Radovan Zogović

ODRONJAVANJE GRADA

M. J.

Jedan drug i čovjek! Jedan koji se ne nameće i ne nudi
i zemlju ovu mekano gazi – za mišlju i za poslom.
I kako grad, u sekund, tjeskobno, nepopravljivo obezljudi,
i ulica, lijevo, u sekund zaraste smrtnom lozom.

Ne dolazaše dane, godine. Nezgodno. Nepreporučljivo. Čak i gore!
U gradu promakne ćutke, ne sretemo li se na istoj uskoj stazi.
Neka! Noć padne. Ja ga, lijevo, iza svih zidova, do negdje ispred zore
osjećam: ja gazim po svojoj, on po svojoj sobi gazi.

Ja znam: prozor njegov, na polukasarnskom trećem spratu,
svijetli kad svi drugi prestanu, svaki iznutra siv i slijep.
I sjedim za stolom, i kažem: dobro je, prekucava, čarka vatru.
I to me grije budnog. I to mi, dok spavam, snove grije.

I znam: doći će opet – kô što sad pozdravlja, kô što pati,
doći će čim svaki korak budu prestali da mu knjiže.
Čemu, čemu bi bilo sve ovo: samovati, vjerovati, izdržati,
ne sretem li se, ne posporim li ni sa njim nikad više?

I nije došao. Kao što ni sebi nije došao u šok-sobi
poslije hirurškog stola, i obeskrvljen i isprućen.
Noć. Ne osjećam ga kako se, nad rukopisom, predaje gustoj ospi
ispravaka. Ne smišlja novo. Parketom ne škripuće.

Bezljudno, a bruji. Ne grad, već jek i odjek pukle žice.
Ulica se skrati, odroni – sve se, lijevo, nedodirljivom lozom splelo.
Ulicom lijevo ne idem. Presijecam je okrenut rebrimice.
Čak i oči spuštam. Čak, sijekući je, na oči spuštam čelo.

NE ŠTEDITE STRUJU!

To biva: jedan jedini prozor prestane da svijetli,
i grad je u mraku, grad je u pometnji i bez zraka.
Kud sada? U svaki damar, u podgrlac udara kljunat djetlić.
Tvoja se ulica stješnjava naprijed. Ruši straga.

Zato ti, čim uveče dođeš, uključuj sobni luster,
da svjetlost vratiš gradu, da gradu kisik vratiš.
Da prozor meni ulicu otvori. Da se koraci moji žustre.
Da ja znam: ti, za tim prozorom, po stanu nešto radiš.

Zato svjetlost ostavljaj, i prozor ozlaćen u tri strofe,
i kad te nema, makar stan, osvijetljen, dvostruko bio prazan.
Da ja u šetnji mislim: tu si, skupljena nad knjigom u dno sofe;
da ja, misleći tu si, ulicama vedro bazam.

Ne isključuj luster! Neka u vrhu prozorskom varniči kao zublja.
Bez nje, na raskršću, u mene, iz svih ulica – nož i horda.
Ne isključuj! Struja ipak nije od patnje čovjekove mnogo skuplja.
Čovjeku ne treba mnogo: da diše, da voli i da hoda.

Jer šta od grada bude, šta od ulice tvoje s padom mraka,
Ako prozor tvoj ne svijetli, ako ja ne mislim: ti si za njim? –
Sav grad je u mraku, grad je u pometnji i bez zraka.
Tvoja se ulica u tunel sklapa. Sve tješnji. Nerazdanjiv.

PROZORI ODLAZE

Ćutke bolovan unaprijed, naslućivan, očekivan,
a ipak je iznenadan, ipak nepreboljiv – kraj što boli.
Ipak će da presvisne onaj grečeviti puteljak pored njiva,
gušiće se od bola Jasikovac i Topolik.

Znao si strepnjom . . . Pred ponoć vjetar s kišom, prosto vjetar
prozore varoši, jedan po jedan, zapljusne i pogasi.
A jedan ostane. On, odsječen od svijeta, čeka, gleda
(leđima to znaš) kad ćeš ti izići na vaš nasip.

Svaki put. Staneš, okreneš se: sam samcit, ne sa zida –
negdje iz noći, visoko, prozor, rastužen, mutno gleda.
I lice. Na samom staklu, jedva vidljivo lice pita,
gleda i pita. I ni znaka, ni glasa, ni pokreta.

I ni znaka, ni ruke. Leđa okrenuta sobici i samoći.
A luster – pogrbljen ogrtač. Sve manja od tog plašta,
stoji, i gleda, i pita. I ti znaš – ti znaš to svake noći:
ona se to, ponoć po ponoć, konačno s tobom prašta.

I zgrada – ona tim, u nama i između nas, nateže neka tkiva,
koja spoznamo tek kad bole – zgrada odlazi. Prozor, smaljen,
odlazi. I lice s njim. Nepokretljiva, s rukama za ćerčiva,
ona odlazi – svake je noći od tebe za noć dalje.

Odlazi prozor, sve manji. Lice za staklom. Odlaze ka pučini,
beskraju, vrtlogu noći. Otkinuće broda s lengera, otkinuće!
I ništa, Ana Sergejevna, ništa tu čovjek ne može da učini.
Pođeš. Sjenka naprijed. Sjenka pozadi. Tuđe, tuđe . . .