Pod crveno-belim obručima (peto dopunjeno izdanje)

3.600 rsd
Odlomak iz knjigePod crveno-belim obručima (peto dopunjeno izdanje)

Bosonogi šampioni

Prvi počeci košarkaškog kluba Crvena zvezda su usko vezani za lik i delo Nebojše Popovića, a ovo je njegovo kazivanje o prvim danima košarkaškog kluba.

„Prvo okupljanje košarkaša Zvezde nije bilo na Malom Kalemegdanu, kako to mnogi sada misle, već u dvorani DIF-a. Bilo je to sredinom marta 1945. godine u dvorani broj 4, sećam se bilo nas je desetak: braća Šaper, Viktor Klimpl, Vlada Majderuh, Jova Aleksić, Ratko Vlahović, Vasa Stojković, Mile Nikolić. Nismo u stvari tada bili Zvezdaši, bili smo klupski neopredeljeni. Međutim, samo koji dan kasnije, jedne nedelje pre podne, sastali smo se na Malom Kalemegdanu i odigrali prvu trening utakmicu Zvezda – Metalac. Podelili smo se između sebe, tako da su jedni predstavljali Zvezdu a drugi Metalac; dresove nismo imali, ali smo se ipak raspoznavali na terenu: jedni su igrali golih grudi a drugi su bili obučeni u košulje i pulovere. Uskoro se formirao jak košarkaški kolektiv. Njime je prvo rukovodio Bata Aksentijević, a ja sam mu pomagao, rukovodstvo je bilo invalidsko“, nasmejao se Popović.

„Bata Aksentijević se vratio sa fronta ranjen gelerom u glavu“, nastavio je, „a ja sam se vratio kontuzovan i ranjen u nogu. Ipak, to nije smetalo da se svojski zapne, počeli su redovni treninzi pod rukovodstvom Ratka Vlahovića, oficira koji je u to vreme smatran u to vreme stručnjakom broj 1 za košarku. Tada smo odigrali i prvu zvaničnu utakmicu, opet sa Metalcem, sećam se, Zvezdino igralište na Kalemegdanu je bilo sasvim pusto: bez tribina, bez ograde, bez ičega – samo koševi. Da bismo pružili priliku gledaocima da nas posmatraju, izvršili smo jednu opasnu krađu, ukrali smo dvadesetak onih teških gvozdenih Kalemegdanskih klupa, nekako smo ih dovukli iz parka i postavili dole, pored terena. Sutradan su nam banuli čuvari i nekoliko vojnika, koje su pozvali u pomoć da bi nam oduzeli klupe. Kako je u to vreme kod nas na Kalemegdanu bila stacionirana i ruska vojska, lako smo pronašli izlaz iz ove situacije, pravdajući se da su nam oni ih doneli, jer eto, navijaju za nas pa su im trebale da sede i gledaju nas dok igramo utakmice. Tako smo zadržali klupe, ali smo zaratili sa kalemegdanskim čuvarima, i taj rat je dugo posle toga trajao. Bio sam i igrač i trener, vođa sekcije, ekonom, međunarodni sekretar, čuvar igrališta – sve to istovremeno. Zaključivao sam utakmice na prvoj turneji po unutrašnjosti zemlje, oktobra 1945. godine. Tada smo putovali 36 sati da bismo stigli do Rijeke, a zatim ceo dan brodom do Zadra, zbog podvodnih mina u moru, koje je kapetan morao da eskivira. Takođe, i prvu međunarodnu utakmicu smo igrali 1946. godine, sa bugarskim prvakom Septevrijem u Beogradu, a prvo gostovanje van zemlje bilo je 1949. godine u Francuskoj. Stadion smo podizali 1949. godine golim rukama, dobrovoljnim radom, posle treninga, a nekada i posle utakmice.

U prvoj fazi smo izgradili donje tribine za stajanje na gornjem bedemu, a sledeće godine i gornje tribine i tribine iza koša. Prvih dana smo imali samo jednu garnituru dresova i gaćica i dve lopte. Patike je imao samo onaj koje bio vešt da ih nabavi. Kada bi se pocepale patike, igrali smo i bosi, a neki su se snalazili ako su imali veze sa vulkanizerstvom i pravili deblje đonove na patikama od starih automobilskih guma. Ključ od ekonomata sam držao kod sebe kao najdragoceniju vrednost“, prisećao se Nebojša Popović. Što se pak lopti tiče u nedostatku gume, igralo bi se sa loptama napunjena travom.

„Najveću pomoć mi je pružao Bata Aksentijević, a nešto kasnije su u klub ušli i Joca Martinović i Sreta Vuković, izvanredni organizatori i radnici. Zanimljivo je da su oni jedini bili u Zvezdi koji nisu igrali košarku, ali su je tako zavoleli da im je Kalemegdan postao drugi dom. Disciplina među igračima je bila izvanredna, svi su bez pogovora izvršavali svaki zadatak.

Najradije iz tog perioda se sećam prve titule prvaka. Bilo je to klupsko prvenstvo države, odigrano 1946. godine na Malom Kalemegdanu. Centri naše košarke u to vreme bili su u Zagrebu, Zadru, Rijeci – tada se sa Beogradom nije računalo kao nekim košarkaškim centrom. Međutim, izvanredni tim Crvene zvezde je nizao pobede i odlučujući susret, derbi za prvo mesto igrao se između nas i Zadrana, u kome su oni bili favoriti. Igralo se prepodne; zaigrali smo kao nikada pre i posle izvrsne igre smo slavili pobedu o kojoj nismo ni sanjali, nadigrali smo ekipu Zadra sa 41:9. To je bio trijumf posle koga su nas navijači poneli na rukama“.

Nažalost, Nebojše Popovića nema više među živima, ali će njegovo svedočanstvo o počecima kluba zauvek ostati zapisano.

Категорије: , , Izdavač:

Ovo je peto, dopunjeno izdanje knjige.

Pred vama se nalazi najnovije izdanje kompletnog istorijata Košarkaškog kluba „Crvena zvezda“ na 828 strana. Knjiga je podeljena u nekoliko segmenata: Istorijat kluba, Priče sa Malog Kalemegdana, Legende kluba, Diskretni heroji, Sva Zvezdina evropska finala, Istorijat susreta sa velikim Zvezdinim rivalima, Rezultati kluba od 1946. godine pa sve do današnjeg dana, sa rekordima i svim bitnim činjenicama vezanim za klub. Knjiga je bogato ilustrovana fotografijama od početka osnivanja sve do danas.

Otrgnuto od zaborava, ostavljeno kao zalog budućim pokolenjima da saznaju o svom voljenom klubu listajući stranice ove knjige i tako se upoznaju sa velikom i bogatom istorijom. U knjigu je uneto mnogo ljubavi, višedecenijskog istraživanja i ogromnog rada kako bi se sve relevantno u vezi sa Košarkaškim klubom Crvena zvezda sačuvalo.

U nadi da ćete uživati čitajući je, do nekih novih priča i nekog novog izdanja.

Presing, 2025. · 828 str. · B5 · meki povez · latinica · ISBN 978-86-6198-129-6

Težina 0,95 kg
Autor

Recenzije

Trenutno nema recenzija.

Be the first to review “Pod crveno-belim obručima (peto dopunjeno izdanje)”

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *