• (0)

    Razgovori

    300 rsd

    TROVAČ

    trovo kerove
    a ćale mu prodavo
    nekakve kožne kape
    na pijaci
    sedeo po čitav dan
    na tronošcu
    gledao strogo
    ali ipak odozdo
    prosto ti neprijatno
    kad prođeš
    praviš se da ga ne vidiš

    a taj bilmez
    voleo da truje kerove
    nabavljo kumarin
    iz fabrike u kojoj mu radila žena
    kad ker umre
    on ti priđe
    pa pita
    komšo kako je

    dobro je kažeš
    kako si ti
    čisto da ne vidi
    koliko te boli
    i vidiš uspeva
    grči mu se vilica
    svi zlikovci su ustvari tupani
    nemaš dokaz
    a opet znaš da je on
    jer drugi ti prilaze i kažu
    nisam ja brate
    ne bi ja to nikad
    i reko bi ti da znam ko je

    i svi misle da je to bio
    taj kapokrojački sin
    i svi sad čekaju osvetu
    pala je jedna šteta
    pa mora i druga
    ne valja kad se ne drži
    ravnoteža

    ULICA

    misliš da je ulica
    za božić
    lišena onog odmeravanja
    kad zahvaljuješ bogu
    što si tako krupne građe
    i teških kostiju
    jer kako je onima
    koji nisu te sreće
    onima koji sklanjaju
    tela u stranu
    da prođe fukara
    s obzirom da je to malo mesa
    jedino što u životu imaju
    i treba im neoštećeno

    sve drugo je ili sultanovo
    ili se na njega plaća pdv

    onda vidiš
    da je toga
    i na božić
    ali u nešto manjem obimu
    samo je nekad sneg
    a nekad nije
    za žućkasto ulično svetlo
    očekuješ da je posebno
    kao na televiziji
    ali nije
    i ljudi su nadrndani
    pljuju ispred sebe dok hodaju
    gledaju svoja posla
    niko se ne smeška
    niti je opsednut praznikom

    ne znam za one u crkvi
    nisam bio
    možda se na liturgiji čeka
    tračak nade sa neba
    možda tamo kad zagrebeš površinu
    ne zatekneš ovo očajanje
    mada sumnjam
    jer gde nestanu svi oni
    kad izađu iz crkve

    i uopšte
    ulica kojom promiču automobili
    opasana trotoarima sa obe strane
    ratno je okruženje
    a ljudi se plaše
    da podignu metalne novčiće
    jer se veruje da ih za božić
    na raskrsnice bacaju
    babe vračare
    lično

    TESLA

    nema tesle
    disa
    bore
    vele novine
    nadiru samo
    bela kuga
    crni prišt
    i žuta rasa
    a godišnje se
    izvrši u srbiji
    220.000 abortusa

    šta biva sa leševima
    nerođene dece
    ne znam
    nisam išao na to
    groblje ili đubrište
    kako se uzme
    i neću
    ali se pitam
    da nije novi tesla
    slučajno
    na njemu završio

    ilija fekalija

    kada bi ilija fekalija
    ušao u kafanu
    stizale bi ture
    za njegov sto
    evo ga ika
    zlatna sajla našeg kraja
    dobacivali su
    dajte čoveku još pića
    a baja je radio
    na otpušavanju
    začepljenih wc šolja
    kanalizacije
    i svega drugog
    kuda teku govna
    uvek je vukao tu svoju
    umazanu sajlu
    oko ramena
    donosio nam je sreću
    umesto dimničara
    koga nismo imali
    radio sam ja
    reče jednom
    kad su mu već dojadili
    i sa većim govnima od vas

    posle bola od tog prvog muka
    nisu mu više dosađivali

    MORANJE

    jel još radiš sa domcima
    beskućnicima
    i sirotinjom
    pitaju kad me sretnu
    na ulici

    da
    kažem

    šta ćeš
    setnu se
    mora i to neko da radi

    mora
    kažem

    da ih čuva
    nastave oni
    da ih obilazi
    pazi i pokriva
    nije ti lako

    aha
    kažem
    nego
    nešto si se mnogo zadržao
    oko tog moranja
    zaglavio si se u blatu
    pa šlajfuješ

    zine da bekne začuđen
    kako ti to starijem
    i slično sranje
    udarim ga po sapima
    on počne da njišti
    a ja opet
    preko leđa
    stoku treba češće
    preko leđa
    da se ne opusti

    i da vidiš
    brajko
    kako brzo odgalopira
    niz ulicu

  • (0)

    Nepoznati i grad

    300 rsd

    1.

    Kretati se Kragujevcem, jedva čujnim glasom pevati ili zviždati pesmu I remember Elvis Presley, šutirati kamenčiće koji se nađu na putu, lagano se penjati strmim, krivudavim ulicama.

    Nepoznati nikoga ne sreće. Da li je noć razlog? Nije! On zna da ni iza zidova porodičnih kuća, stambenih i poslovnih zgrada, fabrika, stovarišta… prodavnica, kafana, kafića… nikoga nema. Grad je napušten. Kako se on u njemu našao, i može li se biti u gradu u kome nikoga nema?! Ako je grad napušten, to isključuje i prisustvo Nepoznatog.

    Kragujevac, ipak, postoji, iako je iz nekog (ili više) razloga napušten od stanovnika, Nepoznati postoji, kao i kamenčići na gradskim ulicama, samo je postojanje Kragujevca potpuno iskrivljeno, kao da je to njegov lik u ogromnom ogledalu, a ne stvarni, materijalni grad.

    Nepoznati sedi za računarom, vrti točkić na mišu i kreće se ulicama virtuelnog grada koji može da bude i Kragujevac. Nema nikakvih kamenčića, niti neravnina na asfaltu: pred Nepoznatim se pružaju besprekorno ravne površine ulica.

    2.

    Gliša-034: Nepoznati, više smisla bi imalo da pevaš (ili zviždiš) “Šumadijski bluz”, “Bluz u parku”, “Zašto ne volim sneg”… nego tu, meni nepoznatu, pesmu.

    Nepoznati: Glišo nula trideset i četiri, ti kao da si promoter grupe Smak? Nema potrebe jer ona više ne postoji. Ne objavljuje nove nosače zvuka, ne priređuju koncerte, ne ide na promo-turneje… Smakovci su izvan vremenskih i prostornih koordinata! Oni su deo prošlosti, a ne sadašnjosti ili, daleko bilo, budućnosti. Toliko o najpoznatijoj i najuspešnijoj kragujevačkoj rok grupi! Dovoljno je. Možda je i previše?

    Ja, ipak, ostajem pri svom izboru dok ushićen koračam kragujevačkim ulicama, potpuno siguran da, osim mene, niko drugi u gradu ne bi odabrao pesmu I remember Elvis Presley. To me ispunjava ponosom, daje mi sigurnost.

    Gliša-034: Nisi uspeo da me ubediš da tu pesmu treba da pevušim dok hodam kragujevačkim ulicama. Meni više odgovaraju pesme domaćih rok bendova. Možda je kompozicija I remember Elvis Presley primerenija za pevanje dok se hoda ulicama Njujorka, Čikaga, Las Vegasa, Memfisa… Međutim na kragujevačkim ulicama, ona ne funkcioniše. Kontraproduktivna je.

    Nepoznati: Isuviše je komplikovano da objasnim kako tebi, tako i ostalim posetiocima Net-foruma, zašto pesma o Elvisu najbolje odražava moj odnos prema Kragujevcu. Zašto je od svih pesama na ovom svetu upravo ona moj favorit.

    Jer kada izgovorim, otpevušim: I remember Elvis Presley, ja, u stvari, mislim: I remember Kragujevac. Prisli je potpuno nevažan, važna je fraza: I remember.

    Gliša-034: Za razliku od tebe, Nepoznati, ja se Kragujevca ne sećam već u njemu živim četrdeset godina! I, naravno, navijam za Radnički!

    Nepoznati: Kada si pomenuo Radnički, i kada sa muzičkih prelazimo na fudbalske teme, nekada sam crveni dres tog kluba navlačio na svoje dečačko telo, i istrčavao na fudbalsko igralište sa toliko energije i vere u dane koji će doći!

    Posle toliko godina, jedva verujem da klub još postoji, ima navijače, fudbalere, trenera, stadion…

    Vojkan: Kakvo je stanje u Kragujevcu (državu koja, uzgred budi rečeno, neprestano menja naziv, granice, himnu, zastavu, ustav, broj stanovnika… i stanje u njoj bolje i da ne pominjem) najsvrsishodnije bi bilo otćutati jedan minut, i otići u fade-out.

    Nepoznati: Upravo sam smislio futurističku pesmu o Kragujevcu. Onako, u prolazu. Znam da je niko neće pevušiti. Čak ni ja. Ipak:

    In the year twenty six twenty six
    u Kragujevcu će nastupiti grupa „Twin Peaks“
    sa velikim hitom “Američkom pitom”…

    Dalje se zviždi. Nastavak teksta sledi uskoro. Ili nikada… Veća je verovatnoća nikada nego uskoro.

    3.

    Od šesnaestog avgusta 2005. godine kragujevačkim ulicama je moguće pevušiti još jednu pesmu koja je u vezi sa kraljom rokenrola. Austrijanac Volfgang Han, veliki poštovalac lika i dela slavnog američkog pevača, u “Grejslend studiju” u Memfisu je snimio pesmu Fire down below. Autor numere jeste bas gitarista Džeri Šaf, i bila je poslednja po redu koju je hiljadu devetsto sedamdeset i šeste godine Elvis trebalo da snimi za svoj album.

    Neobični poduhvat Austrijanca je okupio kultnu postavu Prislijevog pratećeg benda: gitariste Redžija Janga i Džejmsa Bartona, bubnjara Ronija Tata, klavijaturistu Glena Hardina i pomenutog basistu Džerija Šafa.

    Han je singl objavio za malu izdavačku kuću iz Memfisa, i on se u prodaji pojavio na godišnjicu Prislijeve smrti.

    4.

    Da je živa, majka Nepoznatog bi pomenutog dana napunila sedamdeset i dve godine. Tim povodom bi bila priređena skromna porodična proslava njenog rođendana kojoj bi prisustvovali sin, snaha, unuke…

    Majčin televizor bi, najverovatnije, bio uključen, i na njemu bi išle vesti. Ili bi kćerke Nepoznatog odabrale MTV i vrteli bi se aktuelni muzički spotovi. Sve drugo bi bilo neizvesno: gde bi se stan nalazio, koja jela bi pred njima bila na stolu, o čemu bi razgovarali. Da li bi bili srećni, zadovoljni, ili bi se neprestano svađali…

    5-6.

    Sedam meseci pre hipotetičke proslave rođendana majke Nepoznatog, širom sveta je masovno obeležena sedamdesetogodišnjica Elvisovog rođenja. Naročito svečano je bilo u Prislijevom rodnom gradu Memfisu.

    Njegovo imanje Grejslend svake godine poseti preko šest stotina hiljada obožavalaca.

    Istoga dana je bila i godišnjica smrti majke Nepoznatog. On je otišao u najbližu crkvu, i zapalio sveću. Osim njega, niko je više nije pamtio. Njen grob prekriven snegom niko ne obilazi. Čak ni njen sin! Zapušteno seosko groblje… Svi su putevi do njega zavejani, i ništa ne ugrožava mir snegom prekrivenog seoskog groblja.

    7.

    Američki pisac i sineasta Adam Maskjevič je pokrenuo veb-sajt u nameri da pronikne u delić tajne koja okružuje preminulog kralja rokenrola.

    Da bi motivisao istraživače, Maskjevič je ponudio astronomsku nagradu: tri miliona dolara za dokaz da je Elvis živ!

    – Najveći mit u istoriji pop kulture predstvlja Prislijeva smrt. Koje činjenice stoje iza njegovog nestanka? Da li se, možda, od nas nešto krije? – pita autor sajta koji je, po sopstvenom priznanju, osnovao radi publiciteta.

    On je snimio dokumentarni film o misteriji koja okružuje Prislijevu smrt. Za potrebe filma je intervjuisao sto sedamdeset i petoro ljudi koji su poznavali Elvisa ili su sa njim bili u kontaktu. Razgovarao je i sa ogromnim brojem fanova kralja rokenrola, i tri četvrtine njih se slaže da je Elvis najverovatnije mrtav.

    Autor veb-sajta navodi da je ključni razlog za sumnju da je Elvis umro činjenica da se medicinsko osoblje ponašalo neobično, i da postoji previše detalja koji se ne uklapaju.

    – Ne morate da budete stručnjak da biste se zapitali zašto je Prislijeva sahrana tako brzo obavljena? Kovčeg je bio zapečaćen, i strasti su se brzo smirile – tvrdi Maskjevič.

    Misteriju predstavlja i Elvisovo srednje ime: na spomeniku piše Aaron, dok je Elvis dok je bio živ uvek pisao Aron.

    8-9.

    Pokojni američki pevač i Kragujevac nemaju nikakvih veza, niti je moguće uspostaviti ih. Njegovi obožavaoci neće da posećuju Kragujevac, i govore da to čine u Elvisovu čast. Neće se upisivati u imaginarne knjige utisaka: “Kragujevac sam posetio iz ljubavi i poštovanja prema Elvisu”, “Sve me u ovom šumadijskom gradu podseća na nezaboravnog kralja rokenrola…”, “Velika čast je hodati ulicama kojima je koračao Prisli…”

    Japanci će i dalje svakoga januara (februara, marta… novembra, decembra) hrliti u Memfis, kupovati Prislijeve CD-ove, majice i bedževe sa njegovim likom, obilaziti lokacije u gradu koje su imale značaja u Elvisovom životu, školu koju je pohađao, muzički studio u kojem je snimio prvu ploču, grobove njegovih roditelja…

    Kragujevac će biti izvan te priče, kao što je izvan mnogih drugih priča. Na primer, priče Džon Lenon i Kragujevac, Joko Ono i Kragujevac, Bob Dilan i Kragujevac… Če Gevara i Kragujevac, Pablo Pikaso i Kragujevac… Džingis Kan i Kragujevac…

    Grad u Šumadiji može da bude, uostalom on to i jeste, deo nečega što može da se naslovi sa “Nepoznati i Kragujevac”. Ma koliko Nepoznati na ovom svetu bio anoniman (čak i u gradu Kragujevcu) moguće je ispričati priču o njemu i gradu.

    Fluidnu priču o gradu i anonimnom stanovniku koji je paradigma svih ostalih. Toliko bezličnom, bezsadržajnom, da je životne priče ostalih stanovnika grada moguće pretočiti u njegovu.

    Mada je početak turoban i neobavezujući let’s go! Let’s go, folks!

  • (0)

    Faktotum i priče

    300 rsd

    SAJAM KNJIGA 2011.

    Ovogodišnji sajam knjiga otvorili su glumci. Oni su poznati po tome da puno čitaju pa je i logično da otvore sajam knjiga u Beogradu.

    Bili su to Vjera Mujović i Goran Sultanović. Kasnije je i glavni mučenik među srpskim piscima, Svetislav Basara morao da kaže reč, dve o ovoj gala-izvedbi.

    Skoro sam negde pročitao izjavu trenutno najprevođenijeg srpskog pisca, Zorana Živkovića. Govorio je o sajmu knjiga. Rekao je nešto ovako: “Sajam knjiga je odlična prilika za izdavače da utaje porez ne plaćajući fiskalne račune.“

    To bi otprilike bio uvod za ono što želim da kažem.

    Pošto smo jasno videli kakvo je stanje u srpskoj kulturi i ako znamo činjenicu da prosečni čitalac u autoru bilo koje knjige, kao što je na primer “Kuvar za 2011“, vidi isto što i u Jeleni Karleuši, nekom tajkunu, učesniku “Farme“ ili “Velikog brata“, onda nam je jasno koji je stepen svesti čitalačke publike napaljene na pljeskavice i ćevape, koji se koliko znam svake godine u ogromnim količinama prodaju ispred hale. I naravno, postavljam pitanje smisla prošlog, preprošlog, ovogodišnjeg i sledećeg sajma knjiga u Beogradu.

    Da sam srednjoškolac, vozili bi me autobusom iz provincije u Beograd na sajam i to bi bilo super. Ovako, nisam odavno u srednjoj školi tako da ne mogu da u ovoj gala-izvedbi ne vidim vašarski, seljački i malograđanski mentalitet koji na Balkanu vekovima vlada.

    Tako stoje stvari sa čitalačkom publikom, sa glavnim posetiocima sajma. Šta je sa piscima bez kojih ne bi bilo ni književnosti, ni umetnosti, ni publike, ni izdavača, ni kulture, ni sajma knjiga? To vrlo lako može da se pretpostavi.

    Honorari za koje pisci na glasu krvare svoj um i dušu na štampanu hartiju su toliko bedni da bi za posetioce sajma bilo najbolje da ne daju nikakve pare za knjige, već da prstima ulepljenim od senfa, kečapa, kupusa i majoneza malo prelistaju svu tu krv koja se nudi na štandovima.

    To je najbolje za pisce jer ih zarada od prodaje svojih umetničkih dela ne bi ni malo unizila.

    Tako bi i srpska kultura sa sajmom knjiga kao njegovim ogledalom bila ono što jeste. Jedna velika prazna stomačina sa pljeskavicama i prilozima po želji.

  • (0)

    Moskva-Beč-Berlin

    300 rsd

    FRANC ŠUBERT KAO ODGOJITELJ

    II scena

    TEODOR ŠUBERT: Stvarno, hoćeš li da okončaš svoj život na groblju skitnica, da li stvarno želiš da završiš među siromašnima i besposličarima? Onda samo izvoli, ko te zadržava?! Da, sigurno, tvoj otac, koji je puno pametniji i vidi jednu nezaobilaznu tvrdu činjenicu, a to je da u načinu života muzičara nema debelog hleba, nema hleba, sine…

    FRANC ŠUBERT: Kako nema? Pa Beč nije zaboravljena varoš na svetu, nego grad prilika i mogućnosti…

    TEODOR ŠUBERT: Jedna mogućnost postoji, a to je da ti pare ispadaju kroz pocepan džep, to ti je ta mogućnost… Daj, prihvati se posla koji donosi ozbiljne pare, koji donosi masnu krupnu lovu… Samo se okani poziva muzičara. Završičeš kao Mocart koji je na kraju svirao za gulaš.

    FRANC ŠUBERT: Baš ste danas otrovni oče, Mocart nije nikada svirao za gulaš, otkud vam to pada na pamet? I sami znate da nije tako…

    TEODOR ŠUBERT: Znaš li gde mu je grob?

    FRANC ŠUBERT: Svi mi to dobro znamo: Sankt Marxer Friedhof…

    TEODOR ŠUBERT: Tamo su zajednički grobovi za one bez ičega na ovome svetu, za skitnice, propalice, alkoholičare i za siromašne muzičare.

    FRANC ŠUBERT: Otkud vam pomisao da ću završiti kao čovek bez ičeg, bez ispunjenja u ovom životu?

    TEODOR ŠUBERT: Plaši me pomisao da ćeš biti muzičar bez ičega. Siromašan, u svakom pogledu. Znaš li gde ti je mesto?

    FRANC ŠUBERT: Gde?

    TEODOR ŠUBERT: Ovde. Deveti bečki rejon će biti tvoj radni krug, tvoj životni vidokrug i ti ćeš biti kao ja – odgojitelj. U to nema sumnje. Bićeš odgojitelj u đačkom domu, probijaćeš se kroz školske klupe i smirivaćeš decu, kovrdžave glave dečaka, ponekad su đačići nestašni, a jednog dana ćeš se sigurno navići na ovu školsku buku. Da, odgojitelj i učitelj u ovo doba su isto i ti ćeš biti odgojitelj u Lichentalu.

    FRANC ŠUBERT: Mislio sam da podržavate moju muziku, da podržavate mene kao muzičara…

    TEODOR ŠUBERT: Da, podržavam tvoju ljubav prema muzici. A nikako ne podržavam da živiš od toga, jer se živeti od umetnosti ne može… Ne u Beču.

    FRANC ŠUBERT: Da li je to istina? A šta je Salieri?

    TEODOR ŠUBERT: Tvoga učitelja kompozicije mazili su od uvek moćnici i sam Jozef II. Obezbeđen komponuje on svašta, od klavirskih komada do opera. Neće biti zlatnih novčića za tebe, sine, veruj ocu na reč… Da, svirali smo zajedno i platio sam ti bezbrojne časove učenja klavira i kompozicije. Nije mi žao. Ali, do zla boga će biti smešno i tužno da ti primiš poziv muzičara… Saberi se malo, sine Franc.

    FRANC ŠUBERT: Salieri me podržava da nastavim sa muzikom, jer sam u stanju da učinim nešto potresno…

    TEODOR ŠUBERT: Samo nam zemljotres fali u Beču, zar nam nije bilo dosta u prošlosti Turaka… Potresno i zemljotresno, i to od mog sina.

    FRANC ŠUBERT: Nemojte da ismevate situaciju, nemojte da ismevate mene. Rekao sam samo: potresno.

    TEODOR ŠUBERT: Vidim, vidim da je Beetovan dosta naškodio mladićima sadašnjog doba. I ti si taj kojeg su zaludeli umetnički stavovi Šturm und Drang pokreta.

    FRANC ŠUBERT: Ne možete da zamislite život iza ovih školskih zidina, oče?

    TEODOR ŠUBERT: Vrlo brzo sam skinio ružičaste naočare i sagledao stvari kakve jesu, u njihovom sirovom stanju, znao sam da ću biti u životu samo odgojitelj i ništa drugo.

    FRANC ŠUBERT: Vi ste živeli bez mladalačke fantazije?

    TEODOR ŠUBERT: Dosta je meni to da sam otac takvoj fantaziji kao što si ti. Saberi se malo, saberi se, sine. I prihvati ozbiljan posao.

  • (0)

    Izvan komunikacije

    300 rsd

    ILUMINACIJE

    Njihovi užasi nisu se mogli raspričati.
    Ona je sedela na vlaknima uzaludnosti.
    Ja sam ono čega se ne mogu osloboditi.
    Ja sam ono s čim ne znam šta ću.
    Treba mi samo podsticaj,
    nisam kriva ako nekog iskoristim.
    Treba mi samo pomisao,
    Nikako ne misli, ponajmanje razmišljanje.
    Kao da mi je potrebna ta suvišnost,
    kao da ne mogu odabrati da ne vidim.
    Tlocrt kao proizvod magnovenja.
    Na osnovu kog ne nastaje ništa,
    usled moje ne-želje. Neželja kao uzrok,
    Kao negativan pol.
    Izvan komunikacije, izvan odredišta,
    Udesišta, nezauzdana nepotpunost
    Od koje bolujem: površna potraga.
    Konflikt bez razrešenja, smisla.
    Pokret uperen spolja – pucanj u prazno.
    Govor o nečemu – pucanj u prazno.
    Sve je promašeno, govornik je iskrvario.
    Epilog: Krvarenje je izlišno.

    ON (MISLIM: TI)

    Ne znam ko je on.
    On je ludak.
    Čak mu ni ime ne znam.
    Njegovo ime. Ništa više ne predstavlja.
    Ne poznajem ga. Nije ludak, on je stranac.
    Čak ni ludak.
    Ludak bi me uznemirio.
    Stranac to ne uspeva.

    ČUDOVIŠTE IZ OGLEDALA

    Ja sam čudovište.
    To znači da sam ti majka.
    Ali ja nisam majka.

    Ja sam otac.
    Ali ja dece nemam.

    To znači da sam ti brat.
    Onda sam čovek.
    Ali ja sam isprva i uvek žena.

    Životinja i duh.

    Majka i telo.
    Telo je žrtvovano tobom.
    To znači da sam otac jer zavisiš od mene.

    Našla sam grešku.
    Prokrvarilo je.
    To znači da više ne boli.

    Ja sam besno čudovište.
    Nisam majka, ni žrtva, brat, ni otac.
    To znači da nisam niko ko bi tobom bio izazvan.

    Tvoja sam sestra.

    Skrcano ogledalo.

    KAD SAM BILA REMBO

    upregnuću konje crne kao smrt/ stropoštati se sa strme planine/ ležeći u svojoj prikolici/ stisnuta između grumenja papirnih zmajeva/ plaziću se prvom prolazniku/ a nebo će namignuti/ rani na mom levom ramenu/ pobeda/ vašar klovnova/ od laži otupela giljotina.

    SAUČESNIK

    Da li je vaše ime bitno
    Oslikava li ono vaše poreklo, neku
    može biti skrivenu osobinu, načelo
    zbog kog postojite
    Kazuje li mi vaše ime o strahu
    koji je samo vaš O zlodelima
    koje ste počinili O navici
    da sve važno zaboravljate
    a nevažno ponavljate

    Je li makar jezik na kom pišete to ime neotuđiv
    Možete li s pravom reći da ste njegov saučesnik

  • (0)

    11 razloga zašto volim kišu

    500 rsd

    11 РАЗЛОГА ЗАШТО ВОЛИМ КИШУ

    1. Волим кишу зато што спира љагу с улице
    2. Волим кишу јер свуд мирише на влажне марамице
    3. Волим кишу јер облаци гађају бојама небо
    4. И њен ветар кад лелуја етар
    5. Волим цице на прозорима како гледе
    6. Волим скице у барама и ћутњу за парама
    7. Волим бутке што прескачу воде до тротоара
    8. Осмехе девојкица док вода пада
    9. Волим кад се двоје здвоје под штитом
    10. Волим први пољубац на плажи у трену кад почиње пљусак
    11. Звала се Мирјана и зато волим кишу!

    ДВОЈЕ

    Двоје љубав уби
    Љуљ их чека убав

    Двоје уби бува
    Што не љуби љубав

    КОМШИЈА

    Нит их познајем
    нит их знам
    ал сам комшија

    Оближњи маркет
    Чини нас ближњим
    У ходнику сусрет
    Чини нас ближњим

    Нит их познајем
    нит их знам
    ал сам комшија

    И коме је
    заједничка шија
    константа свих комшија

    И шта су све прилике
    И неприлике
    и сунце што сија
    и како то утиче на оно
    ком-шија

    Нит их познајем
    Нит их знам
    Ал сам комшија

    КАКТУС

    Стојим. Дрвеним.
    Брига ме цео Земљин глобус.
    Увек ћу бити зелен
    и увек ћу бити кактус.

    Крените на ме: слободно!
    Пустите своје каме
    Нећу кривац бити
    ако се раните о ме’.

    Не треба ми вода
    ни киша ни топлота
    не треба ми нико
    и биће то дивота.

    Стојим. Дрвеним.
    Брига ме за цео Земљин глобус
    увек ћу бити зелен
    и увек ћу бити кактус.

    ОД МАГЛЕ СУ СТАКЛА

    Три стиха
    Два стиха
    Колко има стиха

    Три чаше
    Две чаше
    Колко видиш чаша

    Три дана
    Две године
    Колико још треба

    Чекати до неба
    Чекати до пакла
    Од магле су стакла…

  • (0)

    Dijagnoza

    400 rsd

    ДИЈАГНОЗА

    Поезија је болест коју треба лечити животом
    Живот је болест коју треба лечити поезијом
    Човек је болест коју треба лечити
    Речи су болест коју треба лечити стиховима
    Стихови су болест коју треба лечити говором
    Говор је болест душе
    Душа је болест тела
    Тело је болест коју треба лечити вечношћу
    Вечност је болест коју треба лечити поезијом
    Поезија је болест коју треба лечити животом

    ЕПИТАФ НА ГРОБУ МОМ

    Кад ме буду погрешно схватили
    Проћи ће година сто
    Док се не буду на то вратили

    ФАЛИ НАМ

    Фали нам фали
    Фали нам фали,

    Што када смо из раја,
    Што нисмо права,
    У пакао пали.

    РАЗГОВОР С КЊИГОМ

    Разговарам с књигом
    Читам јој мисли
    Да нисам шенуо

    Разговарати са књигом
    То је здраво и чило
    Нећете се сећати ичег што се рекло било
    Али ће вам срце
    Остати срећно и мило

    ДОБРО ЈУТРО, ПЕСМО

    Добро јутро, песмо!
    Добро јутро, клише!
    Ко је бољи овог јутра,
    Песма или клише?

    Добро јутро, ја сам добар,
    Ал’ и нисам – већ се хвалим,
    Покушаћу овог дана,
    Тринаест песама да повалим!

  • (0)

    Ožiljci

    400 rsd

    Beograd je grad koji spava tek toliko koliko mora. U njemu se, bez razlike, odvijaju svi opisivi momenti. I beda i sjaj grada lako se daju opipati sa samo nekoliko slogova, širom otvorenih očiju i odškrinute duše. Prepliću se, nekada slučajno, u dokolici i namerno, neki ljudi, priče i pesme u njihovim mislima. Ta je priča svakako disharmonična, ali i simpatična. Nesklad daje notu zanimljivosti svemu, pa se svako saplitanje, pogrešan korak, čak i pad, može doživeti kao nova prilika za uspeće. Sunovrat, kao njegova preteča ili posledica, onda itekako ima smisao…

    Za nju, svaki dan u Beogradu je isti. Vida ide na posao, vraća se kući, odspava, ponekad ode na piće sa prijateljicama. Takođe ponekad, obično vikendom, zbog posla tokom nedelje, kada se sve njene prijateljice dogovore oko detalja, gde i kada se nalaze, ode i u noćni provod. Uostalom, mlade su da bi živele kao starice, iako njihov samački život sve više podseća baš na pozno životno doba.

    Vida je jedna od tri skoro iste drugarice. Sve su na pragu četrdesete i nemaju stalnog partnera. Imaju nekoga, ali to sigurno nema veze sa ozbiljnim, zrelim vezama. Njihovi životi, jednom rečju, nisu ispunjeni. Naravno, nijedna od njih tri to nikada neće glasno reći. Uz puno smeha, pića i priča o tuđim životima, retko o sopstvenim, barem jednom nedeljno u nekom beogradskom kafiću, na neki način i one žive kakav-takav život. Ako se životom može zvati tek poneki dan koji ne podrazumeva bolnu samoću.

    Vida je najmlađa među njima. Najviše voli da pametuje, skoro da je malo jači vetar može oduvati sa ulice, toliko je mršava. Nosi naočare i ima razbarušenu riđu kosu koja se blago talasa i pada preko njenih ramena. Uvek neke cvetove ima na sebi, ili na zvoncarama koje tako voli, iako je početak XXI veka, ili na torbama koje vuče kao nesnosan teret. Radi kao učiteljica engleskog jezika u osnovnoj školi. Stalno govori da joj tako dece ne manjka u životu, ne shvatajući da tuđa deca nemaju nikakve veze sa onim što odgovornost i ljubav prema sopstvenoj deci nose. Vida je u društvu nešto kao glas razuma. Kada sve tri posustanu, ili jedna od njih nešto sočno zabrlja, ona je tu da podvuče crtu i označi početak nove trke zvane život. Otrov u maloj boci, to je Vida.

    Iako se druže decenijama, njih tri su potpuno različite. Marija je visoka, zgodna crnka, koja je zaslužna za svaki spontani događaj u njihovim životima. Naime, njen je osmeh toliko privlačan da se na bilo kom javnom mestu muškarci bukvalno sjate oko njihovog stola. Marija radi kao sekretarica u moćnoj kompaniji i, naravno, u vezi je sa svojim direktorom. A direktor je, naravno, oženjen. Iako ni sama ne veruje da će ikada ona biti prva žena u njegovom životu, ona ne odustaje od tog odnosa. Možda zato što ne zna da izbori svoje mesto pod suncem i ne shvata da tuđe nije njeno. Ili zato što potajno voli da bude druga, što podsvesno nije u stanju da stvori svoj život, već uživa da kvari tuđ. Ili je Marija ona vrsta žene nesposobna da vidi dalje od tuđih želja, pa slepo radi ono što drugi od nje traže. Vida je stalno prekoreva zbog toga, ali nema uticaj na njenu odluku da tu vezu ipak nastavi. Uostalom, nijedna od njih tri ne pripada šablonu uzornih žena na pragu pete decenije života. Sve tri su, kada se malo zagrebe, veoma pogrešne žene. Barem bi svet tako rekao za njih. Kada bi nepoznatom čoveku ukratko ispričali ono osnovno o njima, rekao bi da nije ni čudo što su same. Oni suroviji u ocenama rekli bi: “Da su valjale, do sada bi ih neko već oženio.”

    Možda su muškarci kao vino, sa godinama sve lepši, intrigantniji, ali žene – teško. Naprotiv, već posle tridesete na njih muškarci gledaju kao na neke koje “sigurno žele da se udaju, jer im je odavno već vreme”, što i jeste jednim delom tako. Ali, ne na silu, ne bez prizvuka “da je on taj”, ne bez elementarnog razumevanja sa partnerom. Koga zaista briga za to? Žene posle tridesete jednostavno imaju sve manje izbora kada su muškarci u pitanju.

    Slobodni muškarci u tim godinama uvek izazivaju sumnju da im nešto fali, čim su još uvek sami, zauzeti su korisni samo za podsećanje na to “šta intima beše”, a razvedeni… Razvedenih je najviše. Ali njih neprestano morate da vadite iz prošlosti, da se rvete sa problemima koje su njihove bivše nekada davno pravile ili ih još uvek stvaraju. Razvedenim muškarcima svaka peta rečenica počinje sa “moja žena, bivša žena”, kao da jednim delom još uvek žive bračnim životom. I, kako to već biva, sa razvedenim nikada niste “dvoje”, već ste “neko treći”, ko “nikada neće razumeti o čemu on govori” dok priča o prošlosti u kojoj nema nikoga iz sadašnjosti koja se promenila iz korena. Možda tako zaista i jeste, ali sigurno novi ljudi u njihovim životima nisu krivi zbog toga. Naime, razvedeni muškarac se nikada neće dovoljno opustiti sa novom ženom u svom životu, jer se “već jednom opekao”. I šta god da nova žena uradi, kaže, ili se, ne daj bože, pobuni zbog nečega, on će reći: “Evo, počela si da mi zvocaš kao moja žena, bivša žena”. Moja žena, zar to već ne govori sve? Ako ništa drugo, a to govori da stoje, stagniraju, ne pomiču se iz mesta koje su utabali koracima rutine i kolotečine iz kojih, sve i da hoće, nemaju pameti da izađu.

    Suzana je upravo bila u vezi sa takvim čovekom. Zaista je zavolela Vladana, ali je on uvek bio kao auto na rezervi. Vozio je kroz tu vezu tako da nikada nije znala kad će sve to odjednom stati, bez nade da će se ponovo pokrenuti. Suzana je primer klasične žene. Pristojnog izgleda i ponašanja, duge smeđe kose uvek vezane u rep, jer, kako kaže, tako izgleda mlađe. Stabilna i smirena, valjda nikada nije mogla da uradi nešto iznenađujuće. Bila je sušta suprotnost uvek atraktivnoj Mariji. Žena koja voli da bude u senci, a da ipak pleni svojim jednostavnim izgledom i stavovima.

    U neku ruku, sve tri su, ipak, bile usamljene. Vida je menjala muškarce kojima sigurno nešto fali, Marija je oženjenom bila igračka dok je život imao negde drugde, a Suzana je pokušavala da održi neodrživo u vezi sa razvedenim.

    Sve tri su znale da ništa od toga nije ono pravo, ma kako se ponašale i šta god da radile. Jer, izbora, naizgled, nisu imale.

  • (0)

    Plemiću

    300 rsd

    ШАЧИЦА

    Твоја шачица је моћна,
    сва мекана и сочна.
    Погачица топла, мила,
    јутрос је опет љубав нахранила.
    Пред пољупцима маше
    миришљава сила.
    Као тек опрана свила,
    лепрша моја јагодица,
    моја љубав воћна…
    Моја шачица је моћна!

    ЉУБИЧИЦА

    Дотерала је кичица
    заљубљених улица.
    Из таквих ничу
    срећна деца:
    Стојан, Милица.
    Велича је и птица,
    јер зна да одлази зима-цича.
    Да ће истом замирисати и крила
    неких нових прича.

    Тако је све слогове љубави присвојила
    бела плава и љубичаста
    госпођица мила…
    Прави је украс за љубофила!

    РУЖА

    Трновит пут је прегазила
    да би краљица постала.
    Како је настала,
    тако је и опстала.

    Миљеница каранфила,
    лала лила…
    Свом краљевству наклон чини!
    Каква би иначе краљица била?

    У сомот увијена,
    сва у бордо,
    за бал се спрема…
    Своју отменост не скрива!
    Радост нежних дланова открива…

    О ЛАХОРУ

    Осећаш ли лахор са бадема,
    који ти трептајем шаљем?
    Упливисаћу га у моју чежњиву реку,
    да дуже траје.
    Танани дрхтаји моје жеље
    биће стихови свих твојих строфа,
    у ноћима хладноће што је пред нама.
    Између јаве и сна ове зиме,
    додирнуће те лептирова крила,
    узнесена са мојих бадема.

    ПШЕНИЦА

    Видела сам свица
    како жито мије.
    И одбегли зрачак
    који Сремом дише.
    Ове ноћи ја сам угледала
    људе,
    што се знаше скрити
    у опни зрневља.
    Испливале мисли из таквог зрења!

    Опет нам зрневље
    греје жар свитаца,
    што на круну златокосе паде.
    И оста позлата
    на одори хтења,
    у коју смо уткали наде.

  • (0)

    Seks, ljubav i ostalo

    400 rsd

    МОЈЕ ПЕСМЕ

    Ја не пишем песме
    О неважним стварима
    О сновима
    О маштањима

    Моје су песме сам живот
    Сирови
    Свакодневни

    Моје су песме
    Љубав
    Секс

    Моје су песме
    Срећа
    Снага

    Моје су песме
    Ти.

    МИР

    Дуго је лутала
    Дуго тражила
    Себе
    Прочитала хиљаде књига
    Сазнала милион ствари
    Достигла највеће врхове
    Науке и образовања
    Али није нашла
    Свој мир

    Упознала је хиљаде људи
    Толике немирне душе
    Много уплашеније од њене
    Излечила их паметном речју
    Ниједна да јој заузврат
    Подари мир

    Проучавала неиспитане области
    Оно што нико није смео
    Она је храбро дотакла
    Приближила се самој граници
    Али далеко далеко одатле
    Био је њен мир

    Он је сво то време
    Био дубоко у њој
    Скривен
    Иза сто заклона
    Иза сто препрека

    Које сам
    Једним осмехом
    Срушио.

    МОЈ ЋАЛЕ

    Мој отац је био мудар човек
    Био је практичан
    Рационалан
    Са села је у град донео
    Здрав разум
    А здрав разум је говорио
    Не треба ти љубав
    Шта ће ти то у животу
    Непотребно
    Глупо
    Гледај од чега живиш
    Паре
    То је важно
    Љубав је за будале
    Памет влада

    Е мој ћале
    Лепо си ме учио
    Све сам те слушао
    Никог нисам волео

    И шта ћу сад
    Кад је љубав
    Дошла и на моја врата.

    ЖИВОТ ЈЕ ПЕСМА

    Све што сам икада доживео
    Баш све
    Може да буде песма

    Не измишљотине
    Не маштарије
    Ни снови
    Ни жеље

    Већ сваки трен мог живота
    Био је
    И јесте песма

    Цео живот мој је песма
    Проживљен дубоко
    Испуњен

    А мени остаје само
    Да се свега сетим
    И запишем.

    ФУДБАЛ НА СНЕГУ

    Одавно сам престао
    Да правим Снешка
    Али кад видим снег
    Једва чекам
    Да са своје
    Педесет две године
    И још неколико дечака
    Истог узраста
    Изађем на снег
    И играм фудбал
    По снегу од 20 центиметара
    И леду испод тог снега
    Док сунце блиста
    И даје слику као да смо
    На Златибору
    А не усред смрдљивог града
    Трчање падање
    Спектакуларни клизећи стартови
    И погледи пролазника
    Који говоре
    Какви лудаци матори
    А све би дали
    Да могу и они тако
    Као ми
    Као деца
    Да победе
    Сву тугу овог света
    И њихових живота.

  • (0)

    I more sigurno ima snove

    900 rsd

    И МОРЕ СИГУРНО ИМА СНОВЕ

    Седели су на обали мора. Дечак и девојчица. Брат и сестра. Сами, слани од воде, осунчани, тамног тена. Загледани у, чинило им се, бескрајно море. Ноге су им биле у води. Таласи их мазили и понекад, мангупски, запљускивали. А када би повремено наишли прави мангупи међу таласима покушали би да их отму и одвуку у дубину. Брат и сестра су се тада само смејали и лако би се одупрели канџама прождрљивих таласа који би се разбеснели што нису успели у свом науму. Деца се нису дала. Нису показивала никакав страх од тих мангупа и остајала су на ивици мора чекајући њихов нови удар и своју нову борбу с водом. Било им је забавно то што су их неуспешно гутали таласи и миловало милион најситнијих каменчића у којима је било разних дрангулија: остаци шкољки, потпуно углачаних и неодољиво разнобојних облутака, понеки део несрећно скончале морске звезде, разне травчице, шарени стаклићи, чак се ту и тамо појављивала понека рибица, толико ситна да се једва примећивала у свом том џумбусу непрестано центрифугираном у ковитлацу таласа. Али ти су таласи били нејаки, неискусни, морски аматери. Деца, можда, као и њих двоје. Њихови вршњаци. Нису могли једни другима ништа. Па су се заједно играли. Нема сумње да су дечак и девојчица једнако били забавни таласима колико и они њима. Бацали су каменчиће назад чим би их запењена вода пљуцнула напоље, што је брату и сестри било баш интересантно. Повремено би устајали и трагали за оним идеално пљоснатим каменчићима како би с њима правили жабице. Такмичили су се чији ће камен више скочити по површини воде пре него што га море прогута. Дечак је увек побеђивао и био је веома поносан због тога.

    – Шта мислиш – упитала је она свог брата шампиона жабицарења, тако, изненада, без неког разлога – да ли море има снове?

    Дечак се замислио. Питање му је испрва деловало глупаво и потпуно незанимљиво. Типична она, како ли само смишља оваква питања: да ли море сања? То може само њој да падне на памет, помислио је.

    – Баш без везе – рече узевши каменчић у руку проверавајући његов изглед и употребљивост за жабице. Како вода може да сања?

    – Зашто не би могла? – узвратила је пркосно и скоро љутито. Откуд знаш да вода, у овом случају море, не може да има снове?

    – Па, не знам – рече помирљиво. Сада је већ био поколебан њеним тврдоглавим ставом.

    – Ко, заиста, може да каже да море не сања? – питао се наглас. То није могуће утврдити, зар не? Море не говори па…

    – Али оно прича – вриснула је девојчица. Ено, слушај (показала је прстом према пучини), слушај, чује се, прича нам!

    Дечак је чуо само уобичајени звук таласа.

    – Не чујем ништа – рече. Чују се само таласи и ови каменчићи које вода котрља…

    – Тако прича море! – рече професорка морског језика свом брату као да је изашла на таблу да незналици одржи лекцију. Слушај! Лако се разазнају речи. Ево, питај море да ли сања.

    – Ма, питај ти! – одбрусио је сада већ озбиљно изнервиран сестриним трабуњањем.

    – Питаћу! Ево, питам.

    Брат, наравно, није чуо то сестрино питање нити одговор намрешканог мора.

    – И шта ти је одговорило то твоје море?

    – Ништа. Сада ћути. Наљутио си га! Увредио га, јер си неваспитан!

    – Извини му се у моје име – рече дечак. Тебе ће разумети. И реци му да сам сигуран да сваке ноћи сања најлепше снове!

  • (0)

    Recept za selsko meso

    720 rsd

    DANILOV NA KUKI ZA MESO

    Misleći na recept za selsko meso
    kupih Politiku jedne subote
    i u Kulturnom dodatku
    ugledah pesmu mesje Danilova
    pesnika iz Požege.

    Veli, kako je išao on (Danilov) ulicom
    i našavši se ispred kasapnice
    ugledao polutku okačenu na čengele
    pa se odmah zapitao kako je moguće
    da se umesto praseta na onoj kuki
    ne nalazi on (Danilov).

    Potpisujem ovo, rekoh
    pa makazama
    iskrojim Danilova iz novina
    i metnem ga u novčanik
    kao regrut pismo od kuće.

    Jednog dana moja žena,
    dok je tražila sitno dvadeset dinara,
    brljajući po mom novčaniku
    nađe onog Danilova na kuki
    pročita ga i poče da plače.

    Ti nisi ovo!
    Ti nisi ovaj!
    Zarida i zatrese se.

    Jesam, ženo! – viknem, poskočivši
    Danilovu i sebi u odbranu.

    Danilov, to sam ja
    Koji vazda kukam
    okačen o kuke
    na belim pločicama varoške kasapnice
    istranžiran mesarskom satarom
    spreman za kuvanje
    kako se jedino može
    po starom bitoljskom receptu
    za selsko meso.

    Žuti

    Žutom oči sijaju
    dok pakuje gući parfeme
    koje je smotao iz UNHCR paketa
    otkud gući u magacinu za izbeglice
    čudi se sa sjajem u očima
    i u torbu trpa samo
    firmirane moderne stvari
    adidas, palmolive i slično
    a ruski berezovij sok
    pakovan u drvene sanduke
    i prašak za veš u buradima iz Turske
    ostavlja portirima

    Šefov brat i ja

    Dok protivavionska štekće
    negde iza Kosmaja
    šefov brat i ja u aprilu 1999.
    praveći skalpelom gotovo neprimetan rez po ivici
    iz kartonskih kutija izvlačimo konzerve
    ruske i beloruske dimljene ribe –
    donacije Rotes Krojca

    Sardine se uvek nepogrešivo
    nalaze na istom mestu
    dok računamo dobit od prodaje u kineskoj radnji
    divimo se germanskoj tačnosti i maštamo
    o velikim isporukama lokalnoj pijaci
    u vreme uskršnjeg posta

    Osim u Crvenom krstu
    brat mog šefa zarađuje i od prodaje benzina
    priča mi kako je majci uništio kazan za čvarke
    kuvajući dvolitarske plastične boce
    da bi ih napravio manjim
    i zaradio više prodajući gorivo naivnim vozačima

    Istovremeno se, dok klimajući glavom
    opravdavam njegovu prevaru
    bombama koje nam padaju na glave,
    pitam kako se tako lako
    pretvaramo u zlikovce
    pomišljam kako je valjda
    najvažnije sačuvati sopstvenu guzicu
    pa u zanosu tog saznanja konzerve ribe slažem u torbu
    ne primećujući šefa
    kako nas između naslaganih paketa
    nečujno prati i posmatra
    čekajući da završimo
    a onda se tobož slučajno pojavi
    i nađe sakrivene sardine
    čudeći se kako neko može da krade
    od ljudi koji su sve izgubili

    Brat je brat, ipak
    sankcija izostaje
    i kada ode mi sa stidom u srcima
    vraćamo sardine u one kutije

    Šef moj

    Šef moj plače
    dok sa radija ide
    s one strane granice
    osta duša i srce.

    Što plače Brko, pitaju portiri
    žali za Krajinom, kažem.

    A šef se pribere pa svi zajedno
    u vreće u gepeku njegove zastave
    odvajamo adidas trenerke
    iz grčkih donacija.

    Mora se živjeti dalje.

    MEDVED

    Medved je nastao u sibirskoj stepi
    onda kada, samo jednom, samo jedan gost
    nije bio zadovoljan kako su ga ugostili.
    Pobesneo je i pretvorio se u zver.

    Onda je sa Slovenima došao na Balkan.
    Tu se izmešao sa domorocima,
    dodajući sebi ilirski, trački i vlaški gen.

    Nikad ne znaš ko će zanoćiti kod tebe.
    Zato ga ugosti bolje nego kuma rođenog.
    Znaš i sam da i brat može postati medved.
    Šta sve može postati onaj što ti nije brat?

    Sipaj mu još jednu. I kad stavi ruku preko čaše
    – sipaj. Nutkaj ga i ušuškuj. Ne odugovlači.
    Daj mu najbolje meso. Decu svoju ćušni iza ušiju
    da im poteku suze, pa mu se izvini. Prekori ih.

    Ne možeš znati ko je noćas bio dobar domaćin,
    šuma iza kuće možda je puna mrkih medveda.
    Ko je večeras gosta poslao gladnog na spavanje?
    Dobro zasuni, pa otkoči pušku.

  • (0)

    Sabrana dela Momčila Nastasijevića

    Originalna cena je bila: 4.270 rsd.Trenutna cena je: 3.000 rsd.

    ФРУЛА

    Фруло, што дах мој радосни
    жално у дољи разлеже?

    Да л’ што пастири помрли
    тобом призиваху драгу?

    Ил’ жал се стани у мени:
    с неба ме стрела ранила,
    тамна ме земља печила,
    те песма ми је сузицом
    и капљом крви кићена?

    Ил’ дах мој кад протече,
    жал те за одбеглом тајном?

    ЈАСИКЕ

    Шта шуме јасике беле,
    пречисте горске деве,
    сребрне кад им стреле
    јутарње сунце хитне,
    и зраком кликну шеве?

    Хладне кад капље, кад ситне,
    низ тела им се слију,
    зеленим пропланком магле
    кад млечно коло вију?

    Зашто су главе нагле,
    и косе смешале благе,
    и дршћу наге?

    Од зиме се не јеже,
    страх срца им не стеже,
    јер на планини одрасле су саме.

    Но иза сна – ведре таме,
    трепет их чило што сниле,
    па сунцу, магли, па пропланку
    ћућоре белу тајну на уранку.

    ЂУРЂЕВЦИ

    Сета ме у чедни дан,
    кад улицама продају ђурђевке.

    Не враголи ми,
    не смеј се, враголанко.
    То у родини она
    болује сету без лека.

    Занаго росне у јутра
    црвеном врвцом везивала.
    Занаго свеле у вечери
    сузама заливала.

    Туђини умом ја гинуо,
    Бога ни осмеха њој.

    Прости ме, родино блага.

    ВЕЧЕРЊА

    Клоне дан
    горама у руј.
    Самотна уздрхти бреза
    и твоје тело.
    Приклони главу рамену мом,
    горама у руј.

    Страх, осама ме,
    уза ме ти.
    Заспала травка,
    сен из незнани,
    самотну ме о чуј.

    Клоне о клоне,
    све самља она
    домаку океана
    песма ова лагана.

    Бона, кад клоне дан,
    приклони главу рамену мом,
    горама у руј.

    ПРЕДВЕЧЕРЈЕ

    Жаром затамни у предвечерје твар,
    и очи: блуду ли, пагуби на руб
    ил’ скрушењу.

    Исполин анђео
    силовито над крововима затруби.

    И не виде га, жарки стуб,
    и не чују.

    Он труби, труби
    у предвечерје страхобни руб.

    И видим,
    само што пагубом не букне
    кужна олуја.

    И чујем,
    само што страхобно у складу не захори
    Алилуја.

  • (0)

    Sve pesme – Momčilo Nastasijević

    1.090 rsd

    ФРУЛА

    Фруло, што дах мој радосни
    жално у дољи разлеже?

    Да л’ што пастири помрли
    тобом призиваху драгу?

    Ил’ жал се стани у мени:
    с неба ме стрела ранила,
    тамна ме земља печила,
    те песма ми је сузицом
    и капљом крви кићена?

    Ил’ дах мој кад протече,
    жал те за одбеглом тајном?

    ЈАСИКЕ

    Шта шуме јасике беле,
    пречисте горске деве,
    сребрне кад им стреле
    јутарње сунце хитне,
    и зраком кликну шеве?

    Хладне кад капље, кад ситне,
    низ тела им се слију,
    зеленим пропланком магле
    кад млечно коло вију?

    Зашто су главе нагле,
    и косе смешале благе,
    и дршћу наге?

    Од зиме се не јеже,
    страх срца им не стеже,
    јер на планини одрасле су саме.

    Но иза сна – ведре таме,
    трепет их чило што сниле,
    па сунцу, магли, па пропланку
    ћућоре белу тајну на уранку.

    ВЕЧЕРЊА

    Клоне дан
    горама у руј.
    Самотна уздрхти бреза
    и твоје тело.
    Приклони главу рамену мом,
    горама у руј.

    Страх, осама ме,
    уза ме ти.
    Заспала травка,
    сен из незнани,
    самотну ме о чуј.

    Клоне о клоне,
    све самља она
    домаку океана
    песма ова лагана.

    Бона, кад клоне дан,
    приклони главу рамену мом,
    горама у руј.

    ВРБЕ

    Вазда кад шумом враголили,
    поведи с вечери на воду.

    Да не целујем усне
    но чело невеселој,
    текло нам текло на вале.

    Сетно ти прамен косе
    залелуја кô врби,
    где нам се дели целови?

    Кад умрем, чекај ме
    на води међу врбама

    и оне тако
    сане од сете на веки
    чекају неке жуборе из незнани.

    Да не целујем усне
    но чело невеселој,
    текло нам текло на вале.

    СУТОН

    Крила ли то?
    Ненадно махну на таму.
    Или црвено јато потону за брег?

    Бреза ли то,
    ил’ бледи прамен дана?
    Беласа твоје тело у сутон.

    Болно је заплазило низ ове стране,
    песма се не допевала.

    Ил’ недољубљено заболује низ твој лик,
    ил’ мути сутон душу.

    Бреза ли то,
    ил’ бледи прамен дана?
    Беласа твоје тело у сутон.

  • (0)

    Hronike Helma: Dok tama nailazi

    1.800 rsd

    Homoljske planine, nekoliko nedelja kasnije

    Knez Višeslav, koga su podanici u odavno minulim danima nazvali „Dugovečni“, jer ga je smrt toliko volela te ga je u širokom luku zaobilazila, zastao je na ulazu u selo. Pokušao je da duboko udahne svež homoljski vazduh, ali nije mogao jer mu je bol stegla grudi. Umesto dubokog udaha, disanje mu je bilo drhtavo i isprekidano, što beše znak da mu nije preostalo mnogo vremena. Zapravo, ova noć mu je po svemu sudeći bila poslednja. Zbog toga je Višeslav svim bogovima uputio nemu molitvu u nadi da Gvozdana živi u ovom selu. Potom je podbo konja, koji je lenjim korakom zašao između kuća. Već kod prvih, pred Višeslavom je iz tame istupio stražar.

    – Ko si ti, neznanče, i šta tražiš ovde? – glas vojnika je bio miran i pun uverenosti u sopstvenu nadmoćnost, što je Višeslavu ukazalo da ratnik nije sam i da ima još očiju koje su ga motrile iz tame.

    – Tražim Gvozdanu. Travarku – odgovorio je slabašnim glasom. Zbog te slabosti, koju Višeslav nije mogao da prikrije ni da je hteo, stražar je shvatio da je stranac bolestan i da mu je travarka zaista potrebna. Makar neko dobro od otrova koji mi je kolao telom, pomislio je stari knez. Ako uopšte može biti nekog dobra od te prokletinje koja će mi doći glave.

    Istovremeno je osetio tugu, jer neće imati dovoljno vremena da razotkrije ko je napravio otrov koji zasigurno nije bio ovozemaljski, jer njemu nijedan otrov pod kapom nebeskom nije mogao da naškodi. Taj dar, da mu otrovi načinjeni ljudskom rukom budu neškodljivi, dobio je pre mnogo vremena, pre nego što su se brojni naraštaji rodili i iščezli, u vreme kada je gospodario nad ovim narodom i kada je bio proklet kletvom Smertaninom da svetom hoda kao vrkodlak. U to vreme, kada je sa njega skinuo usud vrkodlaka, Stari Bog Svetovid dao je Višeslavu, koji beše u obličju zverskom, komad svog mesa. Višeslav ga je pojeo i sa tim komadom je u sebe uneo Iskru božanstvenosti, koja mu je uz druge darove podarila dobro zdravlje i nadnaravnu dugovečnost. I otpornost na sve otrove ljudske.

    Pa ipak, otrovu koji mu je sada kolao kroz vene Višeslav nije mogao da se odupre, što beše znak da ga nije spravila ljudska ruka.

    – Onda si na dobrom mestu – odgovorio je stražar. – Gvozdana živi u trećoj kući sa leve strane.

    Knez je ponovo podbo konja, a ovaj, kao da je i on otrovan poput gospodara mu, napravio je tridesetak koraka vukući nogu pred nogu, sve dok ga Višeslav nije zaustavio pred Gvozdaninom kućom. Kada je stari knez sjahao, umalo nije pao. Noge su ga jedva držale te nije gubio vreme. Prišao je vratima kuće i zakucao je.

    – Ko je? – začulo se iz kolibe.

    – Otvori. Ja sam – jedva je procedio kroz zube. Beše očigledno da mu je prepoznala glas iako ga dugo nije čula, jer su se u sobi začuli koraci a onda su se vrata otvorila. Na pragu se pojavila ona. Više nije bila devojčica kakvom je pamtio, odrasla je i sada je bila žena. Pa ipak je prema njoj još uvek imao ista osećanja. Još uvek je ona bila njegova mala vila. I sada je na licu imala onaj isti prkosni, ljutiti izraz, koji je imala kada je pre mnogo godina otišao od nje.

    Doduše, taj izraz se sada samo na trenutak pojavio, a onda ga je pozvala da uđe.

    Tek kada je stupio u osvetljenu sobu, primetila je da mu je lice bilo bledo.

    – Bolestan si – usplahireno je rekla.

    – Nisam bolestan već otrovan ali to više nije važno. Važno je da sam te pronašao – odgovorio je.

    – Mogu da te izlečim – glas joj je bio odlučan. A onda ga je, uprkos njegovom protivljenju, polegla na jedan od dva kreveta koji su se nalazili u odaji.

    Višeslav je primetio da na drugom krevetu spava dečak. Već na prvi pogled je shvatio da dečak u sebi nosi Iskru božanstvenosti.

    – Kako si me pronašao? – upitala je dok je pripremala melem.

    – Najpre sam otišao kod novog srpskog cara… Iznenadio sam se kada u njemu nisam spazio Iskru bogova – prodahtao je. – Potom sam otišao kod Hrebeljanovića… ali tebe tamo nije bilo… a onda sam oslušnuo priče koje su se pronosile kroz narod… Čuo sam šta se pre nekoliko leta zbilo na Homolju… i znao sam da to nije moglo da prođe bez tebe… potom sam došao na Homolje… i raspitao sam se za najbolju travarku na planini. Tako sam te pronašao… Sada umirem a ipak… sam srećan jer vidim da si… u ljudskom soju sačuvala božanski dar Svetovidov… Loza Nemanjića je opstala… moja loza.

    Knez je zaćutao da bi došao do daha i značajno je pogledao ka dečaku koji je spavao.

    – To je Dušanov sin. Zove se Miloš – Gvozdana mu je na grudi stavila oblogu.

    A onda je počela da priča o svemu šta se desilo od kada ga nije bilo.

  • (0)

    Svak se penje prema dole

    1.090 rsd

    КУЛА

    Лице јој је било модро и ситно. Забрађена марамом, коса се није могла расути. Умрла је кад су падале кише, граорасте као њено око. Пришла је ватри да је потпири, сподбило је, смрмљала три-четири речи. Тодор је нашао како клечи с дрвима у наручју, као да доји.

    Сахранили су је кад је вода уминула, рака се сама ископала.

    Велимир је био дечак чупаве косе и дугачких прстију кад је додирнуо крст на гробу. Тодор га је сачинио од багрема који је растао на бедему изнад плетаре.

    Није мислио на мајчине очи, али јесте на крст, док је слушао деду како прича. Тодор је ћутао и спустио нос према вратима. Деда је грлао, кашљао, мрштио се. Прсник му се надуо као шкембе. Седели су у мраку, није било ватре, огрнути длакавим гуњевима, кроз сламени кров вирила је кап, о коју се окачила малена звезда.

    И Младена би учинила што га је отац саветовао. Он није умео ни са женом, а камоли с дететом, знао је о коњима, а они нису људи. Дигао је сина на рамена, у сукненој хаљини до малих модрих колена, и пре јутра кренуо, пртећи буковичко блато и вододерину.

    б)

    Манастир је био у брду, опкољен боровима и јелама као војском која дрема. Где год крочиш босом ногом, свуда је црвени камен што се жили и кроз земљу. Испод је река, мутна као новембарско небо. Била је ћутљива, и монаси нису с њом разговарали. Борили су се са земљом, било је мало, али давала је више од камена.

    Велимир је спавао у белој соби с још две сламарице. На њима су сеџаде које су жене донеле за летњег Светог Николу. Грубе, али топле и густо ткане, није могао миш да их прогризе. На једној је отац Евтимије, родом из Белосаваца, а на другој, испод прозора који је увек био отворен, млади монах с ногама као два млата. Држао их је спуштене и раширене, јер су биле тешке.

    Док је лежао, као да су два близанца чучала под коленима.

    Испод поњаве Велимир је чувао стару гравиру, на жутој хартији, истргнуту из књиге, коју је неко давно донео. Нашао је у млечнику, под зделом за скоруп. Није је показао ни оцу Евтимију, све док овај у предвечерје није испричао како су људи некада били наумили да сачине кулу до неба. У то доба су и они и вукови и лисице и Морава, и овчарски крш говорили истим језиком, сви се разумели. Скупише се под једно дрво да праве лужину, скидају смолу с јеловине и смрче, ваљају блато. Жене су доносиле козјег сира, танке проје, зељаницу, попару с белим луком, овчјег меса, печене рибе, беше ораха и мрких боровница, јабука медара. Деца су с врговима вијугала по воду с хладне и велике реке. Никада нису били сложнији, намерили су одасвуд, из села, касаби. Гмизали су јежеви, зелембаћи, пужеви голаћи из шуме да помогну, појавише се и поганици да чине похаре, али и њих упослише, да разносе и дижу смолу, високо ка небу.

    Кад је отац Евтимије заспао, очи су му биле отклопљене, из гуше је испуштао ветар који је мутио речи.

    „Оче…“

    „Мрммм…“

    „Оче Евтимије“, стајао му је изнад главе и слушао цвилеж, лелек, ломљаву, хуктај реке.

    „А људи?“

    Отац Евтимије се насмеја, образи и јагодице му се разлише по соби, голим табанима калуђера, тврдим попут земљаног пода.

    Мучао је као манастирски зид.

    Велимир је сео на сламарицу и у мраку раскрилио комад хартије. Кула је личила на јелово дрво, које се гранало и нагоре и надоле, и у страну, а они што се веру уз њега, на мраве без очију. Из крошње је старац с белом брадом гледао у немирну децу.

    Тако је доседео зору.

    „Оче Евтимије, је л Бог дрвосеча?“

    „Није.“

    „А је л љут на зверове?“

    „Већма на људе.“

    „Како се зове твоја прича?“

    „Не знам…“

    „Свака се зове!“

    „Име оће да нагрди, а приче су да се панте. Ајде, задоцнићемо на јутрење!“

    Тако је било и с Јаковом и „лотром“.

    „Јаков је бежо преко неке земље и камена.“

    „Од чега, оче?“

    „Људи… Курјака. Себе!“

    „Себе?“

    „Свак бежи од себе.“

    „У-у!“

    „И… пала мрчина, ко вод над Овчаром. Он узо шаку рибе и воде, лего под највишу смреку. Сунца ни ич, месечина црна ко жуна. Турио камен под теме, а небо га гледа.“

    „Не мож да заспи ноћу, ко и наш игуман?“

    „Јок, заспо, не кидај причу!“

    „Слушам ја…“, Велимир дигао шију ка таваници.

    „Дођу људи, првом, поздраве се, поседе, питају га де ће. Он се скврчио ко брабоњак, вели ‘не знам’. Ондак он њи откуд иду, кажу: ‘озго’. ‘Де, бре, озго?’ ‘Па, гвирни горе. Ми смо кулу зидали, вукли лужину и смолу.’ ‘Је л окончасте?’ ‘Не знамо, нико не зна.’ ‘А, је л има још неко ноде?’ ‘Би жена, имала чељад, није тела да сиђе, ал и она утече.’ ‘Нема ни тица… ћук, сова ушара?’ ‘Ни мрава, бре!’ ‘А ко оно низ лотру главиња?’ ‘То је анђео.’ ‘Па, куд ће?’ ‘По наше душе…’ Пробуди се Јаков, забуљио у развездана небеса, нема мердевина, ни они људи, анђела, само…“

    Тишина.

    „Шта, само?“, придиже се Велимир на лактове.

    „Сссса…“

    Хрче отац Евтимије.

    „Оче, само саде рекни…“

    Не пушта речи, али су му очи као пенџери на зиду. У левом Велимир опет виде оног старца, стао на врх лотре, око њега вијају крилати облаци.

    Само

    Јакова

    нема.