U drugoj polovini drugoga dana, već je polako počelo bivati jasno da je žega svakim novim satom nesnosnija. Ali nije ovo prvi put da se maj ogrtao julom; s tim ste naprosto morali računati.
Trećega dana u podne, najstarijem putniku karavana, osamdesetogodišnjaku iz Persije, izvesnom Kurušu Pirhadiju je, naočigled nekolicine najbližih saputnika, iznenada pozlilo. Najednom se uhvatio za grudi, ispustivši, jedan za drugim, dva gotovo istovetno tupa, i maltene bezglasna krika, da bi se, nedugo potom, stropoštao na zemlju. Sekunde su ga delile od momenta kada će izdahnuti, i povodom toga se zbilja više ništa nije moglo učiniti. Izrazito karakteristična fizionomija pokojnog Pirhadija bila je jedna od retkih koje ste mogli kao od šale uočiti u masi od nekoliko hiljada njih. Duguljastog lica, usahlih obraza, kukastog nosa, duge sede brade i gustih obrva… brašnjave, ispucale kože.
Te pitome, zelene oči ostale su iskolačene, čežnjivo zagledane u daljinu, kao da i dalje nepokolebljivo prkose sveopštem ništavilu vaseljene. Pune sete, ali i nekog neopisivog sjaja. Kao da je kroz njih, u tih nekoliko trenutaka, protrčala čitava večnost. Tanke, suve usne ostadoše prevučene velom reči, koje nikada neće biti izgovorene. Bolna grimasa verodostojno je odslikavala arhetipsku nemoć čoveka da razume i prihvati dodeljenu mu sudbinu.
Pogodilo se da se među putnicima nije našao ama baš niko ko ga je poznavao. Malo je ljudi koji bi se odvažili da krenu karavanom u kome nemaju makar jednog poznanika. Bio je ćutljiv i ni sa kim nije govorio. Jahao je na maloj dvogrboj kamili, uvek negde na repu grupe. Uz sebe je imao samo pohabanu kožnu torbicu sa četiri kriške hleba, nekoliko egipatskih kovanica i malo vode. Budući da nisu znali kuda se zaputio, odlučeno je da mu pustinja bude večna kuća.
Čudno je to, zar ne? Ugasi se život u treptaju oka.
Kada su ga zatrpali i poveći kamen postavili iznad mesta na kojem mu je bila zakopana glava, na red je došao poseban ritual, koji je od davnina zauzimao centralno mesto, sa stanovišta egipatske religioznosti. Obred nije podrazumevao versku isključivost, te je obavljan bez obzira na to kom narodu bi pokojnik pripadao. Iz karavana bi bio izabran čovek koji je najviše vremena proveo u pustinji. Njemu bi pripala dužnost, ali i čast, da o pokojniku prozbori nekoliko reči, i da se pomoli za spokoj njegove duše. Međutim, trojica najstarijih Egipćana odbili su da to učine. Argument koji su potegli bio je da nemaju nameru da Bogove mole da jednom namćoru i osobenjaku podare pravo na večni počinak među blaženima. Omari se ni sekunde nije premišljao; tačno je znao šta mu je valjalo činiti. Postavi ruku blizu ramena. Soko siđe na ruku. Zatim je primače ramenu jednog slatkog dečačića, koji mu beše najbliži. Bio je to, zapravo, njegov najmlađi sin. Soko nežno pristade na dečakovo golo rame. Potom skide turban, stade naspram kamena − na manje od dva metra − duboko udahnu a zatim uspravi glavu, došavši licem u lice sa nepreglednim nebeskim plavetnilom, koje ih je odasvud bilo tako brižljivo natkrilo:
„Pogledaj nas, Ozirise, ti, čija milost rodila je noć i dan! Ti, koji blagosloviš biljku kad iz semena niče, dok raste i buja, stasita i moćna, lepotom svojom − kô vrhunskim milodarjem − duše dok nam razgaljuje, da bi se, u konačnici, nemoćna i sama, večnoj tmini prepustila! Nismo znali ovog čoveka, ali to je čovek, a mi smo ljudi, braća njegova. Možda ga je muka neka grizla, ili bolest, tuga… nejasni čemer neki. Imamo ljubavi za njega, Premudri, jer si nam je svih ovih vekova pružao, i nikad nas nisi napustio. Molim te za spokoj duše njegove, kao što bih te za rođenog brata molio, da ga imam. Oprosti mu grehe, jer znaj: Čistotu Tvoju nikada nećemo dostići, ali ćemo joj, dokle god u nama trunke ljudskog bude bilo, celim bićem stremiti. Jer, šta je život, i kakva je svrha njegova, ako dopustimo da jednom za svagda zaboravimo na milost i oproštaj? Amin.“
Zaduva tada neki vetar sa istoka. Silovito. Sunce na momenat za oblake zađe. Jeza ih je prošla čitavim telom. Stari Egipćani uvideše grešku, zato brže-bolje priđoše grobu i pustiše nekoliko suza da pored kamena pokapaju. Duvao je vetar… duvao. Kada je prestao, prizor koji je usledio, nema sumnje, nikoga od prisutnih ne mogaše ostaviti ravnodušnim. Tik pored kamena izrastoše dva cveta plavog lotosa, neverovatnom brzinom, do svoje pune veličine u samo nekoliko sekundi.
„Oče, čuo si nas“, i Nafiju zasuziše oči, međutim, ubrzo ih otre dlanovima, da ne bi uznemirio svog dečačića, koji je i sâm bio na ivici da zaplače, jer mu ništa nije bilo jasno. Mora da je košmarno tako goluždrav – a, ne beše mu više od deset godina − gledati oca dok plače. Suzne oči, strogo vizuelno, bile su odraz nemoći. Otac nipošto ne bi smeo da pokazuje nemoć u sinovljevom prisustvu; on je zaštitnik, on je njegov lav, on je od čelika, on je besmrtan i on nikada neće umreti. Suze su bile odraz nemoći, i Nafi je to znao. Zato mu priđe sa nikad širim osmehom, poljubi ga u kosu, a sokola brže-bolje uze natrag.
Mladi Grk bejaše uz Nibelija, koji mu je, od samog početka, prevodio Omarijevo dirljivo obraćanje Gospodarima Prostora I Vremena. Tako nešto nikada ne bi doživeo u svojoj Atini. Videvši lotose, i mladić zaplaka. Nešto kasnije pritrča Nafiju, i čvrsto ga zagrli. Nesvakidašnji prizor, kada su svi, barem na momenat, skinuli maske, i ostali ljudi. Kada se, barem na časak, nisu stideli onoga što zaista jesu. Svaki je od njih tog podneva pustio suzu: ne toliko za Kurušom, koliko za samim sobom.
Recenzije
Trenutno nema recenzija.