• (0)

    Zagreb ’28: Šapat zavere

    900 rsd

    Dolazak bez povratka

    Čim sam zakoračio sa stepenica voza na Glavni kolodvor i zaputio se u hladnu martovsku noć, oštar vazduh Zagreba presekao mi je grlo. Osećaj hladnoće na vratu kao da je najavljivao upozorenje koje nisam smeo da ignorišem. Osetio sam neumoljivi stisak – nevidljivu senku koja kao da steže omču oko mog grla, natopljenu hladnom kišnicom. Nisam znao koliko dugo ću moći da bežim od te jezive senke koja se zalepila za mene, niti koliko koraka mi je ostalo do kraja puta koji je možda bio ispisan unapred.

    U desetogodišnju Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca doputovao sam brzim vozom iz Trsta. Kasnio je svega tri minuta, dovoljno da primetim sumnjivog muškarca u tamnom odelu, beloj košulji i kravati boje karleta, kako se presijava pod svetlom uličnog fenjera. Stajao je nepomično, bez torbe, kao senka među lampionima. Nije me gledao. Bar ne otvoreno, jer su mu oči bile zaklonjene širokim obodom šešira. Možda sam ga samo umislio, jer umor, neispavanost i mučnina u želucu mogu stvoriti neprijatelje i tamo gde ih nema. Sa godinama sam naučio da više verujem instinktima nego logici. Tako se duže živi, rekao mi je moj mentor u Rimu. General Vitorio Adrijani, čovek kome sam verovao. A možda nije trebalo.

    Njegovo ime prvo je upisano u notes koji uvek nosim sa sobom: u kaputu, u unutrašnjim džepovima sakoa, u skrivenoj kutiji auta ili u duplom dnu torbe – kao sada. On je moj jedini autoritet, figura koja je zamenila sve. Najpre roditelje. Njih jedva pamtim. Teška srca to priznajem, ali sva sećanja na njih dvoje vuku me samo ka par fotografija koje su mi ostale nakon što su stradali u požaru u mom rodnom Palermu. Nikada više nisam odlazio tamo. Nemam kod koga, a mislim i da ne bih mogao. Ali, Adrijani mi nije zamenio samo roditelje, zamenio je i sirotište. Naučio me je da čvrsto stojim na zemlji, da su iluzije gluposti i izmišljotine, isto kao i duhovi. Od tada ih se svesno klonim i radim samo ono što mogu objasniti: sebi, službi, Adrijaniju. Pogotovo njemu. Postao sam njegov kada sam napunio četrnaest godina. Govorio je kako je on od mene stvorio čoveka, a kada on to kaže, misli na operativca. Školovao me je u Rimu, obučavao u severnoj Africi. Znam da je govorio da sam najbolji agent kojeg je ikada imao. Nikada to nije rekao meni, ali sam pročitao da je tako napisao u jednom izveštaju. I bio sam najbolji, ne zato što sam savršen, nego zato što sam verovao. Ne u režim, ne u politiku, čak ne ni u Italiju, nego u njega.

    Vagoni su bili hladni, ali miris dima iz lokomotive i železničke masti smirio mi je stomak više nego bilo koji čaj. Iako sam navikao na oštru morsku so u Trstu, ovde u Zagrebu vladala je drugačija hladnoća – ona duboka, prisutna i teška, kao da se sam grad još uvek borio da izađe iz zimskog sna. Za mene je ovo bio novi početak i prilika da izađem iz lične krize u kojoj sam se mučio poslednjih meseci. Ipak, posredi je bio samo novi zadatak, novi ljudi, nova mreža tajni koje treba isplesti i ostati nevidljiv. Bio sam svestan toga, jer ovo nije bio prvi put da to radim. U koferu sam nosio rezervne košulje, pasoš na ime trgovca vina iz Udina i pištolj čistog porekla, službeni revolver tipa Bereta M1915/17, kalibar 7,65 mm, bez gravure, za tajne misije, za ubistva koja pokriva država.

    Stanica Glavni kolodvor u Zagrebu bila je pusta kada sam stigao, kao zaboravljena u samoći i nekim starim teskobama. Arhitektura je podsećala na staru Monarhiju što se nekada širila duž Dunava, a ljudi… i oni kao da su na sebi nosili tragove tih starih godina. Sneg se zadržao samo na ivicama perona. Učinilo mi se da me je Zagreb dočekao isto kao i svakog drugog stranca, sa nepoverenjem. Već na taksi stajalištu sam znao: ljudi u ovom gradu ne pitaju za imena, ali zato dobro pamte lica.

    Instrukcije koje sam dobio u Rimu bile su jasne, i ne mnogo drugačije nego ranije. Ipak, Adrijanijev ton kojim mi ih je saopštavao i dalje mi je zvonio u ušima:

    – Nemoj tamo tražiti prijatelje, Santoro. Tamo se ne bira strana, samo potraži nekog ko bi mogao poslužiti Italiji.

    Adrijani kao da je unapred znao ono u šta ću se ja uveriti. U stvari, on je uvek sve znao unapred, uvek je išao korak ispred svih. Ponekad pomislim i ispred vremena.

  • (0)

    Priče sa margine

    900 rsd

    POLOVINA RIVOTRILA

    Dobar dan, dragi ljudi. Probudio sam se u dva posle ponoći. Dva puta mesečno idem kod psihijatra. Jednom u Klinički centar Srbije da primim injekciju ksepliona, a drugi put privatno, na psihoterapiju u jednu zemunsku ambulantu. Sad sam pre pet dana išao u Klinički centar Srbije i doktor mi izbaci polovinu rivotrila ujutru. Počeo sam življe da sanjam, ali su buđenja pre zore. Čak sam u poslednjih pet dana dva puta pio pivo solo kući. I evo, probudio sam se u dva posle ponoći. Sutra imam zakazano u Zemunu. Odmah po buđenju sam zgutao polovinu tablete rivotrila da nadoknadim prazninu, ali nisam se uspavao. Noć je. Pijem kafe i pušim. Evo, sad je upravo provrla kafa iz džezve na ringli šporeta.

    Malo me ova polovina izbačenog rivotrila poremetila. Divno i živo sanjam, ali se budim pre zore. Dodao sam malo pre jednu polovinu da nadoknadim. Sutra sam u Zemunu. Pitaću doktora šta da radim sa tim.

    Pre desetak dana sam poslao roman „Ksenija“ uredniku, uplatio novac, a on objavio moju književnu biografiju na internetu sa sve mojom fotografijom. Izašao je i prikaz jednog mog romana. Poneku noć nisam ni spavao od prevelikog uzbuđenja. Inače, već pola godine škrabam neke takozvane dnevničke pesme. Stalno pričam u njima kako sam se oporavio od života i psihofizičkih tortura. A i lekari su konstatovali remisiju, gubitak bolesničkih simptoma.

    I eto, poslao sam izdavaču svoju devetu knjigu, izlaze rezultati o meni na Guglu. Na jesen sam imao javni nastup. Čitanje poezije na sajmu knjiga.

    Sinoć me uhvati neka kriza. Nisam mogao da pijem kafe. Niti da slušam muziku, niti da nešto čitam. Otkad idem u Zemun, situacija se skroz stabilizovala. Vratio sam se u porodicu, bio opet na dečijem rođendanu, ćale postao dobrica. Međutim, ovog vikenda opet su komšije ispod stana moje majke lupale u radijator. Mesecima se nisu oglašavali.

    I tako ja pošaljem knjigu izdavaču. Izađe moja liter karta na internetu. Kažem, par noći nisam spavao od uzbuđenja. A onda odem u Klinički centar da primim injekciju. Ovaj iz Zemuna mi je to sve sredio. Ubacio jednom mesečno kseplion i izbacio dva puta po polovinu rivotrila. Ovaj drugi mi izbaci i jutarnju polovinu. I tu sam počeo da se budim pre zore, ali jako živo sanjam. Lepi i živi su snovi. Videćemo sutra šta će Zemunac da kaže. Ja sam već popio jednu polovinu da se vratim u normalno stanje, ali nisam zaspao.

    Evo, noć je. Sad ću da pijem ovu gotovu kafu. Kažem, mesecima sam pisao dnevničke pesme. Poetska proza neka. Nije bilo nikakvih nagoveštaja ljubavi. Dva puta mesečno kod psihijatra, kupljenje kirija, čistačicu platim da mi očisti stan. Plaćanje računa. Porodični vikendi i sad je ljubavni roman kod izdavača.

    Imam novi hobi. Pretraživanje sebe po internetu. Okačio sam i snimak sa Sajma knjiga na Jutjub. I tu mi izašla fotka na Guglu.

    I tako, frasnula me nova knjiga, liter karta, jedna polovina rivotrila manje i probudim se noćas u dva posle ponoći.

    Kažu psihijatri da sam u remisiji. Ne znam sad šta će biti. Treba da se okupam, kupim cigare i kafu, jedem i da u 11 časova budem u ordinaciji u Zemunu.

    Otkad sam poslao knjigu i otkad mi je izašla biografija sa fotografijom na internetu, slušao sam „Stay Away“ od „Nirvane“. Vrtela se po par sati. Lomi, uništi, slomi sve, destrukcija, živ si. Eto, šta je „Stay Away“ govorio.

    Aprilska noć. Ima već oko četiri izjutra. Sad ću da popijem ovu kafu, da pušim i tako. Otkad nisam napisao kratku priču. Međutim, poslednjih desetak dana, situacija se uzburkala. Kažem komšinici u liftu:

    „Doviđenja, prijatno“, a ona mi ne odgovori ništa.

    Ništa značajno se nije događalo poslednjih meseci. Kažem, pisao sam te dnevničke pesme, bio miran i zadovoljan, ali poslednjih desetak dana „Stay Away“ kaže:

    „Uništi, slomi, pij, živ si.“

    Ne znam šta će biti sa rivotrilom. Ne znam kako ću sutra da prođem. Majka mi je na Kosovu kod svoje majke. Utorak je. Žao mi je da vraćam polovinu rivotrila, jer sam počeo živo da sanjam. Živi i divni snovi. A eskaliralo je u poslednjih desetak dana. Kaže „Stay Away“:

    „Ej, pisac, živ si.“

  • (0)

    Soba 427

    900 rsd

    Ljudi koji nasrću na drhtava, metalna vrata lifta, iako još nije stao. Ljudi koji čekaju ručak ispred zatvorenih trpezarijskih vrata, koji znaju imena svih poslužitelja u trpezariji, a lekare opisuju rečima: „onaj ćelavi“, „mali“, „glumica“. Ljudi koji ostavljaju upaljen zujavi televizor kad nisu u sobi, kad ga ne gledaju zabavljeni svojim izbledelim pričama i kad spavaju nadglasavajući se sa njim, ispuštanjem krčavih i zujavih tonova iz rezonantnih šupljina svoje načete unutrašnjosti. Ljudi koji dnevnim uspehom smatraju poslužiteljevu dobru volju da im donese duplu porciju ručka. Oni koji ispred instituta puše i danju i noću. Noći su planinski hladne, pa ogrnu jaknu preko pidžame; dim i ohlađen dah mešaju se i prepliću, dodatno muteći teško nebo nad institutom. Ljudi koji zarivaju poglede u tuđe kese i torbe (ko je šta kupio?) i koji vole da ostave otiske koščatih prstiju na tuđim stvarima. Ljudi što od tuđe muke grade odbrambeni bedem, takav da nesreću udaljava i čini podnošljivijom. Ljudi koji jedni drugima daju savete u vezi sa lekovima i ispod glasa prenose iskustva o upotrebi magičnog grčkog leka (onog u žutoj kutiji), kupljenog od Bugara na buvljaku. Ljudi koji cokću jezikom čisteći bušne zube. Ljudi koji dolaze prvi put: prvog dana su strašno zbunjeni, a drugog već znaju sve o bolničkom životu, liftovima, trpezariji; druge pacijente zovu imenom i pouzdano znaju ko je s kim u vezi. Ljudi posedali po klupama, zagledani u one koji šetaju (i ko sa kim šeta); oni koji šetaju i gledaju druge na klupama (ko sa kim sedi).

    Ljudi koje nikako nije moguće zaobići na stepeništu: njihova je i leva i desna strana. Ljudi koji uspelom šalom smatraju nalivanje čaja u tuđu, pre toga ispražnjenu flašu vina, donetu od kuće da posluži za podizanje raspoloženja uz noćna kartanja. Ljudi koji napuste bolnicu na jedan dan, odu na proslavu godišnjice vladajuće stranke, a zatim se uredno vrate i nastave da boluju. Ljudi koji dele ljute papričice za ručkom, seku jabuke na više delova gurajući ih u tuđe šake, idu na izlete zajedno iako se poznaju dva dana, šale se glasno i provokativno da čitava trpezarija čuje, jedni drugima kupuju lekove u gradu, javljaju se na telefon tuđim muževima i ženama šegačeći se, razmenjuju životne priče i nekad zaista saučestvuju u tuđima. Svađaju se i mire, kao da su svi odavno u braku. Gunđaju i ogovaraju, držeći se i dalje čvrsto jedni drugih, čineći neskladan tim. (Na kraju, kad neko ode, uvek prevlada pozitivna priča o njemu.) Bedni ljudi spremni i na dobro i na loše, siromašni i bolesni. Pored njih, još i oni koji misle da ne pripadaju gore nabrojanima.

    Dok promičem hodnicima vlažne zgrade, bezvoljno, teških nogu, primećujem na njihovim licima odraz konfuznog, mnogolikog, starog, umornog, neinspirisanog boga-stvaraoca, na čiju su sliku i priliku po svemu sudeći stvoreni. To je isti onaj koga zatičem i u ogledalu bolničkog kupatila bez prozora.

    Ipak, mogla bih se zakleti da u svemu tome ne leži pravo zlo.

    Sreda, prvi dan, bolnički hodnik. Starac od značajnih osamdeset vozi se hodnikom u invalidskim kolicima. Ima samo jednu nogu, levu. Na njoj patiku. Čekam ispred ordinacije. Strpljiva sam. Samo ne mogu da se rešim besmislenih pitanja. Recimo, šta radi sa desnim patikama? Da li mu je odavno amputirana noga? Ima li pun ormar desnih patika ili ih čuva u nekom džaku? Možda ih odmah rezignirano baca, znajući da neće sresti čoveka koji nosi isti broj cipela i amputirana mu je leva noga.

    Pošao je kod sestre da pita može li dobiti tabletu za spavanje. Ona mu kaže da je već dobija u redovnoj terapiji – to je ona tamnoroze. Sestra nosi zelenu uniformu, hodnik je ofarban crveno i plavo. Svet je prepun veselih boja. Bromazepam je tamnoroze, skoro kao život. Možda starac jedino tako uspeva da ne sanja ormar pun desnih patika, nerazgaženih.

    Kršan je čovek. Sigurno je mnogo godina nosio na ramenima nebeski svod. A onda je jednog dana noga klecnula.

    Čini mi se da se i nebo nakrivilo na jednu stranu, samo malo ko to primećuje.

  • (0)

    U senci cveta

    720 rsd

    КАД СЕ ОТВОРЕ ДВЕРИ ЦАРСКОГ ГРАДА ПРИЗРЕНА

    Срце поднева на Бистрици. Жубор векова исијава кроз време. Стихови те имају, древни граде. Даљина малих прозора, очи града непресушно теку, бистро и нежно као мимоилажење пролазника. Црква Светог Спаса даје боју слици. У близини и црква Свете Недеље са које се пружа поглед на град. Дајући крила панорами поносно нас крепи задужбина Марка Краљевића. Од свих мостова на реци, стари камени мост, стамен и чврст, прима благе погледе путника. Радујемо се док вода запљускује простор око чесме ту надомак моста. У даљини пружа се тврђава и поглед чини пуним. И светли мисао дубином сагледавања. Царски граде, висинама стварања досежеш у старине неком чудесним муком у нама. Тек зазвоне звона Богородице Љевишке, и ране и гласови. Живиш. Некадашњи професори и ученици на сликама у Богословији Светих Кирила и Методија. Разгледамо паное препознајући неке. И са својим новим ученицима обновљена Богословија је прогледала. Мало повише богословске школе са згаришта је Свети Ђорђе уздигао цркву која призива смело и достојанствено благим мирисом тамјана. Тамо где је био жар, радосне сузе промаљају се. Низ лице светлост, шири се кад светиљке уобличе образе. Поносног срца узносимо молитве за спас и зрна говоре да ће плодови родити у неко будуће доба мира и љубави. Док милују зраци малог будног неба неки гласови извиру одасвуда, док слушамо музику богослова негде у висинама пажња је окренута сунцу које милује тако мазно да се рађа светлост. Благе руке грле молитвено тиховање за времена будућих рођења и извирања из суштине постојања. Грли нас град сузама као и радошћу из дубине старина. Мало молитвено подне има свој мир у тананој души узлажења ка вечности.

    Остављамо стари царски град на Бистрици у разноликости битисања неког другог шареноликог света, али у нади на стварање новог погледа и славне прошлости из које извирују светиње погружене у мирисна свитања и буђења из сутона у мирна праскозорја звукова звона која проламају одшкринуто небо. Пробуђени зрацима светиња и које видесмо и које ће нићи из старог темеља, крећемо се према Светим архангелима поред Бистрице која прави малене слапове од узнемирене воде.

  • (0)

    Viktorovo beznađe

    1.090 rsd

    Sedim na krevetu. Konačno sam obukla trenerku i spremna sam da idem odavde. Noćas nisam mnogo spavala. Uzbuđenje me držalo budnom do kasnih sati i sve sam mislila kako će brže svanuti ako oka ne sklopim. Znam, glupa je ta zamisao, ali dosta sam bila u bolnici.

    Otvaranje vrata mi prekida misli. Kako ugledam Viktora da ulazi sa otpusnom listom, tako se nakezim.

    „Idemo li?”, zapljeskam dlanovima kao malo dete.

    „Neće da te puste još sedam dana”, jadno me pogleda i odmahne glavom.

    „Ne laži”, nasmejem se budali. „To što držiš u desnoj ruci je otpusna lista.”

    „Jebala te tvoja škola”, frkne. „Taman sam hteo da te zalomim, ali ne da mi se.”

    Da je samo sakrio papir, poverovala bih mu kakvu facu je složio. „Medicinska škola je čudo”, namignem mu i malo brže skliznem sa kreveta, pa se namrštim i dodirnem rebra. Konstantno me bole, ali na brži pokret bol me preseca.

    „Polako, bre!”, Viktor stane do mene i pogleda me. „Kad se već razumeš u medicinu, onda treba da znaš da tim rebrima treba vremena da zarastu i da još moraš mirovati”, uzima moju torbu i hvata me za ruku. „Bežimo li odavde?”, pita kao da smo upravo opljačkali banku.

    „Bežimo, bežimo!”, brže bolje kažem, ali sporo krenem. Ako li napravim brži korak, ima da sikćem od bolova.

    Znam da naprslim rebrima treba oko četiri nedelje da srastu. Iako imam lekove za ovu vrstu bola, izbegavam da ih pijem, razorni su za jetru. Pa, mogu me boleti još plafon dve nedelje. Uostalom, sada će iz dana u dan bol da opada dok ne nestane.

    Dok Viktor vozi, posmatram kuda idemo. Usput pričamo o preporukama lekara koje sam dobila i da treba ispoštovati dane mirovanja. Kada se parkira ispred zgrade, priča nestaje, a ja polako izlazim i gledam koliko je naselje lepo. Sporo koračamo i kada se nađemo u unutrašnjosti zgrade, oduševim se bež granitom, a još više me oduševi činjenica da su mu stanovi prvi. Tačnije, visoko prizemlje i samo jedan red stepenica imamo. Ne prođe me to oduševljenje, a novo me obuzima kada me Viktor uvede u stan. Ostajem bez teksta… Sve je novo i uređeno do perfekcije. Međutim, talas neprijatnosti me zapljusne kad shvatim da sebi ne bih mogla priuštiti život na ovakvom mestu.

    „Stan ti je savršen”, tiho kažem.

    „Hvala. Raskomoti se, opusti se i uživaj”, govori dok ulazi u sobu i spušta moju torbu.

    Idem za njim i posmatram spavaću sobu. Velika je, lepa i ima čak i svoje kupatilo u sklopu. Viktor me tad povede i pokazuje još jednu istu spavaću sobu, zatim kupatilo za goste, ostavu, a onda se nađemo u dnevnom boravku u čijem nastavku je trpezarija, pa kuhinja oivičena šankom.

    „I…? Je l’ ti se dopada novi stan?”, pita dok stoji iza mene.

    „Oduševljena sam”, okrenem se i pogledam ga. „Kako da ti se odužim za sve…”, dlanom mlatim, nisam u stanju ni da nabrojim šta je sve učinio za mene.

    „Pravi mi društvo, drugarice”, nasmeje se. „Hoćeš li me više ponuditi kafom ili da idem ako nisam dobrodošao?”, hladno će baraba jedna.

    „Naravno da ćemo da pijemo kafu, samo te moram zamoliti da odeš do prodavnice”, nasmejem se dok idem prema šporetu.

    „Dana je sve kupila i spakovala. Šta ti bude još trebalo, reci i kupićemo”, oslanja se laktom na šank.

    „Dana je tvoja mama?”, tiho pitam dok otvaram viseće delove i gledam gde je šta.

    „Nije mi mama”, Viktor prasne u smeh. „Ona je moja povremena domaćica, vodi računa o mojim stanovima. Tako da, nemoj slučajno nešto da si radila dok se ne oporaviš, je li jasno?”

    „Jasno”, potvrdim da mu udovoljim. Spustim džezvu na ringlu, a onda se okrenem i gledam ga.

    „Ovde ti je liflet od Miloševog restorana. Pozoveš broj, naručiš šta ti se jede i za pola sata ti stiže hrana”, podigne list da vidim, pa ga vrati na šank.

    Klimam mu glavom da sam razumela. Opet, ko će biti zaludan ceo dan? Znam da ja to neću moći, moram naći sebi neku zanimaciju. Spremanje hrane nije fizički naporan posao, ali to mu ne govorim.

  • (0)

    Aleksin pakao

    1.090 rsd

    Pratim Aleksu pogledom dobro sakrivena u obližnjem šipražju. Još mi srce lupa od straha i uzbuđenja. Konačno počnem da dišem kako treba kada vidim da odlazi s mesta na kom smo stajali. Grlim Milija dok čučim i mazim ga da ostane miran.

    Usta su mi suva, a čelo mokro od hladnog znoja. Rona me nije uplašila ni stoti deo koliko Aleksin hladan zeleni pogled. Čini mi se da i dalje jasno pred očima vidim njegovu čvrstu vilicu, široka ramena i čini mi se da i dalje mogu da čujem njegov grub glas. Stresem se u sekundi pokušavajući da ga izbrišem iz sećanja.

    Sa mukom progutam i uspravim se. Pogledam oko sebe i kada se uverim da nikog nema krenem prema kući. Na svakom drugom koraku se osvrćem dok prolazim pored kapije kroz koju sam malo pre izašla i krenula desno umesto levo.

    Zavarala sam trag i činjenicu da bi video kako je moja kuća tik do njegove livade. Pola godine sam već ovde, a nijednom ga nisam videla da obilazi svoj posed. Bila sam ubeđena da je to napuštena livada.

    Čim uđem u kuću spuštam Milija na pod i pogledom ispratim kako ode u svoju ležaljku. Izvrne se umorno, uzdahne i sklopi crne očice. Tek tad se i ja opuštam ljuta na činjenicu da su neki strahovi ostali duboko ukorenjeni u meni.

    Pola godine je kako sam u Beogradu i još uvek ne mogu normalno ulicom da hodam a da se ne osvrćem preko ramena. Ponižavajuće je takvo ponašanje za nekog moje krvi, vrele i borbene. Ponašam se kao kukavica brukajući poreklo.

    Dok kuvam sebi kafu posmatram jednu šolju kako stoji i čeka da je napunim.

    Samo jedna šolja…

    Ni porodice, ni familije, ni druga, ni prijatelja više nemam. Ali baš nikoga. Niti smem da imam ako mislim da ostanem u životu. Jedino koga mogu sebi da priuštim je Mili. Psić koji me bezuslovno voli i koji je ravnopravan član ove porodice koju samo nas dvoje činimo.

    Okrenem se i pogledam ga kako bezbrižno spava. „Tebe mogu da imam”, šapnem za sebe ogorčena na život. „Sve znaš o meni i to ti ništa ne znači. Od tebe niko neće saznati ko sam”, dodajem. Jer, on je jedino biće koje me neće prodati ili ubiti. Ujedno i sebe podsećam zašto ostajem sama s njim.

    Sipam kafu u samačku šolju i duboko udahnem miris da oteram onaj koji mi se zadržao u nozdrvama. Međutim nemoćna je aroma vrele kafe da otera Aleksin miris koji mi se uvukao u sam um. To mi nakratko odvuče misli, pa pravim mali sanjalački predah od pravila po kojima moram da živim.

  • (0)

    Svetleći brojčanik

    810 rsd

    Концепт

    Наслоњен на билијарски сто посматрам путању беле кугле, васцеле планете у космосу ове игре – билијара. У ушима се нижу карике тупих судара кугле са матинелама у ланац филмских акорда – сличица. На таблици изнад билијарског стола кредом се уписује црта за још један поен партнера, а мени црта за још један дан од сто и више истих, клонираних. Кугла, поени, дани.

    У огледалу, колоритни одсеви боца изнад шанка. Коњак, бурбон, пелинковац, рум, текила и вотка. Све припремљено да се залију поени победе; нема шампањца да се залију неки победнички дани за мене, јер су сви лузерски. У огледалу и лик полуподигнуте руке бармена са чашом у њој, а у коју бармен одсутно зури; мршав је и проћелав, чисте кецеље и са изразом лица кога се ништа не тиче, сем количине насипане течности алкохола, да није можда претерао или омануо, свеједно, спушта чашу, узима крпу и непотребно брише углачани пулт.

    У сали, споро премештање сенки неона и дуванског дима, енформелна слика, млечне мрље као на пејзажима мора и једара у туристичким агенцијама. Слушам билијарске арије судара кугли и закључујем да није случајно што се билијарски штап назива так; тај назив је родио звук судара кугле у куглу. Моје уво, пак, тражи звук зидног часовника да допуни ово так са тик. Саберем ли то добијам бројчаник за још један клонирани дан, а у мојој глави бројчаник осветли глиста светлуцаве путање (можда, због неколико попијених пелинковаца), замршене путање беле кугле. Помислих, ето концепта, замршена светлећа путања билијарске кугле. Потом и питање, да ли је мој живот измештен у концепт – замисао бога или неког другог, од које је требало да бог или неко други створи човека. Код мене то није успело, нисам постао уметничко дело. Па постављам друго питање, граде ли мој живот илузије, те опеке истине и лажи наизменично. Опеке истине и лажи, плус самообмана, крхка и ломљива керамика оглеђосане сржи (суштине постојања): у лажи, гавран истине неке кљује гране спокојства које лаж доноси, не да гнезду да се свије, у истини, црв сумње рије, упоран ма како ситан био, прави шару, атлас моје свести слуђује.

    Тако цели живот постаје клацкалица, као оне у парковима, на једној страни згомилана она опека, а ја на другој страни. Сежемо небу а једва се одвајамо од тла. Тежина тих цигли била је као нада млада ка путу спознаје, али бестелесно није доносило победу. Клацкање се, ето, претворило у котрљање, у замршену путању беле кугле. Сагињем се, узимам белу куглу и свом снагом немоћи и пораза гађам у огледало, правим „уметнички концептуални поступак“. Нека, сада, дођу Госпођице из Авињона и она Девојка у огледалу и питам се, шта ли је Пикасо бацио на своје огледало!

  • (0)

    Putnici kroz nestvarno

    900 rsd

    Било је нешто мало после један после поноћи док сам возио уз кривудави пут ка Власинском језеру. Небо је било потпуно без звезда, као да је црна тканина прекривала све изнад мене. Мој стари, вечито неисправни пежо 407 дрхтао је као болесник, на ивици да се прегреје. Знао сам тај звук мотора, суво куцање, једва прикривени хук вентилатора, и сваког часа очекивао да казаљка температуре скочи у црвено.

    Кратка светла већ месецима нису радила. Зато сам возио искључиво под дугим, не марећи што би то негде другде привукло полицију. Али овде, у овим пустим планинским пределима, патрола је била ретка као и сама светлост.

    Ауто се већ неко време понашао све горе и горе. Због честих путовања поправка код мајстора, кога обично чекам месецима није била опција. Претпоследњи пут кад сам пролазио овим путем морао сам да станем једном у близини хидроцентрале Власина да се не би прегрејао. Сада сам морао два пута. Овим темпом идући пут нећу моћи уопште да идем за Ћустендил овим путем. Јежио сам се од помисли да ћу морати да идем за Куманово, затим за Криву Паланку, па одатле за Ћустендил, потпуно равним, али неупоредиво дужим путем, са два гранична прелаза. По равном путу Пежо је ишао нормално.

    Иако сам се уз ово брдо пењао ко зна који пут, сваки пут сам подједнако помислио да оно уопште нема крај и да ћу се пењати у бесконачност, док се казаљка која показује температуру воде опасно пењала ка сто степени. Пут је водио из кривине у кривину до бесвести док се Пежо једва вукао уз њега. Али, као и сваки претходни пут, проклети успон је имао крај. Тај крај дошао је са првом кућом у селу Власинска Округлица. Прошао сам поред маркета у Округлици поред кога је умела да стоји патрола полиције, а које сада, срећом није било. Лево је пут водио поред језера ка неколико ресторана и прелепих вила на узвишењу са погледом на цело језеро. Ја сам продужио право. Искористио сам низбрдицу и одсуство полиције да прегрејани ауто возим на лер. Убрзо је достигао брзину од сто педесет километара на сат кроз насељено место. Али температура у хладњаку се спустила.

    Напустио сам Округлицу овом застрашујућом брзином и кренуо ка одвајању путева од којих један води ка граничном прелазу Стрезимировци и граду Пернику, у коме сам провео студентске дане. Други пут води у Босилеград и даље ка Ђустендилу, Дупници и јужној Бугарској. Од овог одвајања почињала је област коју су моји пријатељи отуда називали „Постојебина“. Обухватала је цео пут и сва насељена места уз њега, као и нека места која нису баш уз пут, попут села Топли Дол, Горње и Доње Тламино, Радловци и Голеш. Постојебина се завршавала у улици Петар Берон у Ћустендилу, познатој по увек доступним бесплатним паркинзима. Ова необична улица чини да се човек, одмах по уласку у Ћустендил нађе у центру града.

    У Ћустендилу сам први пут био пре неколико година када сам путовао преко Бугарске за Ставрос и био сам потпуно згрожен. Стигао сам тако око једанаест увече када није било живе дуже на улицама. Нигде није било ни путоказа. Имао сам утисак да сатима тражим излаз према Дупници. Лутајући тако по пустом граду улетео сам у двориште напуштене фабрике са једним или чак и више огромних црних димњака. Одмалена имам фобију од високих а уских објеката. Највише од топола, али и од таквих димњака. У том дворишту ме је ухватила таква паника да сам једва успео да изађем из круга фабрике. Занимљиво је било то да никада више нисам успео да пронађем ову фабрику, а пар пута сам покушавао.

    Размишљајући о необичној фабрици прошао сам одвајање и нашао се у Постојебини. Наишао је последњи успон, па је казаљка опет кренула навише, али то ме више није забрињавало. Овај је трајао пар стотина метара, и после њега је до Босилеграда била је низбрдица и равница. Почев од велике низбрдице која је ишла све до села Божица, првог насељеног места у Постојебини. На почетку низбрдице поново сам пустио ауто на лер и поново достигао озбиљну брзину. Секао сам кривине и возио супротном страном пута као Енглез. Иако је од скретања почела невероватно густа магла, кроз коју су се дуга светла једва пробијала, вероватноћа да у ово доба неко наиђе овим путем из супротног правца била је чисто теоретска. Овај крај је био невероватно слабо насељен. Захваљујући готово свакодневном путовању овим крајем пут сам знао јако добро.

    А онда, изненађење. На једној јако оштрој кривини испред које стоји знак црна тачка, отприлике на пола пута између одвајања и Божице стајао је човек. Висок, витак, сед, стар око педесетак година. Носио је одело и необичан сиви дуги капут који је изгледао као да је из осамнаестог века. Био је наслоњен на знак и гледао у мом правцу. Због густе магле сам га видео само пар метара пре него што бих ударио у њега.

  • (0)

    Ogledala zamka Tananur

    900 rsd

    У замку Тананур време није текло као другде. Минут је могао бити вечност, а нека вечерања тишина могла је потрајати вековима.

    Феликс Харт, четрдесетогодишњи чувар замка, одржавач, понекад и једини његов становник, није веровао у приче о духовима. Живео је у западном крилу, радио свој посао без много питања, и више се плашио рачуна за грејање него сенки у ходницима.

    Све до тог дана.

    Он је био и један од најновијих становника замка, обзиром на то да је у њему боравио тек нешто више од недељу дана. Никога од запослених још увек није ни познавао. Као адвокат коме је посао ишао јако лоше и већи део године му је у ствари био годишњи одмор, стално је био у потрази за додатним извором прихода. Покушавао је да се бави писањем, савлада вештачку интелигенцију, спортовима. А пре десетак дана му се појавила прилика да лето проведе чувајући и одржавајући Тананур и то уз своту коју није могао да одбије. Донео је са собом гомилу књига, лаптоп и у слободном времену, кога је иначе било јако пуно, покушавао да савлада основе вештачке интелигенције. Једног дана је одлучио да истражи подрумске просторије и тамнице замка. Идеју му је дао масивни старински кључ који је случајно пронашао у дневној соби… или бар оном што је сматрао дневном собом. Кључ је нашао потпуно случајно, није знао шта отвара, али је нешто у њему говорило да треба да крене.

    Испробавајући браву за бравом у замку у коме никог од послуге није било, Феликс је обишао готово цео замак. Једино што је било остало су подруми, тамнице и друга кула. У првој, нижој, у коју се улазило из ходника на другом спрату замка налазила се Феликсова спаваћа соба. Поглед одозго је био божанствен, због чега је и изабрао ово место за спаваћу собу. Малене степенице водиле су из собе на кров куле који је био раван и са кога је такође имао прелеп поглед, Друга кула, виша, налазила се у вишем делу дворишта Била је такође прислоњена на зид замка, с тим што није имала никакав видљив улаз. Ово је збуњивало Феликса

    „Како да одржавам нешто у шта не могу да уђем?“, запитао се једном приликом кружећи око куле.

    Међутим, проучавање ове куле оставио је за неко друго време. Сада је сишао у тамницу, и испробао кључ… који се савршено уклопио и откључао врата.

    Врата тамнице су шкрипала као да плачу. Била су дебела, гвоздена, са заковицама које је рђа јела као гладна звер. Тамница је била на крају спиралног степеништа, низ које је ходао само једном, из радозналости, али никада до краја. Сада је корачао с лампом у руци, дах му је пуштао облачиће у хладном ваздуху, а под ногама је пуцкетао камен.

    Када су врата попустила и отворила се уз тресак, срце му је на трен стало.

    Из мрака, два ока.

    Није био пацов. Ни животиња. Ни дух.

    Била је то девојчица.

    Седела је у ћошку, леђима на зид, скврчених ногу, косе упетљане у чворове. Лице јој је било бледо, као под танким слојем прашине. Носила је прљаву белу хаљиницу и гледала га без речи.

    „Хеј… ти си… стварна?“, изустио је, не верујући сопственим ушима.

    Није одговорила.

    Пришао је полако, устручавајући се као да би је дотицање могло уништити. Стао је на неколико корака.

    „Ко си ти, дете? Како си дошла овде доле?“

    „Овде сам… дуго.“ Глас јој је био тих, готово као шапат, као да није користила гласне жице годинама.

    „Јеси… заробљена?“

    Климнула је. Поглед јој није био испуњен страхом – више… мирноћом. Као да је прихватила све што јој је судбина доделила.

    „Хајде. Идемо. Вадим те одавде.“

  • (0)

    Napomena

    810 rsd

    Šta sve ne mogu

    Ne mogu da jedem. Kad sam bio mlađi napisao sam jednu uspešnu pesmu o bubicama gađenja u glavi i jednu manje uspešnu o prehranjivanju kamenjem. A kada tako mlada dušica reši da nešto stavi u verse, priznaćete, to mora da je velika stvar, veliki problem.

    Jednostavno, raznovrsnost me ubija.

    Različiti oblici, sve te boje, temperature, filozofski sistemi pripreme hrane, celine ili delovi, komadi i komadići… O tzv. ukusima da i ne govorim.

    Ta neverovatna aljkavost u ishrani me potpuno izbacuje iz takta. Nikad se dva puta ništa ne ponavlja. Samo dva puta, zamislite!? Parče hleba, šaka pirinča nikad nije ista, ta posuda u kojoj je nešto polutečno, hranljivo, čvrste štanglice nečega pored, komadi koji se tretiranjem alatki za hranjenje pretvaraju u amorfnu masu… a opet sama pomisao da moram svaki dan i to više puta da trpam najneverovatnije predmete iz okoline u sebe da bih mogao šta – da budem živ?

    Ja, koji sam misao uglavnom i sva moja malobrojna zamišljena rodbina na planeti?

    Mi to moramo isto, potpuno isto da radimo kao i neki štakori, golubovi, kao neki ljudi…

    Ja?? Hej!

    Šta čekate naučnici? Cepate atome, ubrzavate nemoguće male stvari tako ozbiljnih lica kao da stvarno i postoje, a još niste smislili neku kul infuziju bez ikakvih obeležja i svojstava da je primimo ravnodušno i neosetno kako i treba da bude… Hej, najumnije glave, kako je moguće da se još držite tog prepotopskog kodeksa da kod nas ( kod ljudi ) sve mora biti jedan mali spektakl, pa i najobičnija ishrana, nažalost neophodna ishrana!?

    Neka se najsposobniji među vama, znate vi sami najbolje ko je tu među vama beskrupulozno plagirao neke doktorske disertacije, neka se on poduhvati da ode u Pariz, nađe najboljeg svetskog chefa i zadavi ga u kuhinji za primer, a vi ostali zaustavite smesta sve aktivnosti u lociranju i ubrzavanju te čestice i angažujte sede glave da napravite tu, štagod, sivu vodicu pretpostavljam. Neka mašinci osmisle aluminijumsku aparaturu, s jedne strane poliranu, s druge matiranu, neka asocijativno podseća na malo veći punjač (ukoliko smem ja, moja beznačajnost da vam predložim neka rešenja, samo predlozi naravno, naravno…), dajte idejni projekat sa tehničkim nacrtom onim šmekerima koji pilotiraju 3D štampačima neka izbace nultu seriju, i ukoliko zadovoljava elementarne standarde kvaliteta pošaljite je dole, onim lažovima iz marketinga da pripreme pravu anesteziju za nas, da kunjamo i balimo otvorenih očiju a srećni, srećni… kažem ako se sve to odradi ovako, onda rasteretite za boga miloga malo sve te salesmen I prodavce na planeti, pozovite ih, svečano im uručite zahvalnicu i Oprost za sve kvote, benčmarkove u večnosti i delegirajte im nove zadatke, jednostavne zadatke za njih – da nam ulaze noću u stanove, u sobe i daju nam tu kul infuziju, bez ikakvog pritiska, bez ikakvog nagovaranja, oohho oni će pristati, pristati sigurno… Važno je da nas lažovi zaista dobro pripreme da ne osetimo ništa, dobro možda neko malo peckanje za koje ćemo uvek ujutro misliti da je san.

    Kakav bi to svet bio! Svet srećnih, svet mirnih.

    I eto, možda ja imam i poneki problemčić, ali uvek nudim rešenja. Neka neko gore od vas uzme u obzir ovu moju inovaciju, krenuti od početka kako treba, prvo patent, pa biznis plan… Ne znam… Samo nemojte posle – bude nešto, a da bude nisam vam rekao… Nemojte samo meni taj Tesla-Markoni fazon, ja sam opasan i kad hoću onda tačno znam šta hoću.

  • (0)

    Osmeh

    900 rsd

    Zid sreće

    Bili smo deca krize, deca devedesetih godina prošlog veka. Odrastali smo u izolovanoj sredini. Odlazak do centra grada predstavljao je luksuz, a poseta Beogradu jednom godišnje, neretko i u dve godine, smatrala se sedmicom na lotu. Kada bismo dobili tu premiju, nekako mi je bivalo neprijatno zato što nisam znao da se ponašam u takvim okolnostima, jer jednostavno nisam znao šta je dozvoljeno a šta ne, tako da sam jedva čekao povratni voz za naše mesto kako bih se vratio u kraj. Kao i većina dečaka iz ulice, najviše sam se radovao popodnevnim satima jer bismo se tada okupljali na obližnjem školskom igralištu.

    Tu na školskom igralištu zavoleo sam da igram basket tri na tri toliko da je i danas ta magična igra pod obručima moja strast. Sa godinama, obaveza je bivalo sve više, ali je strast i dalje prisutna. Prisutna je do te mere da, kada nemam vremena za nju, osećam iskrenu tugu. U sećanju su mi i dalje ta popodneva sa školskog igrališta. Dok bi dve ekipe igrale basket, ostali bi sedeli na zidiću iza koša i čekali svoj red. Tu bi se sedelo i kada se završi sa basketom. Međutim, neretko sam znao da se osamim i naslonim na zid škole, moj zid sreće, jer obično bih se tu obreo kada bih bio izuzetno srećan zbog dobro odigrane partije, nekog spektakularnog koša ili pobede. Osamio bih se i maštao.

    Maštao sam tada o diplomatskim prijemima, o odelu, košulji, kravati, kristalnim čašama dopola napunjenim crvenim vinom. Oko mene bi se nalazio neki fini svet, muškarci u strukiranim odelima od prirodnih materijala, žene u pristojnim, a senzualnim haljinama, dok u pozadini gudački kvartet svira Vivaldija. Razgovara se o međunarodnim problemima, rešavaju se bitna politička pitanja na marginama prijema, a provuče se i pokoja šala sa dosta ukusa.

    Više od deceniju kasnije stojim u jednom takvom okruženju, u Hotelu „Hajat“ u Beogradu. Jedan ambasador iz nama susedne zemlje odlazi u drugu misiju, a to je rešio da obeleži na Dan državnosti njegove zemlje i tako objedini dva događaja pod okriljem organizacije jednog. Dobar marketinški potez, a i finansijski. Fin neki svet oko mene. Muškarci u odelima, mahom od listera, i mahom galame. Ako ne galame, onda se glasno smeju neukusnim vicevima i podsmevanjima drugima. Žene – u manjini onako kako sam ih zamišljao pre više od decenije. U nekom trenutku gospodin do mene uskliknu: „Evo ga Toma.“ Pomislim koji Toma, a ono predsednik države. Do tada sam mislio da ga oslovljavaju sa gospodine predsedniče, ili barem predsedniče. No oko gospodina predsednika obezbeđenje. Pomislio bi čovek šta će mu obezbeđenje među ovim finim svetom, posebno među svetom koji gospodina predsednika oslovljava po nadimku. Stojim, a gospodin predsednik, okružen obezbeđenjem, ide u mom pravcu. I dalje stojim, sa običnom čašom za vino koja je dopola ispunjena šardoneom, kada mi priđe gospodin iz predsednikovog okruženja sa bubicom u uhu, značajno pogleda i kaže:

    „Ne možeš ovde da prođeš.“

    Nisam siguran da li se čovek iz obezbeđenja gospodina predsednika obraća meni ili nekome drugom jer korak nisam napravio. Posebno što mi nije poznat. Bilo je dosta odigranih basketa i u Beogradu, pa možda ne mogu da ga se setim. Ne, nije meni, zašto bi gospodin iz predsednikovog obezbeđenja bio sa mnom na ti. Nije ni važno, napravio sam jedan korak u nazad, i nastavio da opažam taj fini svet oko sebe, pitajući se gde sam to napravio grešku u koracima kada sam završio na jednom ovakvom mestu. Prilazim prvom barskom stolu, odlažem čašu, pozdravljam se sa kolegama sa kojima sam došao na prijem i izlazim iz sale, a potom i iz hotela. Skidam lagano sako, olabavljujem kravatu i već sam na putu ka prvom terenu za basket. Tamo nekoliko dečaka šutira na koš, pitam ih da li mogu da bacim neku s njima. Sa osmehom i radošću bacaju mi odmah loptu u ruke, savršen pas, dižem se na šut, ispada mi košulja iz pantalona, kravata je poletela napred ka licu, lopta prolazi kroz obruč, čuje se zvuk metalne mrežice. Pogledom nalazim zid na koji bi mogao da se naslonim. Dok hodam ka njemu, dečaci me pitaju da li hoću da „uzmem“ još neki šut. Kažem im da je ovaj bio dovoljan, da hoću samo da se naslonim na zid i da gledam kako oni igraju basket. Pre nego što sam se naslonio, setio sam se rečenice jednog frajera kojoj do tada nisam davao na značaju: „Poslušaj me, u životu nemoj da juriš karijeru, samo gledaj da budeš srećan.“ I izustio sam je naglas, dečacima na terenu.

  • (0)

    Kraljica u špilu karata

    1.090 rsd

    Ne vozim prema stanu, već prema kući u kojoj sam odrasla. Čim se parkiram, ugledam ujnu kako mi ide u susret.

    „Gde je moja ljubav?“, brzo me zagrli i poljubi. „Taman na ručak stižeš“, osmehne mi se.

    „Hvala, ujna“, uzdahnem. „Imaš li vremena da porazgovaramo?“

    „Kakvo je to pitanje?“, lecne se. „Zar to treba da se pita? Naravno da imam vremena“, uvati me čvrsto za dlan kao da sam još uvek mala devojčica a ne devojka od dvadeset osam godina. „Šta god da je u pitanju, nas dve ćemo to srediti ili naći rešenje. Nemoj da brineš.“

    „Veruj mi da više ne brinem, ali trebaće mi tvoja podrška“, zaista ne brinem. Ona je uvek bila i ostala majka, iako mi je ujna.

    „Ne drži me u neizvesnosti. Bar mi nagovesti o čemu se radi“, zastane i pogleda me.

    „Ne želim više da radim na radiju, želim da se posvetim knjigama. Hoću da odem na duži odmor u Šušanj i razmislim odakle želim da radim. London ili Njujork“, izgovorim.

    „Dobro…“, izgubi joj se osmeh sa lica. „Podržavam te da se posvetiš recenziji knjiga, ali teško mi pada pomisao na to da razmišljaš o preseljenu. Ne želim da nam budeš daleko, a opet, želim da budeš srećna“, oči joj zasuze. „Zašto sam se ponadala da ćemo pričati o nekom dečku?“, našali se, međutim, suza iz oka joj krene.

    „Možda i ostanem u Šušnju“, više to kažem kao utehu pre konačne odluke. „Dole su mi Bilja i Ema, pa…“

    „Pa, Šušanj mi je prihvatljiv, ali London ili Njujork su predaleko“, momentalno bira najblažu varijantu. „I šta ćeš u Engleskoj ili Americi kad su ti njih dve u Crnoj Gori?“

    „Ako mi veruješ, ne znam šta ću“, slegnem ramenima. „Zato mi i treba razgovor sa tobom.“

    „Vidi, najgora stvar je da ti ja bilo šta odredim. Ne daj Bože da nešto ne bude kako treba, pa da bude, ujna mi rekla. Moj predlog je da odeš na odmor, da se psihički odmoriš od svega, a onda da doneseš odluku o preseljenju. Nemoj odlučivati kad si ljuta i besna, odlučuj hladne glave.“

    „U pravu si.“ Zaista jeste, ne znam ženu mudriju od nje. „Danas mi je došlo da odem na drugi kraj planete“, ne krijem od nje koliko sam besna.

    „Daco, svima nama dođe da odemo na drugi kraj sveta, ali problemi se tako ne rešavaju. Hajde da se suočimo sa onim što te muči i da rešimo bar nešto.“

    „Muči me što sam ovde ostala bez prijateljica i što je radio potonuo. Zapravo, što nisam uspela da budem autoritet zaposlenima. Osećam se loše zbog posla koji je propao nakon toliko godina truda i rada.“

    „Dušo, nisi ga ti uništila. Dala si sve od sebe i savest ti je mirna. Uostalom, i sama si mi rekla kako je sve krenulo nizbrdo kad je Emilijan oterao Emu. Tako da, jedini odgovoran je on!“, žustro naglasi. „Dalje, treba li da te podsetim koliko izdavačkih kuća te traži da radiš za njih?“

    „Ne treba da me podsetiš, još dve su se javile“, napokon se od srca nasmejem.

    „Radi ono što te čini srećnom!“, uzvikne. „Batali poslove koji te stresiraju. Jesam li se ja borila da budeš svoja ili tuđa?“

    „Da budem svoja i nezavisna“, odgovorim joj. „Ne brini oko toga, uspela si“, zagrlim je, jer se zaista borila sve želje da mi ispuni.

    Kad nikom nije bilo jasno šta je recenzent knjiga i kakvo je to zanimanje, ona je bila u prvim borbenim redovima da mi omogući sve moguće inostrane onlajn kurseve. Zahvaljujući njenoj požrtvovanosti i mom talentu, postala sam veoma cenjena u tom poslu. Bože, kad se setim koliko je noći osvanula sa mnom dok sam pisala prve recenzije i koliko je bila uporna kad ja posustanem, divim joj se. Jer, pored svoja tri sina i mene je gajila kao da sam njeno dete. Uvek mi je bila posebno naklonjena, napominjući da sam žensko koje mora biti sposobno i spremno za svet u kome živimo, a sa druge strane me je razmazila do te mere da njoj uvek trčim kad imam problem.

    „Ognjen se ukakio!“, dovikne ujak iz kuće, prekidajući nam savršen trenutak.

    Pusti me ujna, pa se žustro okrene. „Presvuci ga! Vidiš da mi je došla Danijela!“

    „Vidim! Nego, ovaj mali smrducka i…“

    „Čoveče, promeni mu pampers!“, drekne ujna. „Šta bi da su ostale pelene i široko povijanje? Ovako, tu mu samo skini i baci, a novu mu stavi!“

    Smejem se.

    Smejem se toliko da mi suze udaraju na oči.

    „Mogla ga je tetka presvući kad je već tu“, ujak za mene kaže.

    „Pusti ti njegovu tetku. Nije došla usrana dupeta da briše, nego svojim poslom. Menjaj im pelene i čuvaj ih dok postavim ručak“, izbifla svoje, ponovo me uhvati za dlan i povede u kuću.

    „Postaviću ja ručak“, namignem joj.

    „Nećeš, boga mi. To radi kad se udaš za onog koji zaslužuje da mu se sto postavi“, uzvrati na svoj blesav način. „I kad smo kod toga, ima li neki da ti je zapao za oko?“

    „Još uvek nema takvog. Čim se pojavi, tebi prvoj javljam“, svaki put joj isto odgovorim.

    „Možda u Šušnju neki naleti“, više kaže za sebe.

    „Ujna, tamo idem na odmor, ne idem da tražim dečka.“

    „Tako sam i ja otišla u Budvu na letovanje sa drugaricama, pa naletela na tvog ujaka i udala se. Bože sačuvaj, odem kao devojka na more, a vratim se zaljubljena i luda. On me pozvao telefonom nakon dva dana i pitao me da se udam za njega“, odmahne glavom i zasmeje se.

    „Jesi li se ikad pokajala?“, nikad je to nisam pitala. Dobro znam kako se udala u svoje dvadeset dve godine. Ujak ju je ukrao od roditelja, zapravo, to je bio dogovor da je ukrade.

    „Uistinu, nisam nikada. Mada, svake godine mi dođe pet puta na spavanju da ga ubijem. To ti je ljubav, nervirate jedno drugo, volite se, mrzite se, ali se ne rastavljate.“

    „Volim te, mrzim te, ali nikom ne dam te“, prasnem u smeh.

    „Bukvalno!“, usklikne kao devojčica iako je žena od pedeset pet godina.

    Čim uđemo u kuću, prvo mi ujak pada u vidno polje kako nosi Ognjena u kupatilo. Imam utisak da bi ga bacio kroz prozor.

    „Do pola leđa se usrao!“, viče gadljivo. „Jebote, Lela, čime si ga nahranila?“, gunđa ujni.

    „Miroslave, ne psuj!“, uzvrati mu. „Hranom sam ga nahranila.“

    „Eboteeeee!“, ciči mali Aleksej idući pravo prema meni. „Tetaa, ebo teee!“

    „Eto“, pokazuje ona na malog kog uzimam u naručje. „Odmah psovku nauči. I posle neko pita, što nam unuci psuju. Kako da ne psuju, kad ovaj moj samo drobi!“

    „Jebem ti dan, smiri se!“, urla ujak iz kupatila. „Ognjene, ne mlati nogama!“

    „Miroslave, šta radiš sa tim detetom?“, otrči ujna u kupatilo.

    „Šta radim? Pokušavam dupe usrano da mu operem!“

    „Pobogu čoveče, daj mi ga, ispašće ti!“

    „Jebem li mu babu nemirnu“, tera ujak svoje i pride se smeje. Kad izađe i ugleda me, pruži pesnicu koju udarim svojom. „Ti kod tvoje ujne, je li?“

    „Da, došla sam kod moje ujne“, potvrdim mu.

    „Lepo, ja ću da čuvam ove napasti dok vas dve pijete kafu“, teatralno uzdahne.

    „Ništa ti neće faliti malo da ih pričuvaš“, nasmešim mu se, pa jače stegnem Alekseja.

    „Ni tebi ništa neće faliti da rodiš koje dok smo u formi da ih čuvamo“, ne propušta priliku da me podseti šta očekuje.

    „Čekam da malo ove odgajite, pa da vam dostavim i moje tad. Greh bi bio da ispadnete iz forme kad vam ovako dobro ide.“

    „Ide nam tako da od sutra obdanište zavodimo“, zasmeje se. „Njih šestoro i još dvoje na putu, šta je još i tvojih dvoje da uglavimo ovde“, pokaže oko sebe.

    „E, ujko, ajde mani me te priče i drži Alekseja. Idem da postavim ručak“, tutnem mu malog u ruke.

    Sa setnim osmehom postavljam sto uživajući u mirisu doma. Ujnin ručak i dalje miriše najlepše na svetu, a znam da je i najukusniji na planeti. Svakom su svoji najbolji.

  • (0)

    Pogodak u centar

    1.090 rsd

    Ne treba mi mnogo da izađem iz ovog dvorišta, pređem magistralu i odmah uđem u moje dvorište. Ne javljam se turistima niti me zanimaju, mada oni ni ne znaju da sam vlasnik zgrade u kojoj borave. Sreća što imam poseban ulaz i lift koji me očas posla izbaci na peti sprat.

    U mom penthausu je tiho i mirno. To mi iole pomaže da saberem rasute misli. Nakon što se istuširam, idem pravo u radnu sobu. Ulazim gledajući u tri laptopa kako lepo strimuju bez administratora i samo sa moderatorima.

    Na prvom lapu piči serija, na četu žene komentarišu radnju i glumce, ništa posebno tu nema. Na drugom sam ostavio akcione filmove, tu ima nekih simpatičnih prepiski, ali ne i mom oku zanimljivih. Na trećem se vrti muzika, pa obratim pažnju ko je sve prisutan, jer je aktivnost poruka pojačana. Dok pratim jednog sumnjivog, uključujem i četvrti laptop povezujući se sa mojima. Valja meni biti u toku sa ovim slučajem oko Biljane.

    Kad god neko od kolega izbaci izveštaj, odmah čitam. Odlično im ide za sada prikupljanje kontra dokaza. Ne oglašavam se porukom da sam tu prisutan. Ne zato što ne želim, već što sam pristrasan. Koliko god meni Biljana bila iritantna, činjenica je da smo povezani preko najboljih prijatelja. Mada, pre bih rekao da smo svi zamršeni kao kučine. Iako nekad ne možemo zajedno, ne razdvajamo se.

    Misli mi prekine zvono mobilnog. Kad vidim da je Ćesar, molim Boga da ima dobre vesti.

    „Druže, je li se javio ministar?“, to je jedino što me trenutno zanima.

    „Upravo sam s njim završio razgovor. Trebaju mu kopije dokumenata da bi je provukli kroz sistem i uradili dvojno državljanstvo, i to retroaktivno.“

    „Odlično, sad ću zvati ove moje da im proslede sve što treba.“

    „Jarane, radi šta znaš, samo je izvlači. Nije ona ovo zaslužila. Majke mi, osjećam se krivim. Da se nisam pokupio i kao ostavio Emu, ne bi do ovoga došlo.“

    „Veruj mi da se i ja osećam odgovornim. Da smo im rekli koji je plan da sklonimo Dražena, ne bi one krenule tebe da brane a Emu da spašavaju“, od sve muke se nasmejem.

    „Sad je gotovo, ako išta zatreba a da mogu pomoći, ne gledaj kol’ko je sati, već zovi.“

    „Važi, čujemo se“, prekidam mu vezu.

    Brzo zovem načelnika i pričam šta i kako. Na moje iznenađenje, obraduje se kao malo dete.

    „Sad ću im lično sve proslijediti i tražiti iste sekunde da je provuku“, priča. „Neće nju ovaj nesoj gurnuti u ruke svojim džukelama makar je ja branio!“

    „Je l’ se desilo nešto u međuvremenu?“

    „Čuj, vrše pritisak koliko noćas da je isporučimo. Ne dam! Ne može tako! No, dobra stvar je što ima i onih iz Srbije koju su zvali da je spasimo. Otimaju se oko nje ka’ da je ratni zločinac. Ovo na svijet nema što kod nas ima.“

    „Zvao sam neke moje tamo, pa to su ti što vrše pritisak da je spasemo“, otkrijem mu.

    „Nek si zvao! Ne dam je, zapamti što sam reka’! Odo da završavam državljanstvo“, prekine mi vezu.

    Pošto svako radi ono za šta je zadužen, ja otvaram krivični zakon da vidim gde kakvih rupa ima. Kad shvatim da ću osvanuti, kuvam sebi pola litra kafe. Mislim se u sebi, joj, Biljana, ako uspem da te izvučem, sve ću ti ovo s kamatom naplatiti.

  • (0)

    Problem u najavi

    1.090 rsd

    PRVO POGLAVLJE

    Ema…

    Nije da znam kako ozbiljni ljudi idu na posao, mi neozbiljni škiljimo na jedno oko dok upravljamo autom. I to da stignemo u drugu smenu koja počinje tačno u podne. Uostalom ni posao mi nije ozbiljan, pa mi to daje mogućnost da se ponašam u skladu sa svojim karakterom, ličnošću i obavezama koje svako profesionalan izbegava.

    Da zastanemo na tren.

    Nisam ni neodgovorna, ni luda. Ja sam tonac, di-džej i voditeljka zabavnog programa na radiju svog rođenog brata, kog bih se rado odrekla da mogu, ali kasnije ću vam o tome pričati. Sad mi je preče da se na vreme prestojim u traku za skretanje u levo i ne prođem kroz crveno svetlo. Džaba ona popijena kafe malopre, očigledno mi nije dovoljna, jer kako skrenem tako me saobraćajac zaustavlja.

    „Ema, gde je pojas!?“, zaurla neandertalac u plavom odelu, pa se primakne mom autu i posmatra me kroz spušten prozor. „Je l’ treba kaznu da ti pišem?“, preteći pita.

    Prvo prevrnem očima. Mi smo išli u istu srednju školu nakon koje je on završio kurs u trajanju od šest meseci i postao policajac. Mada, ako ćemo iskreno, postao je idiot koji leči komplekse.

    „Piši ti kaznu za pojas, a ja ću da pišem tužbu za seksualno uznemiravanje pošto mi gledaš u gola bedra“, namerno ga iscimam i pride podviknem, „Sram te bilo!“

    Odskoči on kao oparen ceo metar od vozila. „Nisam ti gledao u minić“, kaže, ne shvatajući koliko je glup.

    „Ako nisi gledao kako znaš da nosim minić?“, momentalno razvučem osmeh.

    „Teraj to!“, pokaže na moj audi. „Vozi i veži taj pojas!“

    Odmahnem glavom ne govoreći ništa, ali i ne moram. Nabijem gas koliko da gume ostave moj potpis pobednice i nastavljam dalje nepunih sedamsto metara, pa skrenem i parkiram se ispred biznis zgrade u centru ovog našeg grada.

    Dok mašem prisutnima, prolazeći kroz baštu kafića, ulazim u dvospratnicu i pogledam na sat. Išla peške ili autom isto mi vremena treba do posla. Znam, smešna su dva kilometra koja me dele od stana u ovom trenutku, jer kako okreneš treba mi nekih petnaest minuta u oba smera. I pre nego što mi neko od vas zameri upotrebu prevoznog sredstva, imajte na umu da ima muškaraca koji sednu u auto i prevezu se pedeset metara kako bi na trafici kupili cigarete.

    Dakle, bez gunđanja što svoje đonove patika i mišiće nogu ne trošim za ovu relaciju.

    Prolazeći prvi sprat, samo mahnem prisutnima koje vidim, pa nakon što izađem uz još jedan red stepenica i prođem kroz ogromna vrata, ulazim u hodnik. Pomalo teturavo hodam i samo što pomislim kako stižem do studija, brat mi prepreči put.

    „U tome ćeš večeras da puštaš muziku na strimu?“, odmeri me od glave do pete.

    „Radim do šest popodne, prenos počinje u ponoć. Sasvim dovoljno vremena imam da se presvučem“, zarežim.

    „Treba li da te podsetim da imaš i večeru u porodičnoj kući“, prekrsti ruke preko grudi.

    „Jao…“, lupnem se po čelu. „Na to sam zaboravila, ali stižem ja sve, ne brini“, obiđem ga i nastavim dalje.

    „U osam sati je skup!“, vikne da ga čujem.

    Ne obazirem se na Emilijana. Nas dvoje smo se totalno i u svemu mimoišli još prošle godine kada je oženio devojku iz lične koristi, mada i ta cura je iz koristi pristala da se uda za njega. Oboma su im zajedničke političke karijere. Sve to ne bilo ni najmanje strašno da nisam saznala i uverila se kako se i dalje viđa sa onom koju je ostavio. Anu nikad nije prestao da voli, da zlo bude veće, ni ona njega nije prestala da voli, pa mu je od bivše devojke postala ljubavnica.

    Eto, to vam je moj brat.

    Inače, trebao je da se zove Milija po našem pradedi, ali za naše roditelje je to bilo neprihvatljivo. Njemu je trebalo zvučno ime zarad zagarantovane karijere koja ga je čekala kako je ugledao ovaj svet. Jer, Bože me sačuvaj, pa kako sin političara Šećerova i majke direktore banke da se zove Milija?

    Kako ne bi uvredili pradedino postojanje, a dobili ono što žele, tako su mu i dali ime Emilijan. Pošto sam ja mlađa, uopšte vam ne treba posebna pamet da zaključite odakle meni ime Ema, zapravo Emilija, ali retko ko me tako zove. Roditelji su mnogo više vodili računali da nam se imena slažu nego da se nas dvoje slažemo kao brat i sestra. Pa kako su radili, sad tako i jeste. Čim je saopštio sa kim se ženi i zbog čega, to sam iskoristila i tražila jedan stan za sebe od mogućih deset, koliko moja porodica ima. Odmah smo se dogovorili da je tim činom nasledstvo rešeno, međutim, baba Ljeposava se umešala i prepisala mi njenu kuću u Šušnju. Naravno da niko reč nije rekao, jer to je njima trošak manje a meni više. A uistinu, pa Bog bi sad znao kad je neko od njih išao u Crnu Goru, meni se čini da sam poslednji put tu kuću na plaži obišla pre pet godina kad smo je renovirali, čisto da se uverim da su majstori obavili sve dogovoreno.

    „Žurim!“, Maconja me preseče vikom kako nogom kročim u studio.

    „Paljba!“, pokažem mu dlanom da se gubi. „Treba mi jedna kafa!“, doviknem bilo kome moleći se nebesima da neko baš u ovom trenutku kuva kafe.

    Sedam za gomilu moderne opreme, gledam na monitoru koje pesme su ostale iza kolege, pa po trenutnom raspoloženju biram muzičku numeru kojoj nije vreme da ide u podne, ali nešto me nije briga.

    Čim kolegu odjavim i sebe najavim, puštam pesmu Legitimno uz reči kako je vreme da se nerazbuđeni razbude.

    Moja obožavana Bilja donosi veliku šolju punu kafe, spusti mi je na sto i prasne u smeh. „Odličan prelaz“, kaže i zbriše u svoju kancelariju.

    Samo što se zapitam, šta joj bi? Vidim narogušenog brata kako stoji na vratima.

    „Na repertoaru je bio rokenrol“, zareži.

    „Šta je bilo, bilo je“, nedužno slegnem ramenima. „Sad je moje vreme, moja smena, moja pravila… Slušaj, slušaj…“, pokažem prstom na zvučnike, pa još pojačam da svi čuju reči – Kad novu sa bivšom prevariš, to je legitimno.

    Emilijan se na peti okreće i žustro nestaje iz mog vidnog polja. Čujem ga kako viče da mu trebaju neki papiri uz naglašavanje da žuri.

    „Sve je danas legitimno osim morala“, smrsim za sebe i uhvatim kafu kao da bi negde mogla pobeći.

    Iza ove numere pakujem na plejlistu domaću zabavnu muziku odličnog ritma, a da je zaista tako, potvrda stiže iz kancelarija. Čujem kako dovikuju da pojačam. Tačno ih je Maconja smorio udovoljavajući muzičkom ukusu mog brata.

    Negde na pola kafe dolazim sebi i na vreme čitam kratke vesti, puštam sjajnu stranu pesmu i pozdravljam sve slušaoce uz dodatak: „Vi iskoristite ovaj dan, ne dozvolite da on koristi vas.“

    Tad ustajem da se protegnem, pa u nekoliko koraka izađem u hodnik i zaokrenem ulazeći kod Bilje u kancelariju. Par trenutaka je posmatram kako bocka svoj mobilni, pakosno se kezeći.

    „Opet nekom zagorčavaš dan“, dobacim sedajući na stolicu naspram nje.

    „Uvek se nađe neko pametan da proziva malobrojno normalne“, na tren me pogleda.

    Nasmejem se. Znam da u slobodno vreme četuje i da je moderatorka na raznim strimovima. Ne znam zašto uživa u tome, ali priznajem da nam je našla nenormalno laganu, dodatnu, zaradu novca. Tek tako je zavela strim radija i još jedan gde uživo puštam muziku i tu nas tri zarađujemo mimo plata. Detalji me nisu zanimali, pa ih nisam ni zapamtila kad je pričala. Uostalom, zahvaljujući njoj i Daci, radio je dobio mnogo na popularnosti od kad je uvedeno strimovanje programa kojim se bavi Miki. Ujedno to je donelo i velike prihode onom mom bratu koji i ne mari toliko za radio. Pojma nemam ni zašto ga je pre sedam godina otvorio, jedino znam da su njih dve od početka tu, kao i nas troje iz studija. Ostali se smenjuju, ko odgovara ostane, ko ne odgovara nastavi dalje. Prosta je to matematika. Ili imaš kliker i talenat za ove poslove ili nemaš.

    „Evo ručak“, Daca uđe sa tri kutije, sedne pored mene i podeli nam obroke.

    „Kako je kod tebe?“, pitam je.

    „Tri sata sam onom tvom bratu pisala tekst za stranku“, prevrne očima. „Obećano mu je mesto gradonačelnika.“

    „Da Bog sačuva sve nas“, prekrstim se. „Nije on među svesnima“, dodam.

    „Ema, svako ima pravo da bira svoj put“, Bilja odloži mobilni i namigne mi. „Politika će u jednom trenutku da ga sažvaće i ispljune, osim ukoliko ne ode dalje ili ne cilja neku jaču poziciju. Biti gradonačelnik u osrednjem gradu ne znači ništa. Evo, ovog će da smene, pošto ne radi kako mu se kaže.“

    „Ovaj sadašnji je spiskao novac iz budžeta tamo gde nije smeo“, Daca prasne u smeh. „To je sistem, jedan se otegne, drugi se protegne u fotelji.“

    „Prestanite da me trujete tim informacijama“, pobunim se. „Tek mi je dvadeset sedam godina i u najmanju ruku želim sto pedeseti rođendan da proslavim sa vama u zdravlju i veselju!“

    „Prvih sto godina je najteže, posle sve ide glatko“, Daca dobaci.

    „Nama dvema je po dvadeset osam“, Bilja računa. „To dođe da skupa imamo pedeset šest plus dvadeset sedam, što iznosi…“

    „Iznos ti je za depresiju!“, prekinem je. „Ne sabiraj nam godine, bre!“

    Dok trepneš okom, nas tri se smejemo kao blesave. I nije ni čudo što je tako, na prvo upoznavanje smo se pronašle i ubrzo postale prijateljice. Tačnije, čim su videle da ne uživam u nikakvim privilegijama kod brata-vlasnika, i još kad su došle u poziciju da me brane od njega, postale su moje drugarice. Od tad smo tri u jedan! Ko se sa nama kači, život mu je kraći – to je definicija koju svi znaju. Uostalom, tačna je. Mi smo podigle ovaj radio na najviši nivo u gradu. Radile smo pametno i timski, borile smo se i izborile. Sa druge strane, finansijski smo ispoštovane kako i treba da bude. Pored plata, svaki dodatni posao koji odradimo nam je plaćen. Za nas je to fer-plej. Zanemarićemo činjenicu da nijedna od nas ne gotivi Emilijana zbog politike, ali sve tri ga poštujemo u neophodnoj meri. Više od toga ne moramo. Jer, iskreno, posrnuo je želeći moć. I srlja i dalje. Pa, bar je to neko moje viđenje. Ali, sve dok nas ne dira i ne upliće u stranku, ne zanima nas šta radi mimo radija.

  • (0)

    Imperija ništavila

    900 rsd

    Некада давно, живео је један Француз под именом Франсоа-Андре Даникан Филидор, скроман композитор дискутабилног умећа и један од најбољих шахиста које је свет видео. Био је музичар зато што му је отац био музичар, као и деда, и ујак и већи број од његових двадесеторо браће и сестара које је његов отац имао са три жене. Био је скитница и уметник, играо је са музичарима у дугим мермерним одајама Версаја док је чекао на пријем код Луја XВ, као и по замагљеним крчмама Холандије и сувим, дрвеним баровима Енглеске. Бежао је од револуција и преживљавао на каменим амстердамским улицама без пребијене паре.

    Филидор је, стога, био дете похрањено у систем фамилије, систем за који можемо рећи нема практичну важност за опстанак човечанства као што је ковач или, пак, пекар, који је ту постојао по инерцији заслуга својих предака, гурнут на своју позицију средње класе, коју иоле талентовани прашњави дечак из блатњавих улица Париза не би имао, дете система подложно схватању тренутног укуса конзумената. И он је то добро знао.

    За себе је тврдио да је ковач опера комик (насталих од ваудевилских представа својствених годишњим вашарима у насеобинама Сен Жермен и Сен Лорен) у ваздушастој нади да поистовети своју улогу са неком фундаменталном у друштву. Но, све је то посве небитно данашњем конзументу и крајње неисплативо у периоду дигиталних носача звука.

    Знајући штошта о несталности свог света, мали Филидор је научио неке друге вештине, али му је шах био једна од првих и највећих љубави где је применио своје искуство преживљавања, своју челичност самосуздржавања и прaгматичност играња у свету оштрих и несавитљивих правила, свету математичких неумитности, а опет подложном замутљивој страсти пораза и опорости губитка, систему који, када се упознају његова проста а опет невероватно комбинаторичка правила, дозвољава контролу над целокупном таблом и пионима који бесциљно стоје док не буду усмерени јачином играчеве воље. И прстима, наравно.

    Кажу да је једном, играјући против неког младог и хировитог противника, жељног победе до те мере да му је била ускраћена моћ предвиђања, извео један од својих најдивнијих потеза. Посматрајући младог бахатог балавца, Филидор посве неимпресивно отвара своју страну прво са пионом на е4, отварајући пут ка својој краљици, наизглед неприметан али присутан, а потом помера своје коње напред тако да изгледа као да се не могу вратити и блокирати пут неком директном нападу на краљицу. Бахати балавац то примећује и опхрван жељом за лаком победом, као мува привучен слатким мирисом освојене краљице, иступа у трећем потезу. Филидор потом помера свога коња и узимајући црног пиона открива продор ка центру својих фигура. Сада је прилика ту, краљица стоји отворено на д1 и црни ловац је може директно зграбити, што Бахати балавац и чини, не питајући се зашто је велемајстор жртвовао највреднију фигуру у замену за простог пиона. И узима је уз нескривено церекање.

    Игра је сада готова за Бахатог Балавца. Филидор то зна, мирноћа његовог лица не открива ни у једном тренутку намеру нити план. Изгледа савршено помирен са партијом, потпуно слеп за ликовање надобудног клинца који се унапред слади својом победом.

    Коњ даје шах краљу на ф7. Игра још није готова, али сваки следећи потез није више потез Бахатог Балавца. Они сада могу само бити реакције на надирућу и неумитну извесност Филидорових потеза. Његов краљ мора напред. Не постоји други пут, други начин. Његов потез јесте учињен његовом руком, али је савршено свестан да је Филидор играо тај потез за њега, и да сада постаје само жртва правила игре које мора поштовати, која га вуку по табли. Други коњ се спушта. Шах-мат. Слаткоћа узете краљице, претворена у срам мата из пар потеза. Лакомост и жеља некога ко је себе видео на врху у тренутку када је у ствари био жртва својих осећања и нечије хладне прорачунатости.

    Филидоров мат.

    Бахати Балавац урла. Жали се на неправду. Устаје бесан од стола праћен смехом окупљене крчме. Стиска зубе и гута понос док подвијеног плашта бежи пут улица, праћен Филидоровим хладним погледом. То је оно знање којем га је научио немилосрдни плочник амстердамских улица, које не показује вртоглави успон флауте у Набуку, нити занесеност мадам Ренал у Стендаловом Црвено и црно. Бездушни плочник који хлади младалачке заносе.

    Но, то је било пре више од три века, у време оних прљавих, затуцаних кугоноша. Модерни нуклеарни, информатички човек је другачији, зар не?

  • (0)

    Patetika kroz smisao

    1.000 rsd

    Уторак: 10.02.2026. године

    Дуго нисам могао да се натерам да пишем овај дневник.

    Да идем сваки дан у библиотеку,
    Ту, две зграде преко пута, напорно ми је.

    Нисам морао да учим у библиотеци сваки дан јер ми је
    било много напорно да носим лаптоп са собом.

    Онда пут од тамо до овамо,
    и некако ми је био потребан мир,
    где могу кроз писање сам са собом да разговарам.

    У четвртак сам сат и по носио неки ламинат Авраму.
    На трећи спрат и помогао сам му,
    и то ми је одговарало,
    чак сам и после пун надахњујуће енергије возио бицикл и
    отишао до Милиних родитеља да их видим.

    Понео сам чоколаду и двеста грама кафе.
    Било ми је глупо да смо толико у истом граду а да их
    нисам обишао.

    Колегин будући зет је неколико пута свраћао на посао у
    канцеларију где седимо колега и ја, док ја дуго нисам
    обишао девојчине родитеље.

    Све то је прошло. Ишао сам за викенд за Београд. И јуче и
    данас осећам толики страх у костима да сам морао да
    попијем лек и да јуче цео дан спавам.
    Синоћ нисам могао да спавам. Трудим се да пишем
    дневник и да се писањем кроз разговор са собом
    олакшам.

    Много ме је мучила мисао о бисмислености и
    бескорисности овог писања дневника.

    Али мене то опушта и тако се ослобађам стреса.

    Некада је из писаних дневника изашла и моја поезија.

    Сада знам да пишући и куцајући грешим у правопису али
    се трудим да будем упоран, па ако затреба, биће ту неки
    лингвиста и рецензент.

    Много је јак лек.

    Тренутно се осећам задовољно јер сам почео да пишем и
    да се осећам као писац.

    Наравно, ништа од својих дневника и записа и овог
    куцања не планирам да објавим али некако гледам да се
    испричам сам са собом писањем уз кафу и да се
    растеретим ствари које нисам могао са другим људима у
    реалном животу да поделим.

    Не знам да ли сам тај дан био депресиван, ћутљив и није
    ми се причало са људима, али ми се писало.

    Јесте да је то неки начин повлачења у себе, али, ето, мени
    је лакше и волео бих да ово све остане сачувано а не
    уништено.
    Јер ће можда неком генију за психоанализу помоћи да
    помогне неком ко има сличан проблем и да га излечи.

    Можда су то моји нерални снови али, ето, маштам.

    А шта човек може да машта – може и да се оствари!

    Најбитиније ми је да испишем како се осећам, нарочито
    када сам у депресији и када осећам грижу савести и када
    се осећам лоше, а то је веома често; када све то испишем и
    напишем, избацим та осећања из себе и осећам се добро.
    То ми је неки вентил.