• (0)

    Voleo sam Moniku Levinski

    810 rsd

    Prvo poglavlje

    I

    Naravno da se sećam prvih trenutaka susreta s Verom, svakog pa i najsitnijeg detalja. Bile su to još one godine kada me je bilo moguće nagovoriti odem na nekakvo književno veče, „dešavanje“ ili slično sranje. Tada, tog studenog zimskog februara, u tom smislu sam dotakao dno, dovukli su me, naime, čak se i ne sećam ko, na promociju knjige daljeg rođaka, koji je u samizdatu objavio osnovnoškolske pričice. Bio je naporan a preduzimljiv čova, koji je za izdanja svojih tomova sabrao po dvadeset i više „sponzora“. Ne znam, možda je tako nešto moguće samo u Gorenjskoj, tom otelotvorenju slovenskosti.

    Matorci su izgradili kuće, otplatili stanove, a kada zanemoćaju, odvezu ih tamo preko, na primer u kompleks blokova Tabor, da tamo u nekom staračkom domu što pre crknu. U nedelju, na maloj misi posle ispovesti, prime dve-tri Zdravo Marije i jedan Očenaš, i ćušnu evro-dva u kutiju ili poslužavnik za priloge i gotova stvar.

    Da skratim, našao sam se u nekakvoj sali obližnjeg staračkog doma, i sve je već bilo spremno za književno veče. Rođak se na užas svoje supruge skroz maskirao u Krjavelja i situacija je bila više nego komična. U tom domu za invalide, kojih je u gorenjskem kraju naročito mnogo, vladao je poznati kiselkasti smrad vlažnog raspadanja i smrti. Starci i starice su sedeli za plastičnim stolovima sa svojim ručicama i tankim nogama nabreklih vena, s onim otužnim licima predanosti, kada već i po kazaljkama na satu tačno znaš da je čas poslednjeg obračuna tu. U stvari, nema se šta napisati o tome šta se tamo čitalo, stolovi su jedva izdržavali onoliko jelo i piće. Tokom promocije dvaput sam izlazio na puš-pauzu, nisam mogao sve to da podnesem. Ničeg impresivnog nije bilo napolju, ali ipak sam iza kamenih stubova pored raznih izvođačâ primetio malu, ljupku plavojku, koja je vodila priredbu zajedno s ostarelom nastavnicom slovenačkog. Isprva sam pomislio, šta zaboga radi ovde? Imala je lepo tkanu odeću, sa čipkama svetlih boja. U svoj toj gomili kandidata za pakao ili raj, nije bilo moguće ne primetiti njeno lepo lice, pravilne crte, elegantne pokrete i sjaj njenih očiju boje lešnika. Ustala je kada je bio kraj mučenja, mala i brza. Bilo mi je svega dosta i otišao sam do svog automobila.

    Jedno od prokletstava te selendre jeste da svi svakoga znaju ili misle da znaju, i onda svaki čas sretneš nekoga ko je pročitao tvoju knjigu na osnovu čega misli da ima pravo da ti se obrati. Tako je bilo i tada, ali nije me bilo briga. Plavokosa je bila prelepa u svojoj zreloj krasoti, možda malčice previše krhka za moj muški ukus, nikakvih baroknih oblina. Naprosto me je očaralo to njeno gotovo savršeno ljupko lice filmske zvezde, ništa drugo.

    Poštovani gospodine pisac taj-i-taj, pitala me je, da li biste jednom došli da nam čitate i predstavite neku vašu knjigu?

    Iznenadilo me je da zna moje prezime, ali to je jamačno bilo zato što je – kao što mi je kasnije rekla – radila u jednoj od obližnjih biblioteka. A već tada, ako se ikako moglo, eskivirao sam književne nastupe, priredbe, čitanja, recitacije i deklamacije. Malo zbog toga što ne umem dobro da recitujem, ali pre svega zbog treme i tog bednog osećaja tokom čitanja da su mi reči pogrešne i to mnogo. Naravno da nikada nisam ni očekivao da ću od knjige dobiti nekakav sitniš a kamoli pristojan honorar. Većinu knjiga sam štampao o svom trošku kod malih, nepoznatih izdavača. Kao i svugde, i u književnosti i izdavaštvu postoje klanovi. I ako nisi bio unutar klana, onda si gotov. Ni sâm ne znam kako je nekom od izdavača uspelo da bibliotekama proda nešto primeraka mojih knjiga koje su u rukopisima odbijali u svim redakcijama. Odbio sam je prilično hladno i osorno, i kasnije smo se još dugo smejali na račun našeg prvog susreta. Muškarac od slame njenog života, iz njenog drugog života, samo za fasadu, Potemkinov šofer i biznismen, te večeri je izjavio da ću tek da zažalim zbog svoje arogancije. Bio je i te kako u pravu.

    Kada sam je kasnije upitao zašto ide da čita starcima, ljudskom tehnološkom višku, koji su šutnuli u domove za umiranje, preostalim još iz Ozare, lepo mi je objasnila.

    Sa starcima se osećam tako mlada i lepa, pa čitam njima, čitam im iz Čarobnjakovog šegrta.

    Jadni matorci, pomislio sam.

    A oni mentalno zaostali su nekako čiste duše, nemaju ono što imamo mi. I njima čitam, na primer iz knjige Moj otac, socijalistički kulak. Joooj, kako se smeju od srca.

    Jadne lujke, opet sam pomislio.

    Bio je hladni dvadeseti mart, pukim slučajem sam u rancu imao jednu svoju knjigu, ne znam, zaista ne znam šta me je nagnalo da sam je sutradan zajedno s imejl-adresom poslao u njenu biblioteku. Znao sam samo njeno ime. To je bio početak pada u zamku, luda plovidba, koja me je gotovo koštala života. Najverovatnije je istina u tome da joj knjigu – samo da nije bilo ljupke ljušture, tog detinjastog i oku ugodnog lica pravilnih crta, dušu dalog za portretne fotografije – ne bih ni poslao. Na fotografijama dostupnim na internetu, mogla se videti kao nekakva gorenjska Ita Rina. Istinski lepa i privlačna. Posle svih debakala koji su bili za mnom, posle svih usamljenih nezadovoljenih žena, koje u većini nisu bile ni bleda senka plavokose, obradovalo me je kako mi se brzo zahvalila.

    Danas tako živimo, nema više onih lepih dugih pisama, pisanih olovkom, nema više ni lepote iščekivanja, reči samo sevaju i piče po ekranu, nema više osvajanja i ljubavnih sastanaka, samo neke brze veze, slično kao kod hrane i svega ostalog. A jeste ponekad zgodno i kad je brzo. Mogao bih sada da od reči do reči da citiram ta prva dopisivanja, čak sam jedno vreme ih čuvao na disketama, ali to ne bi imalo nikakvog smisla.

    Bukovski je s onim svojim da je za dobru jebačinu potreban alkohol mnogo više u pravu od Milera. No, polako, tek smo na početku.

  • (0)

    Trinaesta priča

    720 rsd

    DOBRO VEČE

    ili Priča i njen sluga

    Kada su se pojavili prvi televizori, moj tata je odmah kupio jedan na kredit. Bio je to nekakav skromni aparat miš-sive boje, marke „RR“ iz Niša, koji je prenosio samo crno-belu sliku, ali nam to nije nimalo smetalo, jer su u to vreme sve emisije i bile isključivo crno-bele. Da nam je neko tada rekao da će se sva ta čudesa, i to za jedva desetak godina, videti i u svojim prirodnim bojama, mislili bismo da je načisto poludeo. Program je počinjao (jedan jedini, klinci mi ne veruju da je bilo tako, a koji se emitovao za celu zemlju) tek oko pet posle podne, i pre i posle toga se sa ekrana mogao čuti samo šum i nekakva brljotina od slike, koju smo zvali „pirinač“. Tek kratko vreme pred početak emitovanja, možda pola sata, možda i manje, pojavljivao se na ekranu znak Jugoslovenske Radio Televizije, skraćeno – JRT, u obliku kruga i s nekakvim geometrijskim aplikacijama, i koji je služio valjda da se gledaoci psihološki pripreme za nadolazeće čudo, a takođe i da se proveri slika. Aparati su, naime, u to vreme imali dugmiće za ručno štelovanje visine, širine i položaja slike, kvaliteta tona i fino podešavanje frekvencije, a krug je valjda bio idealan etalon za tako nešto.

    U našoj maloj kuhinji, od prvog dana se okupljao čitav komšiluk, ne samo iz naše, već i iz okolnih zgrada, da vidi kakvo je to čudo, da čuje šta ima novo u zemlji i svetu, da ima o čemu da priča kasnije, kada ode kući i sutradan na poslu. Znalo je u tih dvadesetak kvadrata da se nakupi i po pedesetak dobrih, znatiželjnih i začuđenih ljudi (više nego danas na dve prosečne književne večeri, više nego na tri koncerta klasične muzike), koji su virili jedni drugima iza ramena; većina njih je stajala, jer nije bilo mesta da se unese toliko stolica. Dolazilo se neposredno pred Dnevnik, ili nešto ranije, ali te prethodne emisije nikome nisu bile posebno zanimljive i onda bi svi u glas razgovarali i nadvikivali se, kao u kakvom predvorju skoro nadolazećeg raja.

    Tišina je nastajala tek s početkom crtanih filmova, koje su deca, posedala po linoleumu, gledala radujući se, i tako se od silne sreće i radosti smejala bukvalno svemu, dok su se odrasli iščuđavali kako to da miš i mačka pa govore („Ali to su nacrtane životinje“, rekao bi neko), kako onda trče ako su nacrtani, i još koječemu. Sve je to zaista i bilo čudno, čudno je i danas, samo što smo se navikli.

    Posle dnevnika su obično išle neke igrane emisije, od kojih sam ja zapamtio samo one predivno blentave serije s Mijom i Čkaljom, kojima smo se tako slatko smejali i danima zatim prepričavali jedne te iste gegove i opet im se smejali po sto puta iznova i iznova, jer prosto nisu mogli da nam dosade.

    Glavni događaj je ipak bio Dnevnik. Dok je on išao, svi su ćutali. Čak i deca koju u međuvremenu nisu poslali na spavanje. Dnevnik je bio prozor u svet. Zamena za prela i posela, na kojima se pričalo i slušalo šta se sve novo u međuvremenu dogodilo, ko je kome preorao među, obrao voćnjak ili preoteo ženu; isto to, samo ne u njihovom selu, nego u zemlji i u svetu. Jedini trenutak kada bi se tišina prekinula bivao je na samom početku, kada bi voditelj, ozbiljan i ceremonijalan kao na dodeli ordena rada sa srebrnim vencem, rekao: „Dragi gledaoci, dobro veče!“ Vasceli komšiluk bi na to uglas odgovorio onako kako su ga čitavog života učili, onako kako dobar domaćin odgovara drugom domaćinu kada ga sretne na pustom drumu, poznavao ga ili ne, onako kako je vazda bilo red. Horsko „dobro veče“, zaplovilo bi vazduhom, ispunjavajući svaki ugao naše male kuhinje, da bi namah ponovo ostala tek tišina u kojoj je Branislav Surutka golicao našu radoznalost. U tim trenucima, više od svega na svetu, želeo sam da i ja jednog dana, kad porastem, postanem voditelj televizijskog dnevnika, da prvi na svetu znam gde je sve bio i šta je sve rekao Tito, a šta Bakarić, koliko je golova dao Šekularac i hoće li sutra biti kiše. A najviše od svega, želeo sam da izađem pred ljude i poželim im dobro veče, i svi da mi uzvrate, kao što i dolikuje.

    To vreme je prošlo. Danas svaka kuća ima televizor, mnoge i po dva, pa i više komada, ali niko više ne razgovara sa njima. Programima se ni broja ne zna, i svaki od njih ima po nekoliko dnevnika sa različitim nazivima, ali nijedan od njih više ne gleda čitav narod jedne lepe i napaćene zemlje koja više ne postoji, okupljen po kuhinjama i kombinovanim sobama onih koji su malo manje siromašni od ostalih.

    To vreme je nepovratno prošlo, kao što svako vreme uvek i neumitno prolazi. I sve što nam se dešava, svaka reč, događaj, promena, vetrić ili kišna kap, ni svesni ne stignemo da budemo da nas je to baš snašlo, a već je postalo prošlost. Sadašnjost je tek puka iluzija, sve je prošlost, čak i ono što će se tek desiti, znamo da će neumitno proteći. Iza svega ostaju samo priče. A priče ostaju taman onoliko koliko traje sećanje na njih. Kada nestane sećanja, nestane i priča, izgubi se u vrtlogu vremena da luta od jednog do drugog odjeka, kao neprekidni šum prošlosti, koji čujemo tek u besanim noćima okupanim kišom koja spira dušu.

    Poneka priča naleti na pravog slušaoca, klizne mu neprimetno u uvo, zavuče se ispod očne jabučice i ostane tu zadugo. I taj i takav slušalac, malo po malo, počne da prenosi priču dalje, kao virus. Premetne je kako njemu odgovara, koliko ume i kako misli da treba, ulepša ponekad, ponešto doda, nešto i oduzme i krene da je širi. Od jednog do drugog, dok se ne zapati ponovo na nekom drugom mestu, kod nekog drugog čoveka sklonog slušanju, pamćenju i pričanju. Kod nekog ko će takođe nastaviti da prenosi virus.

    Neka od tih priča zarazi i posebnu vrstu ljudi, one koji su već oboleli od jedne druge vrste teško izlečive bolesti. Vrstu koja piše. I onda priča takvom čoveku sklizne niz kožu, pa preko prstiju pređe na papir, prođe zatim kroz štamparsku mašinu, smesti se među korice, pa krene među ljude.

    Ljudi koji zapisuju priče najviše vole da petljaju po njima. Da ih ispravljaju, dorađuju, prepravljaju. Da menjaju. I njihova verzija priče, ona koja završi u koricama, ostaje konačna. Nije se dogodilo ono što se zaista dogodilo, već ono što je ostalo zapisano. Ukoliko je zapisivač promene vršio kako njemu odgovara, priča ostaje tu gde jeste, mrtvo slovo na papiru. Ali, ukoliko su te promene izvršene onako kako odgovara priči, i ona ostaje da traže duže. Što je zapisivač bolje ovladao svojim zanatom, time i taj pričin život postaje sve duži. Poneke priče traju vekovima, poneke i duže. Zavisi to i od same priče, ali i od zapisivača. Od njegovog znanja, veštine i posvećenosti priči koju zapisuje. Jer priči mora da se ugađa, da joj se čini po volji. Jer, baš kao modist ili frizer, i zapisivač mora obući i urediti priču baš prema njenoj meri. Ne valja debeloj priči tesno odelo, ne priliči staroj moderna frizura. Zapisivač koji se uznese i pomisli da je veći od same priče, osuđen je na kratak vek, i pričin, ali i svoj. Onaj pak, koji joj verno i pošteno služi, kao strogom ali voljenom gospodaru, može se nadati da će priča nadživeti i zapisivača i ljude koji je čitaju, i knjigu i korice koje je skrivaju, da će putovati dugo od jednog do drugog čoveka kroz vreme i čuvati uspomenu i na događaje i na njihove junake. I na njenog poniznog slugu, koji je imao čast i sreću da se nađe tu kraj nje, baš kad je trebalo, i da je zapiše baš onako kako je trebalo.

  • (0)

    HoloFaust

    810 rsd

    NEUSPELI FAUST (sad s tranzistora piči Hoćemo Li Brate Zapjevati Miloša Bojanića; štrecnuvši se kao da mu se pričinio duh Tomasa Džefersona): Ček-ček-ček. Je l’ se kaže… joooj… je l’ se kaže tuzi il’ tugi?

    BABA RADMILA, naoko rasejana, bez preteranog oklevanja prvom glavom sleva: Piše se tuzi.

    NEUSPELI FAUST: Ma, zabole me dupe kako se piše! (šacuje je s prezirom) Pitao sam te kako se kaže.

    BABA RADMILA, zatečena: Isto… valjda.

    NEUSPELI FAUST, diskretno izvivši desnu obrvu: Jesi l’ sigurna?

    BABA RADMILA: P-pa jesam. Piši kao što govoriš, a čitaj kako je napisano.

    NEUSPELI FAUST, za oktavu tiše: Sto posto?

    BABA RADMILA, prostodušno: Sto posto. Kad pre zaboravi Vuka Stefanovića?

    NEUSPELI FAUST: Šta vas dve imate da kažete na ovo? (otvoreno sarkastično) Živo me interesuje.

    BABA RADMILA, replicirajući drugim dvema glavama, maltene uglas: Nas dve se slažemo s Prvom Bočnom Radmilom.

    NEUSPELI FAUST, streljajući ih pogledom u dobrom duhu Gestapoa, sad već primetno izvijenih obrva, naizgled bezdušno: Sigurno? (zaustavivši disanje) Sad odoh po normativnu gramatiku… MATICE SRPSKE! (ne miče se s mesta; naizmenično blene u svaku ponaosob dok levim kažiprstom pravi tik kao da pokušava d’ istera mrvicu stešnjenu između zuba, očnjaka i prvog gornjeg pretkutnjaka; nakon tri minuta, podrugljivo) I nemo’ posle da bude ovo-ono, pa lale-mile, pa ono gistro ’nisam znala’, ili ’o, zar je moguće da je opet došlo do izmena u pravopisu’ – tačno ću vas sve podaviti.

    BABA RADMILA, ovog puta svim trima glavama: Ne beri brige, možeš da nam veruješ (za sebe, levom bočnom). Našô na meni da trenira strogoću. Ja, bre, u malom prstu imam sve izuzetke od sibilarizacije.

    NEUSPELI FAUST: Je l’ to ti nešto reče, il’ mi se učini?

    BABA RADMILA: Jok-jok, pričinilo ti se… (polušapatom) siledžijo.

    NEUSPELI FAUST: Tako znači? (matrona je u magnovenju zatečena, jer joj intuicija govori da ju je čuo, te pribegava lukavstvu: zapiljila se u ukrštene reči da izgleda zauzeto) Hmhm-hm, ne znam, brate, zvuči mi nekako šupački. Tuzi? Pf. Jebote, iza ove vitrine samo što nema živih Italijana… al’ ’aj’ da zasad zažmurim na jedno uvo, nego… što mi to malo bolje ne zašećeri ovu limunadu, je li-de, Radmila?

    BABA RADMILA, središnjom glavom koja je, u šta se tek imamo uveriti, van svake sumnje bez dlake na jeziku, dok su ostale kô vezane vreće: Preklani si mi zapretio da ni za živu glavu ne turim više od jedne kafene kašičice, da te šećer ne spiči u glavu; ionako si suviše lud. Vidi, ne bih da me pogrešno shvatiš, ovo su tvoje reči iz novembra dve hiljade treće na dve hiljade petu, a otad jedva da je prošlo 86 godina, baš u idući ponedeljak koji je te nedelje simptomatično pao u petak, jer je, navodno, vreme trostruko usporilo.

    NEUSPELI FAUST (munjevito strgavši jatagan sa čiviluka, na kome se, začudo, već bio nahvatao pristojan sloj paučine; s ekstatičnim sjajem u očima): Hja!

    RADMILA: Bog s tobom, dijete, što mi to odseče glavu? Je li to bonton?

    NEUSPELI FAUST: U, majku mu! Ti nisi kerber… ti si, znači, celim ovim tokom bila lernejska hidra… iiiiiiii! Prekrasno, sad će protok boleština koji ti kulja iz labrnje biti duplo učestaliji od optimalnog. E Darvine, Darvine, ti i tvoja evolucija. Eto dokle si nas doveo. Šta bi nam tek napravio da si bio duplo zagriženiji pozitivista?

    RADMILA: Pazi stvarno, ko bi i u najluđem snu pomislio da sam hidra? Celu mladost proživeh u uverenju da su tri mozga i šestoro očiju moj najdalji domet. U jednom momentu sam čak počela osećati i grižu savesti, maltene samoprezir; mnogi nemaju ni toliko. Šta ti je kukavičluk… A da bejah samo trunku kuražnija, voljna da iskoračim iz provincijalštine na koju me je ova olinjala farsa osudila. Kakav bi to kopernikanski obrt bio po moj, i tako impozantni svetonazor! Nego, što mi, duše ti, odseče glavu? Mogô si mi napraviti veću štetu nego korist. Tja (sebi u bradu, duhom odsutna). Noćas će miš i mačka spavati zajedno…

    NEUSPELI FAUST, zajedljivo: Zini da ti kažem. Mnogo si mi ti ljubopitljiva, znaš? Bolje gledaj kako ćeš sinu i snaji da se opereš zbog te četvrte glavudže, jer će sad sve više da nas košta; kad se provaljuješ od klope kao da imaš pantljičaru. A i ne znam kako ćeš zaspati večeras. Kô bog više nećeš moći ležati potrbuške i da ’oćeš. Uostalom, šta da ti radim, to i tako nije moj problem (podigavši noge na trpezarijski sto kao pravi razuzdani gringo, krajnje indiferentno). Ooo, Atila šmekeru, otkud ti u pola tri?

  • (0)

    Erotoman

    630 rsd

    Njega mnogi smatraju osnivačem ove varoši što hrli preko obala svojih reka ka dalekim prostranstvima kao da beži od same sebe, za koju su u davna vremena, upravo gledajući je s reka, putnici namernici govorili da iz daljine liči na napušteni kamenolom, a kada joj se približite na puškomet, na otkrovenje. Premda je to, da je taj znameniti despot i pesnik u duši, udario temelje ovoj varoši, samo donekle tačno. No, dopustićemo neupućenima da i u ovom slučaju imaju glavnu reč, uostalom tako je od pamtiveka kad je javno mnjenje u pitanju. Ali, kao ljudima od pera, obaveza nam nalaže da se nadalje ipak držimo činjenica, koliko god je to moguće.

    Koristeći svoje vladarsko pravo, iz kog, kao što znamo, proizilaze i sva ostala prava i beneficije, taj velikan učinio je golemu čast ovoj varoši time što ju je posvetio svetoj Bogorodici. Predanje još kaže da varoš skupa sa Jerusalimom i Svetom Gorom, čini Sveto trojstvo. U to ime, zahvalna pokolenja i danas kliču ime tog vladara. Gradski oci dodelili su mu čak i jednu ulicu; i to ne neku sporednu na periferiji, da pravi društvo proslavljenim piscima, narodnim tribunima iz tegobnih vremena i junacima iz ratova koji su našu prošlost učinili slavnom, već u samom centru varoši, gde se zlate imena državnika i vojskovođa i ponekog patrijarha; i ne neku običnu ulicu kakvih je na stotine, već pravi pravcati bulevar. U tom bulevaru danas se nalaze institucije od najveće važnosti za život varoši, a – što je značajno za ovu priču – među njima i jedna svakako najvažnija: Policijska uprava za grad Beograd.

    Od onih koji su imali nepriliku da posete to neveselo zdanje može se čuti da se u njemu službenici rasipaju po hodnicima kao izgubljeni, lupaju vratima kao da su u ludnici. Ali, istine radi, moramo reći, to je samo površan utisak, jer tu se danonoćno radi, bezmalo skapava na rešavanju teških slučajeva; armija vrednih službenika bdi nad našim mirnim snom, što svakako nije za potcenjivanje i pogotovo nije za šalu.

    Dakle, put nas je doveo u taj zloglasni dvadesetdeveti, kako je to zdanje kršteno u drugoj polovini prošlog veka, i kako ga i danas zovu poslenici „sedme sile“ i još pokoji varošanin obdaren dobrim pamćenjem.

    Prostorija u koju upravo stupamo nalazi se u suterenu; smrdljiva, vlažna i neprovetrena. Zaudara na znoj, kanalizaciju i jeftin duvan.

    Višečasovno ispitivanje okrivljenog Lazara Petrovića, zvanog Brando, mladića besprekorne biografije, koji se gnušao i od same pomisli na kriminal i nasilje, bližilo se kraju.

    Za razliku od mnogih koji su tu gostovali – a bilo je i nemalo onih sa zvučnim imenima, krupnih političkih zverki i sumnjivih biznismena, kojima su islednici bukvalno čupali reči kleštima – Lazar je bio na visini zadatka. Opširno je izneo svoju verziju nemilog događaja u kojem je bio glavni vinovnik, kao i čitav niz pojedinosti koje su mu prethodile. I što ga je i dovelo u ovako bedan i ponižavajući položaj, pa za svoje postupke mora da odgovara pred zakonom. Jer za to što mu je stavljeno na teret, ukoliko ne bude dokazao svoju nevinost, sleduje mu ozbiljna kazna, pa i višegodišnja robija.

    Izgledao je slomljen, gotovo uništen. Bez kičme i integriteta. Kao da se nešto od životne važnosti otkačilo u njemu i izmenilo mu fizički opis.

    Rukama se držao za stolicu. Ispred njega, na stolu, stajala je prazna čaša. S druge strane stola sedeli su islednici. Islednik broj jedan i islednik broj dva (tako su se predstavili, ne navodeći svoje generalije).

    Islednik broj jedan je visok i suvonjav, stariji, verovatno pred penzijom, promuklog glasa. Reklo bi se, nepoverljiv po prirodi. Katkad ima i filozofski izraz lica, ali zbilja retko.

    On je vodio ispitivanje.

    Islednik broj dva nešto je mlađi, tamnije puti. Zadužen je za snimanje razgovora, ne progovara. Kao da jedva čeka da što pre zbriše iz ovog memljivog ćumeza.

    I okrivljeni se umorio. Kako i ne bi, s manjim prekidima pričao je više od tri sata.

    Nije to stvar brbljivosti, za ono što je izgovorio treba imati hrabrost.

    Stotine njih što su dopali šaka ovom kužnom mestu, besramno su lagali, krivotvoreći istinu što su bolje znali i umeli, upinjali se iz sve snage da i najmanju sitnicu okrenu u svoju korist. Za razliku od njih, Lazar Petrović je govorio istinu bez ikakvih kalkulacija ide li mu to u prilog ili ne, i koliko može skupo da ga košta. Ne libeći se da pred inspektore iznese svu svoju intimu, otkrivajući čak i najtananije stvari o sebi, kao da je u njima video svoje potencijalne saveznike.

    Naivko, reći će neko.

    Ipak, ne idu li naivost i iskrenost ruku podruku? I nije li zapravo tako otkako je sveta i veka? Možda je ovde o tome reč, dragi prijatelji?

    No, vratimo se najpre malo nazad, na sam početak ispitivanja, da vidimo šta je to sve okrivljeni rekao u svoju odbranu, a zaključke ostavimo za kasnije.

    Kada je Lazar klimanjem glavom dao znak da je spreman, islednik broj dva uključio je mikrofon, potom pružio ruku ka uređaju za snimanje i pritisnuo odgovarajuću komandu.

    – Jedan, dva… Policijska uprava za grad Beograd, odeljenje za krvne delikte, 22. septembar 2017. godine, sati 10.30. Izjava okrivljenog Lazara Petrovića…

  • (0)

    Skrivena Europa

    630 rsd

    * * *

    Tog dana smo biciklom krenuli iz Fužina prema Rijeci, preko Gornjeg Jelenja. Popeli smo se na skoro 900 metara nadmorske visine pa se spustili do Rijeke, tu ručali i krenuli dalje na Ćićariju. Preko Matulja, sve na Vele Mune, Dane pa prema Buzetu! Taman sto kilometara po teškom terenu i uz prilično zahtjevne uspone i opasnu žegu. Mislim da sam popio bar deset litara vode toga dana, ne znam koliko piva.

    Ipak, nakon tih uspona, na kraju nas je dočekao spust u Buzet. Jedan od najpamtljivijih trenutaka u mom životu! Već pred večer, taman na kraju i snaga taj spust mi je predstavljao spas, nadu, dao neku novu moć. Tako se zadovoljstvo teško može staviti u riječi, nakon napornog pedaliranja cijeloga dana, doživjeti tako nešto, s vjetrom u leđa. Ipak, kako smo se približili Buzetu, tako je došlo novo razočarenje.

    Nismo mogli naći pogodno mjesto za prenoćiti! U gradu nije bilo šanse, a oko gradića nije bilo povoljnog mjesta gdje bismo mogli staviti šator i ležaljku između dva drveta. Sve smo obišli okolo, čak se i razdvojili u izvidnicu svak na svoju stranu da bi se razočarano našli i konstatirali da nema nigdje ništa.

    No, kako to obično biva u bezizlaznim situacijama, niotkuda se pojavio stranac i spasio dan! Starčić koji se tuda šetao nas ugleda, porazgovara s nama i uputi nas, prstom pokazavši na napuštenu kuću gdje nikome nećemo smetati i gdje nas nitko neće dirati. Taman izvan grada, malo dalje od ceste i znatiželjnih pogleda, s dva drveta za ležaljku, s velikom balom sijena na kojoj možemo sušiti odjeću, čak i sa stolom i klupama ispred kuće, gdje smo mogli sjesti i večerati kao ljudi, što već danima nismo imali.

    * * *

    Možete ići na put, a ponekad put može doći do vas. Preko Couchsurfinga sam upoznao dosta zanimljivih ljudi, a neke sam ugostio dok sam živio u Vukovaru dvije godine. Jana je ostala najduže, čak tri dana i trudio sam se pokazati joj što je više moguće.

    Jana je taman proslavila sedamdeseti rođendan i častila se jednim malo dužim putem, prateći Dunav. Rekla mi je da neke puteve ne moramo mi sami osmišljavati, nego da oni već postoje, Dunav ih je ucrtao na karti. Nakon godina putovanja u mlađim danima, odlučila se skrasiti u okolici Barcelone, iako je zapravo iz Engleske. Kako joj duh putovanja nije dao mira, odlučila je krenuti iz Beča i otići do Crnoga mora, prateći rijeku koja i sama ima neki poseban duh, rijeku uz koju sam ja odrastao. Nije bilo lako ugoditi njezinoj znatiželji, ispitivala me je sve i svašta, od povijesti grada i područja, preko rata u Vukovaru pa do budućnosti koja tek slijedi, ali je htjela znati više i o mom obrazovanju pa čak i o mojim tetovažama ili o pravljenju bureka kojim sam je častio. Mislio sam si – tako izgleda i tako se ponaša pravi putnik. Znatiželjan je, sve što je novo to mu je dobro, to je privlačno i to želi istražiti. Mogu samo misliti koga je sve upoznala prije mene i nakon mene na tom dugom putu: svi ti gradovi, te ulice uz Dunav, sve priče tih ljudi koji sigurno već godinama negdje žive, znaju tajne prostora, skrivene kutke vremena, duh jedne neobične priče čuvane u kolektivnim sjećanjima.

  • (0)

    Odbačena

    900 rsd

    II

    Otac je očekivao važan poziv i pošto je morao da izađe na nekoliko sati, ostala je u kancelariji da dežura pored telefona. Nije bio prvi put da mu pomaže u letnjem periodu kada je bila slobodna od fakultetskih obaveza. Interesovalo ju je sve vezano za proizvodnju vina, mislila je da će se, kada završi studije, zaposliti u porodičnoj firmi i da će svojim radom doprinositi njenom napretku. Volela je Lázaro, volela je imanje koje su imali, nepregledne vinograde, male divlje plaže i ljude koji su je okruživali. Nije bila zlopamtilo, brzo bi zaboravljala Fionine nestašluke i male smicalice, gledajući na nju kao na nekoga ko još traži sebe. Zaboravljala je i na to što je majka uvek bila na Fioninoj strani, i što joj se ponekad činila dalekom i stranom. Taj nedostatak bi joj uvek nadoknađivao otac, sa njim je osećala veću i istinsku povezanost.

    Često je prisustvovala njegovim poslovnim sastancima, upijajući svaku izgovorenu reč, jer joj je stalno govorio kako je ono što piše u knjigama jedno, a praksa nešto sasvim drugo.

    Setila se očevih reči.

    „Emice, moram da izađem, vratiću se brzo, trebalo bi da se sastanem sa jednim veoma važnim potencijalnim kupcem. Ako slučajno pozove ili stigne pre mene, odmah mi javi i budi veoma ljubazna sa njim!”, rekao joj je izlazeći iz kancelarije.

    „Ne brini, oče!”, dobacila mu je, posmatrajući rasuta dokumenta po očevom radnom stolu.

    „Ebi!”, pritisnula je taster na telefonu i pozvala očevu sekretaricu. „Molim te, uputi tog uvaženog gosta kada stigne u očevu kancelariju, nadam se da nije neki davež! Moraću malo da ga zabavljam dok se otac ne vrati.”

    „Ooo, on davež? Nikako!”, zakikotala se Ebi.

    „Poznaješ ga?”

    „Naravno, a volela bih da ga upoznam i malo bliže i malo bolje!”

    „Ebril, uozbilji se!”, blago ju je prekorela Emilija. Sekretarica njenog oca bila je nekoliko godina starija od nje i sa njom je imala jako dobru komunikaciju. „Treba li n e š t o da znam o dotičnom gospodinu?”

    „Mmhhh, njam, njam… Slatkiš! Rado bih ga smazala za večeru!”

    „A, to! Trebalo je da znam! Onda se ne brinem!”

    „Nema te koja ga ne bi poželela, veruj mi!”, rekla je Ebril sasvim ozbiljno. „On je… kako da ti kažem… pravi dasa, ali i veliki ženskaroš! I ne verujem da te neće primetiti, kao i ti njega!”

    „Ebi, ne preteruj! Šta ima da me primeti?! Ništa na meni nije za primećivanje što bi se dopalo takvom zavodniku”, uzjogunila se Emilija.

    „Bože, nemoguća si!”, coknula je Ebi. „Ja bih sve dala da imam te tvoje oči i taj tvoj struk! Interesuju li tebe muškarci uopšte?”

    „Bože me sačuvaj! Naravno! Samo… Pa, neću valjda da naskačem na svakoga koga vidim?!”

    „Uf! Mogla bi malo da flertuješ, zabavno je! Uči, treba da zavedeš pravog!”

    „Ma, daj! Još nemam nameru da se vezujem za bilo koga. A što se tiče zavođenja… bljak! Praviću mu društvo, ukoliko otac zakasni ili… Hoćeš li da se zamenimo?”, zakikotala se vragolasto Emilija.

    „Kako misliš?”

    „Pa, lepo! Ja ću sesti na tvoje mesto, ti dođi ovamo! Dajem ti priliku da budeš sa slatkišem i da ga zavodiš do mile volje! Mene ne privlači ono što žele svi!”, zvonko se nasmejala Emilija.

    „A gospodin Riči? Zamisli da me nađe za svojim stolom?”

    „Ne brini, reći ću da sam te poslala po neka dokumenta.”

    „Pristajem…ali, ne snosim posledice, ideja je tvoja!”

    U roku od dva minuta Ebril je ušla u kancelariju noseći sa sobom svoj ružičasti neseser sa šminkom. Emilija je pokupila dokumenta sa očevog stola, otišla u prostoriju pored, a zatim se udubila u čitanje, sve dok je nije prekinulo oštro kucanje na vratima Ebrilinog ureda. Nije ni stigla da kaže ono kratko „da”, kada je u kancelariju ušao visok i krupan muškarac.

    „Dobar dan!”, obratio joj se. Njegov duboki melodični glas ispunio je celu prostoriju.

    Pogled joj se sreo sa dve sjajne zvezde koje su treptale u njegovim crnim očima, crnjim od bilo koje noći bez mesečine. Telom joj je prošla blaga jeza. Uspravila se u stolici i zategla ramena videvši da je odmerava. Prepoznala ga je, znala je za njega, jer je njegov lik često krasio naslovnice tabloida. Bio je jedan od vlasnika lanca hotela i restorana na rivijeri, hotelijerski i turistički magnat, jedan od najpoželjnijih neženja Italije. Često je bio tema razgovora i u društvu njenih dugarica i svaka se izjašnjavala da bi sa njim rado provela barem jednu noć. Smejala se njihovim glupavim fantazijama, ali… njegova pojava, na samo nekoliko koraka od nje, probudila je i u njoj nešto slično. Osetila je kako je nekom specifičnom energijom i mirisom svežih citrusa ispunio prostoriju u kojoj su se nalazili. Nesvesno je zurila u njega ne mogavši da skloni pogled sa predivnih crnih očiju.

    „Gospođice?”, trgao ju je njegov glas. „Ako ste zadovoljili svoju znatiželju ili nešto drugo, da li biste mogli da me najavite gospodinu Ričiju?”

    „Kakvu znatiželju?”, upitala je malo višim tonom, pokušavajući da prikrije zbunjenost.

    „Posmatrate me, pa…”, bacio je pogled na svoj ručni sat, „…recimo, dobrih tri minuta! Je li to običaj u ovoj firmi: klijent prvo prođe kroz ruke sekretarice ili…?”

    „Ne budite drski!”, odgovorila mu je, osećajući kako crveni. „Samo ste me iznenadili!”

    „Čime?”, uputio joj je još jedan razarajući pogled, izvijajući ironično uglove punih i lepo oblikovanih usana. „Nadam se da ste u svoj rokovnik upisali moju najavu od prošle nedelje i da ste o tome obavestili poslodavca. Danas sam u stisci sa vremenom, ali… sutra, prekosutra… rado bih se prepustio Vašim rukama.”

    „Naravno! Da… Ne!”, rekla je ustajući iza stola kao oparena.

    „Pretpostavio sam da je „da”, s obzirom na to kako me odmeravate”, drsko se nasmejao odmerivši njene pune i poluotvorene usne. „Nemam ništa protiv, malo zabave nije na odmet… Recite, kada?!”

    Emilija je prekrstila ruke na grudima, zauzimajući odbrambeni stav.

    „Ne samo da ste drski, nego ste i bezobrazni!”, rekla je ponovo povišenim tonom.

    On je pogledao ispod skupljenih obrva, očigledno ne hajući za njenu ljutnju.

    „Zanima me šta je „ne”? Gospodin Riči nije upoznat sa mojim dolaskom?”

    „Možete ući u oče… očekivano vreme… Samo, malo ste poranili, gospodin Riči još nije stigao!”, rekla je ljutito. „Da Vam to nije običaj?”

    „Šta?”

    „Da budete tako nekulturni i nasrtljivi prema tuđem osoblju ili ste isti takvi i sa sopstvenim osobljem?”, rekla je, ne razmišljajući ni ko je on ni zašto stoji ispred nje.

    Na trenutak se namrštio i rekao:

    „Svako dobije ono što traži!”

    Kakav drznik!, pomislila je i brzo pritisla taster na telefonu, dajući mu tako do znanja da je njihov razgovor završen.

    „Ebril, stigao je gospodin…”, u momentu nije mogla da se seti njegovog prezimena. Zacrvenela se još više, što zbog ljutnje, što zbog neprijatnosti koja ju je najednom preplavila.

    „Lombardi”, začula je duboki glas od koga je poskočila, jer ga je čula skoro na svom uhu.

    „Maximilijano Lombardi”, drsko joj se nasmešio.

    „Gospodin Lombardi”, rekla je podižući svoj pogled prema njegovom licu.

    Stajao je na pola metra od nje, svojim bedrima blago naslonjen na sto. Drsko ju je odmeravao i dalje, spuštajući pogled od korena njene kose, pa sve do donje tačke V-izreza na tankoj bluzi. Od tog pogleda se naježila, učinilo joj se da poput sitnih strelica prodire i ispod bluze.

    „Zašto ste se zacrveneli? Je li to zbog vaše neefikasnosti ili zbog nečeg drugog?”, uputio joj je pitanje propraćeno osmehom, koji je njegovom licu davao još muževniji izgled.

    Otvorila je usta da odgovori, ali ju je prekinulo otvaranje vrata. Njen otac je ušao u kancelariju.

    „Oh, stigli ste, gospodine Lombardi! Izvinjavam se, nadam se da ne kasnim mnogo!”, rekao je gospodin Riči pružajući mu ruku.

    „Nema problema”, odgovoro je Maximilijano Lombardi pružajući ruku Fabijanu Ričiju. „Vodio sam zanimljiv razgovor sa Vašom…”

    „Ah…”, prekinuo ga je gospodin Fabijano. „Drago mi je da ste se upoznali. Pređimo u moju kancelariju. Emilija, gde je Ebril?”

    „U kancelariji… sređuje neka dokumenta!”, odgovorila je, pokušavajući da spreči podrhtavanje glasa.

    U tom momentu Ebril se pojavila na vratima osmehujući se.

    „Dobar dan!”, oglasila se upućujući Maximilijanu jedan od svojih najlepših osmeha.

    „Izvolite!”, pokazala je rukom u pravcu Fabijanove kancelarije.

    On joj je uzvratio osmeh, pokazujući svoje lepe bele zube i ušao unutra, a za njim i Emin tata.

    „Ufff, kako je zgodan!”, rekla je Ebril, nakon što su se vrata za njima zatvorila, a glas joj je bio nalik predenju mačke.

    „I drzak, i pun sebe!”, frknula je Emilija. „Ne znam… da nas nisam uvalila u nevolju…”, rekla je skrušeno, izbegavajući Ebin pogled.

    „Slušaj, Ebril, moram da idem! Reci ocu da sam imala neka neodložna posla!”

    Kao furija izletela je iz kancelarije ostavljajući zbunjenu sekretaricu.

  • (0)

    Gondeov sindrom

    500 rsd

    3. Pisma, blago

    Svečanost. U uglu sobe, između dva velika prozora s penušavom čipkom zavesa, postavljena je jelka čvrsto uglavljena u krstasti čamov stalak. Okićena je krhkim ukrasima sačuvanim od lane: kuglice što umnožavaju bljeske talasastim udubljenjima, oblici zvezdasti i jajoliki, staklene životinjice i ptice s repom od srebrnih struna, pa prskalice, svećice usađene u metalne čirake na krajevima grana, medne bombone u „zlatu“ od staniola, celofanski listići i trake od raznobojnog krep-papira, pahulje i bela paučina; splet sićušnih lampiona što trepte u svim bojama umrežen je od vrha jelke do njenog podnožja u naboranoj svili osutoj konfetama.

    Svetlucavi prah što prolazi kroz sastave na prozorima, kroz ključaonicu i odžak, što oblaže čunkove, sastave kaljevih opeka, dno tinjave rešetke i grumenčiće otkotrljanog žara, načas zaleluja iznad utrnule petrolejke i potom se zavuče pod perjanu dunju gde su se deca ušuškala pred san. Fluorescentna svetlost oko svega i svakoga, stvari i ljudi. Oko mlekadžije, bakalina, pekara, krojača, šustera. Oko poštara!

    Svetluca prostor iznad stola u ukrašenoj sobi, iznad stranica rastvorenog adresara i oko skupocenog očevog nalivpera sa nepravilnim žutim prugama na crnoj osnovi. Pomeraju se po stolu čestitke čija je poleđina ispisana tankim tragom tamnog mastila, po jedna drukčije adresirana koverta za svaki čarobni prizor: snežni oblaci, gorska kućica zarobljena smetom, nahereni plot na prtini, zavejano poštansko sanduče, istrgnut prvi list iz kalendara, jele s granama poleglim od težine snega, irvasi upregnuti u kočiju nakrcanu poklonima, saonice, zvončići i šišarke, pegavo lane, zeka, mače sa mašnicom, promrzli vrapci združeni pod strejom, nasmejano lice Deda Mraza, veseljak s flašom u džepu zavejan pokraj stuba usputne svetiljke.

    Nalivpero vođeno veštom očevom rukom ispisuje poleđine oslikanih želja. Raste tovar poštarskih torbaka; pripravni su pečatari u Zobnatici, Slepčeviću, Rumi, Petrovaradinu, Segedinu, Andaluziji, Toremolinosu, Guadiu, Ženevi, Bitolju, Ohridu…; putuju pošiljke, stižu u pravo vreme do dalekih adresa. Na poštanskim sandučićima ispisana su imena: Josif Hristoski, Cimerman i Gospođica Mod, Gonde, Sibila, Helena, Notaroš i Lusi Furne, Žan-Luj Trentinjan, František Nekvasil, Hoze Eustasio Rivera. U pošiljkama piše da je napolju mraz, uklizana je strma ulica, sankaši podvriskuju i udaraju kalpiš, praskaju već posvuda prangije, nose se kupasti i valjkasti šeširići, siranovski nosevi i svakakve maske, kupovina je obavljena, pečenje je spremno i baklava s orahom od prošlogodišnjeg roda; piše da je u kući toplo, kaljeva peć izdašno greje i toplina raskriljuje sva vrata od soba; a dok jelka miriše i treperi od odblesaka boja, na gramofonu se vrte ploče s elegičnim pesmama o snegu.

    Kuća je ljupka starinska vila s krovnom terasom i mansardom delimično zaklonjenom dekorativnim nadzidom fasade; divlja loza puže od temelja do njenog vrha i gore se zavlači pod široke crepljike; plava pločica s belom brojkom 6 može se s jeseni kad loza ogoli, a u zimu za manjih snegova, nazreti na čeonoj strani između oluka i prozorskog ragastova; prostrano dvorište što okružuje kuću, pod nagibom, izlokano kišnim bujicama, divlje je i pitomo u meri koja ne odvaže ni na jednu stranu.

    Stoletni orah s ljuljaškom, stablo šljive sa sedlastom račvom u visini dečijih grudi, marela što posle prvog ploda u maju na jednoj grani zrije i u junu, badem kojeg će u doba cvata sasušiti jedan februarski mraz, dunja čiju ranjavu koru svu u krastama od slatkaste smole obleću stršljeni, kruška s mednim plodovima što vise na ogoleloj krošnji i u poznu jesen, mali orah kojeg će oboriti jedna noćna oluja, breskva sitnog baršunastog ploda, džombasta trava, mirišljavi korov koji nadleću vilin-konjici opervaženih krilaca, buba-mare i leptiri jarkih boja, opalo lišće sakupljeno u gomilice razvašarene naletima jesenjeg vetra.

    Nahereni plot s dve kapije za izlaz na obe ulice, bandera kraj glavnog ulaza gde tajanstveni posetilac vezuje belog konja, ispucala betonska staza do kućnog praga pod gustišom jorgovana, garaža s krovom obloženim terpapirom i dvokrilnim vratima sačinjenim od dasaka iz „Nekvasilove strugare“, šupa prenatrpana poljskim alatkama, jedan dvorišni ugao s automobilskim otpadom na čijem je vrhu starinska felna od upletene žice, plavo-belo okrečeni golubarnik s prostranim tremom, senovnik pod vinovom lozom i puzavicom ruže, pseća kućica ozidana ćerpićem izdahle porodične manufakture, dva vodoslivnička bureta sa poklopcima što pred nevreme zloslutno kloparaju.

    Cvet jorgovana, ljubičast i beo, cvet jasmina i behari voćaka, bokori ljubičica, visibaba, hrizantema, dan-i-noć, divlji karanfil, čašice božanstvenih lala, baršun ruža, pastoralni cvet bocike, čičak, ukrasni šimšir što okružuje nisku dvorišnu česmu, ladolež, fasadna loza s jeseni zelena i žuta i purpurna i grimizna.

    Jutarnji i večernji cvrkut vrabaca ugnježđenih u lozi iznad svakog prozora, umiljati lavež Bubike, Arapa i Liska, jauk bespomoćnog mačeta slomljene kičme, imena svakog pojedinačnog goluba, lepet njihovih krila pri uzletanju, boje njihovog perja, nadimci za ježa, kornjaču i zeca čije su oči u boji dva klikera iz kolekcije za pokazivanje, imena svih suseda po redosledu doticanja u sluh, njihov izgled, njihovi glasovi i pokreti.

    Sve ovo u srazmeri primerenoj detinjem uzrastu, uveličano ali nekrivotvoreno, biće ucrtano sa preciznošću najboljih kartografa na mapama za buduće tragače; sve to probrano štivo odrastanja, sačuvano od kasnije sumnje u autentičnost, biće smešteno u stvarna i izmišljena skrovišta, u najskrovitije uglove dvorišta i kuće, iza njenih masivnih vrata, iza njenih debelih zidova, u sigurna skloništa za spas od propadanja, u kovčege obložene zelenim plišom i u priče kao što je ova.

    *

    Izlazimo iz boksova u sjajnim čizmama od tanke kože, u belim „pumparicama“ izlizanim između prepona, u bluzama od svile jarkih boja i sa kapama podvezanim oko brade. U padoku je već odlučeno ko će biti Cimerman: on će uzjahati Satana. Manje srećni raspodeliće za ovu trku preostale parove jahača i konja: Cigu i Petuniju, Karolja i Vestalku, Papa i Herkulesa, Konstantinovića i Ćefa, Manojlovića i Tonku. Prilazimo sedlu postavljenom preko račve na šljivinom stablu, objahujemo ga; noge su nam u uzengijama i čvrsto su povučene uzde, spreman je između pazuha džokejski bič od rezbarenog leskovog štapa. Trku će opet dobiti Satan; vrat mu je znojav i kao uvek – izbrazdan grimiznim peteljkama vena.

    Kad smo bežali od kuće penjali smo se na orah uz debelo hrapavo stablo, u gustu njegovu krošnju, nevidljivi ni sa zemlje ni sa neba. Skrivali smo se tamo i kad nam nije bila potrebna uteha, ni bekstvo od ružnih stvari i strašnih nepravdi, već nešto drugo i sasvim drukčije, nešto što nismo znali šta je ali što je bilo lepo i samo naše. Ni u snovima se nismo sklanjali na druga mesta: pentrali smo se na presto u orahovoj krošnji, neuhvatljivi za zveri i fabulozna bića.

  • (0)

    Medena & sponzor

    900 rsd

    Godina 2016.

    Ognjen

    Nekada zaista ne treba ustajati iz kreveta, ova dva dana su dokaz tome. Po prvi put ne želim da ustanem iz kreveta. Nemam volje, iako sam dobro nakljukan lekovima. Nakon što mi je Pavle zbog Tijane sredio facu, davno zaboravljeni duhovi moje prošlosti su se probudili. Ne zaboravljeni, već duboko skriveni negde u malom kutku mog mozga i srca.

    Nisam ljut na Pavla, ne zameram mu, i mada smo se rastali, razumem ga. Tijana mi je zaista postala draga. Ona mi je odgovarala jer je pristajala na sve moje uslove, na neki način bila je savršena za mene. Savršena, jer nije tražila više, nije tražila osećanja i srce. Bila je realna. Znao sam da i ona ima neki rep iz prošlosti, i nisam iznenađen što je ljubav bila u pitanju. Drago mi je zbog nje i što je konačno našla svoju sreću. Mada mi je promenio lični opis, Pavle je zaista dobar lik, a ona zaslužuje nekog takvog. Bila je uz mene kada se moja sestra Olivera porodila. Tako smo se i upoznali. Dobrica kakva jeste, nekako se savršeno uklopila u moj svet. Nije tražila ništa a opet me je puštala da budem ono što jesam, sponzor.

    Da, to sam ja, onaj koji plaća sve. Tako je lakše, nema osećanja, svi znamo na čemu smo. Nema ljutnje kada se sve završi, lepo kažu: „čist račun – duga ljubav.” Poznat sam kao galantan, ali hladan. Nemam srca, ono ne kuca ni za jednu. Nikada. Osim jednom… Nekada davno.

    Bila je… Pa bila je sve, ali to onda nisam znao. Nisam bio svestan koliko mi je značila dok nije otišla. Voleo sam je, a to nisam znao dok nije nestala. Moja Nata, moja Medena, moja sreća.

    I sada, posle toliko vremena, kada sam mislio da se ne sećam ni njenog imena, da sam zaboravio kako izgleda osmeh na njenom licu, opet se pojavljuje u mom životu. Sam pogled na njeno lepo, ozbiljno lice, uzdrmao je moj savršeno miran svet. U mom životu je sve uređeno, znam ko sam, znaju ko sam, ne diraju me, ne diram ih. Sve se vrti oko posla, mojih klubova, lakih ženski, i naravno moje princezice Maše. Ona je moje sve. Za nju živim. Njoj dajem sve. Davno sam doneo odluku da svoju decu imati neću, greh na duši koji nosim je razlog te odluke. I opet kao i svakoj velikoj odluci u mom životu glavni razlog je bila moja medena doktorka, Natalija Medenica.

    Kada sam je video pre dve večeri bio sam zapanjen promenom na njoj. Nije više ona nevina i naivna devojčica koju sam nekad znao. Sve na njoj je drugačije. Kosa joj je svetlija, grudi su joj punije, telo joj je sada telo zrele žene, a ne tek procvale devojke. Nekad je razdragani osmeh krasio njeno lice, a sada je tu ledena, profesionalna doktorka. Led u njenim očima je ono sto me je šokiralo. Ali život je tome naučio.

    Uvek je bila nasmejana. Čak i kada sam bio najgrublji prema njoj, i kad je u očima imala more suza, zbog mene je osmeh uvek imala na usnama. Nekad je u mene gledala kao u Boga, a sad kao u mrava koga bi rado zgazila. Arogantno i umišljeno kopile kakav sam bio, mislio sam biće uvek tu. I bila bi, da nisam bio takav gad prema njoj. Volela me je kao nijedna, dala mi je sve, a kako sam joj vratio?!

    Natalija

    Sedim u zamračenoj sobi. Trebala bih da spavam i odmaram, ali ne mogu. Ne mogu jer već dva dana ne mogu da se sastavim. Ne mogu da se pomerim sa ove fotelje, smeta mi sve, čak i svetlo ekrana mobilnog telefona. Neko bi pomislio da sam flipnula. Možda i jesam, jer se već dva dana pitam – zašto?

    Zašto se pojavio, i to u mom dežurstvu? Zašto, kad su godine prošle od poslednjeg susreta, dodira, pogleda, svega… Zašto ga je život naneo ponovo meni na put?

    Ni u najluđim snovima ne bih pomislila da će moje dežurstvo biti tako turbulentno. To veče je tek druga noć koju radim. S obzirom na saobraćajne nesreće moja klinika je često puna raznih pacijenata kojima je moj rad potreban. Nije lako biti ovo što sam ja.

    Nije, ali ja sam sa velikim naporom došla tu gde jesam. Nije lako biti najmlađi maksilofacijalni hirurg u Beogradu i okolini. Nije, ali ja sam to zaslužila. Radila sam naporno i evo me. Ali ništa nije moglo da me spremi za njega, za njegove dve fufice i podsetnik na prošli život.

    Toliko napora i truda da sve ode u zaborav, palo je u vodu kad sam dotakla njegovo lice, njegov slomljen nos i zavirila u njegove proklete oči.

    Jednom je Natalija bila mala, mlada i naivna, više nije.

    Jednom je Natalija pustila srcu da diktira i vodi je. Jednom je Natalija dala sebe celu. Jednom i više nikad.

    I zato se sad pitam – zašto? Kada je sve bilo spremljeno, sklonjeno, zapečaćeno i zaboravljeno. Zašto, Bože?

    Dva dana ista meta, isto odstojanje. Ništa pametnija, ništa trezvenija. I boli me.

    Jutros je stigla prva njegova poruka. Zašto ne razume reči: Ne želim više nikad da te vidim? Ne želim ništa od njega, ni glas, ni poruku, ništa. Pošto sam profesionalac, odradiću njegovu kontrolu i zatvoriću ta vrata jednom za svagda.

    Ali poruke se nižu: Nato, srećo moja… Nato, Medena… Nato, moram da te vidim samo još jednom van bolnice… Nato, moram da ti objasnim…

    Bole me.

    Boli me svako slovo kad se setim svega. Boli me, jer mi srce drhti, a ne sme. Boli me, jer mi usta i oči jecaju bez glasa i suza.

    I ponovo mi univerzum stavlja prepreku na put. I ponovo ga pitam zašto? Zašto i to sad kad mi je najbolji prijatelj ponudio brak. Zavrtim prsten na domalom prstu i uzdahnem.

    Od ljubavi do mržnje, kažu, malo je. Ognjen i ja prošli smo sve faze. Kolikogod da sam ga nekad volela, toliko isto ne mogu da mu oprostim. Jer, sve sam mu dala, a kako mi je vratio?!

  • (0)

    Zelenooka

    900 rsd

    Kat

    Dovraga, zašto ne?

    Millerov prijedlog i nije tako loš. Lova mi treba. Nije prvi put da prodajem sebe za lovu. Neka ide dovraga, živo me zanima koliko ću izdržati. Biti ljubazna, pristojna, suzdržati poriv da ga provociram.

    Pravo pitanje je zašto pristajem na to. Idemo saznati.

    Prošlo je par dana od našeg dogovora. Dobila sam lovu, dobila sam čak i stimulaciju, a sve što trebam raditi jest da ne provociram Millera. Trudim se čak i u sebi da ga ne zovem raznim nadimcima.

    Pokušava li me preodgojiti, dobro mu ide. Ovaj radni tjedan mi prođe ipak odlično. Miller me ujutro dočeka na samim vratima i odmah ode na posao kao da smo dogovorili i minimalni kontakt. Jednako radim i ja, čim on stupi popodne u kuću, izlazim u žurbi.

    Nakon toga jurim u čistionicu raditi, pokrivati Harperinu smjenu jer želim da se nakon mamine smrti odmori i provede u miru doma. Tako da sad nemam više vremena za svoje standardne poslove, što ne znači da me moji ljudi ne zovu i ne traže. Dapače… osjećam kao da žale za mnom. Baš se iz toga razloga ne mogu posvetiti ostvarenju Adamove želje. Ali ono što činim je dobro.

    „Što se događa s tobom, Kat?” Sjedim za stolom za vrijeme ručka s Adamom.

    „Molim?”

    „Kat, jesi li bolesna ili imaš nekih problema? Jer previše si ovih dana… mirna.”

    „Ne. Zdrava sam.” Odložim vilicu i nalijem u čašu soka.

    „Ali nisi dobro. Nisi niti komentirala Millera već danima. Nisi pitala ni jesam li našao ključ.”

    „Trudim se biti pitomija.”

    „Molim? To je Miller naredio?” Adam me pogleda mrko i nezadovoljno.

    „Ne može on meni ništa narediti. Pristala sam jer… ne znam ni sama zapravo. Trudim se, jako se trudim Adame, da mu nešto ne dobacim kad izlazim iz kuće ili ujutro kad sav namirisan prođe pored mene.”

    „Malo sam… razočaran, Kat. Ne daj da te itko mijenja.” Nijema sam na ove riječi.

    „Ne brini se Adame, samo glumim.” Podragam njegovu ruku i onda ga natjeram da nastavi ručak. Mali pogađa, ali ja testiram svoje granice, testiram sebe i nije tako loše. Ali bojim se… negdje ću puknuti… kad mi se skupi, nastupit će eksplozija koja će sve uništiti do temelja. Raula izbjegavam nazvati, to bi bilo previše sebično. Usredotočim se na Adama, ali i na promjenu koju s danima uočim na Milleru. Nakon točno tjedan dana glume i tišine među nama, koju prekinemo uz jedno dobro jutro ili doviđenja, Miller me dočeka na vratima, a onda krene u kuhinju za mnom. Malo me zbune njegovi koraci pa se okrenem i pogledam ga. „Zar ti ne moraš ići na posao?”

    „Ne danas. Ostajem doma. Radim odavde. Želim malo biti s Adamom. I čuti od tebe kako on napreduje.”

    „Od mene?”

    „Da.”

    „OK.” Požurim ispred njega i dohvatim prvo šalicu kave. Pomalo ulijevam sebi kavu iz aparata, kad začujem kako stolica struže po podu. OK. Pitoma Kat. Suradnja. Ljubaznost. Mogu ja to, pa nisam iz prašume, zar ne? Stoga dohvatim drugu šalicu i nalijem i Milleru kavu. S kap hladnog mlijeka i jednim Natreenom. Okrenem se da mu dodam kavu, a dočeka me njegov pogled put intrige. „Za mene?”

    „Za koga drugoga”, odgovorim mu na čuđenje povodom mog postupka.

    „Hm… Hvala?” Neobično je sjediti ovako blizu njega u ovoj napetosti i vagati svaku riječ. No pristala sam, podsjetim se.

    „Onda, Ava, kako ti se čini Adam?” Idućih desetak minuta, dok nas Adam ne prekine, ispričam mu kako Adamu prolaze dani, kako vježba, a prije svega kako je zaista dobrog raspoloženja uvijek. Pričam mu kako igramo društvene igre i sve u svemu, uživamo. Sve to vrijeme Miller me gleda bez osmijeha, glave tek malo pognute. Prstima dira svoju čeljust, a usne drži potpuno stisnutima. Drukčiji je.

  • (0)

    Balkanske hronike I: Gospodari rata

    1.200 rsd

    II

    Dan je bio sunčan i veoma topao. Pravi julski ljetni dan koji je trebalo preživjeti na vrelom gradskom asfaltu.

    Miloš Ivanović je oko deset časova ustao iz kreveta i sada, nešto prije podne, sjedio je na popularnom beogradskom splavu nedaleko od hotela „Jugoslavija“. Pio je kafu i posmatrao Dunav.

    Kroz tamna stakla sunčanica zamišljeno je gledao u rijeku. Prethodne noći nije puno spavao. Ipak, navikao je na to. Na nekoliko sati sna. Takav mu je bio posao. I posebno vikendom se nije mogao nadati da će biti drugačije.

    Razmišljao je o incidentu koji se sinoć desio ispred kluba. Nerviralo ga je to. Iako je navikao na problematične tipove, na pijanu i drogiranu omladinu, i na svakakve nabrijane likove sa kojima je dolazio u dodir u burnim prestoničkim noćima, to je uglavnom rješavao na drugi način. Verbalno. Zastrašivanjem. Ili, u krajnjem slučaju, sa nekoliko šamara.

    Ali, ono sinoć je bilo dosta ozbiljnije i nimalo mu nije bilo prijatno što se našao u jednoj takvoj situaciji.

    Prošlo je dosta vremena od kada je bio na nišanu i kada je on druge držao na nišanu. O tome sada nije volio ni da razmišlja. Samo bi se nepotrebno iznervirao. I sada mu je bilo krivo što ne može dovoljno da uživa u kafi i pogledu na rijeku, što se badava opterećuje glupostima i što jednostavno tu čitavu stvar ne ostavi iza sebe.

    Ipak, sve je dobro ispalo. I nije bilo povrijeđenih. Poslije su mu u klubu mnogi prilazili i čestitali na hrabrosti.

    I kada je na to pomislio, na trenutak mu je bilo lakše.

    Dovršio je kafu i zatim zapalio cigaretu. Lagano je povukao dva dima. I tada je ugledao Stojana.

    Stigao je. Njegov bivši šef. I prijatelj. Čovjek sa kojim se, nakon toliko vremena, sada trebao vidjeti.

    Odmah je primijetio iskreni osmijeh na njegovom licu dok je žurnim koracima prilazio stolu. Ustao je sa stolice i takođe, smješkajući se, srdačno pozdravio starog prijatelja.

    „Izvini što malo kasnim. Imao sam nekih obaveza čitavo jutro“, odmah je istakao Stojan, ne skidajući taj osmijeh sa lica.

    „Ma nema veze. Ja svakako volim ovde da sedim i pijem kafu“, odvratio je Miloš, opušteno odmahujući rukom. „Danas nigde ne žurim.“

    „E odlično. I htio sam da imamo vremena da se malo ispričamo. Dosta vremena je prošlo od onda.“

    „Iz ovog ugla, to mi sve liči na neki drugi život.“

    Stojan je na par trenutaka ućutao. Gladio je prstima prosijede brkove i gledao ga. Vjerovatno je i on razmišljao na sličan način. Zatim se opet osmijehnuo i opuštenim tonom upitao: „Jesi li doručkovao? Ja sam gladan, pa bismo nešto mogli naručiti.“

    „Naravno! Samo sam kafu popio. Ovde je hrana odlična. Videćeš!“, rekao je. Potom je rukom dao znak konobaru da dođe do stola.

    Naručili su omlete sa slaninom i sirom. I čim se konobar udaljio od stola, Stojan je nastavio: „Kako čujem, sinoć si imao burno veče.“

    Miloš je istinski bio iznenađen. „Kako znaš za to? Ni policiju nismo obavestili.“

    Na Stojanovom licu se pojavio zagonetni osmijeh i on je, ne obraćajući pažnju na prethodno pitanje, nastavio: „Momak kojeg si nokautirao ima jaka leđa. On je sin Vukašina Milanovića.“

    „Milanović. Onaj biznismen sa Kosova?“

    „Da, velika faca u privredi i politici. A kao mnogi drugi poput njega, ima problematičnog sina koji voli malo više da divlja. Mali Pavle više nije tako mali. Sada nosi pištolj. Ili bolje rečeno, nosio ga je do sinoć.“

    „Pavle, tako se zove ona dileja?“

    „Da, ali on nije bitan. Bitan je njegov stari koji je prilično jeben tip. On je narodni vođa na Kosovu, ugledni privrednik, dobrotvor, ma pravi patriota biznismen“, odgovorio je Stojan uz kiseli osmijeh na licu.

    „Imam osećaj da baš previše ne gotiviš tog tipa, ili se varam?“, upitao je. Zatim je opušteno povukao dim cigarete.

    „To sada nije bitno“, ozbiljan je bio Stojan. Izgleda da je želio da što prije okonča načetu temu o navedenom biznismenu. „Nije bitan Vukašin, niti njegov sin, bitno je da nisi ti za taj posao koji sada radiš, da se zajebavaš sa nekim drogiranim delikventima i da oni vade pištolj na tebe. Ti možeš mnogo više da postigneš, Miloše.“

    Miloš ništa nije rekao na ove posljednje riječi svog bivšeg šefa iz policijskih dana. Čekao je da vidi šta još ima da mu kaže. Izgledalo je kao da ima nekakve posebne namjere prema njemu, kao da ovaj njihov današnji susret nije bio samo radi evociranja uspomena.

    Bilo je tu još nečega. Osjećao je da je tako.

    „Obezbjeđivanje lokala po gradu nije posao za čovjeka tvog kalibra“, nastavio je Stojan, ne skidajući ozbiljan izraz lica. „Ja znam tvoje potencijale, znam šta sve možeš i znam šta sve trebaš da postigneš. Možda bismo mogli ponovo da radimo zajedno, ako ti to želiš?“

    Povukao je snažno jedan dim i zadržavajući ga par trenutaka u ustima, puhnuo je u stranu. Trudio se da prikrije radoznalost, ali to mu nije tako lako polazilo za rukom. „Ti meni nudiš nekakav posao ili šta već?

    „Iskreno, da!“, bez ikakve dileme, odgovorio je Stojan. „Nisam te pozvao da se nađemo samo da bi ćaskali o starim danima, iako je, naravno, i to zadovoljstvo. Ovdje sam da ti ponudim nešto što neko kao ti nikako ne bi smio da odbije. Nešto što je tebi u krvi i što je dio tebe. Nešto što je tvoja sudbina.“

    „Moja sudbina!“, uzviknuo je Miloš. „Nije valjda da si pod stare dane postao religiozan i uključio se u neku sektu, pa i mene hoćeš tako da zajebeš?“

    Stojan se iskreno nasmijao na njegov prethodni komentar. „Ne druže, nije nikakva sekta. Samo sam se tako izrazio. Ono što hoću da kažem jeste da ti nudim mogućnost da ponovo radimo kao nekada. Za pravu stranu!“

    „Zar i danas, posle svega, ima prave strane?“, podrugljivo je upitao. Namjerno je želio da naglasi sarkazam u svojim riječima.

    „Danas je prava strana potrebnija nego ikad ranije. I danas nam na toj strani trebaju najbolji među najboljima. Najbolji pripadnici našeg naroda“, ozbiljnim tonom, odgovorio je Stojan. Napravio je kratku dramsku pauzu, da bi potom nastavio na isti način. „A ti, Miloše, ti si jedan od tih, jedan od najboljih!“

    Miloš je, na trenutak, zastao. Bilo mu je krivo za određenu dozu neozbiljnosti koju je do sada ispoljio u razgovoru, ali istovremeno, bio je nepovjerljiv prema čitavoj ovoj nedefinisanoj i nepovezanoj priči. Sam sebi je postavljao milion pitanja. „Kakav posao? Zašto on govori o nekakvoj pravoj strani? Šta misli pod time? I u šta on želi da me uvuče?“ Pitanja su se u sekundama redala jedna za drugim i on je bio sve više znatiželjan. Ali, takođe, i sve više zbunjen.

    „Izgleda da sam te naveo na razmišljanje. Zar ne, druže?“, konstatovao je Stojan. Na licu mu se opet pojavio onaj zagonetni osmijeh koji je tako malo govorio, a pokretao tako mnoga pitanja.

    „Mislio sam da radiš nešto privatno, imaš neku firmu ili tako nešto“, napokon je progovorio. „Nisam siguran kakve veze to što ti radiš ima sa prošlim danima, sa našim radom u policiji i sa ovim što sada govoriš.“

    „Imam privatnu firmu, u pravu si, ali to nema veze sa ovim o čemu sada pričamo. Ja govorim o poslu vezanom za bezbijednost, za ono u čemu si najbolji.“

    „O čemu se radi? Bezbednost čega ili koga?“

    „Države“, odgovorio je njegov bivši šef. „Rekao sam ti, nudim ti posao za velike dječake, za one prave.“

    U kratkim intervalima je povukao nekoliko dimova. Razmišljao je o tome kako ova priča postaje sve interesantnija. Ali, isto tako, i sve čudnija.

    „Slušaj Miloše“, nastavio je Stojan, „ne želim ovdje da pričamo o ovoj stvari. Mislim da bi se trebali sutra vidjeti kod mene u kancelariji. U firmi koju si spominjao.“

    Miloš ništa nije rekao, nego se samo osmijehnuo.

    „Želim da upoznaš nekoga. On je prijatelj. Dobar čovjek, jedan od najboljih“, nastavio je Stojan. Očigledno je onu riječ „najbolji“ pokušavao da naglasi. „Ako možeš, sutra oko tri dođi kod mene, pa ćemo tada pričati o svemu. Detaljno.“

    „U redu“, odvratio je. „Moram priznati da si me zainteresovao. I prilično zbunio.“

    Stojan se osmijehnuo. Zatim je iz novčanika izvadio vizitkartu i pružio mu je. „Evo ti adresa firme. Tamo ćemo se sutra naći.“

    U tom trenutku je došao konobar sa doručkom.

    „Sutra!“, još jednom je naglasio Stojan dok je konobar postavljao hranu ispred njih. Napokon su mogli da doručkuju. Bilo je već krajnje vrijeme, a ovaj čudni razgovor o nekakvom misterioznom poslu, nastaviće sutra, u prilično diskretnijem okruženju.

  • (0)

    Doći će pun snage

    900 rsd

    Demnacio memoriem I

    Odlomci iz Abdul Hasanovog putopisa po Herceg-Bosni i Crnoj Gori

    Biševica, 14. jul 1632. godine

    Evo nas u Biševici, mjestu koje okružuju visoke planine Golije. Kroz gradić teče rječica čudnog, ženskog imena, Živana. Askeri su odsjeli u hanu nadomak šume, a memuri, i ja s njima, smješteni smo u prelijepoj kući bega Amidžića, na kraju sela. Sutra ćemo krenuti u potragu za stokom, koju su Crnogorci oteli od ovdašnjih Turaka tokom proljećnih mjeseci. Ta „kavga za ovce“, kako je ovdje zovu, polagano je poprimila razmjere pravog rata. Na obje strane ima desetine mrtvih i ranjenih. Čini se, previše žrtava zbog ukradene marve. Da li se oni ubijaju zato ili iz nekih drugih razloga, samo Alah zna!

    _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _

    Ovo je zemlja lijepih, visokih ljudi i još ljepših žena, ali ih rijetko možete susresti ili vidjeti na ulici. Uglavnom po kućama ili na poljima, oni svoje dane provode u radu i preživljavanju. Tek u večernjim časovima, kad sunce zađe za planine i žega prestane bivati nesnosna, gradić uzvri od glasova, priče, smijeha, pjesama… Stariji, oženjeni muškarci, sjede u grupama po trojica-četvorica, na klupama ispred kapija, ozbiljni i mrki, raspravljaju o važnim pitanjima od lokalnog, ali i svjetskog značaja, jer ovdje vijesti ne dolaze na vrijeme, zapravo kasne nedjeljama, ponekad i mjesecima, pa se uvijek ima o koječemu ćakulati. Od toga kojih sve kaura žene aga svakodnevno obilazi i kakve sve poslove pronalazi i izmišlja za njihove muževe, do izvora prihoda sultanovog brata Selima, izbjeglog na grčko ostrvo Hios prošle godine. Mladi se skupe ispod nekog drveta, obično hrasta, ili u nekom šljiviku, pa se druže, igraju i pjevaju do kasno u noć. Nakon toga odlaze svako svojoj kući, legnu spavati, odmoriti malo, a sutra ponovo na rad i tako ukrug, iz dana u dan. Gledajući ih i diveći im se, čovjek ne može a da ne pomisli kako je ovaj jednostavan život zapravo lijep u onom najčistijem, idiličnom vidu i kako bi mogao i on ovako živjeti i proživjeti život u mutluluku siromaštva, bez strasti koje ga uništavaju, razaraju mu grudi i zatamnjuju dušu. Ali ispod tog prekrasnog ćilima, ispod te šarene oblande, spava šejtan, zvijer koja čeka svoj vakat, svojih pet minuta i koja će ustat onda kada se budemo najmanje nadali. „Umjesto mednih usta zapjevaće puške, a umjesto šargija zasviraće sablje!“ Tako mi rekoše neki mudri starci, dolje na rijeci, dok smo lovili ribu, a ja im zanijet pričao o ljepoti njihovog mjesta.

