Zoran Ilić

Zoran Ilić

  • 5
  • Sve što neko (ne)zna
    (0)

    Sve što neko (ne)zna

    Pitanja i odgovori

    1.

    U tekstu koji sledi o čemu će biti reči?

    O tome kako je slučajni susret dvojice sredovečnih muškaraca naterao jednog od njih da se zapita šta on zna o…

    O čemu?

    Neozbiljno bi bilo odmah na početku otkriti šta se to zapitao jedan od dvojice muškaraca nakon slučajnog susreta sa vršnjakom. Ali zato nije neozbiljno da se kaže ko su oni, kako se zovu, čime se bave… Jer ne mogu sve vreme da budu označeni kao dvojica sredovečnih muškaraca. To mora što pre da se promeni, a po mogućstvu, odmah! Sada! Ovog trena! Nema oklevanja i odlaganja…

    Mada su u svakodnevnom životu delili isto ime, u tekstu koji sledi i koji će biti ispisan rukom jednog od njih (upravo onoga koji se zapitao šta on zna o…), oni će biti različito označeni. Biće preimenovani iz sasvim praktičnih razloga, a budući da je jedan od njih dvojice jedno vreme živeo u Italiji, pa shodno tome, u rodnom gradu imao nadimak Talijan tako ćemo ga i zvati, dok će drugi biti (ili tačnije: on će to da postane) Neko mada ga niko i nikada tako nije oslovljavao. Dakle, na delu je potpuno različit pristup za odabir imena aktera priče koja se lagano i sporo razvija.

    – Što sporije, to bolje! Nigde se ne žurimo, zar ne? Sporost kao životna filozofija. Zar u onom čuvenom Zenonovom paradoksu kornjača nije brža od Ahila?

    2.

    Gde Nekog zatičemo?

    U autobusu kojim se on nakon susreta sa Talijanom vraća u grad u kom živi. Koji je to grad? To je grad o kome postoji i pesma: Grade, na ušću dveju reka ispod Avale… Mada, istini za volju, prosečni stanovnici tog grada (jasno vam je da se radi o prestonici Srbije) skoro ništa ne znaju o pomenutoj planini!

    Tamo se više ne ide na izlete, na prvomajske uranke… Možda na Avalu jedino još dolaze školske ekskurzije, i učenici se zajedno sa svojim nastavnicima penju na vrh televizijskog tornja, obilaze Meštrovićev spomenik Neznanome junaku, trče po proplancima…

    – Uživaju u svom bezbrižnom detinjstvu!

    3.

    Gde je tačno mesto Nekog u autobusu?

    Negde na sredini, i sa suprotne strane od one na kojoj je vozač. U trenutku dok gleda kroz prozor on će samom sebi da postavi sledeće pitanje:

    – Šta ja znam o Italiji i njenim stanovnicima? Toliko sam vremena utrošio odlazeći u bioskope i gledajući italijanske filmove, slušajući italijansku muziku na radiju ili na TV–u… Čitajući knjiga italijanskih pisaca… Putujući u Trst, Veneciju…

    Jednom sam čak bio i u Veroni, i stajao ispod balkona za koji je turistički vodić rekao da je Romeov. Nešto kasnije, stajao sam i ispod balkona Julije Kapuleti, ali mi se to nije toliko dojmilo. Romeo mi je bio važniji. Bliži. Znatno bliži od Julije.

    – Koliko sam samo suza prolio nad njegovom tužnom sudbinom!

    Međutim i Neko je svestan da kada se ispod nabrojanoga podvuče crta, zaključak je da to nije previše, da je to skoro ništa. Tim pre što je sve što je naveo on radio u mladosti. Odavno je prestao da posećuje bioskope, da sluša radio… Čita italijanske pisce, da putuje u Italiju…

    – Sasvim su mi dovoljni Portorož i susedni Piran. Slovenija! Ostajem na granici između Italije i Slovenije, i ne ide mi se dalje. Italiji me više ništa ne privlači. Pogotovu ne nadmenost njenih stanovnika koji se ponašaju kao da su centar sveta.

    Jednom sam bio u jednom autletu nedaleko od Trsta, i prodavačica me je upitala:

    – Odakle ste vi?

    – Iz Srbije – odgovorio sam.

    – Znala sam – bio je njen trijumfalan odgovor.

    Pa, zašto pitaš ako si znala?

    Neko je živeo u vremenu Interneta, i ta ružna, rogobatna reč je uspela mnogo toga da prekrije. Da redefiniše. Jutjub je zamenio slušanje radija, odlaske u biskope… Kao što je zamenio i kasetofone, gramofone… Društvene mreže Fejsbuk, Tviter i Instagram su, opet, zamenili druženja, sedenja u kafanama ili kafićima, davne odlaske u diskoteke… Džimejl je zamenio slanje pisama, razglednica, novogodišnjih čestitki… Viber i Mesindžer telefonske razgovore…

    – Možda je to, ipak, dovoljno?

    Za šta?

