Presing
-
(0)Od : Momčilo Nastasijević
Sve drame Momčila Nastasijevića
1.090 rsdI ЧИН
Николина соба за рад. Завесе спуштене, јер је напољу сунчан дан. Бранкица нешто преписује за столом. Неко време тако.
СТАНОЈКА (уђе опрезно): Ама, један овамо наврзô се. Ја му кажем, нема никог, отишли!… А он, ако су, каже, добро је мени и овде, док је јабука!… Брз неки, ено га шетка по башти!
БРАНКИЦА: О, брате, па како ћемо сад?
СТАНОЈКА: Баш те брига! Гледај ти ту лепо своја посла, а њега нека!… Будала где се залепи, шале га не отера!… Мањ да зовем жандара!…
БРАНКИЦА: Ех ти, одмах жандара!… Незгодно је то, оставити напољу човека, ко зна ко је!… Ништа, зови га нек уђе. Реци, госпојица је ту, само је нисам приметила!
СТАНОЈКА: Кô да си плетића игла, па да те не приметим!
БРАНКИЦА: Не, не, пусти га да уђе!… Незгодно је!…
СТАНОЈКА: Добро де, кад теби подноси, ја могу и то! (Оде.)
БРАНКИЦА (доводи у ред хартије по столу, мада је све у реду).
МАЗУЛИНО (упадне, тргне се изненађен): Е!… Ти ли си та госпођица! Пази ти ње колика је порасла, ко би се надао!… Не познајеш ме, Бранкице?
БРАНКИЦА (збуњена): Опростите, тако глупа!…
МАЗУЈШНО (слика по ваздуху): А сад?
БРАНКИЦА (слеже раменима).
МАЗУЛИНО: А сад? (Учини покрет као да би да пође на рукама.)
БРАНКИЦА: Мазулино!… Тако ми је мило!… Али… (Збуни се.)
МАЗУЛИНО: Шта, кус ти овако изгледам?
БРАНКИЦА: А не!… Па да, збиља!… Камо коса, камо брада, Мазулино?
МАЗУЛИНО (тобож снужден): Тужно је, не питај!… Из Европе идем, празни ми џепови очевине, такви се ми враћамо. Поткуси нас матора, очерупа, повише узме, помање да. И што да, тек ту нам узме… Хајд’ сад!… А ми, добри синови мајци, толико нам још претекне крила да долетимо… Тај сам, Бранкице!
БРАНКИЦА (весело): А мачкама још правите чизме?
МАЗУЛИНО: Још, Бранкице.
БРАНКИЦА: И прекидате петла?…
МАЗУЛИНО: И петла, Бранкице, кад запева. И котрљам се с ногу на руке, и зеца правим од марамчета, и… Све још умем! (У поверењу.) Само још не умем сликати!…
БРАНКИЦА (запљеска рукама): Дивно, дивно! По ту цену вреди бити сликар!… Златни сте, Мазулино!
МАЗУЛИНО: Теби још и мојој мајци, колико да се и ви разочарате… Беше му моје злато!… (Гледа је испитујући.) А ти, а ти, знаш ли ти да си дивна?
БРАНКИЦА (збуни се): Исмевате простоту!… Зар је то лепо!…
МАЗУЛИНО: Ето видиш да си дивна!… Како то, на пример, слушкиња не примети госпођицу код куће, а?
БРАНКИЦА: Немојте то!… Неспоразум, у послу сам била!…
МАЗУЛИНО: А, у послу!… Да видимо ми тај посао! (Пође столу.)
БРАНКИЦА: Немојте, забога! Не воле они да им се дира!
МАЗУЛИНО: А, не воле! (Стане превртати листове по столу.) Е, кад је нешто глупо, чисто ме срамота што сам жив!
БРАНКИЦА: Па, брате, шта сам ја ту крива?
МАЗУЛИНО: Крива си!… И они нашли твоју доброту!… Дакле тако, је ли? Госпа Мирјана, како ли је крстише, навија сад овако, сад онако; а венчани муж, Никола, мамлаз, пева на њен глас; а сирота Бранкица…
БРАНКИЦА (прекине га): Нећу, забога, најбољем другу, па такве речи!… Зар је то лепо!
МАЗУЛИНО: Дабогме да није лепо! Камо среће да је лепо!
БРАНКИЦА: Кад ви слушате свет!
МАЗУЛИНО: КО, ја да слушам свет, код овако красног мозга?… Ама, до словца знам све како је било, а нико ми не каза, а лепо би се и провео!… Слушај само!
БРАНКИЦА: Нећу, не слушам те!
МАЗУЛИНО: Рецимо, живи такав и такав Никола, завезана врећа, трунтов…
БРАНКИЦА: Мазулино, наљутићу се!
МАЗУЛИНО: Како те Бог учи!… (Настави причати.) И, рецимо, Мирјана девојка. А већ, све су Мирјане паљевине и полетуше. Али ова твоја снаха, Бранкице, кожа ми се унапред јежи, кад се од ње и завезана врећа одрешила, и још пропева из ње, и да се бар на песми свршило, и лудост младост, него тај мамлаз Никола још узе чудо за руку, и паки паки приведе попу на венчање!…
БРАНКИЦА (одахне): Страшан си, Мазулино!
МАЗУЛИНО (наједном унесе се погледом у њу): А ти, Бранкице, а ти, зар збиља не увиђаш колико си дивна?… И ја, будала, ломим се којекуда, Бог би ме знао за чим; могао сам негде забасати, врат сломити; а ти, ето, живела ту и расла, милина погледати…
БРАНКИЦА (док је говорио, нашла се код отвореног прозора, збуњена, оборене главе, у предвечерњој светлости. Тајац. Хтеде се склонити).
МАЗУЛИНО: Не! Не мичи се! Писано је да овако буде, сад се испуњава! За живу главу, Бранкице; иначе, пропала ствар, и могу ме бацити у старо гвожђе!… Тако ми Бога, имам талента!
БРАНКИЦА (у чуду): Па зар си сумњао?
МАЗУЛИНО: НИ речи!… Знаш ли шта је дављеник, шта је сламка! Ако ме и ово мимоиђе, онда свршено, и нема ништа од мене!… (Гледа је усхићен.) Насликаћу, ето тако, смеђокоса, оборила очи, и да не знаш је ли сетна, или се смеши моја Мадоница… (Промени глас.) А седећеш ми док не сазри ствар, месец, два, годину… Довека ја могу!
БРАНКИЦА: А ТИ не питаш, могу ли ја?
МАЗУЛИНО: Не пита се кад мораш!
БРАНКИЦА: Толики посао што је на мени овде, главе не дижем…
МАЗУЛИНО: А зар ово није посао?… Видиш ти ње, преписује тамо неке шкработине, па мисли… Не, не, свршена ствар!
БРАНКИЦА: Ма, брате, важније ту има!
МАЗУЛИНО: А, важније! Да чујем?
БРАНКИЦА: Не могу, смејаћеш ми се.
МАЗУЛИНО: Дабогме да ћу се смејати ако је смешно. Дакле? Дакле?
БРАНКИЦА: О, брате, зар све морам?… (Преломи се казати.) Па ето, он ту пише, а ја тамо свирам му на клавиру, он друкше не може.
МАЗУЛИНО: Шта, наопако!… Зар и то?… Још само да те место јастучета потури, да га не жуљи столица!
БРАНКИЦА (увређена): С тобом се не може говорити!… (Окрене му леђа. Оде прозору.)
МАЗУЛИНО (приђе јој): Бранкице, тржем реч. И што сам рекао, дабогда се на мени самом испунило!
БРАНКИЦА (насмеје се): О, брате, па како ћу ја с тобом?
МАЗУЛИНО: Врло лако, врло лако!… Ево, пристајем, свирај коме хоћеш и како умеш, мада ја лично зазирем од свирке горе но који било пас. Али то је чисто моја брига, како ћу се снаћи!… И пристајем, нека се ствар зове Музикална Мадоница. А могу и клавир насликати!…
БРАНКИЦА (смешећи се): А могло би, и да ме не сликаш.
МАЗУЛИНО: Па дабогме, па дабогме, нека смо ми живи и здрави мајци!…
БРАНКИЦА: Е, онда ћеш ме сликати!
МАЗУЛИНО (усхићено): Ето видиш да си дивна!
БРАНКИЦА: Само, мораш ми обећати… Лепо да се владаш кад они дођу… Према Мири нарочито… Бојим се…
МАЗУЛИНО: Шта, према Мири!… Нема од тог посла ништа! Главу бих дао, трипут је гора него што је замишљам! У том случају, знаш, место једног, два ми ђавола уђу под кожу!
БРАНКИЦА (снужди се): Онда боље да ниси ни долазио.
МАЗУЛИНО: Ко, ја да не дођем?… Па у томе и јесте сва сласт Мазулину, баш да дођем кад не треба!… Чекај, чекај, растурићу ја ту бруку!
БРАНКИЦА (препадне се): Нећеш ти то, је л’ да нећеш, за моју љубав!
МАЗУЛИНО: За твоју љубав!… Понови, понови!
БРАНКИЦА (збуњена): Ти све изокренеш!… (Повлачи се прозору.)
МАЗУЛИНО (за њом): Кунем ти се, Бранкице, све ћу ја за твоју љубав! Одавде до неба, од неба довде!
-
-
-
-
(0)Od : Amelia Stewart
Nasleđe
900 rsdProlog
Antonina
Švajcarska, Bodensko jezero
2016. godina
Kad god se osećam nelagodno, usamljeno ili uznemireno dođem ovde. Pokupim mog maltezera Vilija, sednem u auto i dođem na ovu čistinu. Volim ovo jezero i videla sam ga iz svih uglova. A najviše volim ovaj kada iz mog St. Galena dođem i sednem u sred ničega. Da, volim ovo jezero i iz Nemačke, iz Austrije i ovde iz moje zemlje. Volim i Konstanc, gradić u kom odsedam kad želim biti među svetom.
A sada to ne želim.
Sedim na kamenu dok Vili spava pored mojih nogu. Gledam u plavu vodu jezera i pokušavam da odagnam osećaj koji mi se vuče u grudima. Taj me osećaj progoni već danima. Da nisam doktor već bih pomislila da će me drmnuti infarkt.
„Šta je bilo Vilijame? Šta tebe muči dušice?“
Vili se probudio i skočio u moje krilo. Pomazila sam ga i po glavi i po vratu gde najviše voli.
„Ne znam, Vili…“
Živim običan život. Kao mala došla sam u Švajcarsku iz Srbije. Iako sam ovde završila sve škole i fakultet, naš se jezik govorio u kući. Nikad više nisam otišla u Srbiju, ali eto jezik sam znala. Otac Zoran i Ljiljana ili Lili, kako je tražila da je kasnije zovem, pružili su mi sve dok nisam odrasla i sazrela. Sada imam svoju kućicu u St. Galenu, doktor sam i imam momka čiji prsten nosim na ruci. Imam sve, zar ne? Zašto se onda osećam kao da glava nije moja, kao da sam zarobljena u svom telu? Dok sam mazila Vilija i tražila odgovore od vode, čula sam vibraciju na telefonu. Svi znaju da kada ovde dođem ne volim uznemiravanje. Kad uzmem mobilni uočim ogroman nepoznat broj.
„Halo?“
„Dobar dan, da li je to Antonina Petrović?“
Odjednom se zaledim. Tako me niko nije nazvao godinama. Ovde sam postala neko drugi.
„Nina Vizer. Izvolite?“
Dubok, muški, melodičan glas progovorio je sa druge strane.
„Antonina, neću okolišati, vaša majka je preminula.“
„Lili? Kako? Kad? Ko ste vi?“
„Ne, vaša prava majka Sofija je juče umrla.“
Ne. Ne. Ne.
„Ne, moja majka Sofija umrla je kad sam bila jako mala. Lažete! Kako vas nije sramota!“
„Antonina, ja sam njen prijatelj. Sofija Petrović je umrla juče u 6h popodne na imanju a vi ste jedina naslednica. Koliko vam treba da dođete?“
Nisam ni disala, nisam mislila…
„Gde da dođem?“
„U Srbiju.“
Skočila sam, zbacivši Vilija koji je zacvileo i počela da šetam tamo-vamo.
„Ne znam… Ne znam…“
„Slušajte me, poslaću vam kartu na viber. To su dve karte, u stvari, ako ne stignete na prvi let. Jako je bitno da dođete.“
„Ne mogu…“
„Verujte mi, dobićete mnogo.“
„Šta ću dobiti?“
„Dobićete odgovore. Šaljem i očekujem vas. Iskreno se nadam da ćete mi potvrditi dolazak. Doviđenja.“
Moja majka me je napustila i umrla kada sam bila takoreći beba. Nikad me nije želela. Odrasla sam sa tom mišlju. Sada se zaista držim za grudi i znala sam da me osećaj opet nije prevario. Dugo vučem loše predosećanje i evo obistinilo se. Kad začujem ponovo vibraciju, otvorim poruke na viberu i ispod karte poruka:
Pošto niste znali da vam je majka živa, pokušajte da tako i ostane. Ukoliko možete nemojte reći gde idete, da izbegnemo komplikacije.
Nikad nisam bila osoba koja se premišlja. Nikad nisam bila osoba koja između dva izbora dugo odlučuje. Tako i sada…čim sam ušla u auto znala sam.
Dobićete odgovore.
Više od svega želela sam to. Zašto je moja majka bila živa, a ja ne znam to? Zašto sam Lili zvala majkom? Zašto me je Sofija odbacila?
Dobićete odgovore.
Mislila sam da imam dobar i lep život. Učena sam pravim, životnim vrednostima. A ceo moj život se temeljio na lažima.
Na brzinu sam se spakovala i pozvala Markusa. S obzirom da je i on doktor i to mnogo uspešniji od mene, samim tim i zauzetiji, nije se mnogo bunio. On zna odakle potičem, planirali smo nekad i zajedno da idemo u Srbiju. A sada, planovi se menjaju.
„Ako te tata bude zvao, reci da sam kod Štefi u Frajburgu.“
„Nina, jesi li dobro?“
„Jesam, jesam… Neću dugo, samo par dana…“
„Ok. Zovi me.“
„Hoću.“
Nikad se brže nisam spakovala. Nikad brže nešto odlučila. Pustila sam srce da me vodi. U otadžbinu. U postojbinu.
Tamo gde sam se rodila.
Vozila sam za Cirih, stalno ponavljajući reči Dobićete odgovore.
Kada sam konačno stigla na aerodrom i smestila se u avion, prvi put osećala sam se spokojno.
-
(0)Od : Milenko Sokić
Poslednji sati samoubice
990 rsd1. Kloaka
Trinaesti maj dve hiljade sedme. Dva časa posle podne. Naš patrijarhalni komšiluk odnedavno je postao bogatiji za još jednog malog delinkventa, a verovatno i budućeg narkomana, silovatelja, ludaka i serijskog ubicu. Bože me prosti što te spominjem, ali ja antipatičnije, razmaženije i nevaspitanije derište u životu nisam sreo. Ne bih, doduše, smeo da ustvrdim da do srži prezirem baš svu šestogodišnju srpsku balavurdiju, ali to naprosto postaje nepodnošljivo. Juče sam, sa bezbedne distance voajera, imao priliku da prisustvujem jednom užasavajuće morbidnom obredu: Đurađ je u blizini kontejnera pronašao leš pregažene mačke (kojoj su kerovi već stigli da raščerupaju utrobu), a zatim ga preneo i stavio nasred naše ulice, da bi potom i sâm prilegao na asfalt, u njegovoj neposrednoj blizini, zažmurio i odjednom postao nepomičan. Naša ulica je malo uvučena i ne previše prometna, s obzirom da je jednosmerna, i da se njome pešice bez problema može ući u veliki gradski park. Znajući da majka više ne naseda na njegove otrcane marifetluke, palo mu je na um da se, umesto dotadašnjih jalovih nastojanja da istraumira svoje najmilije (izležavajući se beživotno u travi svoje okućnice), sada nasred ulice počne praviti mrtav; ne bi li, možda, neki slučajni prolaznik pomislio da su kola, pregazivši mačku, istom prilikom udarila i dete, koje se – gle čuda! – sa svojom sirotom macom sve dotad bezbrižno igralo van ograđenog prostora dvorišta, nasred proklete ulice, maltene u strogom centru grada od sto hiljada stanovnika! Po svemu sudeći, još jedan u perverzno dugom nizu dokaza da glupost ne poznaje granice. Ipak, nećete verovati, jedan dobroćudni omaleni starčić, duge sede brade i smežuranih obraza, u lakom platnenom kaputu sa širokim reverima boje trule višnje, upravo je toga jutra pošao u šetnju ka parku, da malo uhvati jutarnje svežine; i to baš našom sporednom uličicom. Kad ga ugleda gde leži, onako mršav i, usled anemije, bled kao utvara, jadni čovek samo što u nesvest nije pao. Sine! Jesi li dobro?! Sine! Kuku, majko, ne odaziva se! Dete! ‘Alo, dete! Ljudi, iz koje je kuće ovo dete?! Nije mu dobro. Zovite hitnu pomoć! Čujete li?! Upomoć! Upomoć, ljudi, upomoć! Kukao je starac, zapomagao, u tri se vode bio preznojio – nigde žive duše. Za sve to vreme, mali antihrist nije se ni mrdnuo. Potresnu scenu posmatrao sam kroz zatvoreni prozor terase, dezerterski pritajen iza zavese od ljubičastog tila, zato što nisam imao želudac da se u sve to opet uplićem. Nije prvi put da se ovako iživljava nad nedužnim starcima; jednog sam već spasao iz slične situacije, otkrivši mu da mali nitkov blefira samo da bi privukao pažnju. U zlo doba, pošto se starčeve vika i kuknjava neko vreme nisu stišavale, Đurađeva majka, očito razdražena bojom tog promuklog staračkog glasa, napokon nađe za shodno da izađe, u brzini greškom nazuvši muževljeve kaljače. Međutim, Đurađ, čim to vide, od početka sve vreme lukavo čkiljeći na jedno oko, ustade i brzinom vetra utrča u dvorište, pa stade ispod ragastova ulaznih vrata, i odatle nastavi da pomno prati dalji razvoj zbivanja, uvijajući telo i nesvesno opisujući krugove desnim kolenom, gledajući starinu ispod oka, podsmešljivo, izazivački. Majka se najpre izvinila starcu, u svoje ali i u sinovljevo ime, a potom je i malu ništariju nekako privolela da priđe da se i lično izvini, što ovaj, naposletku, teška srca i učini. Sine mili, tako si me uplašio. Opasno je tako da ležiš nasred ulice; neki auto je stvarno mogao da naiđe. Sa tim stvarima nije se šaliti. Nekada vozač, iako te vidi, možda neće moći na vreme da prikoči. Nemoj više tako, dušo dedina. Vidim ja da si ti dobar dečak, poslušan. Hajde, živ mi bio, sokole, i zdravo mi ostao!
DOBAR DEČAK! Izlapeli starče, gde su ti oči? Drtino matora, šta to govoriš? Taj isti dobri dečak, kako ga tada nazva ovaj smeteni starac, je, u danima koji su usledili, počeo da seje užas kakav do tada nije viđen u našem susedstvu. Sklon sam tome da pomislim da će, bude li se ovako nastavilo, Đurađ jednoga dana završiti kao ljudožder.
-
(0)Od : Andrea Kingston
Kralj Podzemlja
900 rsd1.