    _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _

    Pitaju me ovi dobri ljudi o čemu ja to povazdan pišem i što će mi sve to!? Ja im pokažem svoje ’artije, a oni zvjeraju u njih ko bene. Nema ovdje pismenog čovjeka, čak je i hodža, jedan drčan i nepristojan cüce, skoro sasvim nepismen. Juče baš, objašnjavao sam jednom kaurinu: „Treba ostaviti za sobom nešto, neki znak da si postojao, hodao, uživao, ljubio život, jer kad nas nestane, čitav svijet nestaje sa nama. Isto tako, nije ga bilo sve dok se nismo rodili. Tek s našim nastankom nastao je i svijet oko nas, jer on je samo slika koju smo mi, u svojoj glavi, stvorili o njemu.“ Sagoh se i ubrah maslačak. „Pogledaj ovaj cvijet“, rekoh. „On je ovakav kakav je zato što ga ja takvog vidim.“ „Ali, i ja ga vidim istog takvog!“, pobuni se mladić. Nasmijah se i dunuh u maslačak. Desetine bjeličastih trunčica razleteše se zrakom. U mojoj ruci osta samo gola stabljika. „A sada, kako ga sada vidiš?“ upitah. „Nikako, jer ga više nema“, odgovori on. „Griješiš“, rekoh mu, „ima ga, samo više ne izgleda onako kao prije, ali, ako zatvoriš oči, možeš ga još uvijek vidjeti.“ On čvrsto stisnu okice i povika: „U pravu si! Vidim ga, vidim, isti je kao što je bio!“ „Tako je i s čovjekom i knjigom. Zato ja pišem“, zaključih.

  • (0)

    Nebeska zvona

    900 rsd

    Igra krvi i prašine

    Alvarez je nervozno žmirkao posmatrajući sunce kako zalazi iza Siera Madre. Vatrena narandžastocrvena kugla topila je zrnca prašine, šaljući mu toplotu kroz čelo direktno do mozga. Ponovo je žmirnuo, proverio pištolj i opremu, pogledao niz put. Dvojica lokalnih alkosa dremala su ispred bara; na sredini ulice, u prašini, igrala su se čupava i bosonoga deca. Tri dečaka i devojčica. Bili su prljavi i u ritama. Alvarez je ipak zapazio tople i blistave smeđe oči devojčice, njen dugi vrat i slap neuredne, divlje smeđe kose. Nesvesno se obliznu a ruka mu pomilova nož. Biće vremena da se pozabavi devojčicom, pomisli, biće nakon što obavi ono zbog čega je i došao u ovu zabit.

    Tada ju je ugledao. Gde su mu bile oči? Mora da ga je vrućina prevarila, pomisli. Sedela je na verandi ispred bara; zakleo bi se da sekund ranije nije bila tu. Posmatrala ga je očima beskrajne noći. Pune, čulne usne izviše joj se u prezriv osmeh kada mu uhvati pogled koji joj je šarao po bluzi. Jednu sandalu je izula i bosom nogom se igrala po prašini. Alvarezu je taj gest izgledao pun skrivenog, erotskog značenja; nije umeo tačno da kaže zbog čega, ali u tom pokretu, u toj igri, bilo je nečeg neobično izazovnog. Gotovo smrtonosnog.

    Pomisli kako ima simbolike u tome što će poslednjoj iz njene vrste presuditi u novogodišnjoj večeri, na razmeđi dva veka i milenijuma. Deca noći su brza, ali meci su bili brži. Nikada nije promašio metu. Kada ju je pogledao ponovo, želeo je da još samo tren uživa u njenoj lepoti, pre nego što joj prosvira metak kroz glavu. Taj tren ga je koštao… svega. Pogledi su im se sreli, paralisala mu je udove. Nije mogao da pokrene ni mali prst na ruci, i panika je već plivala u njegovom umu, a zajedno sa njom na površinu je izbijalo i nešto drugo. Prihvatanje, pomirenost, želja da se potraga okonča i da se prepusti bezumnom talasu kojeg se plašio i za kojim je očajnički žudeo. Devojka se pokrenu. Alvarez je skamenjen posmatrao njen ples. Izvodila je pokrete koji su odudarali od svakog standarda i tradicije. Deca su oduševljeno pljeskala. Pitao se da li će njegova smrt označiti kraj ovog neobičnog pozorišta na otvorenom. Nakon svakog pokreta devojke u prašini je ostajao mali crtež. Alvarez shvati da crtež predstavlja dve prilike, mušku i žensku, koje zajedno odlaze ka zalasku sunca. Grlo mu je bilo suvo od straha, ali osećao je istovremeno i čudno zadovoljstvo. Kao da mu čita misli, devojka stade sa plesom. Na licima dece Alvarez ugleda razočarenje, ali ona se ubrzo opustiše i vratiše se igri.

    Devojka mu je polako prilazila. Alvarezu zastade dah. Zaista je lepa, pomisli. Nije osetio bol kada ga je ugrizla, niti kada je ugledao sopstvenu krv kako kaplje na prašnjavo tlo. Posmatrao je kao hipnotisan, bez reči, kako se devojka smeši i stopalom razmazuje njegovu krv po prašini. Nervi počeše da mu se bude, udovi da se pokreću.

    Gledala ga je mirno, a u njenim očima su plivale zvezde i Mesec. Kroz njene usne Alvarez je čuo šapat drevnih, davno zaboravljenih bogova i duhova. Osetio je da je vreme na trenutak stalo, da se prostor raširio u beskrajnu pukotinu koja se pružala od zvezde do zvezde, u kojoj su nestali svi njegovi snovi i želje. Osim jedne. Da lovi. Beskonačno, bezumno, da lovi na dve noge i na četiri, lovi i ubija, zauvek, do kraja vremena, da mu sveža krv kaplje iz čeljusti dok još topao plen spušta pred njene noge. Da mu zvuk njenog biča, dok mu u zahvalnost za ulovljenu večeru para kožu, bude najlepša muzika. Večna melodija, koja nikada neće prestati. Nikada. Dok je otkopčavao opremu, spuštao pištolj i nož u prašinu, boja tla se pod plaštom vrele tropske večeri menjala; od sive i braon, do nijansi narandžaste i crvene. Deca pogledaše u nebo, kao da očekuju kišu. Za to vreme, devojka pruži Alvarezu ruku, a on je bez reči prihvati i pođe za njom. Deca okrenuše glave u njihovom pravcu, ali za sekund prekasno. Neobični par već je nestao u noći. U tom trenutku, bez najave, niotkuda, počela je padati kiša. Smeđokosa devojčica zaplaka. Njeni drugovi je upitno pogledaše, a ona prstom pokaza na mesto gde se nalazio crtež u prašini.

    Kiša je potpuno izbrisala crtež.

  • (0)

    Bitka za Sorb

    500 rsd

    Godinu dana ranije

    Tog dana su se delile uloge za pozorišnu predstavu koja će na Dan škole biti postavljena u velikoj sali. Priča se da je u pitanju „Petar Pan“. Svaka uloga Vasi bi bila prihvatljiva, izuzev možda krokodila koji Kuki odgriza ruku sa satom. – Ali, teško da će mi i to zapasti – razmišljao je dečak. Ne zato što nije dobar glumac. Nikako. Bolji je od mnogih, siguran je u to. Ipak, samo je petak, a oni nemaju nikakve šanse.

    Dunjus i Vasa obožavaju pozorišne predstave. Zajedno s mamom, na dečijem igralištu, leti izvode lutkarske predstave. Celo pozorište stane im u dve kutije cipela, koje je Dunja ukrasila šljokicama, komadima tkanine, fluorescentnim flomasterima i čimegod je stigla. Lutke napravi mama od rasparenih čarapa i puno mašte. Tekst smišljaju i menjaju zajedno, u hodu, pripremajući se za nastup. Vasa bude zadužen da po komšiluku izlepi plakate, koje takođe zajedno dekorišu. Dunja, Dunjus ili Duki je Vasina mlađa sestra. Najveća faca ikada. Ima toliko krupne kestenjaste oči da sve upija njima, hipnotiše čoveka i pridobija ga za sebe. Biće opasna čarobnica kad poraste, Vasa je siguran u to! Za nju ne postoji problem sa uklapanjem, a i kako bi – ona je savršena! Doduše, ona je i prvi razred, a tada je sve malo lakše. Iako i ona kuka da sada ima manje vremena za igru sa zecom Svikom i Tučkom, njihovim psom koga povremeno ostavljaju i kod bake na selu. To je u stvari bio njegov, pseći izbor – nekad bi, čim bi počeli da se spremaju nazad za Novi Sad uskakao u kola na svoje mesto, pozadi ispod Dunjinih nogu, a nekad virio iza kuće i mahao repom umesto pozdrava. Dunja je to u početku teško prihvatala, a onda shvatila da je Tučko, pored toga što je njena maza i ljubimac, i pravi Koceljevac, i da ne može dugo bez lunjanja po ovoj brežuljkastoj varošici. Tata Žuga mu je nadenuo ime Smrda i ludeo bi kada bi se ovaj, umoran posle višečasovne šetnje sa decom, izvrnuo baš na njegovoj odeći. A ona mu je, iskreno rečeno, bila omiljena za popodnevnu dremku. Mama je govorila da je sam kriv što ne skloni svoje stvari u ormar, što je imalo smisla, pa su svi gledali gde šta ostavljaju, jer Tučkov miris na odeći, nikom nije bio baš neophodan…

    Ali sve je to neka druga priča. Kraj je časa. Vasa nema pojma o čemu je nastavnica srpskog pričala. Audicija će upravo početi. Pola ga nema. Ni da ide, ni da ne ide. Vrti razne filmove u glavi, ne zna šta da radi. Svi su već istrčali iz učionice, a on još uvek pakuje stvari u torbu. Doduše, to je redovna situacija – još je učiteljica Brana u prvom razredu izjavila da se vuče kao ranjeni puž. Prošetaće do učionice predviđene za probu, pa šta bude, bude.

    Pola škole je tu. Seo je u zadnju klupu i sad iščekuju nastavnicu. Blizu je vrata, pa još uvek može da zbriše. Kraj njega sede jedna sedmakinja, znaju se sa velikog odmora. – Loša procena – razmišljao je. – Trebô sam sesti na stolicu do vrata, ovako mi je zagradila prolaz.

    Utom stiže i nastavnica. – Deco, mir! Počinjemo! Ove godine izvodićemo „Petra Pana“. Davaću svakome da pročita po jedan dijalog! Tišina, rekla sam! Zatvorite vrata! Ko nema mesta da sedne, nek stane sa strane, jedno iza drugog, ne gurajte se! Tišina, rekla sam! Tamara, Teodora, podelite tekst. Ajdʼ barem vama dvema ne moram ništa da govorim, prošle ste sve ovo!

    Mlada visoka mršava žena, tršave puštene kose i prilično visokog glasa utišavala je graju u učionici, isuviše maloj da primi sve zainteresovane.

    Dve devojčice, sedmakinje, svesne svoje važnosti laganim uvijajućim pokretima delile su tekst. Bile su skoro identično obučene – crne majice, iscepane farmerke, i obavezne starke. Kosa puštena, i kod jedne i kod druge, sakrivala je pola lica.

    – Ugasio sam – Vasin mozak radi sto na sat. – Ostati ili pobeći glavom bez obzira?

    Deca izlaze u parovima i čitaju dodeljene dijaloge. Vasa je u paru sa visokom devojčicom iz prvog reda. Dobra je. Noga mu se nekontrolisano trese, ne može da je smiri. Boji se da to neko ne primeti, jedva se i koncentriše na tekst. Knedla mu je u grlu, ne može da pusti glas. Devojčicu koja je čitala sa njim, zadržava, daje joj još jedan tekst da pročita. Ništa od mene, misli dečak. Iskreno, bio sam grozan. Još jače mu se steže grlo. Izleće napolje. Ne zna kuda bi. Stan je preko puta škole, ali ne ide mu se kući.

    – Prošetaću da me prođe taj grozan osećaj – razmišlja. Mada, trebaće malo više od šetnje. – Baš mi je krivo, mogô sam bolje. – Čuje bat koraka, ali se ne okreće.

    – Ej, Vaso, gde si pobegô? – sedmakinja se zadihala trčeći, a lice joj je postalo bordocrveno.

    – Šta da čekam? – kratko će dečak.

    – Nastavnica te je prozvala, sad će uslediti podela uloga, prošao si.

    – Šta? – Vasa je stvarno bio iskreno iznenađen. – Prošao? – ponovio je dok su oboje trčali prema učionici.

    – Bio si super, znala sam odmah da prolaziš. Ne mogu da verujem da nisi imao uopšte tremu, ja sam umrla na sceni, a ovo mi nije prva uloga.

    Vasa je zastao da doda, ali ona ga povuče za ruku. – Ajdʼ, brže malo! – posle pričamo.

  • (0)

    Nisam zašnirao njokalicu (šatro priče)

    500 rsd

    ДРУГАР ИЗ ЛЕЛЕЈСКЕ ГОРЕ

    Уђаних га код Метропола. Шибао је према Вуку. Мој стари другар из лелејске горе.

    Били смо најбољи пајтоси у школи. Заједно смо гамбали на ћаге. Џоњали у буварама. Барили рибе. Пикали фуцу. Кошкали се.

    Затабанах за њим и брзо га стигох. Чвокнух га по офингеру. Он се окрете и препозна ме.

    – Где си другар!? – узвикну ошошољен – Јеси ли жив?

    – Жив сам Лазо! Жив још како! – аблендовах и чврсто га навукох на плућа.

  • (0)

    Otpadija

    540 rsd

    KRATKA ISTORIJA OTPADIJE

    Pre ovih vremena bila su neka druga, veoma različita, ali, opet, kada se pogledaju pojedinosti, začuđujuće slična vremena. I kao što reče onaj poznati antropolog, Milovan Krleža: Nikad nije bilo da nekako nije bilo i nikada neće biti da nekako ne bude.

    U suštini, istorija Otpadije je naličje goblena. To je, naime, zidni ukras sa utkanim ili izvezenim slikovnim scenama. Od 1662. godine Luj XIV stavlja svoju osunčanu šapu na radionicu porodice Goblen, iako se, paradoksalno, u Francuskoj goblen zove tapiserija. To nam ukazuje da niko nije prorok u svom selu; tako ni stari majstor Goblen po čijem imenu se ova slika naziva, u svojoj zemlji nije mogao svom izumu da nadene svoje ime. Eto tako, kod tih goblena, ili tapiserija ako ste Francuz, postoje dve strane – jedna koja se vidi, a druga koja je naslonjena na zid. Isto to je i Otpadija – naličje goblena koje je okrenuto ka zidu, bez koga, naravno ne bilo ni lica, s tim što lice treba da se gleda. Tako, kada su napisane prve stranice bilo koje istorije, one mrlje koje je ostavio pisac, oni redovi koji su precrtavani, prvo grubim potezima kamena ili kakvog metalnog predmeta, posle toga makazama, sve do, bogme i lobotomije – eto, to je ta istorija.

    To štivo mora biti malo po svom obimu, ali je bremenito višeznačjima, skrivenim porukama, naznakama i skraćenicama koje govore više od reči. Stvar je u tome da nije potrebno pisati istoriju Otpadije, ona je zbir zvaničnih istorija, njihova senka, njihovo unutrašnje značenje i njihov smisao. Takođe, kao što je zbir, ona može biti i razlika. U prevodu: istorija nečega kao što je Otpadija uopšte ne postoji, jer je ona sama ideja istorije, ishodište svih postojećih u kome se one, kao u sokovniku, izmućkaju, prestaju da budu ono što jesu i postaju svoja suština.

    Nemoguće je setiti se svih onih koji su pokušavali da napišu svoju verziju; vrlo uzaludan posao. U učenim krugovima smatra se da je samo pominjanje postojanja ovog toponima pouzdan pokazatelj teškog oblika nervne labilnosti i uznapredovalih mentalnih poremećaja. Ove stvari se, kao što je poznato, ponekada odražavaju i na digestivni trakt, dakle na varenje i na protok hranljivih materija u prirodi. Zato se dešavalo da istoričare Otpadije povremeno nazivaju seronjama. U krajnjoj liniji, njihov najveći problem bio je u tome što nisu shvatili da rade uzaludan posao.

    Sve što postoji jednom će završiti u Otpadiji. Neko će biti u upravljačkim strukturama, a mnogi u upravljanim strukturama. Nema tu prostora za mnogo teksta, to su samo lične priče. Svaka lična priča je kratka istorija.

    Za sada istorija ima karakter tragedije sa elementima trilera i natruhama burleske. Ko zna, možda se, nekim čudom pretvori vino ili vodu, mada ni luk i voda nisu isključeni. U tome i jeste čitava draž: ima tu puno vode – što u krvi, što u znoju, što u suzama.

    Naličja se čitaju uz pomoć krivih ogledala. Ako je odraz lep – nešto sa vidom čitača nije u redu. Na ogledalo postavljeno iznad teksta ako se uhvati para od daha, onda je vreme za bekstvo. Ako u ogledalu piše: popalismo, poharasmo, poubijasmo, onda proveriti lice teksta. Ako isto tako piše, onda mora da tako i jeste bilo. Ako piše nešto drugo, onda je bilo onako kako ne piše.

    Među čitačima nećemo naći ni srećne, ni nesrećne. Ko spozna Otpadiju naći će se u prostoru iznad dobra i iznad zla, iznad sreće i iznad nesreće. Ko se nađe u Otpadiji, naći će se i ispod dobra i ispod zla i ispod svake nesreće. Definisati sreću je teško ili nemoguće. Nesreću je mnogo lakše opisati, ali je teže nositi. Otpadija je mesto na kome su se sva proročanstva već ostvarila.

    Istorija Optadije kroji se makazama. Oštrim. Toliko o tome.

  • (0)

    Crne masline

    400 rsd

    2.

    Prošle su dve nedelje od Delirijum tremensa i od mog sna sa momkom čije oči liče na ukusne, crne masline. Prošao je kraj marta i moj trideset šesti rođendan. Već je sredina aprila. Bila sam poslednji put u Pragu 2008. sa mojim dragim. Moja velika ljubav koja se završila tako što smo se nakon sedam godina rastali. Ja sam osoba koja nije pristalica bilo kakvih papira, pa tako ni bračnih. Ljubav da, zajednički život, deca da. Ali papir i svadba je nešto o čemu nisam maštala ni kao dete. Uvek me familija pozivala, prijatelji takođe. Dođem, ispoštujem, a onda kad legnem da spavam imam noćne more. Posle jedne svadbe koja je zapravo bila i kulturna, imala sam takav horor u snu da sam se probudila i plašila da zaspim da ne bih sanjala nastavak. Naime, sanjam sopstvenu svadbu na kojoj mi veliki lav govori da će mi pojesti noge. Eto, to je moja vizija braka verovatno.

    Idem u Prag, 28. aprila je let. Rezervisano. Putujem sama, tamo me čeka Svetlana, ona živi godinama u Češkoj. Koleginica sa Filološkog, završila je češki jezik i književnost i maltene nakon diplome bohemistike dobila posao tamo. Nije se nikad vratila. Zove me mesecima u goste. U kontaktu smo redovno. Neke moje pisanije prevodi na češki. Čudno je bilo to naše upoznavanje. Filološki, čuvena Piramida. Prostor u kome se studenti druže u pauzi između predavanja. Uglavnom je velika gužva, galama. Svi smo pod utiscima bilo ispita, bilo predavanja. Mene je Piramida asocirala na bunker, zato što je u prizemlju same zgrade, pa smo se iz Sale heroja (najveći amfiteatar na Filološkom) spuštali u Piramidu na kafu. Kada sam upisala Filološki prvi susret sa, sada to mogu da kažem, privilegijom studiranja a tada sam blokirana strahom, bila je upravo Sala heroja. Tu nas smeste, izgleda kao na filmu. Veliki prostor koji te očarava i plaši istovremeno. Dekan ti poželi dobrodošlicu i čestitaju ti na izboru fakulteta. Posmatraš ljude oko sebe, jedino pitanje koje ti je tada u glavi je: da li ću uspeti da progutam sve te ispite i dobijem diplomu. Iz ove perspektive to su bile slatke muke. To mi je bio veliki izazov, građevina koja izaziva strahopoštovanje iz prostog razloga što su neki veliki umovi ostavili svoju energiju u tom prostoru. Sama činjenica da su prvi profesori Popović i M. Stenfild odvedeni ’41 u zarobljeništvo i, srećom, kada su se vratili ’45 u razoren Beograd studenti su bili voljni i nestrpljivi da počnu sa radom. Moram još da pomenem i mog omiljenog Danila Kiša koji je završio književnost na tom fakultetu i ostavio ogroman trag.

    Elem, bio je oktobar, sedim sa koleginicama u našem bunkeru, zvanom Piramida. Oktobarski rok, haotičan kakav jeste, jurimo uslove za upis naredne godine. Sve je krcato, smiruje nas i truje nikotin. Što bi rekla jedna književnica – Poludnica. Jedna devojka prilazi našem stolu i pita:

    – Izvinite, da li mogu da vam se pridružim, treba mi mesto da nešto napišem, ovde jedino ima prostora da se uglavim?

    – Ma, naravno, dođi, jedino da te naša priča ne ometa.

    – Ne, ma kakvi. Potrebno mi je da nešto prepišem.

    – Onda, upadaj.

    – Ja sam Svetlana.

    Upoznaje se sa svima i tako je krenulo naše druženje.

    Nedostajala mi je kad je otišla u Prag, to je jedno luckasto stvorenje, ali prava dobrica. Hvala Bogu na internetu, pa se naše druženje, makar i virtuelno, nastavilo. Fino vaspitana devojka, pažljiva, uvek kada dođe iz Praga donese mi neki neobičan poklon.

    Vratila sam se sa posla, danima sam mislima u svom koferu. Jovan Ćirilov je rekao: Putovao sam često po sobi. Nisam tip osobe koja se danima pakuje, ali dva dana imam neki bleskasti osećaj koji me ne napušta. Svi su oko mene srećni ovih dana, pa se to prenelo i na mene. Stojim na svom balkonu, sada sam u fazi ljubičastog i žutog cveća, zasadila sam ga prilično. Liči na kaleidoskop. Pretapaju se te dve boje, podigla sam noge na verandu, slušam Fly me to the moon… Grickam čeri paradajz, kačkavalj, papriku i masline, crne, moje omiljene. Asociraju me na more i na one čudne oči, koje ne zaboravljam. Let me play among the stars… pa, pa, ra, pa, pa. Pevušim u sebi i maštam kako pričam sa svojim slikama na zidu. Rekla sam vam već da volim što ćute, ali trenutno kao da ih čujem da prate ritam, ritam mog srca, kao da su sa mnom na Jupiteru ili Marsu. Another words, hold my hand, another words, darling, kiss me.

    Moj balkon gleda na Dunav, često zamišljam kako nekim brodićem plovim. Mislima i plovim, zamišljam da sam kapetan tog broda i da mogu da obiđem ceo svet. Gomilom knjiga koju posedujem, time sam već to i učinila. Ušla u svaki delić zemaljske kugle. Dišem duboko, vazduh me mami, taj prolećni, obećavajući. Spremila bih neku večeru, ribu možda. Zovem Jelenu i Mirjanu, doneće vino i sladoled. Ovo nije bio običan dan, ovo je bio poseban dan. Pridružio nam se i Ivan, sve vreme smo se smejali. Svi smo bili raspoloženi, baš kao i moje cveće, a bogami i slike. Portret moje prabake mi je namigivao, verujte.