    – Da kada se Talijan i ja sledeći put sretnemo, budem u stanju da sa njim razgovaram o Italiji, italijanskim filmovima, muzici… Književnosti…

    Priznajem da su moja razmišljanja pomalo bezvezna! Baš će on sa mnom da priča o Italiji! Kao da ne može da nađe kompetentnijeg sagovornika za tu temu?! Možda i ne može? Ne bi trebalo tek tako sebe da potcenjujem. Uostalom, zaključio bih, da je i za njega, slično kao što je to i za mene, Italija prošlost koje, on verovatno, i ne želi da se seća. Još manje želi da sa nekim evocira davne uspomene. Šta je bilo, bilo je. Sada smo tu gde jesmo…

    Ipak, tog vrelog avgustovskog popodneva sedeći u klimatizovanom autobusu Neko je uplovio u tu temu, pozicionirao je sebi nasuprot. Na kraju krajeva, ako više i ne bude stvarnih susreta sa Talijanom, oni mogu da budu imaginarni. A Nekom su, nekako, i draža takva druženja (ili: „druženja“) jer nepostojeći sagovornik ne može da te razočara, da te izneveri… Da bude grub ili nezainteresovan za ono o čemu pričaš…

    – Moj zaključak je pomalo paradoksalan: idealni sagovornik je nepostojeći sagovornik!

    400 rsd
  • Putovanja
    (0)

    Putovanja

    I

    1.

    Jedan od Pajacovih hobija jeste fotografisanje i to je razlog zašto mu je foto-aparat često pri ruci. Zabeležiti, sačuvati svet koji ga okružuje njegova je opsesija. Još ako se povremeno ukaže mogućnost za putovanje, tada Pajacova pasija dobija novu dimenziju.

    Neko, Pajacov sagovornik u njihovima druženjima, jeste od onih osoba koje nemaju hobi, tako da jedini njegov kontakt sa fotografijama predstavljaju razgovori sa Pajacom u kojima ovaj drugi pominje svoje skorašnje foto-aktivnosti. Isto tako, Pajaco Nekom povremeno na imejl prosledi neku od svojih novonastalih fotografija.

    Za njih dvojicu je svaka nova Pajacova fotka neka vrsta praznika i duhovne avanture.

    2.

    Neko:

    – U ovo, digitalno doba, prinuđeni smo da tvoje fotografije gledamo na monitoru računara, a tako bih voleo da ih dodirnem, opipam…

    Pajaco:

    – Možemo da ih posmatramo i na displeju mog foto-aparata. Međutim, sve su to tehnički detalji. Ne mnogo važni tehnički detalji.

    Neko:

    – Imam utisak da crnokosa devojka na tvojoj fotografiji želi nešto da nam kaže. Na primer, I’m so alone. A ti si mogao da docrtaš beli oblačić iznad njene glave i da u njemu ispišeš tu rečenicu.

    Pajaco:

    – Ja sam fotograf a ne strip autor i ne dorađujem, ne menjam svoje fotografije.

    Devojka ćuti, njene su usne čvrsto stisnute, i ja nemam utisak da ona želi bilo šta da nam kaže, već strpljivo čeka da se na semaforu upali zeleno, pa da krene tamo kuda se uputila. Obojica dobro znamo da je njen ovozemaljski put dug, jer njegovu dužinu određuju devojčine godine. Tačnije, njena mladost. Dok grad koji je okružuje sa svih strana jeste njen grad, ona njemu pripada. I to je samo još jedan majski dan u njenom životu, koji će ona potrošiti, zaboraviti ga ubrzo.

    Neko:

    – Grad na tvojoj fotografiji je isto tako i moj grad. U njemu dugo živim, svakodnevno se krećem lavirintom njegovih ulica, gradskim prevozom putujem sa jednog na drugi kraj grada. Srećem ljude, sa njima se mimoilazim… Ulazim u prodavnice, knjižare, apoteke… Prelazim mostove, pasarele…

    Pajaco:

    – I ti i ja i crnokosa devojka pripadamo istom gradu. On određuje, definiše naše egzistencije. Devojka je, najverovatnije, studentkinja jer je fotografija nastala u neposrednoj blizini Arhitektonskog fakulteta dok smo ti i ja to što jesmo.

    Za mene se može reći: „On je fotograf“, međutim, ne znam šta bi za tebe moglo da se kaže?! Reci mi, šta?

    Neko:

    – Za mene bi sledeće moglo da se kaže: „On je Pajacov sagovornik već dugi niz godina“, i ja mislim da je to dovoljno.

    3.

    Da Pajaco nije sasvim slučajno fotografisao grafit na zidu Elektrotehničkog fakulteta, ni on a ni Neko nikada ne bi saznali šta skraćenica SSP znači. Ovako, znaju: ta skraćenica znači Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju.

    Neko:

    – Član sedamdeset i dva spomenutog Sporazuma govori o tome da se Srbija obavezuje da u dogovoru sa Evropskom komisijom pripremi poseban Program za sprovođenje obaveza iz SSP, a čiju će realizaciju pratiti Evropska unija.

    Pajaco:

    – Neko, molim te, nemoj više o SSP-u ni da govoriš, a ni da razmišljaš. Sasvim je dovoljno što si citirao jedan član tog sporazuma. Ta tema me užasno zamara, i samo čekam trenutak kada ću početi da zevam od dosade. Ne bih se iznenadio ni da glavobolja počne da me muči.