Bojana
Generalno nije dobra ideja držati u kući tipa kojeg je neko očigledno pokušao da ubije. Još gore je ako taj tip ima tetovaže. Dok sam ga skidala i prala skorelu krv sa njegovog tela, uočila sam niz nepovezanih brojeva i neke znakove. Ne znam, možda su zatvorske tetovaže. Samo zatvorenici imaju ovoliko tetovaža i ovakvo telo jer imaju puno vremena za vežbanje. A tu su i ožiljci. Zbog njih sam umalo zaplakala.
Doktor sam od skoro i uskoro počinjem zvanično da radim, ali umem da prepoznam ožiljke koji su nastali u detinjstvu. Neko je ovog čoveka mlatio na mrtvo ime kad je bio dete i nisu samo ožiljci u pitanju, već i neki loše zarasli prelomi. Bože… šta su mu radili?
Izvadila sam mu metak iz levog ramena, ušila povredu koju je dobio na čelu, očistila manje povrede od stakla jer je izleteo kroz vetrobran i pregledala ga ručno koliko sam mogla. Verujem da nema unutrašnje krvarenje i molim se da se probudi jer mu drugačije više ne mogu pomoći. Pokrijem ga i izađem iz sobe.
– Je li budan? – pita me mama.
– Ne, ne znam kada će se probuditi – priznam.
– Učinila si sve što si mogla, dušo – tata mi kaže utešno.
– Jesam.
– To je bila užasna nesreća. Kako nisu videli koliko je put klizav? Potrajaće dok službe ne raščiste puteve, sigurno dva-tri dana – tata se mršti.
– Nadam se da neće navući neku infekciju, iskreno, bez antibiotika ne piše mu se dobro – kažem.
– Sva sreća što ste ga pronašli – mama kaže.
– Zahvali se tatinoj ideji da me vodi u lov na ovoj mećavi – namrštim se.
– Onaj tip u tvojoj sobi se sigurno ne žali, jer da ga nismo pronašli, niko ne bi ni znao da je sleteo s puta. Bio bi mrtav.
– Tačno, šteta što je onaj drugi mrtav. Jesi li obavestio policiju? – pitam ga.
– Jesam, ali ne mogu doći dok se putevi ne raščiste. Previše je napadao sneg u ova tri sata, a kao što vidiš, i dalje pada. Zarobljeni smo ovde.
– Sledeći put kad poželiš da idemo nekud na odmor, neka to bude neko naseljeno mesto – mama kaže.
– Ali tamo ne mogu da lovim – tata pametuje.
– A ovde smo zaglavljeni. Bojana počinje da radi od ponedeljka.
– Dotad će raščistiti puteve, ne brini – tata teši mamu.
– Aha.
– Idem ja do ranjenika – rešim da ih ostavim da se sami raspravljaju.
– Ja ću da dremnem, zovi ako ti treba pomoć.
– Hoću, tata.
* * *
Nisam rekla roditeljima da sam izvadila metak iz nepoznatog tipa. Ne znam kako bi reagovali. To nije mala stvar i sigurno im se ne bi dopalo, ali ja sam doktor, zavetovala sam se da ću spasti apsolutno svaku osobu koju sretnem kroz karijeru. Oprala sam njegovu odeću, ali, nažalost, nisam pronašla nijedan dokument, tako da nisam uspela da otkrijem njegov identitet.
Umorno sednem pored njega na krevet i pogledam ga. Ne znam da li je lep, ali da je upečatljiv, jeste. Ima izražene arkade, snažnu vilicu, skoro je ćelav, što mu daje neki zao izgled, i ima telo za desetku. Koliko moraš vežbati da bi bio u ovakvoj formi? Da, to i mislim, zatvorenik.
Dodirnem nežno njegovo lice i spustim se do njegovih usana…
Ma šta ja to radim?! Povučem ruku i pokrijem se ćebetom. Ovaj odmor definitivno nije dosadan. Ko bi rekao da ću spavati pored onesvešćenog tipa koji je možda zatvorenik? Ah, Hipokrate! Ti i tvoja zakletva…
-
(0)Od : Marija Knežević
Hvatač Sunca
810 rsdDAROVI NAŠIH ROĐAKA
Rodila sam se 29. decembra. Mom rođenju umnogome je pomogla vozačka bravura majstora koji nas je kroz tunel od po metar i po snega sa svake strane i zaleđenim džombama na drumu dovezao iz bioskopa u porodilište. Moja majka je „ceo taj cirkus“ opisala sledećim rečima:
– Strrrašnooo! Sneg i led na sve strane, jedva smo stigli do bolnice! A tamo – kupleraj! Svi pijani! Oni već uveliko počeli da slave! Doktori loču, drpaju sestre za dupe, mene stavili na neki sto, tobože nema slobodnih kreveta. Samo što mi ne kažu u facu – Gde si, bre, našla da se porađaš na Novu godinu! Kad sam to preživela…
Ipak, preživela je i slavili smo moje rođendane. Ja nikada nisam bila meritorna da ocenim da li je nešto luksuzno ili skromno – takva sam rođena. Meni je bilo mnogo lepo! Volela sam kad je kuća puna ljudi, kad deca jurcaju na sve strane. Volela sam mamine pite, rusku salatu i tortu sa piškotama. Takođe i novogodišnje ukrase koji su toga dana već uveliko krasili gotovo sve naše domove. Za razliku od moje majke koja bi svaki dolazak gostiju ispratila gunđanjem – „Sramota da ljudi gledaju oljušteni nameštaj, tepih koji su ’krojili’ moljci, da propadaju kroz ove kauče jer federi više ne postoje…“ – ja sam bila selektivna samo u povodu poklona, budući da oni ostaju. I pošto na mom licu oduvek sve „piše“, en puta sam izblamirala roditelje na taj datum. „Uh, opet knjiga…“ – svi su čuli, mada nisam izgovorila.
Moji roditelji su još u onoj bolnici shvatili da sa mnom neće biti jednostavno. Lepo kao proslava praznika, da. Ali ne i lako! Stoga su me otkako sam progovorila mudro pitali šta želim za rođendan. I glasno se čudili tome kako sam još kao sasvim mala imala spreman i tačan odgovor u koji su bile ispravno ukalkulisane i njihove ograničene novčane moći. Hoću medu srednje veličine. Hoću sanke bilo koje samo da se klizaju. Hoću ploču od te grupe i ta pesma da bude obavezno, farmerke broj taj, duks u jednoj od ove tri boje, ranac i za školu i za izlaske i za putovanja. I negde u to vreme je okončano proslavljanje mog rođendana – u doba ruksaka. „U skladu sa okolnostima.“ Tu i tamo bih iskamčila još neku knjigu – što sam slavila, slavila sam.
No, pre nego što će nas snaći „okolnosti“ i u naš dom su, kao gotovo i u svaki drugi, dolazili ljudi, prevashodno rodbina. Mamini grčki rođaci su nailazili u gastarbajterskom tranzitu. Švajcarske čokolade bile su neotuđive! Konstantno sam imala kolekciju. Tata je svoju rodbinu u Crnoj Gori upoznao tek pošto je upoznao mene i moju nezajažljivu čežnju za morem. Petrovac na moru? Sjajno! Skadar isto tako, kao jedno nadmore za koje sam vezana nikad presečenom pupčanom vrpcom. Uglavnom, naši crnogorski rođaci su dolazili čoporativno i svi od reda donosili bombonjere i vaze iz samoposluge. S pravom su smatrali da su to nebitni dekorativni momenti uz pršut, sir, vino…
Mama je bila strogo zabranila da se skida beli (tada ukrasni) papir sa bombonjera. Odlagala ih je na vrh regala. Mene su, pak, te tanke kutije mamile više od svega. Gledam tako jednoga dana tužno u štek koji se uveliko približio plafonu, i odvažim se! Slistim pola. Kad, evo je mama, došla ranije s posla:
– Da li si ti normalna?! Hoćeš da zaglaviš u bolnicu?!
– Nisam baš tako mnogo pojela, zašto u bolnicu?
– Bog sveti zna koliko su stare te bombonjere i koliki su put prevalile od rođaka do rođaka! Pa, ako ti nisam sto puta rekla da one služe za poklon, da se šalju dalje, a ne za jelo!
– Ali neko će da ih jede.
– Neće ako ima imalo mozga u glavi! To ide iz ruke u ruku, sa regala na regal! Pogledaj samo papir, i on je već otrovan! Ali tebi zinulo dupe…
Uistinu, desilo se da sam se jednom otrovala čokoladom. Parčencetom! Usud je hteo da je čokolada bila „mamina“, tj. za kuvanje. Moja grčka baka i ja smo se našle same u stanu, ja sam počela da vapim za čokoladom, baka je sve prevrnula i jedva izbunarila u špajzu tu verziju – za kuvanje – tri-četiri preostale kockice. Uzela ona jednu, ali njoj ništa. A mene su vodili u bolnicu na ispiranje stomaka. Baka je bila mesecima uvređena do koske jer je doktor, čuvši da je i baka jela otrovnu čokoladu, rekao: – Ma, manite, ona je stara, ona može i makaze da pojede!
Bake nema već dve decenije. Mama je otišla pre četiri godine. Aparat za merenje pritiska – dar grčkog rođaka – pokvario se još za bakinog mandata. Ljudi sve ređe dolaze u ovu kuću. Kažu da su nastupila takva vremena. Tata i ja se trudimo da budemo zdravi, ili makar da se tako osećamo.
Tu i tamo odem na neku slavu, ponesem bocu vina (nikad bombonjeru!), osetim se čudno gledajući skupe cvetne aranžmane, umetničke slike, tepsije od naročitih materijala, čak i mobilne telefone u svojstvu poklona. Pomislim – dobro je, bar nije za jelo. Osim cveća, sve može slobodno da se šalje dalje.
-
(0)Od : Lorry Medlin
Poslovni aranžman
1.000 rsdMožda je sve moglo biti drugačije, ali u nekom drugom životu, pomislio je zagledan u hrpu poslovnih pisama koja su ležala na stolu, spremna za potpis. Sem njih, imao je još gomilu obaveza za taj dan, ali nakon novog poziva od kuće, više nije mogao da se koncentriše na posao.
Ustao je od stola i stao pored prozora. Sipila je kiša. Prohladna magla širila se nad gradom. Po takvom vremenu, nije mu se napuštala kancelarija, uprkos činjenici da ne može otkazati poslovni sastanak, no nije mu se ni ostajalo u njoj zbog razgovora koji je, takođe, morao da obavi tog jutra. Iako je važio za čoveka sa taktom, plašio se da u takvom raspoloženju, odnosno neraspoloženju, neće imati dovoljno strpljenja i hladnokrvnosti da sprovede u delo ono što je naumio. Vratio se do stola i uzeo mobilni telefon nadajući se da je Fernando još u zgradi. Prepustiće izbor njemu.
− Fer, još si u kancelariji? – upitao je čim mu se javio.
− Upravo krećem. Nešto si zaboravio da mi kažeš?
− Ne. Molim te, dođi u moju kancelariju! Odlučio sam da, ipak, ti razgovaraš sa kandidatima… kako bih mogao još malo da prostudiram ponudu pre sastanaka. Površno sam to sinoć pročitao.
− Ne veruješ u moju procenu? − upita Fernando, iako to stvarno nije mislio.
− Ma, daj, ne zezaj! Nisam baš raspoložen… Bojim se da bi mogle pobeći čim me ugledaju − reče skoro nestrpljivo, najednom želeći da napusti kancelariju što pre. − Ako se uopšte neko javio na oglas.
− Stefanija reče: nekoliko njih. Razumem te, ali… možda bi, ipak, bilo bolje da lično odabereš.
− Verovaću u tvoj izbor. Molim te, tu koju budeš odabrao, dobro proveri. Znaš već…
− Naravno. Treba li prilikom odabira da se vodim nekim posebnim kriterijumom?
− Ne znam na šta tačno misliš…
− Pa na izgled, prvenstveno!
− Da. Bitno je da izgleda pristojno, radi uverljivosti, ali je bitnije da je dovoljno zrela: da zna kada treba da govori, a kada da ćuti.
− Nadao sam se da bi to mogla biti Stela. Vi…
− Nema nas! − prekinuo je Fernandovu započetu misao jer nije imao nameru da sada razgovara i o svojoj bivšoj vezi. − Stela ima svoj put, ja svoj… U jednom trenutku su se ukrstili i to je sve.
− Dobro, dogovoreno! Lepo je to što mi toliko veruješ, ali bacaš me u vatru. Pomozi mi, bar malo… Crnu ili plavu? − Fernando je pokušao da se našali, osećajući nervozu svog sagovornika. Voleo ga je kao brata i zato je uvek bio uz njega, u svakoj situaciji, biće i sada. Mnogo puta je i on stajao uz njegove skute. Obojica su negovali taj bratski odnos, uspostavljen pre mnogo godina.
− Potpuno mi je svejedno. Možeš i za sebe izabrati jednu… Častim! − odgovorio je britko gospodin Sandal i prekinuo vezu. Odložio je telefon na sto i ponovo pogledao u pravcu prozora. Namrštio se prateći trag kišnih kapi na staklu. Njegovo raspoloženje bilo je gore od trenutnog vremena u Londonu, a i jedno i drugo gušili su ga, podjednako, već danima. Čeznuo je za Las Palmasom i trenutkom kada će poleteti tamo iako svestan da mu ovog puta odlazak kući neće biti nimalo prijatan, čak naprotiv.
Valerijano je bio najznačajnija osoba u njegovom životu. Među njima nikada nije bilo laži. Iz tog razloga se osećao tako bedno, ma koliko u tom trenutku njegov postupak bio opravdan − želeo je da udovolji starcu na samrti. On ga je podigao, školovao i naučio svemu. Sav svoj život podredio je njemu i bio mu podrška u svakoj prilici i situaciji, bez suvišnih pitanja, prekora i prebacivanja. I verovao mu je bezgranično − čim je stasao, prepustio mu je kompletno poslovanje dok je on ostao u senci velikog imena. Trudio se da opravda dato poverenje, vodeći firmu skoro besprekorno (i u Španiji i u Engleskoj), vodeći se principima koje je u njega usadio njegov deda, gospodin Valerijano Sandal.
Radio je predano i, iz dana u dan, iz godine u godinu, raslo je bogatstvo i moć Sandalovih. Ispunio je sva dedina očekivanja, sem jednog − da obezbedi nastavak loze, da Sandalovi imaju naslednika. Do ulaska u četrdesete, prećutno mu je to prebacivao, a onda je počeo otvoreno da negoduje govoreći da je Bog stvorio čoveka i kao obavezu mu dao samo jedno − da se umnoži. Ako jedan čovek ne ispuni svoju praiskonsku obavezu, bit postojanja, onda je njegov život ništavan, kao da ga nije ni živeo, jer iza nas ostaju samo naša deca kroz koju nastavljamo da živimo i nakon što nas prekrije prašina. Valerijano je bio neumoljiv u svojim nastojanjima da njegov unuk formira porodicu za njegova života.
Bio je više umoran od dedinih pritisaka s obzirom na to da nije imao ni najmanju želju da se vezuje za bilo koga, posebno ne emotivno. Nijedna od žena sa kojima je bio, a bilo ih je, nije u njemu probudila tu želju. Veze u kojima je bio uglavnom su se svodile samo na fizičku privlačnost, brzo bi planule i brzo se ugasile, ne ostavljajući za sobom neki poseban trag pošto se, u krugovima u kojima se kretao, nekako sve svodilo na novac, prestiž, dokazivanje, a on je želeo nešto drugo − njegovo poimanje emotivnog odnosa bilo je ispunjenost srca i duše onim što se novcem ne kupuje i drugima ne pokazuje radi reklame. U raskoraku između željenog, onoga o čemu je maštao samo u ranoj mladosti, i činjeničnog, predao se poslu verujući da je negde u zvezdama zacrtana sudbina svakog čoveka i da treba da bude zadovoljan onim što ima. Organizovao je svoj život onako kako je mogao i bio je zadovoljan njime. Valerijanova bolest, koju je izgleda dugo skrivao, poremetila mu je ustaljeni tok s obzirom na to da je on bio noseći stub njegovog života, neko koga je mnogo voleo i kome je mnogo dugovao.
-
(0)Od : Nena Filipović
Ljubav na lepom mestu
1.000 rsdPROLOG
Dejana…
Najlepši osećaj na svetu je kada se nađete na mestu gde želite da budete. Mestu kome pripadate dušom i srcem. Gradu u kome ste se rodili.
Iako nisam dugo živela u rodnom mestu, jer su se moji roditelji odselili u Hjuston, rado sam svakog leta dolazila u Srbiju. Tačnije, u svoj rodni grad. Nije da mi je jasno šta me je vuklo praznoj roditeljskoj kući, ali znam da je se nikada neću odreći. Zapravo, to je bila kuća očevih roditelja, a onda je došla meni u nasleđe. Nije to bila velika kuća, već ona starogradska prizemna, sa dušom mojih predaka. Nalazila se u centru, a opet je zidanom ogradom i živopisnim rastinjem to bila ušuškana oaza mira.
Za razliku od Hjustona, ovaj grad je disao punim plućima i sunce nisu zaklanjali neboderi. Saobraćaj je bio smešnog intenziteta, barem je meni tako izgledalo. Ovde je zapravo bilo suvišno koristiti automobil, sve je bilo nadohvat ruke. Za ovaj grad su govorili da je osrednji ali za mene je bio savršen.
Kako sam svake godine ovde provodila bar mesec dana, imala sam nekoliko dragih poznanika, kao i familiju. Ove godine je jedna poznanica bila odsutna sa sinoćne večere prijateljstva, a razlog je bio divan. Primljena je u bolnicu, prekjuče, pošto očekuje svoju prvu bebu.
Nakon brzog tuširanja, i još bržeg oblačenja, napustila sam kuću i krenula da je obiđem. Tačno sam stigla kada su posete puštene i ušla sam na odeljenje patologije trudnoće. U prvi mah sam bila neprijatno iznenađenja. Klime nisu radile u avgustu 6LJUBAV NA LEPOM MESTU mesecu. Kada sam malo bolje pogledala, klime nisu ni imali već prastari sistem ventilacije.
Zar je moguće?
Sledeće što sam primetila su bili zidovi zreli za krečenje, a zatim sam videla da im trpezarija služi i za posete… Da i sama nisam medicinski radnik možda ne bih osetila neprijatnu jezu duž cele kičme, ali iz moje perspektive ovo nisu humani uslovi ni za jednu stranu.
Na sve to, trpezarija je bila puna posetilaca i trudnica, par otvorenih prozora nije bilo dovoljno a svežeg vazduha nije ni bilo, već onog vrelog i sparnog.
„Dejana!“, glas moje drugarice me trgže iz razmišljanja i pogledah u desno.
„Biljo…“, u trenu se nasmejem kada je vidim i brzo joj priđem, pa je jako zagrlim. „Kako si?“, prvo je što pitam.
„Dobro sam. Imam bolove na deset minuta ali se sporo otvaram“, uprkos svemu široko se osmehne. „Kako si putovala?“, preusmeri se na mene.
„Super sam prošla, letovi nisu kasnili, ali pusti sada mene“, dlanom joj pomazim obli stomak i osmehnem se. „Kako ti je ovde?“, ne mogu da ne pitam. Nisam smela ni da pomislim da uporedim američka porodilišta sa ovima kojim sam u Srbiji videla.
„Dobro je. Vode računa o nama, redovno nas obilaze i pregledaju. Doktor je rekao da očekuje u toku večeri da se porodim… Uhhhh!“, namršti se i protrlja stomak.
A ja kao po komandi gledam u ručni sat i brojim sekunde i kad odahne, kažem: „Ravno trideset sekundi.“
„I šta kaže tvoja prognoza? Možda se ranije porodim?“, nasmeje se Bilja i obriše znoj sa čela.
„Nisam ginekolog i stvarno ne znam tajming. Sad mi je žao što tu oblast nisam malo bolje proučila.“
„Ma, ko je to nama doleteo?“, iza leđa začujem muški brundav glas i naglo se okrenem ka Biljinom suprugu.
Najpre se zagrlim sa njim, a zatim malo popričamo i kada čujem da je uzeo izlaznicu sa posla da bi došao ženi u posetu, zabezeknem se. Zar, zaboga, nije mogao dobiti slobodne dane? Kako mi je to pitanje palo na pamet tako sam ga i izgovorila, a onda dobila i odgovor. Kada mu se supruga porodi uzeće odmor i par dana koji mu sleduju kako bi spojio dve nedelje odsustva da joj pomogne.
Kroz dalju priču shvatim da žene nemaju svoje sobe, već njih šest ili tri dele jednu sobu, dok su im dva kupatila zajednička. Progutam sa teškom mukom knedlu od novostečenih informacija. Onda osluškujem druge žene. Jedne su bile mrzovoljne i žalile se na bolničke uslove. Druge su bile zadovoljne jer bolje od ovoga ne može. Treće su ćutale… Zapravo te treće su bile na održavanju trudnoća ili sa problemima u trudnoći. I dođavola, sve su delile jedno odeljenje. I one što očekuju bebu i one što očekuju pobačaj.
Da bih se uverila u istinitost onoga što vidim, upitam Bilju da li mi je zapažanje tačno? I moje zapažanje je dobilo dopunsku informaciju da nisu samo delile odeljenje već i istu sobu. Do nje je bila trudnica kojoj je plod uginuo i kojoj će kasnije uraditi kiretažu.
Nisam imala reči, niti sam mogla da pojmim da je ovo moguće. Nisam ni mogla da zamislim u kojim uslovima ovi lekari rade i kako uopšte uspevaju da rade?
Ostala sam do kraja posete i poslednja napustila trpezariju. Kako sam zakoračila u hodnik tako sam se ukopala u mestu jer sam videla doktora kako trči sa telefonom na uhu, a onda je zastao.
„Samo mi reci da je električar uspeo da osposobi transportnu izoletu?“, namrštio se slušajući sagovornika. „Ne znam da li 8LJUBAV NA LEPOM MESTU će blizanci morati na Institut za neonatologiju… Morala je na hitan carski“, par trenutaka je ćutao, prekinuo vezu i pogledao me.
„Nemate transportnu izoletu?“, u šoku sam pitala čoveka smeđe kose i zabrinutih plavih očiju.
„Imamo jednu i moraće da izdrži ako nam zatreba“, odlučno je rekao.
„Kako znate da će izdržati?“, nisam mogla da se zaustavim.
„Izvinite, ali ko ste Vi?“, ljubazno je pitao. „Posete su završene i…“
„Izvinite Vi“, posramila sam se zbog pitanja koja sam postavljala. „Medicinski sam radnik ali nismo kolege“, jedva sam prevalila preko usana.
„I po naglasku bih rekao da niste odavde“, dodao je.
Samo sam klimnula glavom da je to tačno ali nisam rekla odakle dolazim. Jer, naši uslovi rada se nisu mogli porediti sa njihovim uslovima i bilo šta da kažem bilo bi suvišno u ovom trenutku.
„Doktore!“, ženski glas sa pola hodnika nas je oboje naterao da se okrenemo prema sestri koja je prstom pokazala na jednu sobu i utrčala u nju.
„Nemoj to sad da nam radiš, pregurali smo noć, zaboga“, doktor je tiho zarežao i otrčao.
Ostala sam još jedan tren i čula kako nabraja koje medikamente da daju pacijentkinji, a onda vidim besnu trudnicu kako lupa vratima od kupatila i psuje jer joj se ono ne dopada.
Moja sledeća misao je bila – pa i ja sam se rodila na ovom mestu pre trideset i pet godina.
Tuga me momentalno savladala. Razočaranje me je udarilo kao brzi voz. Progutala sam otrovnu gorčinu i napustila bolnicu.
-
(0)Od : Andrea Kingston
Gospođica Mafija
900 rsd1. Testament
Napokon. Nakon godina učenja, dobila sam diplomu na radost moje majke, bake i deke, i naravno pokupila novac od njih. Drugi korak je pronaći posao, ali tek nakon što posetim rodni grad mog oca. On je, nažalost, umro. Ali to je u redu, jer ga nisam poznavala. Bio je samo davalac sperme, bukvalno. Moja majka je nabavila njegovu spermu u banci sperme, jer kao i svaka zaposlena žena koja nema vremena za ljubav, isplanirala je trudnoću, porođaj, moj život i sve to za manje od sat vremena. Takav je tip žene je moja majka, rođeni organizator.
Jedino u čemu se malo preračunala je to da je moj biološki otac mogao saznati moj identitet. Što je i uradio. Nikada me nije potražio, niti zahtevao nikakva prava, ali znao je ko sam ja. Ono što me je najviše šokiralo jeste činjenica da mi je ostavio nešto. Bar tako kaže njegov advokat i to je jedan od razloga zašto se sada pakujem. Želim da znam ko je on bio i šta je radio. A najviše od svega, želim da znam šta mi je to ostavio. Nisam sponzoruša, jednostavno me interesuje.
Naravno slažem majku kuda sam naumila, jer mi nikad ne bi dozvolila da odem. Ali, sa druge strane, ja sam fino dete koje će otići na odmor, koji zaslužuje, jer me je ipak fakultet istrošio.
* * *
Nakon dugog putovanja, na aerodromu me čeka tip koji drži tablu sa mojim imenom. Ajme, osetim se važno.
– Zdravo, ja sam Tea – pažljivo odmerim tipa dva sa dva. Koliko je visok toliko je i širok. Ne znam da li ga je lakše zaobići ili preskočiti.
– Ja sam Vaš šofer – progovori dubokim glasom kao da se nalazi na dnu bureta.
– Možeš me zvati Tea – čekam da mi kaže ime.
– Debeli Gringo.
– Razumem ovo debeli, ali Gringo? Definitivno nisi iz Meksika – zaključim naglas.
– Nadimak mi je dao Vaš otac – istakne ponosno.
– Pa… – šta da kažem?
– Hoćemo li? – pitam ga.
– Ovuda.
Ugledam limuzinu i umalo mi ne ispadnu oči iz lobanje.
– Vozićeš me u limuzini? – obradujem se.
– Naravno, izvolite – još mi i vrata otvori. E moja ti, do sad si se zabavljala sa kretenima koji nisu ni čuli za otvaranje vrata dami.
– Hvala, Debeli Gringo – bila sam ljubazna.
– Koje ti je pravo ime? – pitam čim uđem u auto.
– Debeli Gringo – odgovori mi ozbiljno i upali auto.
Izvadim telefon i nazovem Ateu, moju najbolju prijateljicu, ona jedina zna gde sam.
– Sletela si? – pita me.
– Pre dva minuta i čik pogodi? Imam vozača i prevoz limuzinom.
– Ne seri! – drekne i udaljim telefon.
– Jutros sam to obavila. Zovem da te podsetim na obećanje. Čim izvidim sutuaciju, dolaziš.
– Naravno. Znaš da uvek možeš da računaš na mene.
– Znam, a sad da čujem šta ima novo kod tebe.
Nakon ugodne vožnje i tračarenja sa Ateom, Debeli Gringo nas je dovezao ispred najveće vile koju sam u životu videla. O ogromnom zidu kojim je ograđena, neću ni da počinjem. Nisam sačekala da mi otvori vrata već sam izletela iz automobila.
– Jebote, je l’ moj otac don Korleone, ili neko njemu sličan? – pitam u šali.
– Ne, on je bio don Karlo.
– Molim? Zvao se Matijas Peri, kakav sad Karlo? – na um mi padne Karla del Ponte ili neki gej Karlo. Nije valjda moj biološki otac bio gej?
– Gospođice, jeste li tu? – Debeli Gringo mi maše ispred nosa.
– Tu sam, hajde da obavio ovo.
– Izvolite.
Uđemo u vilu kad ono u redu ispred mene čekaju ljudi. Muškarci i žene obučeni u uniformama, stoje mirno kao u vojsci. Niti zbore niti govore. Niti osmeh niti mrštenje.
– Vaša posluga – Debeli Gringo me obavesti.
– Ja imam poslugu? – mene samo služe u restoranima.
– Naravno, ostali čekaju u kabinetu.
– Onda idemo.
Do kabineta smo išli liftom. Hej, lift u kući, pa ti vidi.
Lift se zaustavlja i dočekuje nas stariji gospodin, izgleda pa… kao da je izašao iz nekog niskobudžetnog filma.
– Gospođice Tea, moje ime je Faruk. Ja sam bio desna ruka Vašeg oca – i on je sav ponosan dok izgovara to „Vašeg oca“.
– Faruk? Turčin? – isuviše je beo za Turčina.
– Poreklom sam iz Meksika.
– Čekaj malo. On je iz Amerike – pokažem prstom ka Debelom Gringu. – A zove se kao Meksikanac, a ti si iz Meksika, a zoveš se kao Turčin? – ma je l’ ovde neko mene jebe?
– To je tačna konstatacija.
– Da nije ovo skrivena kamera? – ovi tipovi su mi mutni kao reka Nil. Nije da sam ikada videla reku Nil, ali učila sam dovoljno o njoj.
– To su nam kodirana imena – Faruk obrazloži.
– A jel’te? Da ne radite za CIA? KGB? Interpol? Federalce? – nabrajam. Muškarci se pogledaše u čudu. Ma gledaju me kao da sam pala sa kruške.
– Šalite se. – Faruk klima glavom.
– Zašto šapućemo? – i ja klimam glavom. Možda je to ovde neki običaj.
– Čeka nas advokat i ne brinite, ja Vas štitim – Debeli Gringo se ispravi sav važan i u tom trenutku puče dugme sa njegove košulje i pogodi me u nos.
– Au! Mogao si oko da mi isteraš! – pipam nos da vidim da li je još uvek tu. Tu je, dobro je.
– Izvinite, gospođice, to mi se često dešava – priznao je posramljeno.
– Izgleda da ćeš morati da me štitiš od svoje košulje, i kupi majicu – protrljam nos.
– Kako Vi kažete – odgovori sav pokunjen.
– To je bio predlog.
– Naravno. Uđimo.
– Samo trenutak Gringo. Gospođice, unutra ne smete da pokažete strah. Upamtite, Vi ste sada glava – kaže sav ozbiljan Faruk.
– Ja sam glava? Pa… imam glavu – zvuči logično, valjda.
– I ne dozvolite da Vas zaplaše.
– Ko? Advokat? Pričala sam sa čovekom, zvuči kao Dambldor – slagaćemo se odlično.
– Ko? – pita Faruk.
– Dambldor? Hari Poter? Nije valjda da ne znate za Harija Potera? – e pa sad su me najviše šokirali.
– Nismo čuli za njih, biće da su od nekih novijih – trlja bradu.
– Pa poslednji deo je izašao 2016. godine, „Ukleto dete“, ali prvi je izašao bogami još 1997. godine.
– Ma šta kažete? – Gringo debelo razmišlja.
– Ma šta ti je čoveče, kako niste čuli za Harija Potera? Pa čak su i film snimili po njemu. I to sedam nastavaka filma. Zapravo osam, sedmi deo je snimljen iz dva dela.
– Istražiću to. Ne brinite. Ne znam kako nam je promakao taj Poter, ali neće on još dugo – Faruk mi obećava.
– Zašto? Mlađe generacije ga obožavaju – Hari Poter je besmrtan.
– Hoćete da kažete da ga deca vole? – izbuljio je oči.
– Naravno, ma postao je klasik.
– Deca nisu naše područje, ovi tinejdžeri ‘ajde i da prođu, ali deca… ne – namrštio se.
– Ma šta ti je, pa i odrasli ga vole.
– Istražićemo, ali za sada moramo da se fokusiramo na druge stvari. Uđite.
– Hvala – ludaci. Kako bre nisu čuli za Harija Potera? Istražiće ga. Ha!
Mogli su da me upozore da nećemo biti sami, pa prostorija je krcata. Nekoliko muškaraca i nekoliko žena, a da bude još neprijatnije, svi bulje u mene kao da mi je izrasla još jedna glava.
– Dobar dan – kažem kulturno.
– Divno, još rodbine – frkne zgodna crnka koja je obučena u crno pa čak ima i onu mrežu na glavi, kao da se brani od komaraca. Sačuvaj me Bože ove mode.
– Jesmo li napokon svi prisutni? – pita onaj advokat Dambldor, prepoznala sam mu glas.
– Svi su ovde – Faruk se uozbilji, a Debeli Gringo reklamira svoj stomak. Boli ga uvo što mu je otpalo dugme i još izgleda kao da će da bije nekog. Ne daj Bože da taj nekog uhvati, polomiće ga dok kažeš keks.
– Onda da počnemo – pročistio je grlo i stavio naočare.
Vidi ga… Slatkiš kao Dambldor. Istopim se od miline.
-
(0)Od : Sekule Šarić
Pas, kurva, mrak, zima
720 rsdНЕПРИСТАЈАЊЕ
Сузе су пљунути живот који је
одавно пренаглио, па, и недодирнутом
планетом. У очима познати мрак влада и
отвара врата раја, отвара никада споменуте
прозоре пакла и храни неке душе
негде између. То између раздире
опустошени постојећи свет, светску
трагедију… непристајања!ВИДИ СЕ
Није да се нико не боји неког, страх
влада покретима своје змије отровнице и
тада зенице нису равнодушне.Мир, тај кристални мир своје огромности, мир
тај колорит личног челика излази на светлост
сунца чија топлота ублажава претходно и
накнадно стање страшног страха.Виде ли се крајеви? Виде се крајеви торња,
неизанђале кости вилице, филтрирана нафта, види
се и осећа се новац свега, пре и после страха
и језе, то је стање изнад и испод свих стања
слутњи и смрти.И као да се ништа није догодило…
РОМАН О РАСКРСНИЦАМА
М. Ш. Мићку!
На непредвидљивој раскрсници гомилају се
сабласти, на никада познатој раскрсници
избезумљене очи, далеко испред себе
гледају у ноћ заклетог сна и знају зашто чекају
дан који осваја као непревазиђени освајач.Праскозорје је пола сваког ока, такво
праскозорје чин је који никада не може да
ишчезне! То је тако, то је трајно магновење, јесте,
заиста, јесте то тако и никако другачије.
Магновење, магла у близини, невиделица, коначан
усуд, пре усуда план да то није случајно већ
разбарушена потреба светлости која греје и
прочишћава на свакој раскрсници.На свакој раскрсници непознате провалије и
њени најмање плашљиви пролазници, доносиоци и
протагонисти.СПОСОБНА ЉУДСКА БИЋА
Загрљај, тај загрљај чак и када сруши све
зидове и када се као тек рођено младунче
проналази се тако што додирује кошчате руке
вољене особе.Такво догађање усмерено је ка шумском атељеу,
граду пуном сенки а на улици где пролазници
протестују, носе пароле рукама исписане и пуне
умом сцртаних хаотичних цртежа и тако
(неприродно?) дочекују крај нечега или било чега.Али млади а богме и стари се грле, сви се
грле као способна људска бића.О МИРНОМ, ПРЕМИРНОМ МИРУ
Као да свака кућа потребном суштином у средини
имања не доминира белином дебелих зидова
и сигурношћу трновитог темеља и
стаситог крова.Негде испред ње ров а прилично иза пролистала
шума, њене очи звери трепере
као правоверници и вребају
неком, њима знаном, смелошћу. Неко управо
гази (прошлогодишње) лишће док
проблематични ветар дува и на својим
крилима носи незнани терет окова
нужне слободе, нешто тако…У кући једра жена и њена дубоко људски
човек, њихова Богом даривана деца и
немушти, о, тако искуствени родитељи. Сви
ослушкују нешто и ништа, о, нешто ослушкују,
задах мира, задах мира, задах мира ослушкују,
задах мира који им не да мирног, премирног
мира, мирног и премирног мира којег у себи
носи миротворац, незнани и знани од
памтивека неочекивани путник, њега треба
(само!) дочекати. -
(0)
Odnosi između Jugoslavije i Svete Stolice 1963 – 1978
1.360 rsd2. Neuspešna misija Silvija Odija: vreme kratkih spojeva u međunarodnim odnosima
Vi već znate da se Rim zove ’Večiti Grad’, ali će te pojam o večnosti dobiti tek sada kada imate da vodite pregovore sa Vatikanom. On se nikuda ne žuri. Moje dosadašnje iskustvo potvrđuje tačnost mojih navoda.
Lujo Bakotić, poslanik Kraljevine Srbije i kasnije Kraljevine SHS kod Svete Stolice
U redovima koji slede pokušaćemo na osnovu arhivske građe da pojasnimo zašto je SFRJ insistirala npr. na tačkam jedan i četiri. Kao zoran primer, poslužiće nam ličnost i aktivnost savetnika otpravnika poslova Nuncijature u Jugoslaviji, monsinjora Silvija Odija, koji je 1952. godine iz ruku pomoćnika ministra inostranih poslova SFRJ Aleša Bedlera, primio notu o prekidu diplomatskih odnosa Jugoslavije sa Svetom Stolicom.
Službovanje monsinjora Odija u SFRJ bilo je vezano još za period nepoverenja i ne baš srdačnih odnosa koji su vladali na relaciji Jugoslavija – Sveta Stolica. Vremenski okvir Odijevog delovanja pripada periodu poznih četrdesetih godina sada već minulog veka tj. za vreme pontifikata pape Pija XII, kada je Crkva još uvek bila konzervativno usmeravana.
Monsinjor Odi je nastavio politiku zatezanja užeta koju je u Jugoslaviji započeo namesnik apostolskog nuncija monsinjor J. P. Harlej kada je preuzeo dužnost 1946. godine. Po Harlejevom odlasku „na duži odmor u Vatikan“, identičnu politiku prema SFRJ nastavio je i njegov naslednik savetnik otpravnika poslova monsinjor P. Sigismond, koga je nasledio Silvio Odi. Političko uže između Jugoslavije i Svete Stolice, u tom periodu, bilo je napeto, razume se, jer ga je sa druge strane zatezala i SFRJ.
Monsinjor Harlej je kao Amerikanac sprovodio politiku Kurije osklanjajući se na Stejt department, dok su Sigismond i Odi, kao Italijani, potpomagali šovinističku politiku de Gasparijeve Demohrišćanske stranke (fusnotu 54).
Odi je bio neumoran vatikansko – italijanski poslenik. Prema proceni jugoslovenskih diplomata on je zaoštravao slučaj Stepinac sa ciljem da na taj način ometa normalizaciju odnosa Crkva – država. Takođe, bio je povezan sa proustaškim sveštenstvom koje je podstrekivao na ideološko-političku borbu protiv unutrašnjeg poretka, nagovarao sveštenike iz novooslobođenih krajeva na Jadranu da se odreknu glagoljice zbog univerzalnosti Katoličke crkve, a biskupu pazinskom uputio je službenu poruku kojom je tražio da zabrani upotrebu ovog pisma koje je bilo prihvaćeno u crkvenim obredima u Istri; koristeći se diplomatskim imunitetom, preko granice je prenosio vatikansku dokumentaciju intoniranu izrazito antijugoslovenski.
