priče koja se lagano i sporo razvija.
– Što sporije, to bolje! Nigde se ne žurimo, zar ne? Sporost kao životna filozofija. Zar u onom čuvenom Zenonovom paradoksu kornjača nije brža od Ahila?
2.
Gde Nekog zatičemo?
U autobusu kojim se on nakon susreta sa Talijanom vraća u grad u kom živi. Koji je to grad? To je grad o kome postoji i pesma: Grade, na ušću dveju reka ispod Avale… Mada, istini za volju, prosečni stanovnici tog grada (jasno vam je da se radi o prestonici Srbije) skoro ništa ne znaju o pomenutoj planini!
Tamo se više ne ide na izlete, na prvomajske uranke… Možda na Avalu jedino još dolaze školske ekskurzije, i učenici se zajedno sa svojim nastavnicima penju na vrh televizijskog tornja, obilaze Meštrovićev spomenik Neznanome junaku, trče po proplancima…
– Uživaju u svom bezbrižnom detinjstvu!
3.
Gde je tačno mesto Nekog u autobusu?
Negde na sredini, i sa suprotne strane od one na kojoj je vozač. U trenutku dok gleda kroz prozor on će samom sebi da postavi sledeće pitanje:
– Šta ja znam o Italiji i njenim stanovnicima? Toliko sam vremena utrošio odlazeći u bioskope i gledajući italijanske filmove, slušajući italijansku muziku na radiju ili na TV–u… Čitajući knjiga italijanskih pisaca… Putujući u Trst, Veneciju…
Jednom sam čak bio i u Veroni, i stajao ispod balkona za koji je turistički vodić rekao da je Romeov. Nešto kasnije, stajao sam i ispod balkona Julije Kapuleti, ali mi se to nije toliko dojmilo. Romeo mi je bio važniji. Bliži. Znatno bliži od Julije.
– Koliko sam samo suza prolio nad njegovom tužnom sudbinom!
Međutim i Neko je svestan da kada se ispod nabrojanoga podvuče crta, zaključak je da to nije previše, da je to skoro ništa. Tim pre što je sve što je naveo on radio u mladosti. Odavno je prestao da posećuje bioskope, da sluša radio… Čita italijanske pisce, da putuje u Italiju…
– Sasvim su mi dovoljni Portorož i susedni Piran. Slovenija! Ostajem na granici između Italije i Slovenije, i ne ide mi se dalje. Italiji me više ništa ne privlači. Pogotovu ne nadmenost njenih stanovnika koji se ponašaju kao da su centar sveta.
Jednom sam bio u jednom autletu nedaleko od Trsta, i prodavačica me je upitala:
– Odakle ste vi?
– Iz Srbije – odgovorio sam.
– Znala sam – bio je njen trijumfalan odgovor.
Pa, zašto pitaš ako si znala?
Neko je živeo u vremenu Interneta, i ta ružna, rogobatna reč je uspela mnogo toga da prekrije. Da redefiniše. Jutjub je zamenio slušanje radija, odlaske u biskope… Kao što je zamenio i kasetofone, gramofone… Društvene mreže Fejsbuk, Tviter i Instagram su, opet, zamenili druženja, sedenja u kafanama ili kafićima, davne odlaske u diskoteke… Džimejl je zamenio slanje pisama, razglednica, novogodišnjih čestitki… Viber i Mesindžer telefonske razgovore…
– Možda je to, ipak, dovoljno?
Za šta?
– Da kada se Talijan i ja sledeći put sretnemo, budem u stanju da sa njim razgovaram o Italiji, italijanskim filmovima, muzici… Književnosti…
Priznajem da su moja razmišljanja pomalo bezvezna! Baš će on sa mnom da priča o Italiji! Kao da ne može da nađe kompetentnijeg sagovornika za tu temu?! Možda i ne može? Ne bi trebalo tek tako sebe da potcenjujem. Uostalom, zaključio bih, da je i za njega, slično kao što je to i za mene, Italija prošlost koje, on verovatno, i ne želi da se seća. Još manje želi da sa nekim evocira davne uspomene. Šta je bilo, bilo je. Sada smo tu gde jesmo…
Ipak, tog vrelog avgustovskog popodneva sedeći u klimatizovanom autobusu Neko je uplovio u tu temu, pozicionirao je sebi nasuprot. Na kraju krajeva, ako više i ne bude stvarnih susreta sa Talijanom, oni mogu da budu imaginarni. A Nekom su, nekako, i draža takva druženja (ili: „druženja“) jer nepostojeći sagovornik ne može da te razočara, da te izneveri… Da bude grub ili nezainteresovan za ono o čemu pričaš…
– Moj zaključak je pomalo paradoksalan: idealni sagovornik je nepostojeći sagovornik!
Recenzije
Trenutno nema recenzija.