    4.

    Neko:

    – U vezi sa tvojom sledećom fotografijom, reci mi koga i gde automobili voze?

    Pajaco:

    – Reću ti: nemam pojma! Ni ja ne mogu, niti moram baš sve da znam. Jedino znam da sam u trenutku kada sam fotografisao automobile, bio visoko smešten. Negde na desetom, možda i jedanaestom spratu.

    5.

    Pajaco povremeno zapazi senke. Ne promaknu mu, on ih detektuje. A one opet znaju da budu tajnovite kao u onom holivudskom psihološkom trileru koji je režirao Klint Istvud: „Play Mysty for Me“. Dakle, senke su ponekad zagonetne, mada obično to nisu.

    Pajaco:

    – Ulična svetiljka ima senku dok je automobil nema. Iz toga zaključujem da je za senku važan oblik predmeta. Ako si dovoljno visok, tada poseduješ senku. Sasvim lepu i upotrebljivu senku. Slično osobi koja ima dug nos, pa kaže: „Moj nos, moj ponos“, i ulična svetiljka može da kaže: „Moja senka, moj ponos“.

    6.

    Stablo i automobil. Svedenost, ogoljenost. I sve je to u gradu. Ta neprirodna zajednica automobila i drveta.

    Krošnja je nevidljiva, i njen oblik može da se nasluti iz senke na kolovozu. Oko drveta je kvadratni metar ogoljene zemlje. Po njoj, tu i tamo, kržljava trava. I sunce je u zenitu. Na najvišoj tački svoje putanje.

    7.

    Lepša, poetičnija reč za prozore jeste okna. Tako ih Poljaci zovu, pa je na jednom njihovom sajtu moguće pročitati da su „prozori važan deo našeg svakodnevnog života“, kao i to da „nisu svi prozori isti“.

    To je neka krakovska firma koja prodaje prozore. Okna.

    Pajaco:

    – Verovatno da ih i proizvodi, a ne samo prodaje.

    Neko:

    – Lako je prodavati prozore, međutim, neuporedivo je teže, skoro je nemoguće, prodavati ono što se kroz njih vidi. To nije za prodaju. To je, što bi rekli mladi, „za dž“.

    8.

    Pajaco:

    – Gvozdene rešetke sprečavaju da se uđe u podrum. Očigledno da ima onih koji žele da pristupe podzemnim prostorijama, i zato je neophodno da im se to onemogući. Njihove namere nisu nimalo časne. Oni bi nešto da ukradu, da naprave štetu, i zato ih treba sprečiti u njihovoj nepoštenoj nameri.

    Neko:

    – Tako razmišljaju oni koji su gvozdene rešetke postavili, i kao da ne greše. Dobro poznaju svoj narod i njegove sklonosti. A život teče dalje. Kako sa ove, tako i sa one strane rešetki.

    9.

    Žuti pravougaonik utisnut u pločnik jeste tu da razbije monotoniju. Da prolaznicima bude zanimljivije dok hodaju ulicom. Bivšim Bulevarom revolucije. Mada će za Pajaca ona zauvek ostati Bulevar revolucije jer on ne želi da pamti nove i izmenjene nazive ulica. Isuviše je veran prošlosti.

    Neko:

    – Nečemu se mora biti veran. Ti si odlučio da to bude Prošlost.

    Pajaco:

    – Ostavimo prošlost po strani jer me nešto neodoljivo vuče ka reči „monotonija“. Odjednom, ona mi je veoma važna. Važnija čak i od žutog pravougaonika! Možda zato što monotonija nema boju? Ona je bezbojna, a bezbojne stvari su obično vrednije od onih koje imaju boju.

    Neko:

    – Meni je kod „monotonije“ zanimljivo to što ona može da se izgovori kao dve reči. Prvo kažeš „mono“, pa napraviš pauzu, dramsku pauzu, i onda dodaš „tonija“, i reč je konačno izgovorena.

    Pajaco:

    – Svojim geometrijskim oblikom, pravougaonici znaju da budu monotoni, naročito ako su žuti.

    Neko:

    – A ja kažem: za razliku od kvadrata, pravougaonici nisu monotoni čak i onda kada su žuti.

    Pajaco:

    – Tako bismo mogli da nastavimo i sa rombovima, romboidima… Krugovima… Ali, očigledno, to nikuda ne vodi. Zato je najbolje da okončamo današnje druženje. Ko zna, možda će nam sutrašnji dan biti naklonjeniji.

    450 rsd
  • Kotrljanje Bertolta Brehta
    (0)

    Kotrljanje Bertolta Brehta

    Da sam ja Neko

    Od vremena kada je Pajaco na svom blogu pisao o najpoznatijoj kubanskoj blogerki Joani Martines, prohujale su godine. Međutim, od tada kao da se ništa nije promenilo: na Kubi je i dalje komunizam. Braća Kastro još vladaju. Prvo Fidel a potom i Raul, i to je ono što iritira Martinesovu. Isto tako, nju iritiraju i automobili na kubanskim ulicama i drumovima.

    Ukratko, blogerka Joani Martines je zaradila izvesnu sumu novca od prljavog ali demokratski nastorojenog Zapada, pa bi htela da kupi auto. Ona nije previše zahtevna tako da bi to mogao du bude i najobičniji ruski „moskvič“. Međutim, problem je što Martinesova ne spada u odabrane. A na Kubi je to revolucionarna elita! Tako da je, za razliku od srpskog blogera, Kubanka ljubiteljka kapitalizma, dok komunizam prezire. On joj se gadi.

    „Posedovati moskvič ili ladu na Kubi znači da si u svakom trenutku ostao lojalan“, piše gđa Martines na svom blogu. Lojalan braći Kastro budući da je Argentinac Če Gevara odavno mrtav.

    Beogradski bloger potpuno razume svoju kubansku koleginicu, međutim, ne zna, niti to može da zna, da li ona njega razume? U svakom slučaju, potražiće pomoć od Nekog. Možda u razgovorima sa njim iskristališe stavove i razreši nedoumice?

    1.

    Neko i Pajaco dogovorili su se da se sretnu na Kalemegdanu, na tom balkanskom bregu za razmišljanje. Ko će prvi da započne razgovor, postavi pitanje? I dok Pajaco okleva, Neko preuzima inicijativu i izgovara sledeću rečenicu, prosto je ispaljuje Pajacu u lice:

    – I blogeri su ljudi!

    Pajaco mirno, neutralno, odgovara:

    – Da, jesu, mada naučno nije dokazano.

    Neko ga začuđeno pogleda. Pajaco nije ni primetio njegov pogled, već je gledao negde u daljinu.

    Neko:

    – Ne znam da li ti je poznato da pored Generacije Y, čiji je predvodnik i rodonačelnik kubanska blogerka Joani Martines, postoji i Generacija Z?

    Pajaco:

    – Ne, nije mi poznato. Jedino mi je poznato da je „z“ poslednje slovo abecede, i ako smo stigli do tog slova, kako ćemo, onda, da označimo post-Z generaciju?! Ipak, reci mi ko su oni? Da li je druga, za razliku od Generacije Y komunistički nastrojena grupacija kubanskih blogera?

    Neko:

    – Oni su budući stručnjaci za klimatske promene i hirurzi za pamćenje. Decu rođenu između 1995. i 2010. godine zovu Generacija Z i oni čine osamnaest posto svetske populacije, a za dve decenije vodiće ovaj svet.

    Pajaco:

    – Generacija Z su deca?

    Neko:

    – Tako je! O deci je reč. Običnoj deci koja se igraju ispred tvoje zgrade, odlaze u vrtiće, osnovne škole… To su deca koju svakodnevno srećemo i jedva ih primećujemo. Međutim, budućnost radi za njih. Ne zaboravi to! Za dve-tri decenije niko se neće ni sećati Joani Martines i Generacije Y, ali zato će Generacijia Z ostaviti dubok trag u ljudskoj istoriji.

    2.

    Neko se vraća samom početku svog razgovora sa Pajacom i njegovoj rečenici: „Da, jesu, mada naučno nije dokazano.“

    Neko:

    – Ono što naučno nije dokazano jeste tek najobičnija hipoteza i ništa više!

    Pajaco:

    – Ništa više, međutim, ni ništa manje, dragi Neko!

    Neko:

    – Donedavno je Velika Fermaova teorema bila čuvena hipoteza. Vekovima je dokazivanje te teoreme mučilo matematičare.

    Pajaco:

    – Više ih ne muči?

    Neko:

    – Krajem dvadesetog veka Endru Vajls je pronašao dokaz teoreme.

    Pajaco:

    – Taj tip me baš nimalo ne zanima.

    Neko:

    – Ni mene. A i ružan je. Bar prema fotografijama dostupnim na internetu.

    Pajaco:

    – On je ipak 1995. godine postao slavan dokazavši Veliku Fermaovu teoremu.

    Neko:

    – Pored toga što je postao slavan, Endru Džon Vajls zaradio je i šezdeset hiljada dolara tako da se bavljenje naukom ponekad i isplati. A za nagradu koju je nelepi britanski matematičar dobio, može da zahvali nemačkom industrijalcu Paulu Volfskeru.

    Pajaco:

    – I industrijalci znaju da budu plemeniti. Nisu baš uvek bezdušni. Nažalost, njihova plemenitost i dobrota otkriju se tek nakon njihove smrti.

    Neko:

    – I Oskar Šindler je bio nemački industrijalac.

    Pajaco:

    – Koliko znam, on nije bio ljubitelj nauke kao Paul Volfsker, ali je tokom Drugog svetskog rata spasavao Jevreje. Čak je poznat i tačan broj spasenih: hiljadu i dvesta.

    Neko:

    – Snimljen je i igrani film „Šindlerova lista“. Naravno u Holivudu, a gde bi drugde?!

    Pajaco:

    – Da li nas to, onda, čeka virtuelno putovanje do Holivuda?

    Neko:

    – Možda da, a možda i ne. Zato krenimo prvo do Krakova!

    Pajaco:

    – Slažem se! Krakov je ionako Beogradu znatno bliži od Holivuda, a ono što ne volim jesu duga i zamorna putovanja.

    Neko:

    – Verovatno je i Oskar Šindler slično rezonovao i krenuo u Krakov, a ne u znatno udaljeniji Holivud. On se odmah po nacističkom osvajanju Poljske seli u Krakov kako bi pokušao da iskoristi novonastalu situaciju i obogati se. Tako razmišljaju industrijalci.

    Pajaco:

    – Da bi ostvario svoj naum, Šindleru je bila neophodna pomoć Jevreja.

    Neko:

    – Što nas, opet, direktno vodi do Mječeslava Pempera zvanog Mitek.

    Pajaco:

    – Lista sa hiljadu i dve stotine jevrejskih imena se samo zove „Šindlerova“ dok je njen pravi sastavljač Mitek.

    Neko:

    – Mitek koji je doživeo duboku starost.

    Pajaco:

    – Život koji je započeo u poljskom gradu Krakovu, Mječeslav Pemper okončao je u bavarskom gradiću Augzburgu.

    Neko:

    – U njegovu čast gradske vlasti proglasile su dan žalosti i nacionalnu zastavu spustili na pola koplja. Bio je to trijumfalni Mitekov odlazak sa ovog sveta.

    3.

    Pajaco:

    – Krenuli smo iz Krakova i srećno stigli u Augzburg. Međutim, Holivud je još uvek daleko. Sa one strane Atlantskog okeana.

    Neko:

    – Holivud jeste daleko dok je Augzburg mnogo bliži. Konstatovali smo da je to grad Mitekove smrti, ali to je i grad u kome je Bertolt Breht rođen.

    Pajaco:

    – Zakotrljajmo, onda, Bertolta Brehta! Nadam se da će to kotrljanje biti uzbudljivo.

    Neko:

    – Zakotrljajmo ga! Što snažnije! Neka se Breht zavrti kao čigra!

    Pajaco:

    – On je rođen u buržoaskoj porodici, a studirao je filozofiju i medicinu. Godine 1924. pridružuje se Nemačkom teatru u Berlinu.

    Neko:

    – Nadam se da iz Augzburga nećemo da produžimo za Berlin?

    Pajaco:

    – I ja se nadam. Umoran sam od svih tih putovanja po nemačkim i poljskim gradovima.

    4.

    Neko:

    – Bertolt Breht se u Berlinu i oženio. Njegov izbor je bila glumica Helen Vajgl.

    Pajaco:

    – U Berlinu je postao i marksista.

    Neko:

    – On postaje marksista, a njegova domovina polako ali sigurno klizi u nacionalsocijalizam.

    Pajaco:

    – Dakle, i njega čeka putovanje, napuštanje Nemačke. Ali gde?! Gde će Breht da otputuje?

    Neko:

    –Tamo gde je i Holivud. U Kaliforniju!

    Pajaco:

    – Slično kao i u Hitlerovoj Nemačkoj, ni u Americi marksisti nisu preterano popularni.

    Neko:

    – Novo putovanje kako za nas, tako i za Brehta?

    Pajaco:

    – Za njega je to putovanje započelo 1947. godine i dve godine mu je trebalo da stigne u Berlin. U grad koji je njegova sudbina.

    Neko:

    – I naša, rekao bih.

    Pajaco:

    – Kada smo već kod sudbine, smrt je sve bliža. Bar za Brehta.

    Neko:

    – Godina je 1956. Za nas dvojicu nepoznato, nedoživljeno vreme.

    Pajaco:

    – U avgustu pomenute godine Breht umire od infarkta.

    Neko:

    – Umire, nestaje sa ovoga sveta. Ali pre svog konačnog odlaska, on stvara politički teatar. To je njegovo zaveštanje.

    400 rsd
  • Smej se Pajaco
    (0)

    Smej se Pajaco

    2.

    Kada Neko izgovori reči kamp i kampovanje, Pajaco istog trenutka pomisli na letovanje, na Jadransko more, na Dalmaciju… To su njegove asocijacije, iako je kampovao i u Poljskoj, Čehoslovačkoj i Mađarskoj, tako da bi Pajaco mogao da se nazove apsolutnim kamperom.

    Međutim, na početku dvadeset i prvog veka, od Pajaca su veoma udaljeni i Jadransko more, i Dalmacija… Istra, Poljska i Mađarska… Čehoslovačka više i ne postoji kao da je nikada nije ni bilo tako da može jedino da kampuje na rečnoj adi: dunavskoj ili savskoj, svejedno. To je već avantura začinjena sve sa komarcima i priobalnim muljem. A Pajaco je ionako vegetarijanac, tako da ne konzumira ni rečnu a ni morsku ribu, i zašto bi, onda, i boravio na dunavskoj ili savskoj adi?!

    Pajaco:

    – Zašto?

    Neko:

    – Ni ja ne vidim nijedan valjani razlog!

    Pajaco:

    – Sledeći put budi znatno oprezniji kada koristiš reči “kamp” i “kampovanje”. Tačnije, u mom prisustvu nemoj ni da ih koristiš.

    3.

    Neko:

    – Ko ili šta je prošlost? Da li nju čine ljudi i naša sećanja na njih, ili određene situacije? Da li je prošlost podložna promenama ili je konstantna? Nepromenljiva.

    Pajaco:

    – Tvoja pitanja ostaće bez odgovora. A takva pitanja, bez ikakvog odgovora, najgora su, najbesmislenija.

    4.

    Plavuše su uvek ili skoro uvek poželjne. Ko zna zašto ili zbog čega, prosto to je činjenica.

    Neko bi olako i brzopleto zaključio da su one smešne, izmanipulisane i da kroz život prolaze “kao pas kroz rosu”. Niko ih ozbiljno ne shvata. One su kao skupoceno začinsko bilje spakovano u teglice.

    Plavuše prihvataju svoju ulogu. Ne bune se već jednostavno postoje i uvek su tu, pored nas.

    – Ma, idite! – Pajacu ponekad dođe da se što glasnije prodere. – Sklonite se malo u stranu, levo ili desno! Samo idite! Ne mogu više da gledam vaše tužno-smešne izraze lica.

    Pajaca ponekad pogledi plavuša znaju da pogode direktno u srce, kao one Amorove strele, te ga učine nemoćnim, tako ranjivim.

    Pajaco:

    – Plavuše, idite svojim putem! Ostavite me, ne gledajte me, ne primećujte me! Samo idite tamo kuda vas oči vode i vitke, graciozne noge nose!

    Da li je moguća sledeća kombinacija: i glumica i plavuša? Naravno da jeste! I takve osobe ženskog pola postoje, i hodaju kako svud po svetu, tako i Beogradom.

    Srpska prestonica je poznata i kao naseobina sa zavidnim brojem pozorišta. Jeste da su skoro sva smeštena u krugu tramvaja dvojke, ali to nikome ne smeta. Uostalom, tramvaji ponovo prevoze putnike! Sve moguće i nemoguće rekonstrukcije su okončane.

    Neko:

    – Znam odgovor: to je glumica sa inicijalima J.M.

    Pajaco:

    – Tako je! I Jovana Maksić je jedna od njih. Verovatno nije jedina. Ima ih!

    5.

    Neko:

    – Pajaco, šta uopšte znaš o harmonikama?

    Pajaco:

    – Ne previše! Tačnije, jedva i da znam ponešto. Kada sam bio mlad svi su želeli da sviraju gitaru: akustičnu, električnu, bas gitaru… Čak i bubnjeve, međutim ne i harmoniku. Polako ali sigurno ona je ostajala u prošlosti.

    Tako se bar mislilo kada sam i ja, Neko, bio mlad. A onda se dogodio neočekivani preokret: zvuk gitare više nije bio toliko uzbudljiv, gitaristi su postali dosadni, prepoznatljivi… Ponavljali su se, vrteli se u krug, Džimi Hendriks, Džimi Pejdž, Erik Klepton i ostali, udarili su u plafon i dalje se nije moglo.

    Neko:

    – Šta se dogodilo sa harmonikom: da li je nestala?

    Pajaco:

    – Ne baš! Ona se iz etno-folka preselila u džez, pa u pank, ma koliko to paradoksalno zvučalo!

    U jučerašnjim novinama objavljena je fotografija beogradskog antiglobal-etno-pank sastava na kojoj momak u rukama drži harmoniku. Nema laži a još manje prevare: harmonika je dospela i do panka!

    Neko:

    – Baš je nepredvidiv taj dvadeset i prvi vek. Kako će tek da izgleda dvadeset i drugi?!

    6.

    Neko:

    – Šta je iznad plafona?

    Pajaco:

    – Iznad plafona su krov i nebo. Ako ne veruješ, možeš da proveriš, odnosno da se popneš na krov, pa da se iz tog položaja uveriš da je iznad tebe nebo, a da ti sediš na krovu.

    Priznajem da je glupo sedeti na krovu, a i neudobno je, međutim zarad novog saznajnog procesa, isplati se. Mada obrnuto nije moguće: sedeti na nebu i gledati krovove gradova, sela…

    7.

    Prethodne noći dogodio se zemljotres koji je Srbiju prodrmao uzduž i popreko.

    I Pajaco se trgnuo iz sna. Sedi na krevetu i razmišlja. U stvari, ne razmišlja već samo sedi. Ko bi i o čemu razmišljao kada se dogodi zemljotres, tako da ni Pajaco nije izuzetak.

    Potom je trebalo ponovo otići na spavanje jer zemljotresi su nešto prolazno, a ne stalno, konstantno.

    Neke druge stvari jesu konstantne, međutim ne i zemljotresi.

    300 rsd
  • Nepoznati i grad
    (0)

    Nepoznati i grad

    1.

    Kretati se Kragujevcem, jedva čujnim glasom pevati ili zviždati pesmu I remember Elvis Presley, šutirati kamenčiće koji se nađu na putu, lagano se penjati strmim, krivudavim ulicama.

    Nepoznati nikoga ne sreće. Da li je noć razlog? Nije! On zna da ni iza zidova porodičnih kuća, stambenih i poslovnih zgrada, fabrika, stovarišta… prodavnica, kafana, kafića… nikoga nema. Grad je napušten. Kako se on u njemu našao, i može li se biti u gradu u kome nikoga nema?! Ako je grad napušten, to isključuje i prisustvo Nepoznatog.

    Kragujevac, ipak, postoji, iako je iz nekog (ili više) razloga napušten od stanovnika, Nepoznati postoji, kao i kamenčići na gradskim ulicama, samo je postojanje Kragujevca potpuno iskrivljeno, kao da je to njegov lik u ogromnom ogledalu, a ne stvarni, materijalni grad.

    Nepoznati sedi za računarom, vrti točkić na mišu i kreće se ulicama virtuelnog grada koji može da bude i Kragujevac. Nema nikakvih kamenčića, niti neravnina na asfaltu: pred Nepoznatim se pružaju besprekorno ravne površine ulica.

    2.

    Gliša-034: Nepoznati, više smisla bi imalo da pevaš (ili zviždiš) “Šumadijski bluz”, “Bluz u parku”, “Zašto ne volim sneg”… nego tu, meni nepoznatu, pesmu.

    Nepoznati: Glišo nula trideset i četiri, ti kao da si promoter grupe Smak? Nema potrebe jer ona više ne postoji. Ne objavljuje nove nosače zvuka, ne priređuju koncerte, ne ide na promo-turneje… Smakovci su izvan vremenskih i prostornih koordinata! Oni su deo prošlosti, a ne sadašnjosti ili, daleko bilo, budućnosti. Toliko o najpoznatijoj i najuspešnijoj kragujevačkoj rok grupi! Dovoljno je. Možda je i previše?

    Ja, ipak, ostajem pri svom izboru dok ushićen koračam kragujevačkim ulicama, potpuno siguran da, osim mene, niko drugi u gradu ne bi odabrao pesmu I remember Elvis Presley. To me ispunjava ponosom, daje mi sigurnost.

    Gliša-034: Nisi uspeo da me ubediš da tu pesmu treba da pevušim dok hodam kragujevačkim ulicama. Meni više odgovaraju pesme domaćih rok bendova. Možda je kompozicija I remember Elvis Presley primerenija za pevanje dok se hoda ulicama Njujorka, Čikaga, Las Vegasa, Memfisa… Međutim na kragujevačkim ulicama, ona ne funkcioniše. Kontraproduktivna je.

    Nepoznati: Isuviše je komplikovano da objasnim kako tebi, tako i ostalim posetiocima Net-foruma, zašto pesma o Elvisu najbolje odražava moj odnos prema Kragujevcu. Zašto je od svih pesama na ovom svetu upravo ona moj favorit.

    Jer kada izgovorim, otpevušim: I remember Elvis Presley, ja, u stvari, mislim: I remember Kragujevac. Prisli je potpuno nevažan, važna je fraza: I remember.

    Gliša-034: Za razliku od tebe, Nepoznati, ja se Kragujevca ne sećam već u njemu živim četrdeset godina! I, naravno, navijam za Radnički!

    Nepoznati: Kada si pomenuo Radnički, i kada sa muzičkih prelazimo na fudbalske teme, nekada sam crveni dres tog kluba navlačio na svoje dečačko telo, i istrčavao na fudbalsko igralište sa toliko energije i vere u dane koji će doći!

    Posle toliko godina, jedva verujem da klub još postoji, ima navijače, fudbalere, trenera, stadion…

    Vojkan: Kakvo je stanje u Kragujevcu (državu koja, uzgred budi rečeno, neprestano menja naziv, granice, himnu, zastavu, ustav, broj stanovnika… i stanje u njoj bolje i da ne pominjem) najsvrsishodnije bi bilo otćutati jedan minut, i otići u fade-out.

    Nepoznati: Upravo sam smislio futurističku pesmu o Kragujevcu. Onako, u prolazu. Znam da je niko neće pevušiti. Čak ni ja. Ipak:

    In the year twenty six twenty six
    u Kragujevcu će nastupiti grupa „Twin Peaks“
    sa velikim hitom “Američkom pitom”…

    Dalje se zviždi. Nastavak teksta sledi uskoro. Ili nikada… Veća je verovatnoća nikada nego uskoro.

    3.

    Od šesnaestog avgusta 2005. godine kragujevačkim ulicama je moguće pevušiti još jednu pesmu koja je u vezi sa kraljom rokenrola. Austrijanac Volfgang Han, veliki poštovalac lika i dela slavnog američkog pevača, u “Grejslend studiju” u Memfisu je snimio pesmu Fire down below. Autor numere jeste bas gitarista Džeri Šaf, i bila je poslednja po redu koju je hiljadu devetsto sedamdeset i šeste godine Elvis trebalo da snimi za svoj album.

    Neobični poduhvat Austrijanca je okupio kultnu postavu Prislijevog pratećeg benda: gitariste Redžija Janga i Džejmsa Bartona, bubnjara Ronija Tata, klavijaturistu Glena Hardina i pomenutog basistu Džerija Šafa.

    Han je singl objavio za malu izdavačku kuću iz Memfisa, i on se u prodaji pojavio na godišnjicu Prislijeve smrti.

    4.

    Da je živa, majka Nepoznatog bi pomenutog dana napunila sedamdeset i dve godine. Tim povodom bi bila priređena skromna porodična proslava njenog rođendana kojoj bi prisustvovali sin, snaha, unuke…

    Majčin televizor bi, najverovatnije, bio uključen, i na njemu bi išle vesti. Ili bi kćerke Nepoznatog odabrale MTV i vrteli bi se aktuelni muzički spotovi. Sve drugo bi bilo neizvesno: gde bi se stan nalazio, koja jela bi pred njima bila na stolu, o čemu bi razgovarali. Da li bi bili srećni, zadovoljni, ili bi se neprestano svađali…

    5-6.

    Sedam meseci pre hipotetičke proslave rođendana majke Nepoznatog, širom sveta je masovno obeležena sedamdesetogodišnjica Elvisovog rođenja. Naročito svečano je bilo u Prislijevom rodnom gradu Memfisu.

    Njegovo imanje Grejslend svake godine poseti preko šest stotina hiljada obožavalaca.

    Istoga dana je bila i godišnjica smrti majke Nepoznatog. On je otišao u najbližu crkvu, i zapalio sveću. Osim njega, niko je više nije pamtio. Njen grob prekriven snegom niko ne obilazi. Čak ni njen sin! Zapušteno seosko groblje… Svi su putevi do njega zavejani, i ništa ne ugrožava mir snegom prekrivenog seoskog groblja.

    7.

    Američki pisac i sineasta Adam Maskjevič je pokrenuo veb-sajt u nameri da pronikne u delić tajne koja okružuje preminulog kralja rokenrola.

    Da bi motivisao istraživače, Maskjevič je ponudio astronomsku nagradu: tri miliona dolara za dokaz da je Elvis živ!

    – Najveći mit u istoriji pop kulture predstvlja Prislijeva smrt. Koje činjenice stoje iza njegovog nestanka? Da li se, možda, od nas nešto krije? – pita autor sajta koji je, po sopstvenom priznanju, osnovao radi publiciteta.

    On je snimio dokumentarni film o misteriji koja okružuje Prislijevu smrt. Za potrebe filma je intervjuisao sto sedamdeset i petoro ljudi koji su poznavali Elvisa ili su sa njim bili u kontaktu. Razgovarao je i sa ogromnim brojem fanova kralja rokenrola, i tri četvrtine njih se slaže da je Elvis najverovatnije mrtav.

    Autor veb-sajta navodi da je ključni razlog za sumnju da je Elvis umro činjenica da se medicinsko osoblje ponašalo neobično, i da postoji previše detalja koji se ne uklapaju.

    – Ne morate da budete stručnjak da biste se zapitali zašto je Prislijeva sahrana tako brzo obavljena? Kovčeg je bio zapečaćen, i strasti su se brzo smirile – tvrdi Maskjevič.

    Misteriju predstavlja i Elvisovo srednje ime: na spomeniku piše Aaron, dok je Elvis dok je bio živ uvek pisao Aron.

    8-9.

    Pokojni američki pevač i Kragujevac nemaju nikakvih veza, niti je moguće uspostaviti ih. Njegovi obožavaoci neće da posećuju Kragujevac, i govore da to čine u Elvisovu čast. Neće se upisivati u imaginarne knjige utisaka: “Kragujevac sam posetio iz ljubavi i poštovanja prema Elvisu”, “Sve me u ovom šumadijskom gradu podseća na nezaboravnog kralja rokenrola…”, “Velika čast je hodati ulicama kojima je koračao Prisli…”

    Japanci će i dalje svakoga januara (februara, marta… novembra, decembra) hrliti u Memfis, kupovati Prislijeve CD-ove, majice i bedževe sa njegovim likom, obilaziti lokacije u gradu koje su imale značaja u Elvisovom životu, školu koju je pohađao, muzički studio u kojem je snimio prvu ploču, grobove njegovih roditelja…

    Kragujevac će biti izvan te priče, kao što je izvan mnogih drugih priča. Na primer, priče Džon Lenon i Kragujevac, Joko Ono i Kragujevac, Bob Dilan i Kragujevac… Če Gevara i Kragujevac, Pablo Pikaso i Kragujevac… Džingis Kan i Kragujevac…

    Grad u Šumadiji može da bude, uostalom on to i jeste, deo nečega što može da se naslovi sa “Nepoznati i Kragujevac”. Ma koliko Nepoznati na ovom svetu bio anoniman (čak i u gradu Kragujevcu) moguće je ispričati priču o njemu i gradu.

    Fluidnu priču o gradu i anonimnom stanovniku koji je paradigma svih ostalih. Toliko bezličnom, bezsadržajnom, da je životne priče ostalih stanovnika grada moguće pretočiti u njegovu.

    Mada je početak turoban i neobavezujući let’s go! Let’s go, folks!

    300 rsd