Kada je reč o tršćanskom pitanju, monsinjor Odi je imao isti stav kao i prema upotrebi glagoljice tj. krajnje iredentistički, zbog čega je često dolazio u sukob sa rodoljubivim sveštenicima iz Hrvatske i Slovenije. Od 1951. do 1952. godine zagrebački Vijesnik je na svojim stranicama donosio detalje o aktivnosti otpravnika poslova nuncijature u Jugoslaviji monsinjora Odija.
U polemici sa neki će reći zvaničnim, drugi pak poluzvaničnim organom Svete Stolice, glasilom Oservatore romano, glavni pravni savetnik SMIP-a M. Bartoš, uporedio je angažman opata Markonea u NDH sa delovanjem otpravnikom poslova Apostolske uncijature u Beogradu. Bartoš je naglsio, da je za razliku od NDH, Sveta Stolica tadašnju FNRJ priznala de iure, iz čega proizlazi da je Odijevo ponašanje bilo sa jugoslovenske tačke gledišta skandalozno.
Odijeva antijugoslovenska aktivnost pokazivala se i u pružanju podrške sveštenstvu koje se suprotstavljalo vlasti. Profesor Bartoš je u svojim stavovima isticao da je dužnost ovog vatikanskog diplomate da radi na pravilnom razvijanju odnosa na relaciji Jugoslavija – Sveta Stolica budući da je on zvanični predstavnik Vatikana kod vlade, ovako, prema mišljenju profesora Bartoša Odi opstruira spomenuti zadatak.
Na ovakve opaske profesora Bartoša, Odi je odgovorio da je on postavljen od pape da zastupa Svetu Stolicu kod jugoslovenske vlade, ali i zato da bdije nad crkvenom disciplinom u Jugoslaviji kao i da o tome izveštava svetog oca, shodno kanonskom pravu (kanon 267).
Kako su to ocenili u SMIP-u, vrhunac neuspeha svoje diplomatske misije Odi je doživeo kada je 17.12 1952. godine u kabinetu pomoćnika SMIP-a Aleša Bedlera, primio notu o prekidu diplomatskih odnosa sa Svetom Stolicom. Monsinjor Odi nije skrivao svoju povređenost koja je bila isprepletena sa hladnoćom i sigurnošću čije se ishodište nalazilo u viševekovnoj vatikanskoj diplomatskoj praksi. Rezignirano i u isto vreme i dostojanstveno, odgovorio je Bedleru, konstatujući šta je jugoslovenska strana učinila – da Crkva nikuda ne žuri i da ima vremena da čeka…
Razlog za jugoslovensko prekidanje diplomatskih odnosa sa Svetom Stolicom 1952. godine ima i svoj širi istorijski i diplomatski kontekst: „To je posljedica niza povijesnih i političkih događaja. Napredovao je proces hladnoga rata, Jugoslavija je 1948. zamrznula odnose sa vodećom socijalističkom silom SSSR-om, a godine 1949. formira se NATO, svijet se politički snažno bipolarizira. U takvom ozračju dolazilo je do brojnih kratkih spojeva u međunarodnim odnosima pa tako i između Jugoslavije i Svete Stolice. To su bili uzroci, no bilo je dakako i povoda, a glavni povod koji je utjecao na prekid diplomatskih odnosa bio je proces kardinalu Stepincu.“
Interese Svete Stolice od tada je u Jugoslaviji zastupala francuska Ambasada. Ova činjenica ne bi trebalo da iznenađuje, s obzirom da su gotovo sva mesta u francuskoj diplomatiji zauzimale diplomate bliske zvaničnim katoličkim krugovima. Slična stvar bila je sa vojskom i sudstvom. Takođe, u Engleskoj i SAD diplomatiju su predvodili ljudi iz katoličkih krugova. Ova povezanost diplomatije navedenih zemalja sa Vatikanom, po svoj pilici, proishodi iz Katoličke akcije.
S obzirom na opisano Odijevo ponašanje kao i na političku realnost u ondašnjoj Jugoslaviji, vlasti su proklamovale navedenih dvanaest tačaka tj. uslova, pod kojima mogu da se obnove kontakti sa Vatikanom koje su 1962. godine inicirali Kusen i Sazoli u razgovorima sa atašeom Božićem.
-
(0)Od : Vladimir Kovaljenko
E, jbg!
810 rsdПРОШЛОСТ
Деведесетих година Русија је, знамо већ, доспела у чудне околности. Старо је нестало, а ново још није наступило, па је тако Русија постала одличан синоним за Постмодернизам, а да тога ни сама није била свесна. Угојена и прождрљива Постмодерна дошла је у ову земљу као освајач и прва после Монгола успела и да је освоји.
Ви то наравно нисте ни приметили, пошто је свако до вас целина за себе – неко је, на пример, козак, неко агент за некретнине, неко геј, проститутка, убеђени верник, полицајац, комуниста, националиста, домаћин, самохрана мајка, али заједно…
Заједно сви ви формирате једну безобличну масу, која потхрањује Постмодерну, попут хиљада нуклеарних реактора. Незграпност и наивна глупост ове земље је одлична храна за Њу.
Управо деведесетих година многи руководиоци музеја распродавали су своје ризнице на све стране. Један од тих музеја распродао је збирку кипова конгоанских богова, која се распршила по разним приватним колекцијама, служећи као украс, елемент декора и слично.
А богови баш и не воле када их померају. Богови су, ако ћете право, велики лењивци. Кад бисте само знали колико је Ра био срећан кад је коначно престао да се устаје сваког јутра и језди небом у својим колицима? О, плесао је од среће. Али када богове ставите да висе изнад камина у кући неког јекатеринбуршког кримоса, који му пред очима спава са својом секретарицом, а понекад од досаде и мастурбира, тада бог почиње сасвим озбиљно да се пита о смислу постојања. Али нећемо о томе, бар не још.
Петербург је, на пример, баш велики град. Ту умире велики број људи. Разни градови се хвале количином туриста, добром повезаношћу са ауто-путевима, такмиче у лепоти архитектуре, али можда би на прво место требало ставити могућност да се умре на најразличитије начине.
А Петербург је у томе прави шампион, и то не само у Русији, него и у свету. Ето, бар у нечему је та земља коначно постала водећа, достижући истински светски ниво.
Почнимо, на пример, до тога да у граду на Неви без проблема можете да умрете од астме. Исто тако, могуће је да покушате да препливате Неву, што је пошло за руком сасвим малом броју људи. Можете да се опробате у предозирању алкохолом или дрогом. Можете да умрете у пијаној тучи, да будете опљачкани, убијени и силовани, а можда и силовани а тек потом убијени, већ према укусу.
Али случај Павла Петровича је био сасвим изузетан, јер је он умро као истински постмодерниста – сасвим обично и истовремено веома чудно.
Смрт је наступила у 22:16, када се шездесетседмогодишњи Павле враћао кући из биоскопа. У прошлости је радио као кинооператер, и кад је отишао у пензију радо је наставио да гледа филмове, користећи попуст за пензионере, и то нарочито увече.
Смрт је наступила као последица акутног застоја срца, баш у лифту покојникове вишеспратнице, где несрећни пензионер никога није могао да дозове у помоћ.
Али, проблем је био у следећем – медицинска експертиза је показала да је човек умро до срчане инсуфицијенције, али у лифту је нађена само једна половина његовог тела – она изнад карлице. При чему је на основу те половине изведен закључак да није било никаквог насиља – коса није била рашчупана, одећа изгужвана, нити су пронађени било какви отисци.
Необичности смрти доприносила је и чињеница да је друга половина тела пронађена такође у лифту, само не у истом улазу, чак ни у истој згради, већ у суседном рејону.
Чињенице везане за ову смрт потресле су петербуршку јавност, која је, у складу са својим најбољим традицијама, одмах заборавила на читав случај, поново се посветивши фундаменталном и кључном проблему града – изградњи још једне цркве на неком тргу.
С друге стране, смрт Павла Петровича је осигурала много непроспаваних ноћи полицајцима, који су се, излазећи да попуше коју усред ноћи, питали: „Чекај, испада да је неко испрепадао старца, сачекао да он умре, а онда раскомадао тело и један његов део однео у другу зграду, удаљену неколико километара од места злочина? И то без трагова крви? Без сведока? Или је неко пронашао већ мртво тело. Поделио га на две половине и… опет пренео у суседни рејон? И у оба случаја је мајсторски уклонио отиске“.
У сваком случају, смрт је остала неразјашњена, али је утицала на мене, зато што се, да се није догодила, ја се не бих нашао у стану Павла Петровича, а да се тамо нисам нашао, не бих из његовог стана украо књигу.
Ја сам, иначе, скроман новинарчић, који пише за ђубре од сајта. Тог дана се није могло ући у покојников стан – медији су наваљивали као мува на говно (као и иначе), па је била огромна бука и гужва.
Није било ни говора о било каквим правилима новинарске етике (ХА!) – све су дотицали рукама, све газили.
И ја сам у свој тој гужви потајно украо једну књигу – сасвим обичну, ни по чему упадљиву, осим наслова:
≅Ψτψϕγβχϕψψσθ ηφϖϕψ ϖτηνδφυφ γβχϕντκζ≅ ненаписани роман мртвог писца
Интригантно, зар не? Наравно да новинари не би смели тако да се понашају. Ниједан нормалан човек не би смео тако да се понаша, али – ја јесам. Украо сам књигу од мртваца и однео је кући.
-
(0)Od : Aleksandar Novaković
Stranci u srpskoj drami (1734-1990)
900 rsdSLOVENCI
Jedina dramatis persona slovenačkog porekla je kapetan Boštjan, dvadesetpetogodišnjak, partizanski komandant zatvora za političke protivnike, smeštenog u oslobođenoj Srbiji 1945/6 godine.
Kostim
Na Boštjanu je sve vreme „besprekorna partizanska uniforma” (Selenić, 1988: 7), što potvrđuje stereotip Srba o Slovencima kao o urednim, vrednim ljudima.
Jezik
Boštjan govori srpski, s jakim slovenačkim akcentom (Selenić, 2002: 15).
Koncepcija lika i karakterizacija
O Boštjanu, pored navedenih podataka, govori i to da je upravnik zatvora za političke zatvorenike u komunističkoj zemlji. Niz poteza koje povlači proizilazi iz ove činjenice. Naime, da bi došao do pozicije i na njoj se održao, on mora da bude pravoveran, surov, dosledan, bez ijedne mrlje u biografiji. Boštjan je mlad, ima 25 godina i želi da se dokaže. Njegova profesija, pogotovo što drži mahom političke zatvorenike u neslobodnom sistemu, podrazumeva nemilosrdnost i pribegavanje svim prljavim sredstvima. Boštjanu su u „opisu radnog mesta” korupcija, batinanje, ucena, bacanje u samicu, sejanje međusobne omraze među zatvorenicima. Boštjan je mlad, i samim tim mora dodatno da se dokaže pred nadređenima. Upravnikova strogost je određena i njegovom pozicijom, s obzirom da je njegov nadređeni Uča, Užičanin, sklon čestim kontrolama. Na njegovu nesreću, Uča je, podjednako koliko i partijskim ciljevima, privržen i pijanstvu i ekscesima, pa tako upada u ćeliju i oružjem tera zatvorenike da recituju „Početak bune na dahije”.
Boštjan je, ne samo kao čvrstorukaš, već i kao Slovenac, omražen kod robijaša. Kuštrimović ga zbog toga i vređa nazivajući ga „govno kranjsko” (Selenić, 1988: 60). Upravnik kaznionice se, pri svom prvom pojavljivanju, određuje kao manipulant koji vedri i oblači u zatvoru. U odnosima sa zatvorenicima, Boštjan neguje neku bizarnu kombinaciju neiskreno neposrednog, skoro drugarskog odnosa i strogosti. On poseduje uobičajen komunistički vokabular i naziva zatvorenike „reakcijom”, „izdajnicima” i „klasnim neprijateljima”. Upravnik zatvora je prevarant kojem svi znaju pravi lik, ali zbog njegove moći ne mogu da ga razotkriju. Boštjan napominje Kuštrimoviću da njegov život zavisi od upravničke milosti. Kapetan ne okleva da koristi doušnike i kažnjava na osnovu dojava. Dobro poznaje „primenjenu psihologiju”, pa tako Stevana Stankovića, strastvenog pušača, kupuje cigaretama. Kuštrimovića, stalnog doušnika koji je izdao svoje saradnike i nadređene, drži u strahu da neće ispuniti obećanje i ostaviti ga u životu. Radi i na zavadi samih zatvorenika. Medakovića koji je, iako nije komunista, bio deo Vlade poratne Jugoslavije, stavlja u istu ćeliju sa Kuštirmovićem. Vladajući makijavelističkim metodama, Boštjan dobija „kompliment” od Uče: „Jesi đubre!” (Selenić, 1988: 24).
I upravo u toj „pohvali” stoji razlika između Uče i Boštjana. Uča, verovatno prvoborac, sa traumama iz rata, u pesmi o buni na dahije vidi svoju suštinu, ustaničku, borbenu, protiv okupatorskog zuluma. Ova pesma je i opravdanje za kabadahijsko ponašanje kakvo je Čapajeva, nekadašnjeg Učinog saborca, dovelo u tamnicu. Da se izvesti zaključak da će i Uča doživeti sličnu sudbinu. Uča poseduje trenutnu moć, ali njegovo stihijsko rasuđivanje u ključnom momentu zavisi od Boštjana jer, da nije njega, pobio bi sve zatvorenike. Boštjan sprečava pokolj iz pragmatičnih, razloga. Ovaj „zatvorski makijavelista”, eksplicitno sebe predstavlja kao brižnog, strogog ali pravednog zaštitnika i to čini u svojim eksplicitnim autokomentarima. Jasno je iz njegovih poteza da je, kroz implicitnu tehniku karakterizacije, u pitanju njegova manipulativnost radi lične dobiti. Kod njega nema preobražaja i potpuno je zaokružen kao tip prevejanog sluge koji može postati gospodar.
Boštjanova političko-istorijska dimenzija je posebno zanimljiva. On je pragmatičan predstavnik generacije komunističkih političara koja je ubrzo došla, a među kojima su mnogi bili Slovenci i Hrvati. Ne treba smetnuti s uma da je ovaj komad premijerno izveden u vreme Miloševićevog uspona na vlast, kad su težnje za nezavisnošću slovenačkog rukovodstva dobijale na zamahu. Samim tim je Boštjan, pored Kuštrimovića, najnegativniji junak komada. Da li to znači da su, po Selenićevom mišljenju, Slovenci poslušne sluge dok im se ne ukaže prilika da se osamostale? Ili su, možda, samo narod čije potrebe srpske političke elite nikad nisu shvatale ni priznavale u potpunosti? Siguran sam da postoje argumenti i za jedno i za drugo. Prvu soluciju smatram za bližu istini, s obzirom da je u Selenićevom Knezu Pavlu kao slična, prevejana i pragmatična persona, prikazan slovenački predratni političar Anton Korošec.
Napomenuo bih da je Boštjan kao dramatis persona tip i oličenje najboljih i najgorih srpskih stereotipa o Slovencima. On jeste uredan, metodičan i inteligentan, ali je istovremeno i prevarant, čovek bez kičme, „austrijski (ili bilo čiji) konjušar”. On se, u zavisnosti od trenutnih istorijskih okolnosti, može zbližiti sa Srbima ali i distancirati od njih. Zanimljivo je da, iako pripadnik srednjoevropske kulture, Boštjan, bačen duboko u Balkan, vlada po svim negativnim balkanskim stereotipima. Njegova „vladavina” podseća na Miloša Obrenovića, koji, u trećem paralelnom toku Selenićevog istorijskog skaza „laži koja je prava istina” (Selenić, 1988: 83) žrtvuje kuma Karađorđa za spas svog prestola i Srbije. Boštjanov izbor je olakšan, jer sa zatvorenicima nije povezan verski, etnički ili rodbinski. Da je upravnik zatvora u tekstu Srbin, verovatno bi se ponašao isto, dakle kao stereotipni komunistički upravnik zatvora za političke protivnike, ali ovako upravnik ima i dodatnu dimenziju, negativni etnički stereotip.
-
(0)Od : Nebojša Vasović
Neko drugi
720 rsdНЕ ЧЕКАЈ
Не чекај никада и ништа.
Тај ко ти је рекао да чекаш,
хтео би да закасниш,
да се строшиш чекањем,
да замукнеш.Не чекај никога,
јер он неће доћи,
заузет је својим пословима,
а ти ћеш испасти будала
јер си га чекао до поноћи.Ко год је чекао, шприцнуо га је врабац
прелетајући га, дајући му јасан
знак да не зна шта чека.Не чекај ништа, чак ни своје рођење,
јер твоји родитељи се још увек двоуме,
налазе мане у кревету, у звездама,
само да се не би родио ти,
него неко други.ХИТНА ПОМОЋ
Када те кола хитне помоћи
пребаце у болницу,
следи преглед.
Потом ћеш добити болничку пиџаму,
а твоје одело и ципеле
биће спаковани у пластичну кесу,
са твојим именом и бројем.
Човек који на томе ради
у одвојеној соби,
неће пропустити да прочешља
твоје џепове.
Кажу да тако свакога дана
заради неколико стотина екстра.
На шта те паре троши,
то нико не зна.
А можда ништа не троши,
можда штеди и чека Онај дан,
сунцем обасјан.КЛАВИР
Наш први комшија, доктор Јовић, био је краљевачка легенда, човек који је даноноћно помагао људима. Ноћу бих, као дечак, гледао у осветљени прозор његове куће, знак вечне будности и мистерије. Једнога дана ме је мајка позвала да јој се придружим, рече да ју је позвала унука доктора Јовића неким послом. И тако први пут ступих у дворац тог моћног и тајанственог човека. И док је моја мајка била у разговору са Јовићевом унуком, ја сам – видевши први пут у животу клавир – спонтано сео испред тог инструмента и додирнуо неколико дирки. Оно што сам чуо, било је неко друго присуство, нешто друго, срећа коју никада потом нисам доживео. Мајка ме је погледала прекорним погледом, а потом и укорила моје понашање пред домаћицом. Узалуд ме је домаћица бранила, моје понашање било је за моју мајку неопростиво. Од тог тренутка, па до дан-данас, од мене се очекивало само то: да се лепо понашам и ништа више, да будем пионир, васпитано Српче.
БРАТ ИЗ КОНГА
У време када сам био дечак, данас непостојећа држава Југославија била је један од лидера покрета „Несврстаних земаља“, позната по свом хуманистичком ангажману, пре свега у афричким земљама. Од нас се очекивало да плачемо над тешком судбином афричких револуционара као што је био Чомбе. Из братског Конга свакодневно су стизале вести о опаком Мобутуу који прогања нашег брата Чомбеа. Како помоћи Чомбеу и народу Конга? – питали су се дан и ноћ југословенски комунисти. А онда је почела да кружи прича да ће наше породице моћи да усвоје по једно дете из Конга, како бисмо помогли тој напаћеној земљи. Ја сам скакао од радости када сам то чуо. Добићу брата, вероватно мог узраста, са којим ћу моћи да се пентрам по дрвећу и пикам фудбал. У провинцијском граду, у којем сам рођен, није се могао видети човек друге расе, па је вероватно и то распламсавало моју машту. Моја радост била је још већа када је и моја сестра ову новост прихватила са радошћу. Заједно смо замишљали нашег црног братића како трчи и игра се са нама у дворишту, а ми му откривамо тајне закутке једног новог простора. Време је тако пролазило, али наш брат никако није стизао, а ми смо приметили да ни отац не воли да га често питамо: „Зашто?“ И тако су ову племениту идеју временом појели скакавци, а наш брат је остао у Конгу, на нама непознатој адреси.















