Ljiljana, molim te

720 rsd
Odlomak iz knjigeLjiljana, molim te

BEZGLASJE

Sahranili smo reči,
bez obeležja,
bez podušja,
bez suza i crnine.
Zašili smo usne
koncima duginih boja.
Ispijali smo kafe očima,
ljubili se čvorovima,
slušali smo ptice
kako razvlače lešine
pokopanih rečenica.
Ionako nisu učile
jezike ljudi…

LETOVANJE U NJUJORKU

Lustracija sivih dana
posrtala je
na paučinastim konopcima
dok sam učila neme mape
da mucaju,
milovala ispucale pete
precrtanim datumima,
rasparenim listovima
odavnih kalendara,
belim štapom
sam dodirivala reči „neka malo“.
I dobro su platili
moj prekovremeni rad:
imala sam tek toliko
da se sunčam
na zenici Kipa slobode
i da glumim
kako zaslepljujem
njegove škrinje
pune svetova.

U TOM GRADU

U tom gradu,
koji nema podruma,
koji nema tavana,
našla sam tvoje žmurke
i brzalice i brojalice.
Do njih su me dovele
mrvice moga tela
što ih netom pojedoše ptice
bez krila, glasa i nebesa.

BESMISLICE

Lenjim duhom
dragoga lemura
zalivam suncokrete
u Van Gogovom uhu.
Tako ću, valjda,
pronaći mladosti
mrtvim morima.

TESKOBA

Približili su zidove,
ugojili zavese,
podbulim lampama
progutali svetla.
Zbog njih ramovima slika
rastu podočnjaci.
Ostavili su punjene stvari,
site događaje,
kazaljke sa proširenim venama
i prašinu,
natopljenu znojem njihove dosade.

Категорије: , Izdavač:
Autor: Liljana Đurđević Stojković

Ovo je 14. knjiga u ediciji Prisustva.

Iz recenzije Branislave Ivanov:

S obzirom na preplitanje žanrova u savremenoj književnosti i imajući u vidu da su naša osećanja starija od antičke tragedije, Ljiljana Đurđević se poigravala poretkom pesama i situacijama lirskih govorenja. Kompozicija zbirke je neočekivana aluzija na dramske celine iz klasičnog razdoblja starogrčke književnosti ili na dirljivu nemoć bezbrojnih katarzi i preobražaja, a poetički postupak odgovara izrazito savremenim nastojanjima inverzije melanholično-bizarnih slika.

Dok čitate ove lirske perspektive još jednog postojanja, imaćete utisak da ste zabasali u kadrove nepravedno zapostavljenih filmova, u ključne senke pozornice, usred premijere koja nije najavljena, na napušteni stadion posle gradskog derbija.

ISPOD SCENE

Na kraju plačemo olovnim suzama,
otvaramo lobanje glumcima
i uporno se tražimo,
uvereni da nas više nema
i da se nećemo sresti
u svetu dovoljnom
za nekoliko dlanova.
U glavi junaka glavnog
videćeš da sam prislonila uho
gde je i zemlja zakopana,
da čujem
kako ti rastu zanoktice,
da uhodim ti tragove
po bogazama nesanica
eda bih saznala
kako smo trgovali sa šaptačima:
dadosmo poslednje nežnosti
iz pocepanih džepova
za stanke na pogrešnim mestima.

NULTA GRUPA

Unutra svaka za sebe počinje dan
od trista šezdeset i pet godina,
počinje da trči, korača ili se vuče
sebi po kičmi.
Ja ne znam za nju, ni ona za mene,
slepo verujemo jedna drugoj
iako svaka voli svoga bezdušnika.
Čak se i ne čujemo.
Ta jeka ne odjekuje.
Možda i nije zato
što je u meni dosledno bezdno.
Osluškujem neprestano.
Ni bačen kamen. Ni vir. Uvir.
Ni srk. Gutljaj.
Ni kaplja noću da te izbezumi.
Rominjanje.
Ni tišina rose. Zloslutnoga vesla.
Ni da se utopiš. Da se izbaviš.
Gluva je,
kao u davnom grobu zaludnoga čoveka,
gde je uopšte i nema.

SAMI

Zovem se Sena Jesenski večeras.
Posle rođačkih trzavica
spokojno spavam u svome čiru.
Tako od mene oteti užasi
nežnije traže tvoje strahove,
tako u sebi čuvam
svilene zatvorske žice
i milujem mrtve pse stražara.
Jesenje veče u gasnoj komori
najzad provodimo sami.
Prisluškujemo kako na dnu mene
poslednja pepelna lasta
uči baladu o odlasku
ponad zaboravljenoga stiha.
Vreme je za konec:
kasni policijski sat ne prolazi
prazninom slepih ulica,
on čuva našu jedinu mladost.
Još bih te samo poljubila
ako bih znala
od koga da izmolim usne
na ovo žensko lice,
načinjeno putevima za severne
i južne marševe,
za koračnice moje ispresovane kose.

Autor

Recenzije

Trenutno nema recenzija.

Be the first to review “Ljiljana, molim te”

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *